Kako sam i zašto sam počeo živjeti katoličku vjeru?

Zašto vjerujem? Pokušavam naći iskreni odgovor na ovo pitanje ovih dana, došlo je samo od sebe i dalo mi je poticaj da nešto o tome napišem. U čemu se sastoji moja vjera, vjera katolička, mene kršćanina? Kako sam uopće počeo vjerovati? Jednostavno, ne znam, sigurno to nisam zaslužio jer kako nas Crkva uči i u čemu sam se sam osvjedočio, vjera jest dar. Dar koji se prihvaća, razmotava i koristi se, ima mogućnost razvijanja i rasta, prenošenja i stvaranja novih plodova uvijek iznova i donošenjem novih sjemenki života za budućnost koja s vjerom uvijek ima smisao. Isto tako, taj dar kao i mnogi drugi darovi zna kupiti prašinu u nekom mračnom kutu naše duše, neka u strogoj potrebi otvoriti i opet zatvorit, bez čišćenja te iste prašine i opet nastaviti sa istim životom. Najtužnije je što taj dar od Boga samoga možemo svjesno odbaciti. Da, vjera je dar, istinska vjera dobivena sakramentom krštenja, koji je neizbrisivi, bez obzira jesmo li se ispisali iz crkvenih knjiga ili ne, prihvatili neku drugu poluistinu ili neistinu. To je nevidljivi pečat na našim tijelima i na našoj duši, milost koja nikad ne prestaje, ali se može odbaciti ili sa srcem prihvatiti.



Kakav je kod mene slučaj? Od malena sam se molio Bogu za gluposti, u srednjoj školi sam postao katolik pro forma, iako sam tada doživio susret sa živim Kristom u Euharistijskom klanjanju, svjesno sam tu ljubav i dar odbacio. Nastavio sam biti katolik reda radi, uvijek odmotavajući taj dar u vremenima slabosti i teškoće, prijeke sebične potrebe i nanovo šutajući isti dar u prostorije nutrine u koje sam rijetko zalazio, u prostorijama gdje je bilo moje pravo ja. No,slika koja sam o sebi stvorio i svijet u kojima se skrio, vrijednosti koje sam si postavio i za čim sam težio, su naravno bili lažni i isprazni, jedino što me ispunjavalo jest taj pokvareni užitak u svemu oko sebe. Vjerojatno je to da se ispune one praznine koje su ostale od manjka obiteljske, prijateljske ljubavi, od istinskog sebeljublja kroz Boga, one praznine koje nastaju kada nema Božje ljubavi. Te praznine s vremenom postaju bezdani u kojima se zlo i grijeh nakupljaju, demonski čuvari na njima pomno bdiju i čekaju bilo koji tračak nade da ga svojim otrovom usmrte. Ti bezdani postali su moja utočišta, a bio sam katolik koje mu se to ne smije desiti po daru vjere što je primamo na krštenju. Zaboravio sam na bezdane i smatrao sam sve to ionako tradicionalnim pričama koji su me kao dijete znale razveseliti unatoč tuzi koja je obilježila moje djetinjstvo i odrastanje.



Doista, Bog nam šalje kojekakve ljude u naše živote koji će imati možda malu ali važnu ulogu za događanja koja će uslijediti. Nisam ni znao što se može desiti kada čovjek dođe u doticaj s nekakvom riječi koja može promijenit cijeli njegov život. Cijeli pakao se sjati na njega da spriječi u tome, brani ono što je zauzeo i bori se za dušu da je Svjetlo Uskrslog Krista ne dotakne. Tako je i kod mene bilo. Zlo koje sam smatrao da je samo proizvod ljudskog uma, biće iz bajki i da bi se ljude zastrašivalo njima da tobože se čuvaju grijeha, odjednom je postalo stvarnost koja je probudila u meni snažnu potrebu da dar koji je ležao u bezdanima, obuhvatim objeručke i da raskomadam i pojedem jer trebalo mi je spasenje od Zloga koja je me otimalo do mene samoga. Nakon traženja lijeka i previranje unutar vlastite duše koja je bila plijen rata između tri svijeta, moga vlastitoga, Pakla i Raja, pohitio sam onoj staroj Crkvi u zagrljaj koju sa pomalo od svoga života otpisivao u to doba. Prvi njezin predstavnik jest svećenik. Sakrament Pomirenja s Bogom. Nadao sam da će mi dati oslobođenje od onoga što se nadvilo nad mojim tijelom i mojom dušom. Usprkos mojim očekivanjima, dao mi je samo oružje, da se sam borim, svećenik mi je pokazao Majku, za koju nisam znao da imam, ali toliko puta sam je išao posjetiti na mjesta gdje Ona rado prebiva. Borio sam se, više sam gubio nego pobjeđivao, ali sam pobjeđivao, dok jednom nisam bio pobijeđen. Morao sam se uvjeriti da bez Boga ništa ne mogu. Bivao sam gori, ali sam se više molio, više griješio, ali sam išao za Bogom, padao sam u smrtne grijehe, ali sam išao naprijed prema tračku Svjetla koje se negdje probijalo kroz mračne oblake Zla koji su me pokrivali noću, danju i svugdje gdje sam išao. Zlo mi je bilo preblizu. I više nisam mogao izdržati, sam nisam mogao dalje. Odlučio sam prepustiti Bogu sve i da zapovijedi svojim Arhanđelima da zabiju svoje mačeve u Zmaja, koji je čuvao grob moje duše. Iskrena ispovijed, po prvi puta u životu, donijela mi je oslobođenje, po riječima svećenika:“ Ja te odriješujem … u Ime Oca, Sina i Duha Svetoga. Pođi u Miru.“ I pošao sam. Taj put traje već četiri godine. I sada kada pogledam što je sve Krist učinio od mene, mogu samo reći, da On je Bog, On je Živ, On kraljuje i On vlada.



Otkrivajući postepeno taj novi svijet Crkve star 2000 godina, oduševljen sam gutao sve knjige na koje sam naišao. Duh Sveti je počeo u meni razvijati ljubav prema Božjoj Riječi, prema crkvenoj Predaji i svom Njenom duhovnom bogatstvu koje se krije u njezinim svecima, blaženicima. Životopisi svetaca su mi bila inspiracija, hranili su moj obraćenički žar, moj duh je bio ogroman. Život mi se mijenjao iz dana u dan, iz tjedan u tjedan. Duhovni put je kao val sa svojim vrhuncima i dubinama, usponima i padovima. Odjednom više nisam bio isti, moj život mi je postao svjedok za Živog Boga koji me je najviše mijenjao u tišini Euharistijskog klanjanja, u statičnosti kapelice, u zagrljaju tamjana, molitvi časnih sestara i neznanih svetih ljudi… Sav moj intelekt razum je bio poražen pred Bogom u komadiću kruha.



Tvrdoglave i svojeglave naravi teško sam prihvaćao promjene, za sve mi je trebalo kruto objašnjenje, kako i zašto, zbog čega mi se to događa, zašto moram vjerovati to što Crkva uči? Toliko protivština u povijesti Katoličke Crkve, sve više osporavanja mi je dolazilo na put, pitanja i dan danas rastu i ima ih sve više. Ali moj život je svime time dobivao veći smisao, bivao sam bolji čovjek, bliži drugima, požrtvovniji, uspio sam učiniti neke stvari koje nikad nisam znao da mogu. Duh Božji mi je dao potvrdu u svemu što Crkva uči da je ispravno, jer sam izravno pitanja postavljao Bogu, a ona su mi s tolikom jasnoćom bila odgovorena da sam uvijek ostajao zatečen Božjom dosjetljivošću. A kada sam pročitao Katekizam Katoličke Crkve vidio sam da sam počeo živjeti sve što u njemu piše, a da nisam znao što u njemu piše…



Danas, dok ovo pišem, mogu reći da mi nitko ne može pobiti vjeru u Isusa Raspetoga i Uskrsloga, prisutna pod prilikama kruha i vina u Euharistiji gdje nam daje Svoje Tijelo i Svoju Krv i istinitost i svetost Njegove Apostolske Crkve katoličke na čelu s Petrovim nasljednikom, biskupom Rima. Ne treba mi apologetika da bi se uvjerio u istinitost sv. Pisma, svetost Crkve…, ona mi samo pomaže da to bolje razumijem, ne želim se praviti teologom niti bilo čim, nego samo želim biti poniznim slugom Božji koji otvoreno priznaje da mu je Spasenje potrebno, da mu je potrebna Isusova ljubav. Za razliku od većine svijeta koji spasenje traži u samom sebi i vidi jedino istinu u onom što misli da je ispravno, stvarajući tako iluziju o nekom svome vlastitom božanstvu, ja priznajem da ja ne želim biti bog, ne želim razlučivati što je dobro, a što zlo po svojim grešnim i pokvarenim mjerilima. Želim samo i dalje biti dionik Božanske ljubavi Oca, Sina i Duha Svetoga koju imam na dohvat ruke u sakramentima katoličke Crkve, vidljivim znacima nevidljive Božje ljubavi. Amen.

29.04.2011. u 10:26 · Ostavi komentar (16) · Isprintaj · #

Isusovo uskrsnuće - temelj kršćanske vjere




Sažetak
Autor polazi od poteškoće govora i vjerovanja u Isusovo uskrsnuće, pokazuje u povijesno-apologetskom razmišljanju postanak uskrsne vjere utemeljene na ukazanjima, potvrđene praznim grobom, osvjetljuje narav uskrsnuća i u dogmatskom dijelu ukazuje na njegovo značenje za Boga, za Isusa, za čovjeka i njegov svijet.


Uvod

"Zašto nevjerojatnim smatrate da Bog mrtve uskrisuje?" (Dj 26,8)
Hrvatski kardinal Dr. Franjo Kuharić u propovijedi na Uskrs 7. travnja 1996. pripovijeda o svećeniku radniku u Francuskoj koji je ušao u radnički svijet i stekao brojne prijatelje među samim komunistima. Jednome od njih umrla majka. Došao je izraziti sućut i taj svećenik. Sjeo je među ožalošćene i šutio. Prijatelj komunist udari šakom po stolu i reče svećeniku: "Govori!" "O čemu?", upita svećenik. "O uskrsnuću! Ti jedini imaš riječ pred smrću!"
Govoriti o Isusovu uskrsnuću nije lako. To nam potvrđuju i novozavjetni spisi. U Markovu evanđelju imamo o tome samo 8 redaka. Ni ostala evanđelja nisu puno rječitija. Isusovo uskrsnuće je eshatološko-transcedentni događaj, ne spada u naš kategorijalni svijet, nadilazi naše iskustvo, izmiče našoj spoznaji i našem izričaju.
Ne samo da je teško govoriti o Isusovu uskrsnuću nego još više teško je vjerovati u tu temeljnu istinu kršćanstva po kojoj se ono razlikuje od svih drugih religija i ideologija. Već je Pavao u svom propovijedanju naišao na sumnju i otpor. Kad je prema Djelima apostolskim u Ateni na Areopagu, u kolijevci grčke mudrosti, pred epikurejsko-stoičkim mudracima poč eo govoriti o uskrsnuću mrtvih, jedni mu se stadoše rugati, a drugi mu rekoše: "O tom ćemo te slušati drugi put" (Dj 17, 32). Kad je u povodu svoje obrane pred kraljem Agripom spomenuo da je Isus umro i uskrsnuo, rimski upravitelj Porcije Fest reče mu: "Mahnitaš, Pavle! Veliko ti znanje mozgom zavrnulo" (Dj 26,24).
Unatoč tome kršćanin mora govoriti o Isusovu uskrsnuću. Novozavjetni nam spisi ne dopuštaju da šutimo o Isusovu uskrsnuću jer ono je izvorište i trajni temelj kršćanske vjere, s njim kršćanstvo stoji i pada. Kršćanska vjera koja nije uskrsna, nije kršćanska. Iz njega se rodila novozavjetna kerigma i Crkva. Ono prožima sve novozavjetne spise i nema u Novom zavjetu nijednog članka vjere koji se ne bi apriori temeljio na Isusovu uskrsnuću. Ono po čemu se Isus kvalitativno razlikuje od svih drugih vjerskih utemeljitelja i velikana povijesti jest upravo njegovo uskrsnuće [1]. Pavao je toga svjestan i svojim Korinćanima koji sumnjaju u to piše: "Ako pak Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša. Zatekli bismo se i kao lažni svjedoci Božji što posvjedočismo protiv Boga: da je uskrisio Krista kojega nije uskrisio... A ako Krist nije uskrsnuo,... još ste u grijesima. Onda i oni koji usnuše u Kristu, propadoše. Ako se samo u ovom životu u Krista ufamo, najbjedniji smo od svih ljudi. Ali sada: Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih!" (1Kor 15,14-20).

Pokušat ćemo u ovom izlaganju govorit o Isusovu uskrsnuću pod tri vidika: u prvom dijelu pod povijesno-apologetskim vidikom, u drugom dijelu o događaju uskrsnuć a i njegovim znakovima, u trećem o značenju Isusova uskrsnuća za Boga, za njega samoga, za čovjeka i njegov svijet.

I. POVIJESNO-APOLOGETSKO RAZMIŠLJANJE O ISUSOVU USKRSNUĆU

Zašto se stari Grci i Rimljani sablažnjavaju, odbijaju, ne prihvaćaju i ne žele prihvatiti Pavlovu poruku o Kristovu uskrsnuću? Jednostavno zato jer se ne uklapa u njihove kategorije, u njihovo dualističko poimanje čovjeka i njegove sudbine. Veliki grčki mislioci, poput Platona, vjerovali su u besmrtnost duše, ali pomisao na uskrsnuće tijela bila im je potpuno strana, nepoželjna i neprihvatljiva. Što čovjeka čini čovjekom, to je duša koja se nalazi u tijelu kao u zatvoru i čezne za slobodom i blaženstvom koje se postizava u carstvu ideja smrću tijela. Smrt je za velikana stare Grčke, Sokrata, sveč ani čas, dan oslobođenja kojem ide u susret blagdanskim raspoloženjem. Vijest o uskrsnuć u tijela znači povratak duše u stare okove materije, što grčki genij ne želi. Imajući to na umu možemo zaključiti da uskrsna vjera nije nikako mogla poniknuti na helenističkom tlu.
I modernom čovjeku teško je povjerovati u činjenicu da je raspeti Isus iz Nazareta uskrsnuo. To se tobože protivi znanosti i poznatim prirodnim zakonima. Goethe piše 9. prosinca 1782. svom prijatelju Lavateru: "Držiš evanđelje kakvo jest božanskom istinom.. Što više mislim da je to hula protiv velikoga Boga i njegove objave u prirodi". [2]
Goethe je progovorio gotovo u ime svog stoljeća, koje neki nazivaju njegovim vremenom "Goethezeit". Upravo 18. vjek, vijek prosvjetiteljstva, otvorio je u biti svu modernu problematiku oko Isusova uskrsnuća. Nizale su se teorije jedna za drugom da protumače činjenicu prazna groba i naglu promjenu u Isusovih učenika. Neki su izmislili teoriju krađe: Isusovi učenici su noću ukrali i sakrili Isusovo tijelo i pedeset dana nakon toga, kad stvar nitko više nije mogao provjeriti, počeli propovijedati da je uskrsnuo [3]. Nakon što se hipoteza krađe i prevare nije uspjela održati, racionalisti su pokušali na druge načine tumač iti uskrsnu vjeru prve Crkve primjerice hipotezom prividne smrti- Isus je samo prividno umro; hipotezom zamjene - Šimun Cirenac je umro namjesto Isusa, hipotezom evolucije iz židovsko-helenističkih religioznih ideja. Svi ti pokušaji tumačenja Isusova uskrsnuć a nisu ništa drugo nego oživljavanje židovske polemike iz evanđelja (Mt 27,64; 28,12ss) koje je u svoje vrijeme čak i David Friedrich Strauss proglasio čudnima, a u naše vrijeme ateist Milan Mahovec apsurdnima [4]. Danas je još uvijek utjecajna psihološko- evolucionistička hipoteza, kojoj je u biti začetnik njemački protestantski teolog i egzeget D.F. Strauss (1808-1874) i koja se u raznim varijacijama javlja u svih tzv. redukcionista koji uskrsnu vjeru ne tuma če pomoću ukazanja raspetog i uskrsnulog Isusa nego pomoću religijskih ideja i očekivanja ondašnjeg vremena, refleksije učenika i naknadnog Isusovog utjecaja na njihovu refleksiju. Već je Goethe ustvrdio u svom Faustu, a poslije njega mnogi drugi sve do naših dana, da se na uskrsno jutro ništa nije dogodilo na Isusu, nego samo na njegovim učenicima: "Oni slave uskrsnuće Gospodinovo jer su sami uskrsnuli." [5] Tragični događaji Velikog petka nisu mogli izbrisati sve one dojmove koje je Isus ostavio na svoje učenike. "On je bio odveć velik da bi mogao umrijeti" (Paul de Lagarde). Nakon tragične smrti na križu, nakon preživljenog šoka, učenici su počeli u miru u Galileji sve više razmišljati o njemu i njegovu djelu. Uslijed te refleksije i utjecaja koji je Isus na njih ostavio, budi se u njima postepeno prvotno oduševljenje i vjera iz koje su proizišle vizije subjektivne naravi bez objektivne stvarnosti. Iz tih vizija rodila se i svijest odgovornosti za Isusovu stvar da ne pane u zaborav. Tako se kod Isusa kao kod nikoga drugoga, primjećuje Ernst Bloch, poraz pretvorio u pobjedu, tragedija u trijumf, svršetak u početak, smrt u novi vječni život.
Ima li to psihološko-evolucionističko tumačenje uskrsne vjere prve Crkve kakvu podlogu u uskrsnim izvještajima ili je ona psihološka kombinacija onih koji ju zastupaju? "Morali bismo, veli Günther Bornkamm, izvrnuti sve uskrsne izvještaje kad bismo ih htjeli izreći Faustovim riječima: 'Oni slave uskrsnuće Gospodinovo jer su sami uskrsnuli'. Ne, oni nisu sami uskrsnuli. Što proživljavaju u strahu i tjeskobi i što tek polako u njima budi radost i zanos jest upravo ovo: Oni, učenici, obilježeni su na uskrsni dan smrću, a Raspeti i pokopani živi. Koji su ga nadživjeli, mrtvi su, a umrli je živ" [6].

Učenici nisu tvorci uskrsne vjere



Objektivni i subjektivni razlozi govore da Isusovi učenici nakon njegove tragične smrti na križu nisu bili nikako disponirani za vjeru u njegovo uskrsnuće. Apostoli su bili Židovi i kao takvi, ukoliko su uopće vjerovali u uskrsnuće, - jer u Isusovo vrijeme liberalno-konzervativna stranka saduceja ruga se takvoj vjeri (Mk 12,18-27) - onda samo u sveopće i na svršetku povijesti, a nikako u pojedinačno i prije sudnjeg dana (Dan 12,1-2; 2Mak 7,9.11.14.22-23.29). Osim toga Isus je završio sramotno na križu, a Zakon kaže: "Proklet je tko god visi na drvetu" (Gal 3,13). Da bi Bog uskrisio prokletog čovjeka i to prije svršetka svijeta protivi se svim religioznim osjeć ajima Židova ondašnjeg vremena. Kalvarija je, veli G. O'Collins, "bila povodom duboke teološke krize u Isusovih učenika i uzdrmala njihovu vjeru u Isusa, pa čak i u Boga u čije ime je On govorio i radio" [7]. Za učenike sramotna Isusova smrt nije bila nikakav dokaz za istinitost njegova poslanja i njegove životne prakse, nego naprotiv protudokaz, opovrgnuće njegovih pretenzija i uništenje njihovih nadanja i iščekivanja. I stoga se prema Moltmannu [8] i O'Collinsu [9] ne može govoriti o kontinuitetu vjere učenika prije i poslije uskrsnuća kako to čini U. Wilckensa [10], a nakon njega R.Pesch[11], E. Schillebeeckx [12] i na svoj način Milan Machovec13.
Isusovom smrću sve se je srušilo u njegovim učenicima. Njihovo unutarnje raspoloženje opisuje sv. Luka u zgodi dvojice učenika na putu u Emaus (Lk 24,13-35). Karl Rahner vidi u njima "dvojicu modernih egzistencijalista" [14] kojih je životno načelo egzistencijalistička deviza, "trijezno misliti i ničemu se više nadati" (Camusu) [15]. Učenici iz Emausa ne prave, prema H. Zahrntu, nikakvu „uskrsnu šetnju“, nego se udaljuju od Jeruzalema. Križaju posljednje godine svoga života. Ne mogu se doduše još pomiriti s onim što se je dogodilo, razračunavaju se s tim, ali su žalosni, razočarani i bez nade. Stvar s Isusom iz Nazareta pokazala se zabludom: „A mi smo se nadali da je on onaj koji će osloboditi Izraela'"(Lk 24,21) [16].
Ne samo ta dvojica, nego i svi učenici pokopali su sve svoje nade sa svojim učiteljem. Nijednom od njih ne pada na pamet da bi Isus mogao uskrsnuti. Što više smatraju da je sve propalo, ne snalaze se, puni su straha i beznađa. To je unutarnje raspoloženje Isusovih učenika nakon njegove smrti koje nepristrani povjesničar na temelju uskrsnih izvještaja može ustanoviti. To raspoloženje govori da učenici nisu mogli biti tvorci uskrsne vjere.
Kratko nakon toga raspoloženje je kod njih sasvim drukčije što opet svaki nepristrani povjesničar može ustanoviti. Isti učenici koji su se razočarani počeli razilaziti, ili su se uplašeni povukli iza zatvorenih vrata, skupljaju se u mjestu Isusova smaknuća, istupaju javno i neustrašivo svjedoče pred onima koji su ga ubili: "Začetnika života ubiste. Ali Bog ga uskrisi od mrtvih, čemu smo mi svjedoci" (Dj 3,15). Kako protumačiti tu naglu promjenu? Što se je dogodilo između ta dva oprečna iskustva? "Mora, - veli Martin Dibelius - da je nešto nastupilo što je u kratkom roku ne samo izazvalo potpuni preokret njihova raspoloženja, nego ih i osposobilo za novu aktivnost i osnivanje zajednice. To 'Nešto' je povijesna jezgra uskrsne vjere" [17].

II. DOGAĐAJ USKRSNUĆA I NJEGOVI ZNAKOVI

To nešto sami učenici nazivaju Isusovim uskrsnućem. Kako se je zbilo i što se je na samom Isusu između ta dva oprečna iskustva njegovih učenika dogodilo, ostaje ovijeno velom neprobojne tajne. Uskrsna liturgija veliča noć "koja je jedina zavrijedila znati vrijeme i čas kad je Krist od mrtvih ustao." Katekizam Katoličke crkve ističe: "Zaista, nitko nije bio svjedok očevidac samog događaja uskrsnuća, i nijedan ga evanđelist ne opisuje. Nitko nije mogao reći kako se ono fizički zbilo. Njegova najunutarnjija bit, prijelaz u drugi život još je manje zamjetljiva ćutilima" (KKC 647). Znači li to da Isusovo uskrsnuće nije povijesni događaj? Ako se pod povijesnim događajem shvaća ono što se može povijesno-znanstvenom metodom dokazati, s drugim događajima usporediti, u povijesni kontekst staviti, pojmovno izraziti i provjeriti, onda Isusovo uskrsnuće nije povijesni događaj.
Isusovo uskrsnuće, iako se dogodilo na razini nedostupnoj našoj spoznaji, ipak time nije rečeno da u cijelosti svoje zbilje, u značenju i djelovanju, stoji izvan naše povijesti. Ono se dogodilo u povijesnom prostoru, na povijesnoj osobi Isusa iz Nazareta i tiče se naše povijesti kao nijedna druga stvarnost, jer je utemeljuje, osmišljava, preobražava i jamči joj sretan ishod [18].
Sve što jedan nepristrani povjesničar može svojom povijesno-znanstvenom metodom ustanoviti jest Isusova smrt, zatim svjedočanstvo učenika da je uskrsnuo, da im se ukazao i napokon prazan grob. Uskrsna svjedočanstva učenika izražena su na dva načina: u obliku navještaja (uskrsne kerigme) i uskrsnih izvještaja.

Uskrsni navještaji

Uskrsni navještaji su stariji; provlače se kroz sve novozavjetne spise, napose kroz Pavlove poslanice i govore u Djelima apostolskim i to u obliku jednočlanih, dvočlanih i višečlanih vjeroispovijesti, ovisno o tome da li se odnose samo na uskrsnuće ili uključuju u sebi Isusovu smrt i svjedočanstvo učenika. Jednočlane vjeroispovijesti bilo da su u obliku iskaza "Bog ga je uskrisio od mrtvih" (Rim 10,9), “Ta koji je Gospodina uskrisio i nas će uskrisiti snagom njegovom” (1Kor 6,14) bilo u obliku participa "Onaj koji uskrisi Isusa od mrtvih" (Rim 4,24) “Ako li Duh onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih prebiva u vama, Onaj koji uskrisi Krista od mrtvih, oživit će i smrtna tijela vaša po Duhu svome koji prebiva u vama” (Rim 8,11a.b; usp. 2Kor 4,14; Gal 1,1; Kol 2,12) potječu iz prvih godina nakon Isusove smrti i izriču vjeru u Isusovo uskrsnuće kao Božje djelo.
Dvočlane i višečlane vjeroispovijesti povezuju Isusovo uskrsnuće s njegovom smrću: “Doista, ako vjerujemo da je Isus umro i uskrsnuo, onda će Bog i one koji usnuše u Isusu, privesti zajedno s njime” (1Sol 4,14; usp. 1Kor 15,3s; 2Kor 5,15), s predanjem za naše grijehe: “Koji je predan za opačine naše i uskrišen radi našeg opravdanja” (Rim 4,25), s njegovom slavom kod Boga: „kad ga uskrisi od mrtvih i posjede sebi zdesna na nebesima iznad svakog Vrhovništva i Vlasti i Moći i Gospodstva i svakog imena imenovana ne samo na ovom svijetu nego i u budućemu. (Ef 1,20; 1Petr 1,21), s našim krštenjem i životom u Kristu: „Ili zar ne znate: koji smo god kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni. Krštenjem smo dakle zajedno s njime ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bî uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života. Ako smo doista s njime srasli po sličnosti smrti njegovoj, očito ćemo srasti i po sličnosti njegovu uskrsnuću”. (Rim 6,3.8-11) [19].

Uskrsni izvještaji

Uskrsni izvještaji došli su do nas u dvostrukom obliku: 1. izvještaji o ukazanjima i 2. izvještaji o praznom grobu.

1. Isusova ukazanja



O Isusovim ukazanjima postoje brojna svjedočanstva iz predpavlovske i pavlovske predaje u obliku vjeroispovijesti: “Doista, predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bi pokopan i uskrišen treći dan po Pismima; ukaza se Kefi, zatim dvanaestorici...” (1Kor 15,3 -5. 6-8), iz svih evanđelja pak u obliku izvještaja. Svi oni svjedoče da se raspeti Isus živ u Božjoj slavi ukazao nekim pojedincima i skupinama, ponajprije Šimunu (Lk 24,34) odnosno Kefi (1Kor 15,5) zatim dvanaestorici, mnoštvu braće, Jakovu, ženama, dvojici na putu u Emaus i na kraju Pavlu samome. Iz tih ukazanja nikla je njihova uskrsna vjera ne na temelju nekog njihovog unutarnjeg rvanja i oduljeg procesa dozrijevanja, kako su nakon Straussa uvijek iznova tvrdili brojni subjektivist. Uskrsna ukazanja nisu nikakve subjektivne vizije, mistična ushićenja ni neka posebna unutarnja rasvjetljenja Isusovih učenika, nego stvarni, iznenadni susreti s raspetim Kristom u kvalitativno novom načinu bivovanja. Sva aktivnost je u Kristu koji se ukazuje, odnosno u Bogu koji daje da se ukaže. Učenici kojima se ukazuje pasivni su; njima je dano da ga vide; oni su iznenađeni, reagiraju ispočetka sa strahom, neshvaćanjem, sumnjom i nevjerom tako da ih Uskrsnuli mora gotovo nadvladati da bi povjerovali. [20]
Učenici nisu vidjeli bilo što ili bilo kakvo nebesko biće, nego raspetog Isusa u Božjoj slavi. Iz analize uskrsnih ukazanja vidi se da ona u sebi sadrže dva vidika: odraz Božje slave na Isusovu liku i prepoznavanje Isusa po znakovima raspeća u toj slavi. Poistovjećivanje uskrsnulog Krista s raspetim Isusom nije se moglo dogoditi pomoć u samih ukazanja, nego tek pomoću njihove interpretacije. A ta interpretacija nije došla od učenika, nego od uskrsnulog Krista. On se sam morao njima u viđenjima iskazati bilo riječima bilo nekim gestama iz preduskrsnog života kao uskrsnuli raspeti Isus. Bez popratnih "audicija" i bez prepoznavajućih znakova iz prijašnjeg Isuova života uč enici ne bi mogli ustanoviti da se u ukazanjima radi o njihovu učitelju Isusu iz Nazareta. U nekim ukazanjima uz motiv prepoznavanja izražen je i motiv poslanja učenika u sav svijet da propovijedaju evanđelje svemu stvorenju ((Mt 28,16-20; Lk 24,36-49; Iv 20,14-16; Mk16,9-20). Biti Isusov učenik znači biti "svjedok njegova uskrsnuća" (Dj 1,22). Isusovo uskrsnuće nije nikakvo ponovno oživljavanje mrtvog Isusa i nikakav povratak u ovaj prostorno-vremenski život koji je podređen smrti, nego je to konačni proboj granice o koju su se razbijale sve ljudske nade, uništenje posljednjeg neprijatelja, smrti. Za Sokrata se veli da je nadvladao umiranje, a Isus je nadvladao smrt (Dietrich Bonhoeffer). "Znamo doista: Krist, uskrišen od mrtvih, više ne umire, smrt njime više ne gospoduje" (Rim 6,9) [21].
Isusovo uskrsnuće potvrđeno je otkrićem praznog groba.

2. Prazan grob i njegovo značenje



Svi evanđeoski izvještaji donose svjedočanstva o praznome grobu. Prazan grob sam po sebi nije još nikakav dokaz za Isusovo uskrsnuće, jer odsutnost Isusova tijela može se protumačiti na razne načine: krađom ili premještajem na neko drugo mjesto, kako se je i tumačilo, o čemu imamo tragova u evanđeoskim izvještajima (Mt 28,11-15; Iv 20,2,13,15). Većina teologa slaže se "da je izvještaj o praznom grobu i njegovom jutarnjem otkriću utemeljen. Mnogo

toga govori za njega a ništa odlučujućeg i određenog protiv njega" [22]. Zagovornici povijesnosti praznog groba donose slijedeće razloge:
1. Mjesto Isusova groba bilo je poznato i pohod žena na grob odgovara običaju ondašnjeg vremena u židovstvu.
2. Da su novozavjetni pisci imali pred sobom neke dogmatsko-apologetske ciljeve poslužili bi se svjedočanstvom muškaraca, a ne žena, jer one po zakonu nisu mogle nikada posvjedočiti istinu. "Stvaraoci legendi obično ne izmišljaju materijal koji izrijekom odmaže" [23]...
3. Propovijedanje uskrsnuća u Jeruzalemu bilo bi nemoguće da grob uistinu nije bio prazan.
4. Nigdje nema nikakvih tragova da bi bilo tko od Židova poricao činjenicu praznog groba, nego samo njegovo tumačenje u svezi s Isusovim uskrsnućem. Srž rasprave o kojoj svjedoči evanđelje nije bilo pitanje je li grob prazan, nego zašto je prazan (Mt 28,11-15).
5. Marija Magdalena, o kojoj svi evanđeoski izvještaji svjedoče da je prva otkrila prazan grob, bila je u Pracrkvi dobro poznata, i njezino svjedočanstvo moglo se je provjeriti, prema tome zaslužuje povjerenje. I stoga Jakob Kremer zaključuje da povjesničar ne može ozbiljnim razlozima osporavati činjenicu da je Marija Magdalena s još nekim drugim ženama išla nakon prve subote na Isusov grob i da nije našla njegovo tijelo. [24]

Prazan grob dobiva svoj smisao samo u svezi s Isusovim uskrsnućem na što ukazuje Kurt Schubert kad veli: "Ako Isusovo uskrsnuće u smislu novozavjetne poruke znači napuštanje prostorno-vremenske dimenzije ovostranosti i ulazak cjelovitog čovjeka u oblik bivovanja koje se može samo kao totaliter aliter označiti. Prazni grob može se - ako hoćemo – shvatiti kao trag u ovostranosti za događaj uskrsnuća" [25]. U praznom grobu J Kremer vidi "znak istovjetnosti Raspetoga i Uskrsnuloga, dodirnu točku između vjere i povijesti, znak uspostave
posljednjih vremena" [26], a Franz Mussner jednu vrst mosta iznad otvora koji postoji između Velikog petka i Uskrsa, tjelesnu istovjetnost između Raspetoga i Uskrsnuloga [27]. Pitanje tjelesnosti uskrsnuća je među teolozima veoma zamršeno. Ako ne želimo upasti u neku vrst kristološkog doketizma onda moramo, veli W. Kasper, priznati i tjelesnost Isusova uskrsnunća. Da to shvatimo potrebno je imati na umu što biblijski čovjek misli o tijelu. Tijelo nije grob duše kako su smatrali stari Grci (soma-sema), a niti je počelo zla kako su naučavali gnostici, nego cjelovit čovjek u svom odnosu prema Bogu i svijetu. Tijelo je u isto vrijeme dvozna čna stvarnost kojom se čovjek dijeli, bilo da se dariva ili odjeljuje. Uskrsnućem nestaje na tijelu onoga što nas odjeljuje i ostaje samo ono što nas povezuje. Uskrsnuti prema Ratzingeru znači biti komunikabilan", sama komunikabilnost. [28] Tjelesnost Isusova uskrsnuća ne želi ništa drugo reći nego da je Isus cijelom svojom osobom ušao u Božju slavu i u isto vrijeme na nov način kao "communio" ostao s nama do svršetka svijeta. Tjelesnim Isusovim uskrsnućem došao je konačno, veli W. Kasper, jedan dio našeg svijeta k Bogu koji je Bog konačno prihvatio [29].



III. ZNAČENJE ISUSOVA USKRSNUĆA

1.Teološka dimenzija Isusova uskrsnuća

Novozavjetni spisi govore o Isusovu uskrsnuću, kako smo vidjeli, kao o eshatološkom Božjem djelu, "djelu sile i snage njegove" u kojem se Bog objavio kao Gospodar života i smrti (Ef 1,19s; usp Kol 2,12; Rim 6,4; 8,11; 1Pt 3,18). Ako se događaj Isusova uskrsnuća može usporediti s bilo kojim drugim događajem u povijesti spasenja, onda samo sa stvaranjem ili s Eksodusom. Isusovo uskrsnuće je shvaćeno kao novo stvaranje i novi izlazak s tom razlikom što se ovdje ne radi o oslobođenju čovjeka od povijesnog tiranina, od Faraona, nego o oslobođenju od tiranina povijesti, tj. od grijeha, od smrti i od oca laži, kako Sv. pismo naziva sotonu. Uskrsnuće spada u novozavjetnu definiciju Boga. Pavao ga gotovo u svim svojim poslanicama definira kao onoga “koji oživljuje mrtve” (Rim 4,17), “koji od mrtvih uskrisi Isusa” (Rim 4, 24). „Ako li Duh Onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih prebiva u vama, Onaj koji uskrisi Krista od mrtvih, oživit će i smrtna tijela vaša po Duhu svome koji prebiva u vama” (Rim 8,11). “Jer ako ustima ispovijedaš da je Isus Gospodin, i srcem vjeruješ da ga je Bog uskrisio od mrtvih, bit ćeš spašen” (Rim 10,9; vidi: 2Kor 4,14;Gal 1,1; Ef 1,20; Kol 2,12; 1Sol 1,10).To je odsad novo Božje ime koje nadilazi svako drugo u povijesti spasenja.

2. Kristološka dimenzija Isusova uskrsnuća

U Isusovu uskrsnuću Bog je djelovao kao pravedni Sudac. O tome govori sv. Petar u prvoj svojoj poslanici: “On (Isus) koji grijeha ne učini nit mu usta prijevaru izustiše; on koji na uvredu nije uvredom uzvraćao i mučen nije prijetio, prepuštajući to Sucu pravednom” (1Petr 2,22-23). Onoga koga su ljudi odbacili i na sramotnu smrt križa osudili Bog je uskrsnućem proglasio nevinim i pravednim (Dj 3,14s), uzvisio ga i darovao mu ime iznad svakog imena (Fil 2,9), postavio ga svojim Sinom (Rim 1,3s). Uskrsnuće je izvorište svih kristoloških naslova kasnije kristologije [30].

3. Soteriološko-eshatološka dimenzija Isusova uskrsnuća

Isusovo uskrsnuće nije samo Božja presuda u korist njegova Sina, nego u isto vrijeme i presuda u korist njegovih protivnika za koje je Sin išao u smrt. Tu misao R. Schwager osvjetljuje prispodobom o zlim vinogradarima (Mk12,1-12) u kojoj je Gospodar vinograda prikazan najprije beskrajno dobar šaljući nakon ubojstva slugu, svog vlastitog sina. Kad su vinogradari ubili i njegova ljubljenog Sina, dobrota se pretvorila u osvetu. Za razliku od gospodara u prispodobi Bog u uskrsnoj presudi djeluje drukčije. Čak ni ubojstvo njegova Sina nije ga izazvalo na osvetu, nego uskrisivši ga šalje ga učenicima koji su se u kritičnom trenutku svrstali u tabor protivnika Božjeg kraljevstva s porukom: "Mir vama" (Lk 24,36; Iv 20,19.26) Uskrsna presuda nije samo naknadna potvrda Isusove poruke nego u sebi sadrži sasvim novi element, ponovno oproštenje onima koji su odbili oproštenje i Sina ubili [31]. Tako se u Isusovu uskrsnuću objavila nova Božja pravednost koja se pokazala kao bezuvjetna milost koja opravdava i kao stvaralačka ljubav prema nepravednima i bezbožnima. O toj novoj Božjoj pravednosti J. Moltmann zanosno piše: "Poruka nove pravednosti, koju eshatološka vjera donosi u svijet, kazuje da krvnik u stvari neće konačno triumfirati nad svojom žrtvom, a i da žrtva neće na kraju slaviti slavlje nad svojim krvnikom. Triumfirat će Onaj koji je umro najprije za žrtvu, a onda i za krvnika i time objavio novu pravednost koja probija pakleni krug mržnje i osvete i stvara od izgubljenih žrtava i krvnika novo čovječanstvo s novom ljudskošću. Tek gdje pravednost postaje stvaralačka i stvara pravo obespravljenima i nepravednima, tek gdje stvaralačka ljubav mijenja mrsko i mržnje vrijedno, tek gdje se rađa novi čovjek koji nije ni potlačen niti tlači, može se govoriti o pravoj revoluciji pravednosti i o Božjoj pravednosti" [32].



Isusovo uskrsnuće ima univerzalno značenje. To nije, kako Moltmann reče, privatni Uskrs za njegov privatni Veliki petak, nego početak i izvor dokidanja univerzalnog Velikog petka, nada koja svijetli prema naprijed u Božju budućnost i baca svjetlo unatrag na polja mrtvih. Nada koja nas ne oslobađa od tog posljednjeg neprijatelja ne zaslužuje da se zove nada. Kršćanstvo pozna individualnu i kolektivnu nadu. Prema Pavlu čovjek i njegov svijet stoje u zajedničkom spletu sudbine i nema otkupljenja čovjeka bez otkupljenja svega stvorenoga. Individualna se nada odnosi na uskrsnuće tijela svakog pojedinog čovjeka, a kolektivna se nada nada oslobođenju svega stvorenja od ništetnih sila, smjera "na život i životne odnose za koje će Bog, a onda i ljudi, moći reći: 'Gle, sve je veoma dobro: jer sve je postalo novo.' Smrti više nema. Grijeh je oprošten, zlo nadvladano. Patnja se preobrazila u sreću a suze u klicanje" [33].
-----------------------------------------------------------

[1] Vidi M. MATIĆ, Isusovo usrkrsnuće - zdravi Božji svijet, OŽ 49 (1994) 2, str.131-150, ovdje133.; MARIJAN VUGDELIJA, Uskrs kod Marka i ostalih sinoptika, Služba Božja 32 (1992) 1, str. 3-28, ovdje 4. H. KESSLER, Sucht den Lebenden nicht bei den Toten. Die Auferstehung Jesu Christi, Düsseldorf 21987,19ss.
[2] Goethes Briefe, Bd. I, Hamburg 1962,403.
[3] Vidi HANS GRASS, Ostergeschehen und Osterberichte, Göttingen 41970, 13s.
[4] H. GRASS, nav. dj. 14, bilj.2; M.MACHOVEC, Jesus für Atheisten,Stuttgart 1972,212 sl.
[5] Cit. prema G.BORNKAMM, Jesus von Nazaret, Stuttgart 1971,169. Takvoj interpretaciji naginju medju ostalima: M. BUBER , Zwei Glaubenswisen, u: WW Bd. 1., München 1962,724-726; H.R.SCHLETTE, Epiphanie als Geschichte, München 1966,67-75; H.EBERT, Die Krise des Osterglaubens. Zur Diskussion über die Auferstehung Jesu, u: Hochland 60 (1967/68) 3o5-331. Razračunavanje s njima vidi u : F. MUSSNER, Die Auferstehung Jesu, München 1969,22-29; R.PESCH, Zur Entstehung des Glaubens an die Auferstehung Jesu. Ein Vorschlag zur Diskussion, u: ThQ 153(1973) 221-228
[6] G.BORNKAMM, nav.dj.169
[7] GERALD O’COLLINS, Uskrsnuće Isusa Krista: neka suvremena pitanja, Obnovljeni Život XLIX (1994),115-130, ovdje 120.
[8] J. MOLTMANN, Der Gekreuzigte Gott, München 1972,126.
[9] GERALD O’COLLINS, nav. dj.121.
[10] U. WILCKENS, Auferstehung, Stuttgart 1970,148.
[11] R. PESCH, nav. dj.,220.
[12] E. SCHILLEBEECKX, Jesus. Die Geschichte von einem Lebenden, Freiburg 31975,338.346.348.
[13] M. MACHOVEC, nav.dj.,209 sl.
[14] K.RAHNER, Begegnung mit dem Auferstandenen, u:SchTh VII,166-173.
[15] J. MOLTMANN, Theologie der Hoffnung. Untersuchungen zur Begründung und zu den Konsequenzen einer christlichen Eschatologie (= ThdH), München 61966, 19.
[16] H.ZAHRNT,Es begann mit Jesus von Nazaret,Stuttgart 1968,113 sl.; Jesus aus Nazareth. Ein Leben,, München/Zürich 1987,299ss.
[17] M. DIBELIUS, Jesus, Berlin 1966, 118
[18] Vidi o tome J. MOLTMANN, ThdH, 163 sl, usp. 30,78,147 sl; ISTI, Perspektiven der Theologie. Gesammelte Aufsätze, München 1968, 282; K.LEHMANN, Zur Frage hermeneutisch-theologischen Struktur der Osterererzählungen, u: E. DHANIS (Ed.), Resurrexit. Actes du Symposium international sur la r ésurrection de J ésus, Rome 1970, 297-315, ovdje 301 sl.; R.BRAJIČIĆ, Kristovo uskrsnuće - motiv i sadržaj vjere, OŽ XXXI (1976) 2,str. 150-164, ovdje 154.
[19] Vidi o tome opširnije G.THEISSEN/ANNETE MERZ, Der historische Jesus, Göttingen 1997,422; H. KESSLER, nav. dj. 110ss.
[20] W.KASPER, Isus Krist,.CUS, Split 1995,169.
[21] Vidi o tome W. THÜSING, Die neutestamentlichen Theologirn und Jesus Christus. Grundlegung einer Theologie des Neuen Testaments 1, Münster, 1996, 121, bilj. 16.
[22] H.VON CAMPENHAUSEN, Ablaufen der Osterereignisse, str. 42, cit. u: W. KASPER, Isus Krist,.153;.
[23] G. O’COLLINS, nav.dj.124; vidi M.VUGDELIJA, nav. dj.9; J. KREMER, Zur Diskussion über "das leere Grab", u Resurexit 137-168, ovdje 157.
[24] J. KREMER, nav. dj. 157.
[25] KURT SCHUBERT; 'Auferstehung Jesu' im Lichte der Religionsgeschichte des Judentums, u Resurexit, 207229, ovdje 217ss
[26] J. KREMER, nav. dj. 161.
[27] F.MUSSNER, Die Auferstehung Jesu München 1969,134.Vidi M. VUGDELIJA, nav. dj. 12, bilj.36. 28 J.KARDINAL RATZINGER, Eucharistie - Mitte der Kirche, München 1978,55.
[29] W.KASPER, nav. dj. 183.
[30] Vidi M. STUBHANN, Der Christus Jesus. Salzburg, 1981, 434.
[31] RAYMUND SCHWAGER, Jesus im Heilsdrama. Entwurf einer biblischen Erlösungslehre, Innsbruck 1990,174.
[32] J.MOLTMANN, Der gekreuzigte Gott. Das Kreuz Christi als Grund und Kritik christlicher Theologie, München 1972 165; ISTI, Das Experiment Hoffnung. Einführungen , München 1974, 79.
[33] J. MOLTMANN, Umkehr zur Zukunft , München 1970, 74; usp. 91.sl,104,124,127 sl; ThdH 178; PdTh 89,246; ISTI, Sprache der Befreiung. Predigten und Besinnungen (=SdB), München 1972; ovdje 137 sl.; ISTI, Die Zukunft Christi. Kommt Jesus wieder; (=KJw) Radius 1/3(11966) 6-13, ovdje 9.

Autor teksta: Marko Matić SJ.

Sretan i blagoslovljen Uskrs!
Defton!

24.04.2011. u 00:00 · Ostavi komentar (15) · Isprintaj · #

Križni put "Pođi za mnom" vlč. Tomislav Ivančić

O Križnom putu...

Isusov križni put događaj je iz Isusova života opisan u Novome zavjetu.
Isus je bio osuđen na smrt. Po židovskom zakonu, smrtna kazna nije se smjela izvršiti unutar grada, nego izvan. To je simbolički značilo, da su osuđeni izbačeni iz društva. Za Isusa nije bilo mjesta u Betlehemu, kada se trebao roditi, a nije bilo ni tada u Jeruzalemu. Određeno je, da se smakne na brežuljku izvan Jeruzalema zvanom Kalvarija ili Golgota (hrv. lubanja). Put do Golgote inače traje oko 15 minuta. Isusu je trebalo oko pola sata, jer je bio bičevan, glava ga je boljela od trnove krune, imao je rane po tijelu, oslabio je i patio boli u duši.
Put se prvo spušta pa zatim strmo uspinje do Kalvarije. Isus je padao tri puta pod križem. Nizbrdo ga je pritiskao križ, a uzbrdo vukao ga je natrag. Isusa su pratili rimski vojnici i ljudi koji su se okupili te oni koji su prolazili tim putem. Vojnici su bili grubi, vrijeđali su Isusa kada je padao i udarali. Dio puta ulice su bile pune ljudi. Neprijatelji su ga ismijavali i dobacivali pogrde.
Dolazeći iz jedne ulice, Isusa je srela njegova majka, Blažena Djevica Marija. Pratila ga je i patila. Susret Isusa i Marija bio je dirljiv i emotivan. Isusu je bilo sve teže, kako je put postajao strmiji. Trebala mu je pomoć, da ne umre putem. Rimski vojnici nagovorili su Šimuna Cirenca, da Isusu pomogne nositi križ. On je bio iz pokrajine Cirene na sjevernoj obali Afrike, bio je potomak židovskih doseljenika. Šimun Cirenac iz početka nevoljko je nosio križ, a kasnije mu je bilo drago, da može pomoći Isusu. On i njegova obitelj prešli su na kršćanstvo. Njegova dva sina Aleksandar i Rufa te njegova majka spominju se u Novom zavjetu.
Malo kasnije dogodio se događaj, koji nije zabilježen u Bibliji, ali je poznat iz usmene predaje. Žena imenom Veronika pružila je Isusu rubac, da obriše lice. Na Veronikinom rupcu ostaje obris Isusova lica.
Isusa su oplakivale jeruzalemske žene i žene iz drugih krajeva. Židovskim zakonom bilo je zabranjeno oplakivati onoga koga je veliko vijeće osudilo na smrt. Žene su pokazale hrabrost, jer su ih farizeji poprijeko gledali. Tada su na ulici u posebnim grupama hodale žene, a posebno muškarci, nisu hodali zajedno. Isus je jeruzalemskim ženama poručio: "Kćeri jeruzalemske, ne plačite nada mnom, nego plačite nad sobom i nad djecom svojom. Jer evo idu dani kada će se govoriti: Blago nerotkinjama, utrobama koje ne rodiše i sisama koje ne dojiše. Tada će početi govoriti gorama: Padnite na nas! i bregovima: Pokrijte nas! Jer ako se ovako postupa sa zelenim stablom, što li će biti sa suhim? (Lk 23, 28-31)". Isus ide dobrovoljno u smrt, da zadovolji za grijehe ljudi. Ženama poručuje, da štede suze za vrijeme, kada će Jeruzalem biti razoren. To se i dogodilo. Rimski vojnici bili su brutalni prema djeci jeruzalemskih žena. Isus je sebe nazvao zelenim stablom. Tim je upozorio Židove, da se pokaju, jer ako je on nevin doživio ovakvu muku, što li će tek biti s njima koji nisu nevini. Vodili su još dvojicu osuđenika, da ih razapnu s Isusom. Kada su došli na mjesto zvano Lubanja, tamo su razapeli Isusa i drugu dvojicu.
U spomen na Isusov križni put nastala je pobožnost križnog puta u Jeruzalemu, tijekom hodočašća, kada su vjernici obilazili mjesta Isusove muke. Križni put su promicali sv. Franjo Asiški i franjevci, ali se pobožnost značajnije proširila tek u 18. stoljeću te je priznata u Katoličkoj Crkvi, Evangelističkoj Crkvi i u još nekim protestantskim Crkvama. (izvor: Wikipedia)


Križni put - Pođi sa mnom - Tomislav Ivančić

Uvod

Postani svjestan da je Isus pred tobom. Moli ga da te uvede u tajnu odricanja.
Isuse, želim te sresti. Povedi me za sobom. Marijo, nauči me stalno pristajati uz Isusovu riječ hodajući sve do vrhunca Kalvarije mog života. Pomozi mi da govorim kao ti «Neka mi bude» i činim sve što mi Isus kaže. Oče, evo me. Želim ući u otajstvo tvoga Sina Isusa da me danas prepoznaš kao svoje dijete koje ti se vraća.
Amen.


I. postaja: Isusa osuđuju na smrt



Prvi križ: Prihvatiti osudu
Poslušaj Isusa kako ti govori: Mene su sudili i osudili.
Državni i vjerski vladari osudili su me zajedno s narodom koji je slušao moje propovijedi, a moji su se prijatelji i apostoli razbježali.
Donedavno su me hvalili, divili se čudesima, čeznuli da me dotaknu i obećavali mi vjerno prijateljstvo. Sad su se okrenuli protiv mene i od Pilata traže da me razapne. Pilat, stranac u mojoj zemlji, htjede me osloboditi.
No moji ga sugrađani prisiliše da me osudi.
Ljudi oko tebe, pa i tvoji najbolji prijatelji, sudit će te i osuđivati.
To ne znači da si uvijek kriv. Neizbježno je da budeš suđen.
To ti je samo saznanje da se na ljude nikada ne možeš potpuno osloniti.
Sigurni i nerazorivi oslonac samo je Bog. Ovaj te križ.
Zato oslobađa od ljudi na koje se oslanjaš i poziva te da se osloniš na mene. Kad te ljudi sude, možeš prijeći na moju stranu.
Jer i mene su sudili i osudili. Ne brani se kad te sude.
Osuda te ne može uništiti, ne ostavlja te samoga, nego te dovodi k meni i vodi u slavu. To je tvoj i moj prvi križ. Ne boj se!
Ta osuda - to su tvoja vrata k meni. U toj krivoj osudi susrest ćeš mene.
Tada te nitko više neće moći osuditi.

II. postaja: Isus prima na se križ



Drugi križ: Prihvatiti svagdašnjicu
Mogao sam se braniti ili tražiti da me brane.
Mogao sam reći: nevin sam, zašto bih trpio?
No prihvatio sam križ bez mrmljanja.
Križ ti je svaki trenutak života. Možeš ga prihvatiti ili odbaciti.
Možeš bježati od njega ili mu poći u susret. Ja sam ga prihvatio.
Sad znaš gdje ćeš me naći. Tvoja snaga nije u tome da bježiš.
Svaki trenutak traži opredjeljenje, da ostaviš svoje i kreneš za mnom.
To je drugi križ. Rijetki ga prepoznaju.
Ljudi traže izvanredne križeve, a križ je ovdje - u prihvaćanju svagdašnjice. Kroz križ koji prihvatiš dobivaš velike milosti
i tvoja vjera raste poput nabujalog potoka.

III. postaja: Isus pada prvi put pod križem



Treći križ: Imati hrabrosti pasti
Teško je padati. Svi žele ostati na nogama i pobijediti.
Ja sam Bog, a ipak padam pod križem, nemoćan.
Svi su gledali čudesa koja sam činio i divili mi se,
a sada me gledaju u padu, prezrenog, poraženog.
Imaj hrabrosti pasti i ne prikrivati svoj pad, nego ga priznati.
Na zemlji ne možeš biti drukčiji! Tu si zato da umreš.
Jer «tko izgubi svoj život, naći će ga«. Zašto se plašiš svojih padova?
Zašto se bojiš gledati ljudima u oči kad si poražen,
kad su drugi pametniji od tebe? Zašto se bojiš ako te grijesi pritisnu?
Ti se boriš da bi ispao dobar. Pogledaj - kad padaš, dolaziš k meni.
Ne boj se! Pad nije kraj. Zašto tako tragično gledaš na padove?
čemu sram? Pad je zato da mi postaneš bliži; da te podignem.
Kad shvatiš da sam i ja pao, tad ćeš u svojem padu ugledati moje lice
i bit ćemo skupa pobjednici nad padovima i grijesima.
Važno je samo da u padu ne ostaneš sam, već da dođeš k meni.

IV. postaja: Isus susreće svoju svetu majku



Četvrti križ: Ražalostiti one koje ljubiš
Nemoguće je ne ražalostiti one koje ljubiš.
Mogao sam izbjeći taj susret s majkom.
Znaš li što znači vidjeti ljubljenu osobu koju si razočarao?
Bio sam prezren i odbačen od čitavog naroda kao heretik i zavodnik.
Moja je majka sve to znala.
Vidjela je fizičku i nutarnju bol i zagledala mi se u oči.
To je križ pogledati u oči najdražem biću kad te svi ismijavaju.
Nemoguće je ne razočarati ljude koji te vole.
Ne možeš ih očuvati od toga. Nemoj odbijati taj križ.
Naći ćeš me kad vidiš da si ražalostio svoje prijatelje i one koji te vole.
Gledaš kako tvoj pad nanosi njima bol. I to te razdire.
Moja je majka u mojem padu shvatila tko sam.
Kad je u njoj umrla i posljednja želja da uspijem,
tad je zasjala njezina vjera u punom sjaju.
Prijatelja ćeš dobiti kad sve dobro na tebi umre.
Tad vide samo tebe. Prihvati neizbježne sablazni.
Prihvati to da smiješ razočarati.
Naći ćeš tu mene i moju majku.

V. postaja: Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ



Peti križ: Dopustiti da ti se pomogne
Svi su me prezreli. Napustili su me oni koje sam ozdravio. I moji najbliži.
Krvav i izranjen, potreseni od susreta s majkom, kad sam očekivao ljubav,
jednog su čovjeka prisilili da mi pomogne.
Očekivao sam pomoć iz samilosti i ljubavi,
a Šimuna su prisilili da mi ponese križ.
To je križ - kad nemaš nikoga tko bi te požalio i volio.
Kad to prihvatiš, tad sam ja tu, tad nisi sam.
I još nešto. Imaj hrabrosti dopustiti da ti drugi pomognu.
I ja sam to dopustio iako sam svemoguć.
Dopusti da su drugi jači, da te brane, da trebaš druge, da primaš pomoć.
To je križ i od njega ne možeš pobjeći. Shvati, to su vrata k meni.
I zato, ne čudi se ako se sve opire tome križu.
»Duh žudi protiv tijela, a tijelo protiv duha.« Ne zaboravi!
Uzmi svoj križ i pođi za mnom.
Susrest ćemo se.

VI. postaja: Veronika pruža Isusu rubac



Šesti križ: Znati primati bez uzvrata
Sve su mi oduzeli. I svi me napustili.
Ostao sam sam, bez ičega, na putu u smrt.
Tada prilazi Veronika i pruža mi rubac. Znaš li kako je to?
Ganut sam, osjećam zahvalnost, a nemam čime uzvratiti.
Imao sam samo svoju patnju i muku.
I dao sam joj to: okrvavljeno lice utisnuto na rupcu.
Križ je dopustiti da ti ljudi čine dobro, a nemati čime uzvratiti.
Imaj hrabrosti i učini ono što sam ja učinio.
Dopusti da ti ljudi čine i dobro iako ih nemaš čime nagraditi.
Dopusti da smiješ ostati dužan.
Ne treba platiti sve, nego kao naplatu dati sebe.
Nauči primati darove bez naplaćivanja. Bez trgovačkog duha.
To su vrata k meni. Prihvati stid što nemaš čime uzvratiti.
Tad mi dolaziš. Moj Otac daje, a da ne traži plaću.
On je kao zdenac koji daje bistru, svježu vodu bez naplate i nikad se ne iscrpi. Kad si takav, tad si dijete mog Oca.
Evo ti tvoga šestog križa: da ne možeš Bogu uzvratiti svu njegovu ljubav,
nego da budeš kao dijete koje uživa u očevoj i majčinoj dobroti.

VII. postaja: Isus pada drugi put pod križem



Sedmi križ: Ponovno pasti
Jednom sam već pao. Svi su očekivali da ću biti jak.
A onda sam pao iznova.
Znao sam da će to užasnuti majku,
izazvati bujicu rugla mojih neprijatelja, zaprepastiti i razočarati prijatelje.
Moja je slabost sablaznila sve ljude. Pitali su se: Je li to zaista Bog?
Prihvatio sam taj križ.
Otac je htio pokazati da je on u meni jači od svake sablazni.
Kad prvi put padneš, još imaš izgovor.
Ali kad si i drugi put poražen, onda ti svatko može reći da ništa ne vrijediš.
Ti ćeš se opirati križu. Htjet ćeš se opravdati i sve ispraviti.
Ali to te udaljava od mene. Jer time ne svjedočiš mene, nego sebe i svoje snage. Znaj da ćeš uvijek padati. Ali ja ću te podizati.
Tada će reći: Gle, netko ga je podigao.
Tvoj je sedmi križ u tome da padaš i to priznaš.
Ne plaši se pada, nego se okreni k meni.
Ako taj križ dobro prepoznaš, naći ćeš me u njemu.
To je poraz tijela, a pobjeda duha.

VIII. postaja: Isus tješi jeruzalemske žene



Osmi križ: Tješiti one koji tebe tješe
Žene su me slušale, zavoljele i povjerovale mi.
Blagoslivljao sam im djecu. Gledale su me srcem.
I nisu mogle shvatiti da sam osuđen. Plakale su zbog toga.
Osjećale su da je time osuđen život. Žalost ih je obuzela. Tad sam ih tješio.
To je križ - pregorjeti svoju muku, nadići je i iznad nje vidjeti oslobođenje.
Nikakva bol nije tragična. Tragedija je sljepoća i tvrdoća srca.
Ne vidjeti da svaka smrt ima uskrsnuće, svaka bolest ozdravljenje,
svaki odlazak dolazak, dopustiti da padneš u samosažaljenje,
to je tragedija.
Pobjeda je tamo gdje počneš tješiti druge kad i sam trebaš utjehu.
Tad sva utjeha tvoja dolazi od Boga.
Imaj hrabrosti ne oslanjati se na ljudsku utjehu, nego tražiti Božju snagu.
To pobjeđuje svijet. To je put križa, ali put u život.
Ne dopusti pad u samosažaljenje.
Kad budeš, izranjen i u bolima, druge tješio, tad ćeš me naći.
Otvori i ta vrata!
Jer iza njih te čekam ja, da se na mene osloniš.

IX. postaja: Isus pada treći put pod križem



Deveti križ: Potpuno izgubiti
I treći put sam pao!
Mislili su da je to moj potpuni poraz.
I kad su svi pomislili da dalje neću moći, ustao sam,
uzeo križ i iznio ga na Golgotu.
Može se i onda kad svi misle da je nemoguće:
Doći će trenutak kad će ti reći: »Ništa više od tebe, gotovo je.«
I ti ćeš pomisliti: »Ne mogu više.« Doći će čas tvoje potpune nemoći.
To je trenutak tvog potpunog poraza. Saznanje da više ne možeš.
Hoćeš li tada očajavati?
Ne boj se! To su samo vrata da me ponovno nađeš.
Kad više ne možeš računati na sebe, tad ćeš me naći.
Tad ćeš me zazvati cijelim srcem i ja ću ti se odazvati.
To je križ: potpuno izgubiti, dokraja biti napušten, umrijeti,
više nitko na tebe ne računa,
kad izgube svaku nadu da od tebe nešto može biti:
Taj te križ još snažnije vodi k meni i osposobljava
da te pošaljem do kraja zemlje. Hoćeš li prihvatiti taj križ?
Ne boj se, jer ja sam s tobom.
Ja sam pobijedio svijet.

X. postaja: Isusa svlače



Deseti križ: Dopustiti da te razgolite
Dopustio sam da budem gol, da mi ljudi otmu i ono što je na meni najintimnije.
Pustio sam da se zloća pakla na meni dokraja iskali.
Dopustio sam da mi obeščaste stidljivost i intimu moga tijela.
Uvijek ćeš htjeti imati samo za sebe bar mali komadić života i svijeta,
gdje možeš biti sam, nešto što ne želiš da ljudi dodirnu, nešto samo tvoje,
čega se čak i ti stidiš. Da imaš nešto što ne smiju vidjeti, jer bi te obeščastili. čuvat ćeš i skrivati to. Mislit ćeš da imaš pravo na to.
Plašit ćeš se grijeha baš tu. Htjet ćeš pošto-poto sačuvati svoju intimu.
Borit ćeš se za to. No dođe trenutak kad to više ne možeš sačuvati.
I kroz taj križ moraš proći. Ima situacija u kojima sve moraš predati,
da više ništa nemaš svoga. I to ti oduzimaju. Daruj Bogu sve.
Jedina netaknuta intima bit ćemo ti, Otac i ja.
Križ nije samo razgolićenost tijela. Još bolnije je kad ti razgolite dušu.
Grijesi su te već davno razgolitili.
Uzmi taj križ i nitko te više neće moći razgolititi.
Dopusti Ocu da ti dade novu haljinu. Daj mu svoju intimu.
Daj da je obuče u savršenu nevinost. Uzalud se trudiš sačuvati svoju nevinost. Danas priznaj da si tu slab: To je deseti križ - križ stidljivosti, srama,
čežnje da ostaneš nevin, križ straha da netko ne dozna kad padneš.
Uzmi taj križ i naći ćeš me brzo. Tu te čekam. Tad se nećeš bojati.
Prihvati samo to da si slab, da nisi drukčiji nego što jesi:
čovjek s obeščašćenom intimom.
Tu ćemo se susresti.
I nitko te više neće moći obeščastiti.

XI. postaja: Isusa pribijaju na križ



Jedanaesti križ: Biti pribijen na svoj križ
Dok križ nosiš, još imaš mogućnosti odbaciti ga.
Ali kad te jednom prikuju na njega, više nema odvajanja od križa.
Sad znaš: križ je tvoja sudbina do smrti. Eto to je teško.
Ti bi se htio osloboditi križeva, ali si pribijen na njih.
To je mjesto na kojem se umire. Ljudi će te na njih pribijati.
Hoćeš li se prestrašiti ili pouzdati u mene?
Ima križeva koji se nose do kraja. Uzalud se trudiš da ih se oslobodiš.
Na tebi je da napustiš tu uzaludnu bitku i dođeš k meni.
Tad ćeš umrijeti i početi živjeti.
Ne boj se! Želim samo da se ne varaš čekajući dolazak nečega drugoga:
Križevi ostaju do kraja i što prije umreš, to ćeš prije uskrsnuti.
Što se prije prestaneš opirati, to ćeš me prije susresti.
Zapamti taj jedanaesti križ.
To je naš jedanaesti susret.
Ja mu se radujem.

XII. postaja: Isus umire na križu



Dvanaesti križ: Umrijeti na križu
Smrt. Odlazim sa zemlje. Ali da živim, a ne da nestanem:
Moja je smrt ispunjenje Očeve volje.
I zato sam rekao: «Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj.«
Dovršio sam Očev plan.
Ti misliš da je smrt kraj i zato se bojiš.
Opireš se, dok ne prihvatiš taj križ, bit će ti muka.
Kad smrt prihvatiš, tad ćeš je pobijediti. Tad ćeš me naći.
Daleko sam dokle god se opireš smrti i moliš me da te od nje oslobodim.
Shvati, u smrti ćeš me naći.
Jer smrt razara sve što je bilo grešno i smrtno u tebi. A ja razaram smrt.
Smrt te oslobađa križeva, a ja smrti. Danas pogledaj smrti u oči.
Uzmi taj križ kao Očev dar. Ti imaš svoj svršetak. To je ono što daje Otac.
Dok se opireš smrti, ne nalaziš me.
Dvanaesti križ je kao blagdan, vrhunac, završetak svega.
Zapravo, to je početak Života.

XIII. postaja: Isusa skidaju s križa



Trinaesti križ: Ne uživati plodove svoga rada
Tek kad sam umro, priđoše mi prijatelji.
Ti si sjeme za neka buduća vremena.
A želiš odmah vidjeti plodove svojih ruku.
Moji učenici često umiru u beznađu i sramoti,
a drugi beru plodove na njihovim grobovima. Drugi beru radost i život.
Tebe sam postavio da siješ za novi svijet. To je tvoj križ.
Dajem ti vjeru, jer za života ćeš jedva vidjeti uspjeha.
Tek će te poslije smrti slaviti. Tek tada će te skinuti s križa.
Vječnost ćeš živjeti bez križa jer si imao hrabrosti biti na njemu za života. Raditi i ne uživati plodove svojih ruku, to je trinaesti križ.
Hrabrost je to - sijati da bi drugi želi.
Ali to sam ja koji ti idem ususret.
To je uskrs.

XIV. postaja: Isusa polažu u grob



Četrnaesti križ: Ostati bez ljudske nade
Moji su prijatelji mislili da su mi ukazali najveću počast
stavivši moje tijelo u grob. Brinuli su se za tijelo.
To je sve što su mogli učiniti. Zaboravili su da sam rekao:
To je samo za tri dana.
Smrt ne vlada nada mnom.
Sjeti se da te grob plaši. Kad se zatvori grobni humak, više te nema.
Kad iza tebe ne ostane ni najmanji trag, što ćeš tada učiniti?
Kad znaš da nitko neće dolaziti na tvoj grob, kad završiš nepoznat i jadan,
kad baš ništa iza tebe ne ostane, tad ćeš me sresti!
To je križ - izgubiti i posljednju želju: ovdje nešto značiti,
ostaviti nešto iza sebe. To je zapravo ono što ti smeta da budeš svjetlo.
Tu ćeš me naći. Ali kako, dok se bojiš leći u grob sebičnosti, biti pokopan?
Dok prelaziš k meni, a ne rušiš mostove iza sebe, kako ćemo se naći?
A upravo je to trenutak kad ću moći preobraziti tvoj život.
To je četrnaesti križ i nad njim lebdi uskrsnuće.
Kako se radujem grobu tvoje oholosti!
Ti se još ne daš u grob, još se opireš umiranju svoga života. Zato si mrtav.
Kad bi htio leći u grob oholosti i umrijeti sebi,
tad bi uskrsnuo mome životu. Samo mrtav čovjek može uskrsnuti.
Jer smrt ti još nije oduzela i posljednji otpor!
Ne boj se! Riječ je o mostu između mene i tebe.
Smrt grijeha radost je i zagrljaj mene i tebe.
Najveličanstvenija eksplozija ljubavi.
Ja sam prošao taj put i čekam te.
Zar ne shvaćaš da nisam otišao sa zemlje?
Prije sam bio gost na zemlji. Tek sam sada gospodar zemlje.
I ti ćeš biti takav.
Predaj smrti ono što joj i tako pripada.
Nemoj više gledati grob kao beznađe i kraj, nego kao rađanje i početak.
Neka umre tvoja oholost.
Uskrsna zora već je na pomolu.

Završetak

Oče, hvala ti za ovaj križni put.
Prepoznao sam svoje križeve, koje trebam svaki dan uzeti
i poći za tvojim Sinom.
Sad znam kako se prihvaća, odriče, prašta i voli unatoč svemu!
Sad znam kako se umire prije smrti i koraca ususret Životu.
Hvala ti što sad ulazim u tvoje kraljevstvo.
Izlazim iz svoje buntovne volje i ulazim u tvoju.
Postajem dionik tvoje naravi, tvoje dijete, tvoja radost.
Oče, učini da se ostvari već danas i moj uskrs. Amen.

20.04.2011. u 12:00 · Ostavi komentar (2) · Isprintaj · #

Ispovijed i ispit savjesti II. dio



Zašto se ispovijedati pred svećenikom(koji je isto tako grješan kao i ja);
- zašto ne 'izravna ispovijed' Bogu? Zašto ne pomirenje u tajnosti savjesti? Zašto nije dosta da čovjek sam svoje stvari uredi s Bogom? Nije li bolje poći psihologu, psihijatru ili psihoterapeutu, jer oni, za razliku od svećenika koji postupaju neosobno-legalistički ili ne žele ispovijedati ili nemaju vremena za pokornika, posvete mnogo vremena svakoj osobi?

- Na to pitanje Crkva odgovara prizivajući tajnu Otkupiteljeva Utjelovljenja: to je po čovječnosti svoga Sina i preko vidljivih znakova ustanovljenih po Njemu, što milost Božja dotiče čovjeka, koji je i sâm duša i tijelo. Stoga i pomirenje treba biti vidljivo (kao što su takvi i svi važniji događaji u našem životu), utoliko više što se ne pomirujemo samo s Bogom, već sa cijelom crkvenom zajednicom čiji smo članovi a koju smo svojim grijesima ranili i ponizili...

- Pomirenje je isprva bilo javni čin: biskup je na Veliki četvrtak molitvom i polaganjem ruku primao i pomirivao pokornike. Danas Crkva čini jasnijim pomirenje sa zajednicom kada obred Pomirenja zajedničarski slavi prema drugom od tri odobrena načina. Obred pomirenja više pokornika s pojedinačnom Ispovijedi i odrješenjem, Rimski obrednik: Red pokore, HBK, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1975., str. 11.18-19).

- Ne vrijedi se, dakle, uvjeravati i varati sebe da je dovoljno Bogu priznati svoje grijehe i od Njega zamoliti oproštaj. Osim toga, Bog je između Sebe i ljudi odredio posredništvo Crkve. To je izričita volja Isusa Krista. Apostolima i njihovim nasljednicima (koji su zaređeni za tu posebnu službu i posvećeni za to Duhom Svetim) povjerio je uzvišenu i odgovornu službu opraštanja (Primite Duha Svetoga. Kojima oprostite grijehe, bit će im oprošteni - Iv 20,23); osnovao je Crkvu da u Njegovo Ime daruje božansko milosrđe, izvor duhovnog i duševnog ozdravljenja, nove mladosti i radosti. Ono što ni jedno ljudsko biće ne može po sebi dati, Uskrsli Krist je, kao svoj prvi dar, povjerio svojoj Crkvi na Uskrs: moć i vlast opraštati grijehe u Njegovo Ime. Crkva nas uči da je nakon teškoga grijeha za vječno spasenje apsolutno nužno to 'drugo krštenje' ili 'druga daska spasa' (DS 1706), a vlast odriješiti od grijeha da imaju samo valjano zaređeni biskupi i svećenici (I. Fuček, Vojevati pod Kristovom zastavom - duhovne vježbe, Verbum, Split, 2004., str. 175.).



- Nadalje, svaki grijeh je uvreda Božje ljubavi i vrijeđa Crkvu u njezinoj cjelini (braću). Svećenik predstavlja Crkvu (i Božje milosrđe) i kad mi daje oproštenje, to je Crkva koja mi preko njega oprašta i vraća me u puno zajedništvo s njom i s Bogom. Nije dovoljna samo osobna svijest svoga grijeha (ja pred sámim Bogom, da se sam spasim), već i 'javno' priznanje (u zajednici-Crkvi, koja je trpjela zbog mene). Važno je, stoga, znati: 1. nema mi oproštenja od Boga ako ne primim oproštenje od Crkve i ako se s njom ne nastojim pomiriti (to je nauka Isusova; On je odredio da je ispovijed grijeha Crkvi znak mojeg pomirenja s Njim, s Bogom; iskreno pomirenje s Crkvom jest uvjet da dobijem Božje oproštenje /v. dolje, odjeljak u nastavku; istina, Bog mi oprašta smrtni grijeh i 'savršenim pokajanjem' izvan Ispovijedi, ali samo ako pri tom čvrsto odlučim da ću se ispovijediti čim mi to bude moguće!/); 2. premda je Bog povezao svoje oproštenje s oproštenjem Crkve, samo On, Bog, oprašta moje grijehe (u Crkvi i preko Crkve).

- Tek kad se pomirim s bližnjima, s braćom, i Isus će mi dati svoje oproštenje. Gospodin me poziva najprije da molim oproštenje i da oprostim drugima (to je početak ponovnog uspostavljanja narušenih veza između između mene i bližnjih i između nas i Gospodina Boga, kao uvjet za primanje Vode žive). Potpuno je beskorisno vjerovati da mi Bog oprašta moje grijehe sve dok ja odbijam ili zanemarujem pomirenje s braćom; neće biti oproštenja niti oslobođenja niti ozdravljenja bez iskrenog praštanja drugima koji su zgriješili protiv mene... Ako želiš mir, moraš oprostiti od srca (Mt 18,35). Ne postavljaj nikakvu granicu oproštenju uvreda (usp. Mt 19,21-22; Lk 17,4). Nije dovoljno otići na Ispovijed, a doma ili u susjedstvu ili na radnom mjestu netko je zbog mojih uvreda bolestan (prije se treba pomiriti s bratom; usp. Mt 5,23, ili barem odlučiti to što prije). Bog traži da oprostimo da ne bismo trpjeli, ni drugima zadavali bol. Mržnjom čovjek može postati sotona (sotona nikada ne može reći, ni Bogu ni čovjeku: 'žao mi je', 'oprosti', 'kajem se' - i zato je pakao vječan). Tko do kraja tjera pravdu, čini nepravdu! Pravednost nije dovoljna - nju nadilazi ljubav; zato pravda mora biti ublažena milosrđem, ljubavlju. Božja šutnja dolazi kad ljudi više nisu jedni drugima slika i prilika Božja. Pomirenje s braćom kazuje da sam iskren tražeći Božje oproštenje. Bratska ljubav znak je moje ljubavi prema Bogu. Povrijediti jednu ljubav znači uvrijediti drugu. Ne-milosrđe je protest protiv milosrđa Božjeg. Duh Sveti nas uči da treba praštati kako Bog oprašta: On nikoga ne isključuje iz svoje ljubavi. Jedina apsolutna prijetnja, koju je Bog po Isusu izrekao, jest ova: u mukama je svatko tko od srca ne oprosti svome bratu (Mt 18,34-35). Neću biti 'kažnjen zbog' svoje okrutnosti - manjak milosrđa već je samo po sebi pakao. Budi, stoga, milosrdan prema drugima kao što je Isus bio s nama: On kaže da nas Njegov Otac ljubi kao Njega samoga a i On da nas ljubi kao što ljubi svoga Oca. Želiš li biti božanski, budi božanski milosrdan prema drugome (usp. Lk 6,36); proglasi ga pred Bogom nevinim (to ne znači pristati na nepravdu /opraštanje nije 'ubijanje' nepravde/, nego ga, iz kršćanske ljubavi, u tebi samome, smatraš nevinim jer ne zna što čini'; svaki je od nas ranjen istočnim grijehom i potrebno je imati samilosti jedni za druge) - pa ćeš vidjeti kako se ostvaruje Božje djelo u njemu, kako ga On obnavlja i čisti... Htjeli-ne htjeli, braća smo. Braća bi nam prestala biti onda kada bismo prestali govoriti: 'Oče naš'! (usp. sv. Augustin). Kršćanin sije mir - a ne razdor; gasi požar - sluša i šuti; na uvredu odgovara molitvom; na klevetu odgovara blagoslovom; ako je progonjen - ne napada; izbjegava zadjevice, nadmudrivanja, vrijeđanja i nepravde; nastoji oko uspostavljanja mira i sloge; posreduje među sukobljenim stranama; sve čini da ukloni i uzroke i posljedice sukoba. Svako takvo tvoje milosrđe ima budućnost... Oprosti svakome čak unaprijed, već sada - svima onima koji će te povrijediti do tvoje smrti. Konačno, opraštanje se ne uvjetuje. Sv. Ivan Krizostom kaže: Bog traži da prvi treba moliti za oproštenje onaj koji se je prvi sjetio problema, a ne onaj koji je prvi uvrijedio! Slično kaže i papa u Sarajevu: Ne treba čekati da se drugi promijene: tako ni opraštanje ili traženje oproštenja ne treba biti uvjetovano pokajanjem na drugoj strani. Samo ljubav poznaje savršenstvo Zakona; samo je ona vjerodostojna, sve ostalo je teorija, varka... Samo ljubav daje razliku između sinova đavolskih i sinova Božjih (sv. Toma Akvinski). Bez milosrđa, sva ostala sredstva su nemoćna, svi putovi nedovoljni, sva ostala djela hibridna. Čovjek, koji je pokraj mene, a nije moj bližnji - to je pakao! Povjeruj da nemaš neprijatelja, da te nitko ne može uvrijediti (u nama se vrijeđa samo oholost, nikada poniznost!). Naši pravi neprijatelji su u nama samima (J.-B. Bossuet). Budi iznad neprijatelja, razori mrak u sebi, pretvori zlo u dobro! Kad nevini ranjava onoga koji ga je ranio, tko će zaustaviti daljnja nasilja (C. Caretto)! Onog dana, kad ne budemo gorjeli ljubavlju, mnogi će umirati od studeni (F.Mauriac).
- Pa kad si već jednom oprostio - ne vraćaj se više na to, to je gotovo!, da i tebi ne bi Bog opozvao svoj oprost (pročitaj parabolu o 'opozvanom oprostu': Mt 18,23-35).
Jorge L. Borges navodi slijedeći primjer: Abel se i Kain susreću s onu stranu. Kain će Abelu: Jesi li mi oprostio? - A što to?, upita Abel.
- Ubio sam te, reče Kain. - Doista se ne sjećam, odgovori Abel.



- Nepraštanjem kažnjavaš sebe, a praštanjem uvreditelja. Nije opraštanje ono što što se često čuje: Ja opraštam, ali ne zaboravljam; ja opraštam, ali onaj zna što je učinio... To nije kršćanski način opraštanja. Kršćanin, u svjetlu vjere, govori: Povrijedio si me i mrzio sam te, ali sad ti opraštam u Isusovo ime, jer ti vjerojatno nisi znao što činiš (usp. Lk 23, 34). Nije kršćanski ni reći: Opraštam, ali Bog vidi; ja se neću osvetiti, ali Bog će se osvetiti... Nemoj Gospodina suobličiti svom liku. Moli kao sv. Stjepan (gledajući Savla): Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh (Dj 7,60)... To je molitva koju Gospodin rado uslišava; ta je molitva vjerojatno uputila Savla u Damask. Neki crkveni oci vele: da nije bilo Stjepanove velikodušne molitve posredovanja, Crkva vjerojatno ne bi imala 'Pavla'... A što ako te uvreditelj i dalje progoni? Isus kaže: Radujte se...! (Mt 5,12).
- Ne pokazuj prstom na pogreške svojih bližnjih. Nikada se ne rješava problem pokazujući prstom na druge. Blagost i krotkost spadaju u Isusovih osam blaženstava. Ako si strog prema drugome, gotovo ćeš uvijek pogriješiti; ako si pak blag, nećeš nikada. Isus reče: Ne sudite i nećete biti suđeni! Ne osuđujte i nećete biti osuđeni. Praštajte i oprostit će vam se... jer mjerom kojom mjerite vama će se zauzvrat mjeriti (Lk 6,37-38; Mt 7,1-5). Nemilosrdnom i sud će biti nemilosrdan; tko je pak milosrdan, likuje nad sudom - jer će po mjeri svoga milosrđa zadobiti mjeru Božanskog milosrđa. Ako ne želiš odbaciti Krista, tvoj život mora biti izgrađen upravo na ovim Njegovim riječima. Oprostiti, iskazati milosrđe - Božje je obilježje; to je tolika snaga duha da njegov oganj može zapaliti čitav svijet! U svako vrijeme bilo je to 'nesuvremeno'. No, jedno je sigurno: Krist ni u toj točki ne pozna uzmaka. Netko lijepo reče: Tko sa sobom uvijek nosi otkočenu pušku, na kraju će nekoga i ubiti. Ako je tvoje jedino sredstvo čekić, na kraju će svi drugi za tebe biti čavli. Dan će ti proteći u zabijanju čavala... Sveta s. Faustina savjetuje: Molite Gospodina, svaki put poslije Sv. pričesti, da pročisti i posveti vaš jezik, kako ne biste njime ranjavali druge. Da, postoje riječi koje mogu ubiti. Evo kriterija za tvoj govor o drugome: Ako su istina i ljubav u tebi - tada govori a ne šuti. Ako su tvoje riječi istinite, a drugoga povređuju - šuti, jer bi to bila samo istina, ali ne i ljubav. Ako tvoja riječ govori ljubav, ali neistinito - šuti, jer bi tvoja riječ bila hipokrizija (prijetvornost), a ne istina...



- Evo kako mole kršćani: Oče, njegova me radost ražalostila, molim Te, učvrsti ga u radosti. Okružuju ga, obožavaju, hvale... neka bude još više okruživan, poštovan, hvaljen! Uzmi moje dvije ruke i prisili ih da plješću u njegovu čast! Govorit ću o onom dobrom što čini, šutjet ću o zlu što je u njemu i za koje samo ja znam. Žrtvujem ti ovu bol borbe moje volje protiv mog zlog srca! (F. Varillon).

- Savjeti R. Bundala o 'bratskoj opomeni' (usp. Mt 18,15-17): Kaniš li koga što opomenuti, ako nisi u stanju Milosti, ne čini to prije Ispovijedi. Inače - nađe li te đavao u tvome, pa i najmanjem grijehu - izrugat će te, napasti i poniziti po osobi koju opominješ. Zbog nečista ti srca, Bog nije mogao stati uz tvoju dobru namjeru. I ne reci opomenu na takav način da uđeš u razgovor s grješnikovim duhom, jer njega ni u kakvo dobro nećeš moći uvjeriti, niti tako da porušiš sve mostove između sebe i bližnjega - kloni se razgovora iz kojeg izviru grijeh i svađa. Dok govoriš, neka ti srce žari od ljubavi za bližnjega. Ne nabrajaj sitnice da ne izgubiš Božansku blagost. Ne otvaraj usta svaki čas i čim grijeh ugledaš. Tako čine oni koji prigovaraju; duh Tužitelj zbraja grijehe; Isus nije hodio svijetom prigovarajući, već u Duhu Svetom. Nikad ne opominji čovjeka koji tebi čini zlo - radije zlo pretrpi opraštajući; opominji onda kad vidiš da netko čini zlo bližnjemu. Opomena služi ljubavi, a ne sebeljublju (R. Bundalo, Sinovi svjetla, HKZ 'Mi', Zagreb, str. 335-338).


---------------------------------------------------------------------------
ISPIT I ODGOJ SAVJESTI (pomoć za životnu Ispovijed)

'Reknemo li da grijeha nemamo, sami sebe varamo i istine nema u nama' (1 Iv 1,8). 'O, koliki su propali zbog manjkave Ispovijedi' - sv. Terezija Avilska, naučiteljica Crkve.

ZADNJA ISPOVIJED: Zataja ili zaborav kojeg teškog grijeha? Ispravljeno zlo počinjeno bližnjemu? Ispovijed iz običaja, bez obraćenja, kajanja, odricanja od svakoga pa i najmanjega grijeha, bez potpunog opredjeljenja za Krista i život u njegovoj ljubavi i milosti? Izvršena pokora?

1. Praznovjerje, okultizam i magija (idolopoklonstvo /je li mi Bog na prvom mjestu u životu ili imam neke druge 'bogove': novac, materijalno bogatstvo, karijera, ugled, vlast, čast, tijelo i tjelesnost, odjeća i vanjski izgled, športaši i sl., computor, internet, automobil.../; tumačenje snova-znakova-brojeva, vjerovanje zvijezdama /astrologija/-horoskop, gatanje u šalicu-dlan /hiromantija/-karte /osobito tarot karte/-kristale, pomoću vode-vatre...; mentalna kontrola /hipnoza/; spiritizam /aktivno sudjelovanje ili samo pasivno prisustvovanje seansama/; bavljenje magijskim praksama /bilo crnom bilo 'bijelom' magijom/: utjecanje nadriiscjeliteljima, bioenergetičarima, radioestezistima, kiropraktičarima, vidovnjacima, čarobnjacima, vračarima i drugim osobama koje se bave i prakticiraju okultizam ili magiju /bacaju ili 'skidaju' uroke.../ - koliko puta?; crtanje, nošenje ili držanje /postavljanje/ praznovjernih predmeta (talisman = 'donosi' sreću, uspjeh; amulet = 'štiti' od nesreće, zla, bolesti...; hamajlija = čarobni zapis, uročice; 'donosi' sreću, uspjeh /potkove, likovi poganskih božanstava, zodiakalni znakovi, djeteline sa četiri lista, slonići, privjesci od koralja, kljova, crnih ručica.../ ili okultnih znakova ili simbola /pentagram, heksagram, Neronov križ, '666', izokrenuti križ/; čitanje praznovjernih magijsko-okultnih knjiga i časopisa) - Kult Sotone (sotonizam).
- Vjera: zataja, stid, sumnje, površnost - Protuvjerska društva, sekte, nekršćanski pokreti i prakse: članstvo, podupiranje ili biti istomišljenik (masoni /slobodnozidarske lože/, tečajevi transcendentalne meditacije, zen-meditacije, yoge, reikia, metode za samoostvarenje...; sotonske sekte, New Age, Hari-krišna, Sai Baba i slični istočnjački pokreti, Jehovini svjedoci, mormoni, pentekostalci...) - Potpuno napuštanje vjerske prakse, kršćanskog života - Mržnja, ravnodušnost (mlakost), iskušavanje, mrmljanje… protiv Boga - Napad i pogrđivanje crkvenih službenika, nauke Crkve (o sakramentima, seksualnosti, kontracepciji-pobačaju, rastavi, drogi, eutanaziji, kloniranju, istospolnim 'brakovima'... ili podržavanje takvih stavova) - Molitva - Oholost - Očaj - Zavjet - Svetogrđe (primanje sakramenata u stanju smrtnoga grijeha - otkada?; /npr.: svetogrdna Ispovijed - tko svjesno, svojom voljom zataji ili sakrije neki teški grijeh ili ga samo djelomično prizna, ili ga priznaje ali se ne kaje ili pak ima namjeru i dalje griješiti; svetogrdna Pričest - tko se pričešćuje u stanju smrtnoga grijeha ili ne vjeruje u istinitost Kristove otajstvene prisutnosti u Euharistiji/).

2. Psovka - hula (strašnija od ikojeg drugog grijeha; u Ispovijedi se ne smiju ponavljati psovke /to je novi grijeh, i to u Sakramentu!/ i ne ih imenovati, nego treba reći da li su velike ili male; velike: pogrđivanje Boga, Majke Božje, Crkve, svetaca i svetih stvari /treba navesti broj ili učestalost /dnevno, tjedno, mjesečno ili sveukupno/; ponavljanje tuđih psovki; psovka pred djecom = sablazan - koliko puta?); šutjeti na tuđu tešku psovku - Spominjanje Božjeg Imena uzalud, bez poštovanja, iz navike, kao poštapalicu - Zakletva ili prisega (imenom Božjim?-lažna /koliko puta?/-uzalud?) - Proklinjanje drugih (Imenom Božjim ili bilo koje vrste - koliko puta?; iz loše 'navike' ili 'šale').

3. Nepoštivanje Dana Gospodnjeg: nedolazak na Sv. Misu u nedjelje i druge zapovijedane blagdane (= teški grijeh /ne zaboravi broj!/; zapovijedani blagdani:Božić, Tijelovo, Vel. Gospa, Svi Sveti i sve nedjelje; nijedna Misa u tjednu ne može zamijeniti nedjeljnu Sv. Misu; ako ne idem redovito, već samo kad 'imam vremena', znači li to da imam neke druge 'bogove': zaradu, posao, hoby, vikendicu, društvo, utakmicu; zanemarivanje Sv. Mise za vrijeme praznika, godišnjih odmora, zbog gostiju...?); teški poslovi u Dan Gospodnji (koliko puta?), naređivanje ili obavljanje onih poslova koje inače svakodnevno radim (bez neke velike potrebe ili nužde ljubavi) - Ponašanje u crkvi, zakašnjavanje na Sv. Misu (tko dođe iza Prikazanja ili ode prije Pričesti, nije ispunio svoju vjersku dužnost = teški grijeh!; tko dođe iza Čitanjâ - ne smije na Sv. Pričest!); rastresenost i nedovoljna pažnja na Sv. Misi; dolazak u crkvu neprikladno odjeven; ostajanje izvan ili oko crkve za vrijeme Mise, pušenje i pričanje… - Godišnja Ispovijed i uskrsna Pričest - Post (Čista Srijeda i Veliki Petak: od navršene 18. do započete 60. god. života) - Nemrs (u sve petke: od navršene 14. god. do kraja života; izvan Korizme, može se zamijeniti karitativnim djelima, drugim odricanjem /od pića, pušenja, zabave…/ ili vježbama pobožnosti /molitva, čitanje Sv. Pisma…/) - Obdržavanje euharistijskog posta (jedan sat prije Pričesti ne jesti tvrde hrane /niti žvakati žvakaću gumu!/ i ne piti ništa osim prirodne vode ili lijeka - izuzetak su osobe poodmakle dobi i bolesnici).

4. Djeca: Neposluh i nepoštivanje roditelja, starijih i odgojitelja, vrijeđanje, prijezir, nezahvalnost i grubost - Odnos prema braći (bratska ljubav).
- Zaposleni: uskrata materijalne pomoći roditeljima.
- Roditelji: kršćanski odgoj djece (zajednička molitva; odgađanje krštenja; briga da djeca obavljaju kršćanske dužnosti /Sv. Misa, sakramenti, pouke u vjeri/, da ne idu u zlo društvo, ne izgovaraju nepristojne riječi, ne psuju, čedno se odijevaju; nadzor nad slobodnim vremenom djece /dopuštanje neumjerenih zabava, prate li što im djeca čitaju i gdje sve zalaze.../; razgovor; dobar primjer /sablazan?/) - Podržavanje ili odobrenje zajedničkog stanovanja i života bez vjenčanja svog djeteta - Grub ili popustljiv odgoj (nepravedno ili u srditosti bez mjere kažnjavanje ili prevelika blagost kad pogriješe) - Briga za materijalne i duhovne potrebe djece - Pretjerano izbivanje i zapostavljanje obitelji (zbog posla ili hodanja po kafićima i drugdje...) - Svađe u obitelji, grubost i progon ukućana.
- SVI: Napuštanje roditelja i starijih osoba u starosti i bolesti, samoći ili neimaštini - Neopravdano slanje u staračke domove.

5. Ubojstvo (djelom /grijeh koji u nebo vapi za osvetom, Post 4,10/; mislima, riječima, osobito mržnjom /usp. 1 Iv 3,15/ ili po sablazni /= 'duhovno ubojstvo' - lošim primjerom, stavom, riječima ili propustom navesti drugoga na grijeh: psovku, blud, krađu...- koliko puta?/ - Izlaganje svog ili tuđeg života bez potrebe pogibelji ili smrtnoj opasnosti; uskrata pomoći nekome u opasnosti ili potrebi - Tučnjava - Ozljede - Vožnja (autom, motorom, biciklom: nerazborita smionost i kršenje propisa, pod utjecajem alkohola; pješaci: nepoštivanje prometnih znakova) - Svađa i svadljivost - Nasilje - Grubost, nepopustljivost - Prkos - Srdžba (na osobu, događaj...; bijes) - Izrugivanje, prezir i ponižavanje drugih - Ljubomora - Uvreda - Prijetnja - Ucjena - Željeti drugima smrt ili razna zla (kao i samom sebi: pokušaj ili misli na samoubojstvo) - Odbijanje ili odugovlačenje pomirenja (opraštanje samo ustima, a ne i srcem-uvijek-lako-kako meni oprašta Otac nebeski; nečinjenje 'prvog koraka' pri pomirenju, podržavanje stare mržnje, svađe ili neprijateljstva; zloba, osveta; odlazak na počinak, molitvu prije pomirenja ili na Sv. Pričest /!/ svojevoljno nepomiren) - Škrtost - Samosažaljenje - Nanošenje štete vlastitom ili tuđem zdravlju (pretjerano pušenje, tabletomanija; neumjerenost u jelu /proždrljivost/ i piću/opijanje-koliko puta?, izbjegavanje liječenja od alkoholizma.../; droga /proizvodnja, uporaba /sâm ili s drugima?/, prodaja - koliko puta?/) - Pretjerano gledanje TV-'surfanje' po internetu i sl. - Lijenost (neuredna težnja za počinkom, npr. nerad, nesamostalnost u izrađivanju svojih zadataka; /zlo/uporaba vremena, snage i sposobnosti /talenata/ koje imam od Boga, nerazvijanje plemenitosti i drugih naravnih darova; propuštanje dužnosti /bespotrebno izostajanje iz škole, sa fakulteta ili posla/; nemar /u radu, liječenju…/) - Odnos prema prirodi i okolišu (očuvanje; bacanjem otpada ugrožavao nečije zdravlje i čovjekov okoliš) - Neumjereni nacionalizam; podržavanje predrasuda u pogledu stranaca - Pripadnost stranci čija se programska načela protive kršćanskom moralu, osnovnim pravima osobe ili nauku Evanđelja (koja npr. podržava eutanaziju, legalizaciju droge, pobačaj i kontraceptivna sredstva, istospolne brakove, nepoticanje demografske i socijalne politike... - otkada?).
- Stav prema neprijateljima (nespremnost na činjenje dobra onima koji me mrze, molitvu za one koji me progone, kleveću i zlostavljaju, ne-blagoslivljanje onih koji me proklinju, ne-pozdravljanje /usp. Lk 6,27s., Mt 5,44/; življenje s nekim u trajnoj svađi i neprijateljstvu) - Pobačaj (broj?; jednaki grijeh kod pobačaja imaju i muškarac i žena; izvršio, sudjelovao, nagovarao, pomagao, savjetovao, šutio ili dopustio taj čin = ako je pobačaj izvršen, katolik upada u unaprijed izrečenu kaznu izopćenja); pilula 2. dana i spirala = abortivna sredstva (koliko dugo?; /pobačaji po spirali - prosječno nekoliko puta godišnje!/); drugi kemijski preparati, intrauterinski uređaji i cjepiva, koja djeluju ustvari kao pobačajni u najranijem stadiju razvoja života novoga ljudskog bića (SA SVIM ABORTIVNIM SREDSTVIMA MORA SE PREKINUTI, a spiralu odstraniti - PRIJE ISPOVIJEDI, jer inače ne možeš odlučiti da 'nećeš više griješiti'!) - Izvršenje ili sudjelovanje (činom ili propustom) kod sterilizacije, umjetne oplodnje, eutanazije, ubojstva i samoubojstva (medicinsko osoblje: propisivanje ili prodaja takvih farmakoloških sredstava) - 'Tuđi grijesi' (svojevoljno biti uzrokom tuđih grijeha): savjetovati, zapovijedati, šutjeti, privoljeti, nagovarati, hvaliti, pomagati, braniti… - Nepozivanje ili prekasno pozivanje svećenika bolesniku ili umirućem.

6. i 9. Bludnost (neuredna težnja za spolnim užicima): svojevoljne i svjesne besramne i bludne misli, riječi i djela: požudni pogledi (preljub u srcu; usp. Mt 5,27-28), besramni razgovori, maštanja, šale i vicevi, pjesme, gledanja, dodiri; nagovaranje ili prisiljavanje drugoga na nečistoću (napastovanje, zavođenje…; silovanje /također i supruge/ - koliko puta?); čitanje ili gledanje (u kazalištu, na filmu, ilustracijama, internetu, kupalištu…) čega nepristojnog /voajerizam/; čitanje, gledanje ili raspačavanje (širenje) nepristojnih i pornografskih filmova i kazeta, knjiga i časopisa koji obezvređuju i ponižavaju seksualnost (koliko puta, broj osoba?); "filmski" poljupci prije braka, sablažnjivo ljubakanje na javnim mjestima; preslobodno ponašanje prema drugoj osobi…; izbjegavanje bliže grješne prigode koja može biti prigoda za uvredu Boga u teškoj stvari, u kojoj redovito padam u teški grijeh (plesovi s pretjeranim kontaktima, raskalašena zabava ..., besramne igre; odlazak na sumnjivo mjesto /npr. night-club /streeptease//, u kino, saunu, na kupalište, masažu... s nečistom namjerom; nudistička plaža; zla knjiga, časopis, društvo…); samozadovoljavanje (masturbacija - koliko puta? - čin koji je u sebi i teško neuredan; teški grijeh protiv čistoće - KKC 2396; pri moralnoj prosudbi, valja uzeti u obzir čuvstvenu nezrelost, snagu stečenih navika, stanje tjeskobe ili dr. psihičkih ili društvenih činilaca koji umanjuju ili svode na minimum moralnu krivnju - KKC 2352); nastranosti (istospolni odnosi, sadomazohistički pristup seksualnosti, analni, grupni odnosi i dr. - koliko puta?); spolno iskorištavanje djece ili mladih (pedofilija…; zavođenje?- koliko puta?); obuzetost seksom; manjak stidljivosti (nedolično odijevanje /razgolićenost/ i ponašanje; u sebi je zlo, a za druge grješna prigoda /tuđi grijesi!/...); neispovjeđene besramne dječje 'igre'…
- Oženjene i udate osobe (za planiranje obitelji dopuštena je samo metoda plodnih i neplodnih dana koja je i najzdravija i najbolje izgrađuje bračnu ljubav): izbjegavanje potomstva (strah od djece, ograničenje u bračnom životu jedino u neplodne dane bez dovoljna razloga); čuvanje od začeća na nedopušten način (bilo kakvim kemijskim ili mehaničkim sredstvom /stalno ili prigodice/: prezervativ, tableta, prekid odnosa /= bračna onanija - Post 38,9-10/ - koliko puta?) (SA SVIM OVIM KONTRACEPTIVNIM SREDSTVIMA MORA SE PREKINUTI PRIJE ISPOVIJEDI!); izravna sterilizacija, inseminacija i umjetna oplodnja - Zlouporaba bračnih dužnosti (sebično zadovoljenje pohote, bez darivanja u ljubavi i prenošenja života; i spolni čini između bračnih drugova su nemoralni, ako nisu izraz njihove međusobne ljubavi!) - Nastranosti u bračnom životu - Preljub (s oženjenom ili slobodnom osobom?; za novac /prostitucija/ ili interes - koliko puta?) - Izvanbračne veze; biti previše prisan i previše se viđati s tuđim ženidbenim drugom - Rastava (u srcu ili sudska?; civilno rastavljeni i ponovno vjenčani nalaze se u stanju javnog i trajnog preljuba /čini objektivno preljubnički i po Evanđelju izričito zabranjeni: Mt 5,32; Mk 10,11-12; Lk 16,18/ i ispovjednik, ako ne želi biti sukrivac, dužan im je uskratiti odrješenje) - Življenje u nesakramentalnom braku (tzv. "slobodna veza", brak "na pokus", samo civilno vjenčanje i sl; kršćanski vjernici tako se sami isključuju iz crkvenog zajedništva i ne mogu dobiti odrješenje dok su u takvoj situaciji, osim u smrtnoj opasnosti) - Rodoskvrnuće; nečuvanje intimnosti bračnog čina (pred djecom = sablazan).
- Zaručnici i slobodni: Prekomjerna senzualna nježnost - Seksualni odnosi prije braka (blud: spolni čin slobodnog muškarca i slobodne žene - koliko puta?) - Zajedničko stanovanje i život bez vjenčanja (otkada?; za odrješenje, mora se prekinuti sa tim stanjem) - Dijete začeto u grijehu (izvan sakramentalnog braka).

7. i 10. Krađa (ukradeno smo dužni vratiti ako možemo ili sličnu vrijednost dati za siromašne; i male krađe učinjene u nizu mogu postati teški grijeh ako se time počini velika šteta; krađa iz crkve ujedno je i svetogrđe); uzimanje nečega što nije moje (npr. stvari s javnih mjesta, privatna uporaba društvenih dobara nekog poduzeća; 'intelektualna krađa' /kićenje tuđim perjem', nepoštivanje autorskih prava, nedopuštena krađa s interneta i sl./); ukradeno primiti, nađeno pridržati; nevraćanje duga i stvari - Lakomost (neuredna čežnja za posjedovanjem i bogaćenjem): materijalizam, obuzetost novcem i stjecanjem materijalnih dobara; otimanje, pohlepa (gramzljivost); nepravedne plaće, odgađanje isplate; izrabljivanje; prijevara (pri kupnji, mjeri, prodaji...; velika?); laka i nepoštena zarada (npr. nelegalnom djelatnošću, povisivanjem cijene špekulirajući neznanjem ili nevoljom drugoga; u velikom iznosu?); utaja (varanje u prijavi porezne osnovice, plaćanju dugova, uskraćivanje dužnih doprinosa...; u velikom iznosu?), hazardne igre (kockanje za novac i bilo koje vrste, igre na sreću s mogućim velikim gubitkom = stranputica materijalizma, parazitstva i nerada); pronevjera (u kojem iznosu?); krivotvorenje (spisa, čekova, računa… u kojem iznosu?) - Rasipništvo - Uništavanje javne imovine - Podmićivanje i primanje mita - Šteta (velika?; popravio?) - Tvrdoća srca na tuđe nevolje (ljubav prema siromasima, djela milosrđa) - Nesavjesnost u poslu i dužnostima (loše obavljeni radovi…) - Veseliti se tuđoj nesreći (zluradost) - Zavist; natjecanje s drugima u stjecanju materijalnih dobara - Nedovoljno cijenjenje truda i napora drugih - Švercanje u tramvaju i autobusu (ako imamo mogućnost platiti kartu). - Pozajmljivanje samo onima od kojih se nadam dobiti (da mi se jednako vrati; usp. Lk 6,34-35) - Trošenje za životinje svote koje bi morale olakšavati ljudske nevolje, davanje životinjama osjećaja koji se duguju samo osobama.

8. Laž (neistina ili nepravovremeno izrečena istina); dovođenje drugoga u zabludu - Laskanje (= prijevara u riječima; neiskrenost, dvoličnost), ulagivanje i dopadljivost (osobito: ako drugoga utvrđuju u zloći djela i opakosti ponašanja) - Hvalisanje - Lažno svjedočanstvo - Nepravedno i nerazložno optuživanje, sumnjičenje i osuđivanje drugih - Ogovaranje (loš govor o drugima, iznošenje i prepričavanje tuđih istinitih pogrešaka) - Kleveta osoba ili ustanova (ako pritom zlurado nešto dodajemo ili izmišljamo /ocrnjujemo/ - može biti i teški grijeh; opoziv klevete, popravljanje štete time nanesene tuđem dobrom glasu ili imetku); rado slušanje klevete ili poticanje klevete svojom znatiželjom; ne stati u obranu nevinoga, nepravedno napadnutog... - Klonjenje posebnog i nezdravog prijateljstva - Poruga (ironija) - Kritizerstvo - Lažna obećanja; vjernost obećanjima i ugovorima - Griješni kompromisi - Stidjeti se svjedočanstva za Gospodina (djelom i riječju) - Iz straha, dvoličnosti ili ljudskog obzira postupati protivno vlastitoj savjesti - Nečinjenje dobrih djela (molitve, milostinje, posta...) u skrovitosti i svojih dužnosti s dobrom nakanom (već iz ljudskog obzira, radi pohvale, da ljudi vide...).
---------------------------------------------------------------------



- Nema nikakva grijeha bilo kako teškoga, da ga Crkva ne bi mogla oprostiti (KKC 977).

- Ako nema iskrenog priznanja, kajanja i odluke da više nećemo griješiti, kao i ako svojevoljno zatajimo neki teški grijeh, Ispovijed nije valjana i ne opraštaju nam se grijesi; tako činimo još i novi grijeh, tj. svetogrdno se ispovijedamo i primamo bez prave nakane Kristove svetinje - Sakramente.

- Što je po moralnoj prosudbi 'teški grijeh'? Za teški grijeh traže se tri uvjeta: teška stvar (čin je po sebi teška povreda Božjega zakona /Božje i crkvene zapovijedi, Zapovijedi ljubavi.../); jasna, puna svijest o važnosti stvari (znanje da je neki čin grješan, da je zlo, da se protivi Božjem zakonu); konačno, i slobodna volja u odluci (dostatni stupanj slobode, potpuni pristanak, osobni izbor zla). Dakle: teška stvar, znam i hoću (zajedno). Ako posve ili bitnim dijelom nedostaje jedan od ta tri elementa, nema smrtnoga grijeha, već se može raditi samo o lakom grijehu (npr. potpuno nesvojevoljna ili nesvjesna nečista misao nije grijeh /u potpunom snu ne može se sagriješiti/; nisu li te stvari sasvim svojevoljne i svjesne /npr. u polusnu, u naglosti/, tada su one laki grijeh/). Sáma napast (ako nije isprovocirana) nikada nije grijeh (biti napastovan - nije grijeh; i Isus u pustinji bio je napastovan; usp. Mt 4,1-11; grijeh počinje pristankom). Dužni smo ispovjediti svaki pojedini smrtni grijeh (objektivno teški grijesi bili bi npr: svetogrđe, okultne prakse, teška psovka, proklinjanje, propuštanje Sv. Mise i težački poslovi bez potrebe na Dan Gospodnji, ubojstvo, namjerno teško ugrožavanje svog ili tuđeg života, teška uvreda, izvršenje ili sudjelovanje u pobačaju, sprječavanje začeća, blud, bludnost, preljub, pijanstvo, droga, sablazan, velika šteta i teška krađa, razbojstvo, kleveta, oholost, odbijanje Božje ljubavi i slično; ako se ne namjeravamo toga ostaviti, Ispovijed je nevaljana, makar i priznali sám grijeh, jer bez čvrste odluke da ćemo se ostaviti grijeha, nema valjane Ispovijedi). Samo Bog zna tko je veći a tko manji grješnik. Na nama je da se kajemo i činimo pokoru...

- Što treba reći?Sve teške grijehe prema broju i vrsti. To znači: ako sam počinio teški grijeh, pitam se za njihov broj i za sve okolnosti koje mijenjaju (olakšavaju ili otežavaju) vrstu grijeha (nije isto jesam li ubio jednog čovjeka ili desetero ljudi, iz osvete ili prekoračivši granicu nužne obrane; nije isto jesam li ukrao 5 kuna ili sto tisuća, jednom ili deset puta, bogatašu ili siromahu /i jedno i drugo je zlo i ne smije se, ali ovo posljednje - teži je grijeh; preljub je u sebi teška povreda dostojanstva ženidbe, ali je još teži grijeh ako je učinjen s oženjenom osobom; masturbacija je u sebi 'teški moralni nered', 'teško izopačenje', ali je manja moralna odgovornost ako je grijeh učinjen u čuvstvenoj nezrelosti, snagom stečenih navika, u stanju tjeskobe ili drugih psihičkih ili društvenih činilaca koji umanjuju ili svode na minimum moralnu krivnju /usp. KKC 2352/). Ako ne znam točno broja, reći ću barem, koliko sam puta koji grijeh počinio prosječno na dan, na tjedan, na mjesec ili na godinu. Priznajem također i lake grijehe koliko ih se sjećam (Ne uzimaj olako grijehe koje nazivamo 'lakim'. Ako ih uzimaš olako kad ih važeš, boj se kada ih brojiš /sv. Augustin/. Radije bih podnio sve muke ovoga svijeta nego li svjesno Boga uvrijedio malim grijehom (sv. Toma Akvinski/).

- Treba znati - ne postoje 'privatni', čisto intimni grijesi, koji se tiču samo mene, jer smo svi članovi Kristova Tijela - Crkve, i svi moji (tajni) grijesi ranjavaju cijelo otajstveno Tijelo - Crkvu! (Crkva je svetija koliko sam ja svet i grješnija koliko sam ja grješan).

- Ne smijem se ispovijedati općenito (apstraktno); nije dovoljno reći: 'ubio sam' (koga /komarca, krokodila ili čovjeka…/? Pa ako sam čovjeka, trebam reći jednoga ili desetero ljudi)! Isto tako, neću reći: 'griješi se, čovjek griješi'; optužit ću sebe, jesam li ja taj čovjek, jesam li ja to učinio ('JA sam sagriješio…'!).

- Što o svemu tome kaže crkveno Učiteljstvo? Ivan Pavao II., Sakrament Pokore…, Kršć. sadašnjost, Zagreb, 1997., str. 71-78: Ispovijed treba biti ponizna, cjelovita, praćena čvrstom i velikodušnom nakanom za poboljšanjem u budućnosti te, konačno, povjerenjem u postizanje toga poboljšanja. Što se tiče poniznosti… (ona ) se uistinu poistovjećuje s osjećajem gnušanja prema grijehu (Ps 51,5-6). Ispovijed, nadalje, treba biti cjelovita u tom smislu da treba iznijeti 'omnia peccata mortalia' /sve smrtne grijehe/, kao što to na XIV. zasjedanju, poglavlje V., govori Tridentski koncil, koji tumači ovu nužnost ne u granicama običnoga disciplinskoga propisa Crkve, već kao zahtjev božanskoga prava… (DS, 1679). Kanoni 7. i 8. istoga toga zasjedanja o svemu tome podrobno govore: Kan 7: 'Ako netko kaže da u sakramentu pokore nije potrebno po božanskom pravu /iure divino/ i raspoloživosti ispovjediti sve i pojedine smrtne grijehe koji su se spoznali nakon dužnoga i pomnoga razmišljanja, također i one tajne te učinjenih i protiv dviju posljednjih zapovijedi Dekaloga, te i okolnosti koje mijenjaju vrstu grijeha; ili ako kaže da je ispovijed korisna samo za poučavanje i tješenje pokornika te da je neko vrijeme bila poštivana samo kako bi se određivala kanonska pokora; ili da oni koji se trude ispovjediti sve grijehe ne kane ništa ostaviti božanskoj milosti, kako bi to oprostila; ili, konačno, da nije dopušteno ispovjediti lake grijehe, neka bude izopćen.' (DS, 1707)… Danas, na žalost, ne mali broj vjernika, pristupajući sakramentu pokore, ne ispovijeda na cjelovit način smrtne grijehe u smislu kako to donosi spomenuti Tridentski koncil i, pokatkad, reagira na svećenika koji na propisan način ispituje radi nužne cjelovitosti, kao da si on dopušta bespravno uplitanje u svetište savjesti, dijelom zbog pogrešnoga svođenja moralne vrijednosti samo na takozvanu 'temeljnu opciju', a dijelom zbog jednako tako pogrešnoga sužavanja sadržaja moralnoga zakona samo na zapovijed ljubavi, često shvaćenoga nejasno, uz isključivanje ostalih grijeha, te i zbog… - svojevoljnoga i suženoga tumačenja 'slobode djece Božje', koja se želi kao tobožnji odnos privatnoga povjerenja, zanemarujući posredovanje Crkve. Želim i molim kako bi vjernici, koji su slabo prosvijećeni, bili i ovom poukom uvjereni da je odredba po kojoj se zahtijeva potpunost u odnosu na vrstu i broj, onoliko koliko to sjećanje potpuno ispitano omogućuje spoznati, nije neki teret koji se na njih proizvoljno tovari, već sredstvo oslobođenja i radosne vedrine. Osim toga, po sebi je očigledno da ispovijedanje i optuživanje grijeha treba uključiti ozbiljnu nakanu i odluku da se u budućnosti više neće griješiti. Ako bi nedostajala ta raspoloživost duše, tada ne bi postojalo kajanje… ne postaviti se protiv mogućega moralnoga zla značilo bi ne osuditi zlo, ne kajati se. No kako kajanje treba prije svega proizići iz boli što se uvrijedilo Boga, tako se nakana da se više ne griješi treba temeljiti na božanskoj milosti koju Bog nikada ne uskraćuje onomu koji čini što može kako bi djelovao pošteno. Ako bismo odluku da više ne griješimo željeli osloniti samo na svoju snagu… ogriješili bismo se o istini o čovjeku… - kao da Gospodinu, manje ili više svjesno, kažemo da ga ne trebamo. Uputno je nadalje napomenuti da je jedno postojanje iskrene odluke, a drugo razumski sud o budućnosti. Moguće je da, premda u iskrenosti nakane da se više ne griješi, iskustvo prošlosti i svijest o sadašnjoj slabosti pobude strah pred novim padovima, ali to ne donosi predrasudu o vjerodostojnosti nakane da se učini sve što se može kako bi se izbjegao grijeh, kada je s tim strahom ujedinjena volja, poduprta molitvom…

- Što ne treba reći? Ne opravdavati (Bog će me opravdati!) ili umanjivati značaj svojih grijeha (značilo bi da ih ne osuđujem i ne priznajem ih iskreno i ne kajem se zbog njih i da ću ih i dalje činiti jer su 'bezopasni' - a čemu onda Ispovijed koja je obraćenje od svakoga grijeha?!), ne prikrivati svoje slabosti, nedostatke i grijehe, nego se optužiti. Govorim ono što jesam sagriješio (ne dolazim hvaliti se pred Bogom, pjevati Bogu hvalopojke o sebi; usp. carinik i farizej, Lk 18,9-14 - i nije bio opravdan!); neću iznositi i opisivati pogreške svojih bližnjih, kao da bi oni bili uzrokom mojih grijeha: pred Boga dolazim optužiti sebe, a ne druge - (grješnik ne smije optuživati grješnika!). Ono što sam rekao u Ispovijedi, neću o tome ispitivati ispovjednika izvan Ispovijedi (i dovoditi ga u opasnost odavanja ispovjedne tajne), jer je to obavijeno sakramentalnim pečatom!

- Ispovijed nije duhovni razgovor, ni psihoterapija, ni autobiografija. Ispovijed je: dođem i kažem svoje grijehe, objektivno i jasno (ne detaljno analiziranje), svećenik me može nešto pitati (ne radi sebe,nego radi moga dobra); mogu mu reći i svoje poteškoće, sumnje i nejasnoće; svećenik mi daje savjet i pokoru; pokajem se i odlučim više ne griješiti; dobijem odrješenje i idem zahvaljivati milosrdnom Ocu…

- Ne dopuštam da mi sram zatvori usta, da se svetogrdno ispovjedim - dolazim Bogu, a ne svećeniku! Treba se stidjeti grijeha, a ne priznanja svoga grijeha (ošinut ću po grijehu, tako da nema više vlasti nada mnom!).

- Kad mi svećenik daje odrješenje, siguran sam da mi je u tom času Otac nebeski sve oprostio (Iv 20,23). Sve što sam valjano ispovjedio i u skrušenoj pokori zadovoljio Božjoj pravdi - Isus me to više neće pitati na Posljednjem sudu (usp. Iz 43,25; Jr 31,34). Zato je jako važno da se iskreno ispovjedim i pokajem, da budem iskren prema sebi i Bogu.

- Ako sam nenamjerno zaboravio neki teški grijeh - ostajem miran (Ispovijed je valjana), ali to što sam zaboravio, trebam ispovjediti na prvoj slijedećoj Ispovijedi. Bog jedino ne oprašta onome, tko svjesno sakrije ili zataji koji grijeh; njemu onda nije ništa oprošteno, pa ni ono što je iskreno ispovjedio, jer nebeskog Oca želi prevariti... Ispovjedaonica je za grješnike, a ne za one koji 'glume svece' (Isus traži grješnike, a ne 'pravednike')…
Poslije Ispovijedi: što prije izvršavam pokoru i u radosti slavim Gospodina koji mi je iskazao toliko milosrđe...

Sastavio: p. Ivan Androić MSC



Preuzeto sa Duhovni centar Dramalj

16.04.2011. u 10:43 · Ostavi komentar (9) · Isprintaj · #

Ispovijed i ispit savjesti

Kako se bliži Veliki tjedan, vrijeme je prikladno da se čovjek sabere, ispita svoju savjest i kvalitetno ispovijedi. Zašto uopće ispovijed i ispit savjesti? Sada ću kroz par dana objavljivati nekoliko ispita savjesti i tekstova o ispovijedi. Nadam se da će uredništvo blog.hr pokazati svoje milosrđe prema dušama i nekako naznačiti ove moje postove koji će biti uglavnom kopirani sa drugih stranica. Pa počnimo.



Koja je korist od Sakramenta Pomirenja?
Mnogi pisci navode da nas Sakrament Pomirenja uči da, htjeti biti svet, znači, prije svega, da oproštenje dajemo i primamo. Ispovijed je iskustvo iz kojega raste novi život. U Božjoj prisutnosti koja sve ozdravlja, možemo, na osnovu darova ispovjednika i pokornika, upoznati korijene grijeha i područja koja trebaju pomirenje i okajanje; smijemo iskusiti da će grijesi biti poništeni i da će naša slabost biti ozdravljena Božjom snagom. Po svakom oproštenju grijeha doživljavamo novu slobodu da dublje uđemo u ljubav Isusovu. Novo smo stvorenje, ponovo stvoreni na sliku Božju, nikada više nećemo biti isti. Promijenjeni smo, drugačije djelujemo, osjećamo i mislimo. Po Sakramentu Pokore ozdravljena su sva područja grješnosti. Grijesi su nam zauvijek otpušteni, mi smo slobodni. Isus nas želi slobodne, zdrave i žive. On to želi više nego mi sami. Što je dublja promjena, to ćemo Mu više dopustiti da bude Gospodar: Gospodar nad našim grijesima, patnjama, slabostima… Konačno, Sakrament Pomirenja nas pomiruje s Ocem i braćom… Rezultat Božjeg djelovanja u nama je da smo primili garancije i neophodne snage Duha Svetoga da prestanemo griješiti. Mnogi odustaju od Sakramenta Pomirenja konstatirajući da od toga nemaju nikakve koristi. Šteta... Neka se ispitaju kako se ispovijedaju. U ovom Sakramentu, Bog nam daje dovoljno milosne snage da pobijedimo svako zlo, da reknemo i ono što ranije nismo mogli ili htjeli priznati. Za očuvanje ili oslobođenje od grijeha, u svojoj duši raspolažemo prisutnošću samoga Krista i Njegova otajstva milosrđa. Jer moćniji je Onaj koji je u vama nego onaj koji je u svijetu (1 Iv 4,4).



Ispovijed nije duhovni razgovor ni psihoterapija.
Ispovijed je Sakrament za oproštenje grijeha, a duhovna pratnja nije. Ispovijed je: dođeš i kažeš svoje grijehe, objektivno i jasno, bez uveličavanja i umanjivanja - svećenik te može nešto pitati: ne radi sebe, nego radi tvoga dobra (možeš mu reći i svoje poteškoće, sumnje i nejasnoće /provjeri "svoj" sud pred sudom Crkve!/); daje ti određeni savjet i pokoru - pokaješ se - odlučiš s pomoću Božjom više ne griješiti - dobiješ odrješenje - ideš zahvaliti Bogu i izvršiti pokoru...
- Ispovijed je lijek, ali nije ni duhovni razgovor ni psihoterapija.
Ispovijed je lijek, ali nije ni duhovni razgovor ni psihoterapija.
- Dobro je imati stalnog duhovnog pratitelja u tvom duhovnom rastu, osobu punu Duha Svetoga, stabilnu i duhovno sazrelu, koju možeš pitati i osluškivati, koja pozna zakonitosti i zamke na duhovnom putu. Važno je da prema njemu možeš biti potpuno otvoren i iskren. On je prijatelj koji s tobom može plakati i radovati se (usp. Rim 12,15). On će ti pomoći da Gospodin, Vođa tvoje duše, tobom upravlja i vodi te kamo On hoće. Ali on ne preuzima tvoju osobnu odgovornost za tvoj život. On ima očinski autoritet ljubavi. Tko ima takav autoritet poslušnosti, đavao mu ne može
ništa. Duhovni pratitelj može, ali ne mora uvijek biti i ispovjednik. Ako nemaš duhovnog pratitelja ili se kod njega ne ispovijedaš, dobro je imati stalnog ispovjednika. Kad te upozna, lakše će ti moći pomoći da napreduješ u dobru i penjanju na brdo Blaženstava.
- Ispovijed je lijek. Knj. Sirahova (38,2) govori: Liječenje od Svevišnjeg dolazi... Gospodin liječi one koji su srca skršena i povija rane njihove (Ps 147,3). Isus je naviještao kraljevstvo Božje i liječio bolesnike (Lk 9,2). Sila Ga je Gospodnja nukala da liječi (Lk 5,17). No, nije htio da od Njega naprave čudotvorca, odnosno iscjelitelja: Hajdemo drugamo... da i ondje propovijedam! Ta zato sam došao (Mk 1,38). I učenici su navješćivali evanđelje i liječili posvuda (Lk 9,6). Isus apostolima daje nalog: Putom propovijedajte: 'Približilo se kraljevstvo nebesko!' Bolesne liječite, mrtve uskrisujte, gubave čistite, zloduhe izgonite (Mt 10,7-8), dakle, da propovijedaju i čine znakove oslobođenja i ozdravljenja, isto što je radio Isus.
- Mnogi pokornici daju svjedočanstvo ne samo ozdravljenja duha kada su u Ispovijedi oprostili, nego i tjelesnog ozdravljenja kada su svoje grijehe i svoje srce povjerili Isusu kako bi ih On mogao izliječiti.
- Sakrament Pomirenja ima terapeutsko ili medicinalno obilježje; Isus je u Evanđelju često predstavljen kao liječnik: Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima (Lk 5,31). Njegovo otkupiteljsko djelo, već od prvih kršćanskih vremena, često je nazivano medicina salutis. U tom smislu, Ispovijed je sama po sebi liječenje koje vodi k potpunom ozdravljenju (D. Betancourt).
- Sv. Augustin, misleći na pastoralnu praksu pokore, navodi: Želim liječiti, ne optuživati. D. Betancourt piše: Zahvaljujući lijeku Ispovijedi, iskustvo grijeha se ne izopačuje u očaj (op..cit., str. 68), te nastavlja: Ispovijed je milosrdno sudište ili mjesto duhovnog liječenja. Oba ta aspekta Sakramenta zahtijevaju poznavanje nutrine grješnika kako bi mu se moglo suditi i dati odrješenje, pomagati i liječiti.
- To je nedvosmisleno. Ispovijed je susret s liječnikom duha, koji nam pomaže ozdraviti od bolesti duha; no, ona nije psihoterapija (ni koja druga profana katarza). Ivan Pavao II. upozorava: Ispovjedaonica nije i ne može biti alternativa psihoanalizi i psihoterapiji... Neopravdano je očekivanje da se nađe u ispovjednika nekog iscjelitelja ili liječnika u tehničkom smislu riječi. Gdje stanje pokornika zahtijeva medicinsku pomoć, ispovjednik ne treba sâm preuzeti tu ulogu, već bi trebao pokornika uputiti na kompetentne i poštene stručnjake (21. 03. 1996. pred Apostolskom Pokorničarnicom).
- To je jasno i odnosi se na 'medicinske slučajeve' bolesti psihe (= područje psihijatrije), a ne na područje duha (= područje vjere i ljubavi). Medicinske slučajeve ispovjednik će, dakle, uputiti psihosomatskim stručnjacima. Liječenje u Ispovijedi je 'hagioterapeutsko', a ne medicinalno u užem smislu i psihijatrijsko. No, znamo da ponekad nikakva psihologija, psihoterapija i uopće medicinska nastojanja nisu sposobna riješiti neki duhovni problem ili ga uopće detektirati (možda samo simptome) te pokornika sa takvim duhovnim problemom nećemo nužno slati - od Stvoritelja k stvorenju, osobito ako je došao tražiti vjersku i moralnu pomoć! (Sjećam se, kada sam radi produženja vozačke dozvole, došao na pregled i psihologu u poznatoj zagrebačkoj ustanovi, liječnik-psiholog me upitao, što sam po zanimanju. Svećenik, odgovorih. Ja bih trebao doći k Vama, a ne Vi k meni, odgovorio je i istog trena, bez daljnjih ispitivanja, stavio na dokument svoj formalni potpis). U životu iskusan čovjek ili psihoterapeut može otkriti i posvijestiti potisnuta negativna iskustva i pretjerana iščekivanja. S tim nije uvijek povezano pravo ozdravljenje. Često se ta nastojanja spotiču o nepremostive granice i katkada imaju za posljedicu čak i daljnja kriva držanja i pogrješke. Bog Biblije potiče svakoga na to da sve nezdravo Njemu donese (bez prethodne toalete): On liječi one koji su srca skršena i povija rane njihove (Ps 147,3). Blagoslivljaj Gospodina, dušo moja... on iscjeljuje sve bolesti tvoje (Ps 103,2 sl.). Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti (Mt 11,28). Prerada negativnih životnih iskustava pre Gospodinom u tradicionalnom dušobrižništvu jedva da je ponuđena. Molitva za ozdravljenje od sjećanja i (pretjeranih) iščekivanja i molitva za oproštenje put je prema tome (H. Mühlen, Novi susret s Bogom, Duh i voda, Jelsa, 1994., str. 308-309). Tko drugi može stupiti do tih dubina u kojima smo ranjeni, ako ne Onaj koji ih je stvorio? Gornjim riječima - papa ne želi staviti Gospodinu granice: tä Bog je Stvoritelj i duha i tijela i psihe! Čovjekov duh prožima čitavo tijelo i psihu, te stanje duha može liječiti i tijelo i psihu. No, pokornik i ispovjednik moraju ostati ponizni... ne tražiti u Ispovijedi iscjeljenje u tehničkom smislu riječi, jednom riječju, čudo!
- Radi pojašnjenja papina upozorenja, razmotrimo napastovanje Isusa u pustinji (Mt 4,1-11 i //):
Sotona je htio učiniti od Isusa (nadovezujući se na Njegovo krštenje: Ako si ti Sin Božji...):
- svemoćnog magičara (oholost: da traži hranu izvan Boga; Isus daje prioritet Božjoj Riječi ispred zemaljske hrane);
- mitološko biće, oslobođeno ljudskih mogućnosti, koje prkosi zakonima sile teže (osobna slava, čast; Isus odvraća: treba prihvatiti Gospodina Boga, a ne Ga napastovati tražeći od Njega mirakulozne dokaze);
- jednog super-kralja svega sjaja svijeta (bogatstvo; Isus odvraća: samo se Bogu klanja a ne idolima, lažnim bogovima koji osiguravaju slavu ovoga svijeta).
- Bijaše to Napasnikov pokušajni način da divinizira Isusa do točke da smatra Njegovo poniženje i utjelovljenje kao sekundarno. Sve ponude opasnih namjera (bogatstvo, čast i oholost), Isus je odlučno odbio prihvaćanjem siromaštva, poniženja i poniznosti. On time potvrđuje, na koji način On shvaća 'biti Sin Božji'.

- Analogno, to vrijedi i za Ispovijed: treba prihvatiti Gospodina Boga (srca skrušena i ponižena, u potpunom duhovnom siromaštvu i ponizno), a ne Ga napastovati zahtijevajući od Njega čudesne dokaze.
- S obzirom na ovaj aspekt ozdravljanja, napominjemo da odredbe koje se odnose na molitve za ozdravljenje, izdane od Kongregacije za nauk vjere 2000. godine, treba striktno tumačiti:
- iako je svakom vjerniku 'dopušteno' uzdizati molitve Bogu radi zadobivanja ozdravljenja (!), u slavlje presvete euharistije (! - malim slovima, Euharistija u rangu časoslova!), sakramenata i časoslova ne smiju se uključivati molitve za ozdravljenje, bilo one liturgijske (iz Mise, klanjanja) bilo neliturgijske (izuzimajući slavlja za bolesne predviđena u liturgijskim knjigama, za koje je opet potrebno izričito dopuštenje dijecezanskog biskupa /čak i kada ih priređuju ili u njima sudjeluju biskupi ili kardinali/); i nad neliturgijskim molitvama za ozdravljenje (molitveni susreti, čitanje Božje Riječi, svečano moljenje krunice i sl. pobožnosti), zadržan je nadzor mjesnog ordinarija; miješanje tih slobodnih neliturgijskih molitava s liturgijskim slavljima - treba brižno izbjegavati; usp. Kongregacija za nauk vjere, Naputak o molitvama kojima se od Boga moli ozdravljenje, II..., 1-7)!



- Što je potrebno za valjanu Ispovijed?
Formalno, sa strane pokornika: priznanje grijeha (ispovijed), kajanje (bol duše i osuda grijeha, 'žalost nad Božjom žalosti'), čvrsta odluka ne griješiti ubuduće, zadovoljština ili pokora (odluka da će se izvršiti pokora i djela zadovoljštine: nadoknaditi štetu nanesenu grijehom /vratiti ukradene stvari, popraviti dobar glas oklevetanom, izliječiti rane.../).
- Stvarno, bitna je metanoia, tj. promjena i nutarnja, totalna, obnova svojih misli, sudova i svog života (progresivno preobraženje: postati ko-naturalan Bogu). Čitavo biće čovjeka treba da bude obuhvaćeno milošću obraćenja: srce, duh i tijelo, svjesnost i nesvjesnost. To onda nije puko žaljenje - grižnja savjesti, kojoj su mnogi filozofi raspravljali moralnu vrijednost, već početak preporoda u suobličenju Kristu. Zatim dolazi ispovijed (volja otvorenosti srca Bogu i onome koji je Njegov službenik): pokornik, zaboravljajući ono što je iza njega (usp. Fil 3,13), otvara se novome u misteriju spasenja i leti prema budućnosti. To pak, nije puko 'nabrajanje grijeha', već brižno traganje da se usavrši milost krštenja…
- ... krštenja, koje je prijelaz u viši život od kojega kršćanin nikad ne smije otpasti. Moje krštenje je vidljivi znak obraćenja, polazna točka mog obraćenja, povijesti moje vjere i duhovnog života...
- Ali zbog slabosti, otpada, duhovnog preljuba… dešava se da gubimo svoju osobnu krsnu kartu napisanu Kristovom Krvlju, da umažemo krsnu haljinu nevinosti i besmrtnosti. Zato u Ispovijedi tragamo za milošću krštenja, kao prosjak koji je izgubio svoju posljednju monetu… Eto, to je Ispovijed: tu potapamo natrag, u vodu i Krv Kristovu, svoju grješnu prošlost, peremo se i izlazimo na novo uskrsno svjetlo i u toj svjetlosti krećemo naprijed, kao novo stvorenje! Bezgraničnom ljubavlju Bog je kupio moje sveto i uzvišeno zvanje djeteta Božjeg; zato, kršćanine, postani ono što jesi (sv. Augustin)…

Što je to 'Ispit savjesti'?
Ogledalo duše u svjetlu Božje Riječi, evanđeoske istine. 'Ispit savjesti' je dobro pomagalo, pomoćno sredstvo - podsjetnik na propuste i grijehe, koji sadrži jake točke u kojima se moramo pred Bogom optužiti i moliti oproštenje. Takav 'ispit savjesti' treba biti usmjeren dvjema pozitivnim značajkama: da bude okrenut budućnosti, i da bude 'ispit povjerenja' a ne nepovjerenja.

Preuzeto sa Duhovni centar Dramalj

Ispit savjesti prema blaženstvima (Mt 5, 1-8)

Blago siromasima duhom...

Siromašan duhom jest onaj, tko se ne uzdiže, tko se ne oholi, tko ne drži da sve ovisi o njemu, nego o Bogu. Sve što jest i sve što ima, dolazi mu od Boga.
- Držim li se jednostavno i prirodno prema drugima?
- Jesam li preponosan na se i na ono što imam, što znam? Taština, utvaranje, uobraženost, ispraznost, prevelika privezanost za sve što je prolazno, neumjerena ambicija, častohleplje...
- Želim li uvijek imati isključivo pravo, uvijek imati zadnju riječ?
- Prihvaćam li savjete i upozorenja?
- Srdim li se, prkosim?
- Volim li se pokazivati superiornijim od drugih, bolji od drugih?
- Ponašam li se i govorim drzovito ili oholo?
- Prezirem li druge?
- Jesam li zavidan?
- Uzimljem li za se sve što je najljepše ili najbolje?
- Jesam li rasipan s novcem, sa hranom?
- Imam li plemenitosti? Darežljivosti?
- Jesam li spreman pozajmiti svoje stvari?
- Jesam li poštivao tuđe stvari?

* * *
Blago ožalošćenima...

- Jesam li prihvaćao sve što dolazi od Boga kao: gubitak, neuspjeh, bolest, kušnju, nezgodu?
- Jesam li mrmljao protiv Boga?
- Jesam li pokazivao manjak nade? Očaj, malodušnost?
- Jesam li mislio, da mi se treba osloniti na Boga u časovima napasti?

* * *
Blago milosrdnima...

- Jesam li opraštao uvrede?
- Jesam li odbijao oprostiti?
- Zaokupi li me mržnja, antipatija ili osvetljivost?
- Jesam li podržavao želju za osvetom?
- Jesam li svadljiv?
- Jesam li koga proklinjao?
- Jesam li odan drugima, požrtvovan prema drugima?
- Jesam li nastojao razumjeti druge, podnositi druge, učiniti im uslugu, pomagati im?

* * *
Blago onima, koji su čista srca...

- Čistoća najprije znači čestitost duše.
- Jesam li iskren, prostodušan, čist?
- Služim li se lažima? Bilo da nešto sakrijem ili da se pokažem dobrim?
- Jesam li zatajivao koji grijeh u Ispovijedi?
- Jesam li poštivao druge?
- Jesam li poštivao tuđi dobar glas, tuđi ugled? Jesam li se, služio ogovaranjem, klevetanjem, nepromišljenim sudovima, beztemeljnim sudovima?
- Jesam li kritizirao, pretresao nekoga odsutnoga?
- Jesam li podržavao rđavu ćud, zlo mišljenje?
- Jesam li uvijek radio po savjesti?
- Jesam li se brinuo za izgradnju svoje savjesti?
- Jesam li nastojao uvijek ispuniti dužnost svog staleža?
- Jesam li bio lijen? Gubljenje vremena, prekidanje započetog posla...?
- Jesam li griješio manjkom poštovanja prema svojim roditeljima i starijima?
- Jesam li slušao?
- Jesam li zloupotrebljavao pouzdanje, koje mi je iskazivano?
- Ljubim li roditelje?
- Jesam li nastojao pomagati svojim roditeljima, pridonositi njihovoj sreći?
- Kakvo je moje vladanje u obitelji, u zajednici, u društvu? Grubost, neuljudnost, lakoumnost, sebičnost...
- Nastojim li učiniti uslugu?
- Jesam li podržavao rđave misli protiv čistoće?
- Jesam li griješio protiv čistoće riječima, čitanjem nevaljalih knjiga i časopisa, gledajući zle filmove, činima, nečednim ponašanjem, vladanjem?
- Jesam li bio povod, uzrok grijeha? Šireći kakvu pokvarenu knjigu, nepristojnim, sablažnjivim razgovorima?
- Jesam li poštivao svoje tijelo?
- Jesam li poštivao tijelo drugih osoba?

***
Blago mirotvorcima...

- Jesam li koga ubio?
- Jesam li bio uzrok sablazni?
- Jesam li bio direktni ili indirektni uzrok gubitka vjere?
- Jesam li poželio smrt drugome?
- Jesam li krao?
- Jesam li želio dobro drugome?
- Jesam li varao?
- Jesam li davao opak, zao savjet?
- Jesam li bio uzrok sablažnjivog primjera?
- Jesam li nastojao učiniti druge sretnima?
- Jesam li pomagao onima, koji su bili u nevolji?
- Jesam li pomagao slogu?
- Jesam li pridonosio svoj udio za slogu?
- Jesam li bio uzrok nesloge, smutnje, nemira?

* * *
Blago progonjenima...

Blago vama, kad vas - zbog mene - pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas. Radujte se i kličite: Velika je vaša plaća na nebesima.
- Jesam li se bojao pokazati da sam kršćanin? U školi, u svom naselju, u svojoj obitelji, pred prijateljima...
- Jesam li nemaran, mlakonja, mlitavac?
- Da izbjegnem podrugivanju, jesam li tako nisko pao i govorio zlo o Bogu, o Crkvi, o vjeri, o svećenicima?
- Jesam li cijenio riječi i tumačenja, što sam ih čuo, kad sam išao na Misu?
- Jesam li zanemarivao vjerske stvari iz ljudskog obzira, kad su drugi govorili protiv i ušutkavali me?
- Jesam li crvenio stideći se Krista, Crkve, vjere?
- Kakvo svjedočanstvo dajem u svojoj okolini? Možda dajem primjer nemarna i hladna kršćanina?
- Jesam li odbijao zbog ljudskog obzira ili zbog straha reći što mislim u raspravama i razgovorima o Bogu, o Crkvi, o svećenicima, o kršćanskom moralu?
- Stidim li se možda nositi križić, medaljicu, ili oznake katoličkog pokreta, kome pripadam?

14.04.2011. u 11:13 · Ostavi komentar (2) · Isprintaj · #

Oholice i septičke jame



Uzdignute glave koračati i nije neka stvar,
pogotovo kada je već nebo rasparano nosovima oholica,
a poneki su zapali među krošnjama razno raznog drveća
pa se sad koprcaju, dok im kojekakva ptica kljuca oko,

Pojedini su zbog očiju uprti u sunce popadali u septičke jame,
I oni se isto koprcaju k'o svinje, dok njihove ulizice ne žele uprljati ruke,
no ne brinu se takvi, brzo će se opet snaći i nekako isplivat,
jer tko je sretan ni u septičkoj nije gladan…

12.4.2011.
Split.



12.04.2011. u 16:30 · Ostavi komentar (2) · Isprintaj · #

Položen zadnji ispit, što dalje?



Danas sam evo, uz pomoć Božju, položio zadnji ispit diplomskog studija, kolegij se zvao Distribuirani informacijski sustavi i s njime završava moje petogodišnje klasično studiranje. Ostao mi je diplomski, tema je upravo ovi servisi na internetu kojima se vi koristite, tj. njihova pozadina, kako, zašto, zbog čega, stručno se zove to Service Oriented Architecture i SOAP protocol (tko zna, znat će).

Ne znam kako se osjećam, nisam ni radostan ni tužan, jedva sam čekao da riješim ovaj ispit, jer stvarao mi je pritisak, nisam više htio odgađati, ne bi mi se dalo učiti više, non-stop jedno te isto vrtiti u glavi. Više se sam se počeo osjećati kao papiga. Neka stvari usvojiš jednostavno, a neke moraš naučiti napamet. No, manje više sve to gradivo zaboraviš, negdje ostane u podsvijesti, pa ga kasnije ponove izvučeš i tako. Puno sam gluposti i nepotrebnih stvari učio na ovome studiju 3 + 2.



Na Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu bolonjski proces je pokvario dosta toga, olakšao je samo studiranje, ali smanjio je kvalitetu. Naš mentalitet jednostavno nije za sve te zapadne sheme. Mi smo ljudi koje treba upregnuti u nešto, dobro usmjeriti i dati nam lijep motiv, a ne glumiti da smo neki svestrani intelektualci da se možemo baviti sa šest različitih materija odjednom i sve ih procesirati s jednostavnošću, a još ako nemaš dobru logistiku... Sve to se svede na "nauči gradivo koji ti je potrebno,položi i odmah uči drugo, jer nemaš vremena za razumjeti, pošto moraš polagati sve odjednom". I što onda na kraju studija dobiješ? Serijski proizvedene kvaziinženjere koji nisu u toku tehnologijom koja je danas na tržištu pošto fakultet nije u toku s tehnologijom koja je na tržištu.



Ne znam jeste li shvatili što sam htio reći, no, uglavnom drago mi je da se jedan period moga života približio kraju. Sada kada napišem diplomski, bacam se u potragu za poslom. Situacija za računalne inženjere u Splitu je doista teška, a sve opet ide po principu poznastva, ako te može netko preporučiti imaš veće šanse, a ako ti CV (životopis) šaren i ako poznaješ puno toga i ako si u tijeku sa svim softverskim procesima, agilnim metodama i slični stvarima, dobre su ti šanse. Diplomski isto utječe na posao, no ne toliko da je presudan možda 5%.
Kod mene doma u Tomislavgradu imamo jednu firmu koja se bavi mojom strukom, no ona dobro posluje, ne treba joj zaposlenika. No, namjera mi je ostati u gradu kojeg sam zavolio jako, Splitu, gdje planiram nastaviti svoj obiteljski život.

Baš sam sa blogerom Neverinom jednom raspravljao o budućnosti i zapošljavanju. Posla ima za onoga tko hoće raditi, situacija nije tako teška kako mediji nam govore, vjerujem da netko hoće da mi mislimo da smo u tolikoj krizi da aspolutno nema ništa. U prilog tome ide ovaj primjer: pričala mi je jedna prijateljica da je tražila više ljudi za stalni posao, no nije uspila zaposliti nikoga. Zašto? Zašto što su ti ljudi koji su tražili posao postavljali uvjete u kojima oni žele raditi. E sada, ako je situacija tako grozna kako govore, onda zar se prva prlika za posao u struci odmah ne grabi???? Tko je tu sad lud? Sve mi se čini da smo izmanipulirani.

Treba ustrajati u svemu. Moli i radi, kaže sv. Benedikt, a sveti Pavao kaže tko radi neka ne jede... A Isus opet, kaže vrijedan je radnik svoje plaće.



Eto, htio sam se malo odmaknuti od ovih katoličko-ateistčki sukoba i rasprava i donijeti možda malo svježine na ovaj blog...

I ako netko ima kakav posao za mene - neslužbenog magistra elektronike i računalnog inženjerstva, bilo što iz struke (više softverske) nek mi se javi na mail sa strane. Voljan sam učiti i napredovati. :)
Bog vas blagoslovio.
Defton

04.04.2011. u 22:47 · Ostavi komentar (17) · Isprintaj · #

Ugovori sa Svetom Stolicom II. dio

UGOVORI IZMEĐU SVETE STOLICE I REPUBLIKE HRVATSKE
Nikola Eterović, Vatikan
UDK: 341.24(497.5): 262.13

U Predsjedničkim su dvorima u Zagrebu, 19. prosinca 1996. potpisana tri Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske:
- jedan o pravnim pitanjima,
- drugi o suradnji na području odgoja i kulture
- i treći o dušobrižništvu katoličkih vjernika, pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi Republike Hrvatske.
Hrvatski Sabor je Ugovor o pravnim pitanjima ratificirao 9. veljače 1997., a druga dva 24. siječnja 1997., te su oni, kako je predviđeno u samim Ugovorima, stupili na snagu nakon što su u Vatikanu u srijedu 9. travnja 1997. razmijenjeni ratifikacijski instrumenti.
Taj povijesni događaj ima važne crkvene, društvene i političke oznake i zavrjeđuje poseban osvrt. Ugovorima se, posebno onima o pravnim pitanjima, prvi put u novijoj povijesti uređuju odnosi između Crkve i države u Hrvatskoj.
Naime, slomom Austro-Ugarske 1918. prestao je vrijediti konkordat koji je bio sklopljen 1855. između Svete Stolice i Austrije i koji je, inače, vrijedio i u hrvatskim krajevima što su bili pod austrijskom, odnosno austro-ugarskom vlašću, dakle na većini područja današnje Republike Hrvatske.
Odnosi između Crkve i države nisu bili uređeni u Kraljevini Jugoslaviji u čiji su sastav 1918. ušli i hrvatski krajevi. Konkordat koji su 25. srpnja 1935. potpisali predstavnici Svete Stolice i
Kraljevine Jugoslavije nikada nije ratificiran, posebno zbog protivljenja Srpske Pravoslavne Crkve. Za vrijeme Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije Sveta Stolica i beogradske vlasti potpisali su 25. lipnja 1966. takozvani Protokol, koji je skroman sadržajem, te se, praktično, zaustavio na iznošenju nekih općih načela. Napokon, nakon što je Hrvatska postala neovisna i samostalna država, Vlada Republike Hrvatske odlučila je urediti odnose sa Svetom Stolicom na dobrobit svojih građana koji su velikom većinom i članovi Katoličke crkve. Ta će odluka imati dalekosežne posljedice u odnosima između Crkve i države.

I.
Za ispravno razumijevanje Ugovora, uvijek treba imati na umu strukturu Katoličke crkve, kao i odnos Svete Stolice i pojedine mjesne Crkve koja je s njom u potpunom zajedništvu. Sveta Stolica ili Apostolska Stolica središno je i upravno tijelo Katoličke crkve. Ona je i iskonski subjekt međunarodnog prava.
Sveta Stolica obuhvaća rimskog prvosvećenika, Svetoga Oca, ili Papu, i Rimsku kuriju (usp. kan. 361. Zakonika kanonskog prava). Sveta Stolica zastupa Katoličku crkvu u pojedinim državama u odnosima s političkim vlastima. Na primjer, među zadaće papinskih
izaslanika, apostolskih nuncija, Zakonik kanonskog prava izričito napominje promicanje i njegovanje odnosa između Svete Stolice i državnih vlasti, raspravljanje o pitanjima koja se tiču odnosa između Crkve i države, te na poseban način precizira da je njihova ovlast i dužnost "raditi na sklapanju i provedbi konkordata i drugih takvih ugovora" (kan. 365. Zakonika kanonskog prava).
Očito, kako je označeno u istom kanonu, Papin izaslanik u tom odgovornom poslu nastupa u zajedništvu s mjesnim biskupima, traži njihovo mišljenje i savjete te ih obavještava o tijeku pregovora s državnim vlastima.
Već i površno upoznavanje s tekstom Ugovora omogućuje razumijevanje gore navedenoga. Ugovori određuju odnose između Svete Stolice i Republike Hrvatske. Dogovoreno je, na primjer, da će predstavnik Svete Stolice prije objavljivanja imenovanja dijecezanskih
biskupa o tome obavijestiti Vladu Republike Hrvatske (članak 6. stavak 3. Ugovora o pravnim pitanjima i članak 2. Ugovora o dušobrižništvu katoličkih vjernika, pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi Republike Hrvatske), ali većina odredaba odnosi se na položaj Katoličke crkve u Republici Hrvatskoj.
Ugovori dakle uređuju odnos Republike Hrvatske i Katoličke crkve koju zastupa Sveta Stolica, to jest središnje upravno tijelo Katoličke crkve.

II.
S pravne točke gledišta treba naglasiti da su ugovore potpisali predstavnici dvaju subjekata međunarodnoga prava, te zato imaju međunarodnu pravnu vrijednost. Svetu Stolicu je zastupao opunomoćeni predstavnik, apostolski nuncij u Zagrebu, nadbiskup Giulio Einaudi, a Republiku Hrvatsku dr. Jure Radić, predsjednik Državnog povjerenstva za odnose s vjerskim zajednicama. To se ne bi moglo ustvrditi da su slične ugovore potpisali predstavnici
Republike Hrvatske i neke druge Crkve ili vjerske zajednice, koje nemaju međunarodni pravni subjektivitet. Pravna vrijednost međunarodnih ugovora nadilazi zakone svake države. U slučaju neslaganja postojećih zakonskih odredaba prevagu imaju zakonske odredbe međunarodnoga značaja. U slučaju sadašnjih ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske izbjegnut je mogući sukob jer Ugovori općenito uzimaju u obzir postojeće zakonodavstvo Republike Hrvatske. Ipak će se neki zakoni, kao na primjer onaj o ženidbi, morati izmijeniti i nadopuniti prema dogovorenim odredbama, posebno što se tiče građanskih učinaka kanonske ženidbe (usp. članak 13. Ugovora o pravnim pitanjima).
Ugovori, dakle, Katoličkoj crkvi jamče pravnu sigurnost tako da se ona može slobodnije posvetiti dušobrižništvu i promaknuću čovjeka i društva bez bojazni da bi mogla biti izvrgnuta samovolji i hirovima političkih i uopće građanskih vlasti, što se često događalo
i tijekom ovoga stoljeća kada odnos između Crkve i države nije bio uređen, nego je bio prepušten volji pojedinaca i raspoloženju vladajućega sustava.
Imajući sve to pred očima, posebno je važan Ugovor o pravnim pitanjima koji određuje okvir javnoga djelovanja Katoličke crkve i njezinih pravnih osoba, te odnosa između Crkve i države. Ovim je Ugovorom zajamčeno da su Crkva i država, svaka u svojem poretku, neovisne i samostalne. One se obvezuju da će međusobno surađivati u brizi za cjeloviti duhovni i materijalni razvoj čovjeka i za promicanje općega dobra (članak 1.). Katolička crkva će dakle imati potpunu slobodu u vršenju svojega apostolskog poslanja što
se tiče bogoštovlja, uprave, učiteljstva i djelatnosti katoličkih društava (članak 4.)
Na "miješanim područjima" koja zanimaju oba subjekta te se njihova djelatnost katkad i isprepleće, Crkva i država su odlučile surađivati na dobrobit ljudi kojima je usmjerena njihova pomoć. To se odnosi na dušobrižništvo katoličkih vjernika u oružanim snagama i redarstvenim službama, na područje odgoja te na katoličke škole i visoka učilišta, na predavanje vjeronauka u svim javnim školama i predškolskim ustanovama, na dušobrižništvo u staračkim domovima, zatvorima i drugim ustanovama, na suradnju u promaknuću društvene djelatnosti Crkve (starački domovi i zdravstvene ustanove) na suradnju na području kulture, kao na primjer na zaštiti i očuvanju kulturnih spomenika (crkava, knjižnica, pismohrana i slično).

III.
Važnu ulogu u primjeni dogovorenoga imat će mješovito povjerenstvo, koje će biti sastavljeno od predstavnika Republike Hrvatske i Hrvatske biskupske konferencije. To će povjerenstvo
dogovoriti praktičnu provedbu odredaba Ugovora koje se tiču područja u kojima je nužna suradnja Crkve i države. I sami Ugovori predviđaju rad tog povjerenstva ili njegovih mogućih ogranaka:
1. za uređenje dušobrižništva katolika u javnim ustanovama kao što su zatvori, bolnice, lječilišta, sirotišta (članak 16. Ugovora o pravnim pitanjima);
2. za određivanje novčane pomoći Države crkvenim ustanovama karitativnog djelovanja i društvene skrbi, na primjer staračkim domovima (članak 17. Ugovora o pravnim pitanjima);
3. za dogovor o programima i načinu odvijanja katoličkog vjeronauka u školama svih vrsta (članak 3. Ugovora o odgoju);
4. Za posebnosti pravnog ustroja katoličkih visokih učilišta s pravom javnosti, i to glede načina priznavanja stručnih naziva, akademskih stupnjeva i diploma (članak 10. Ugovor o odgoju);
5. za dolični pristup Crkve državnim sredstvima javnog priopćivanja, navlastito radiju i televiziji (članak 12. Ugovora o odgoju);
6. o suradnji u zaštiti kulturnih dobara (članak 13. Ugovora o odgoju).

IV.
Potpisani ugovori spadaju u takozvano konkordatsko pravo, koje je rezultat posebnog povijesnog iskustva Katoličke crkve u odnosima s državama. To je pravo redovito nepoznato drugim Crkvama i vjerskim zajednicama, iako i one mogu sklopiti slične sporazume s državnim vlastima koji međutim nemaju međunarodno obilježje, kako je već rečeno.
Ugovori između Svete Stolice i Republike Hrvatske mogu se opravdano svrstati u obitelj konkordata jer imaju istu pravnu težinu iako nemaju i isti način obradbe pitanja i svečanost sklapanja.
Naime, ugovorima se rješavaju pojedinačna pitanja, dok konkordat želi obuhvatiti sveukupne odnose između Crkve i Države.
Ugovori kao takvi pružaju veću gipkost i lakšu pokretljivost. Naime, ugovori se mogu potpisati čim se država i Crkva dogovore o nekom predmetu ili području djelovanja, bez čekanja cjelovitoga nalaženja rješenja za sva pitanja koja se želi zajednički riješiti.
Ugovori o pojedinačnim pitanjima predstavljaju noviji oblik rješavanja međusobnih odnosa između Svete Stolice i pojedinih država, započet nakon Drugoga vatikanskog sabora. Ugovorima su, na primjer, određeni odnosi između Svete Stolice i Kraljevine Španjolske 3. siječnja 1979. Bilo je to nakon uspostave demokratskog sustava u Španjolskoj. Čini se da su ti dokumenti poslužili kao svojevrsni "obrazac" pri sklapanju ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske.
Za države koje još nisu uredile odnose s Katoličkom crkvom, Ugovori između Svete Stolice i Republike Hrvatske mogu poslužiti kao primjer i poticaj da to ostvare. To se odnosi posebno na države proizišle iz komunističkog sustava, poglavito nakon iskustva s konkordatom koji su Sveta Stolica i Republika Poljska potpisale 28. srpnja 1993., ali ga Poljska strana još uvijek nije ratificirala zbog političkih razloga. Naime, nakon potpisivanja konkordata, u Poljsku su na vlast došli predstavnici Socijalističke stranke, bivši komunisti, čiji ga zastupnici, koji u poljskome saboru imaju većinu, do sada nisu htjeli ratificirati. Dakle, zbog nepotvrđivanja
konkordata u Poljskoj, Ugovorima između Svete Stolice i Republike Hrvatske prvi put se s jednom zemljom proizišlom iz komunizma rješavaju temeljni odnosi o pravnim pitanjima te o suradnji na području odgoja i kulture. Taj primat otpada glede Ugovora o
dušobrižništvu katoličkih vjernika, pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi Republike Hrvatske, jer su sličnim ugovorima Svete Stolice potpisanima 1991. s Poljskom i 1994. s Mađarskom u tim zemljama uspostavljeni vojni ordinarijati kojima je povjereno dušobrižništvo katolika članova vojske i redarstvenih službi. Ipak, ti ugovori ni u Poljskoj ni u Mađarskoj nisu prošli kroz saborsku raspravu, nego su odobreni po posebnoj proceduri, u skladu sa zakonodavstvom dviju zemalja. Dakle, Hrvatska je prva od bivših komunističkih zemalja koja je ratificirala sva tri Ugovora potpisana sa Svetom Stolicom.
Ugovori koje je Sveta Stolica potpisala s Republikom Hrvatskom najmlađi su od potpisanih, te omogućuju stručnjacima kanonskoga i građanskog prava da usporedbom s prethodnim ugovorima i konkordatima upoznaju sadašnje poimanje Svete Stolice o odnosima između Crkve i države i uoče novine i razvoj u rješavanju pojedinih pitanja.
I u Hrvatskoj ugovori donose novosti na pravnom području, jer u komunističkome sustavu nije bilo mjesta za konkordatsko pravo, a samo kanonsko pravo bilo je potisnuto na rub društva. Ugovori će pravnicima koji su prošli takve ideološke škole i učilišta omogućiti
da upoznaju temelje kanonskog prava, pravnog nazivlja ili barem one pojmove koji su neophodni za točnu primjenu kanonskih odredaba s građanskim učincima. Crkvene pak pravnike ugovori će usmjeriti na bolje upoznavanje crkvenoga javnog prava i na suradnju s građanskim pravnicima, posebno na područjima zajedničke skrbi na kojima dolazi do susretanja ili isprepletanja kanonskoga i građanskog prava.

V.
Republika Hrvatska je prihvaćanjem ugovora priznala Katoličku crkvu kao ravnopravna sugovornika. Na taj su se način nositelji vlasti u Republici Hrvatskoj izjasnili protiv modela apsolutističke države, koji je blizak političkim strankama izrazite ljevice i desnice, a koji želi određivati i nadzirati sva područja javnoga društvenog djelovanja, nastojeći pritom ograničiti i djelatnost Katoličke crkve te je, po mogućnosti, "zatvoriti u sakristije" ili, u krajnjoj mjeri, potpuno onemogućiti u djelovanju. Naprotiv, ovim ugovorima Republika Hrvatska želi biti otvorena država koja prihvaća načelo supsidijarnosti te omogućuje Katoličkoj crkvi da svojim djelovanjem pridonosi boljitku čovjeka i društvene zajednice. Očito je Republika Hrvatska spremna poštivati i druge pravne osobe koje žele imati pozitivnu ulogu, nadomjestiti državnu skrb ako je nedostatna (na primjer, briga za stare i nemoćne, za liječenje ovisnika o drogi) i s njom surađivati na promaknuću pojedinaca i društvene zajednice u cjelini. Katolici su u Hrvatskoj zamijetili sa zadovoljstvom da je ratificirane Ugovore potpisao s hrvatske strane prvi predsjednik samostalne nezavisne Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman, a od strane Svete Stolice papa Ivan Pavao II. koji je bio toliko blizak svemu hrvatskom puku u teškim danima nedavnoga domovinskog rata.

Zaključak
Na koncu valja napomenuti da bi uskoro trebalo dogovoriti i potpisati još jedan, četvrti ugovor, kojim bi se uredila gospodarska pitanja. Pravno je moguće pristupiti i tom području međusobne suradnje nakon što je Zastupnički dom Sabora Republike Hrvatske na sjednici 11. listopada 1996. donio "Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme Jugoslavenske komunističke vladavine". Nadati se da će dobra suradnja između Crkve i hrvatske države, dokazana usvajanjem triju Ugovora, omogućiti da se nađe prihvatljivo rješenje i za pitanja gospodarske pomoći Crkvi, ne samo zbog njezine nezamjenjive društvene uloge nego posebno zbog svojevrsne nadoknade za nacionalizirana dobra koja, prema odredbama spomenutoga zakona, Država neće biti u stanju vratiti Katoličkoj crkvi. To je zahtjev pravde i povijesnih obveza Katoličke crkve kojoj su vjernici često ostavljali dobra s nakanom da pomaže najsiromašnijim i najugroženijim članovima društva.
-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Vrijedan je radnik svoje plaće

Otkako je Republika Hrvatska potpisala Ugovore sa Svetom Stolicom i otkako se u tim ugovorima regulira i određena nadoknada za rad katoličkih svećenika u Domovini, ne prestaju prepucavanja u javnosti glede toga. Mnogi smatraju da je Katolička Crkva u Hrvatskoj privilegirana u odnosu na druge vjerske zajednice i da treba smanjiti njezin utjecaj. U svakom drugom, pa i u ekonomskom pogledu. Među samim katolicima puno je onih koji smatraju da takvo što Crkvi nije potrebno i da ona može i treba živjeti i bez dotacija Države. Ima i katoličkih svećenika koji su uvjereni da nam takvo što nije potrebno pa šire tezu da je tim činom Crkva u Hrvata izgubila svoju vjerodostojnost, da više nije slobodna, da je »otupljena oštrica njezina mača", da je izgubila mogućnost kritičkog promišljanja o suvremenoj zbilji, da je »ubila« u sebi proročku riječ... Poneki idu čak tako daleko da više, zbog sada već redovitog načina financiranja Katoličke Crkve, ne žele ići u božićni pohod obiteljima jer i to se može doimati kao skupljanje novca za Crkvu i župnu zajednicu. A to opet nije potrebno ako već postoje novčani doprinosi Republike Hrvatske Katoličkoj Crkvi.

I blaženi Antonio Chevrier dijeli stavove ove skupine pa piše svećenicima: "Nemojmo ni od koga tražiti ništa... prepustimo Bogu brigu za nas. On će nam dati što nam je potrebno. Kad se brinemo za duhovna dobra, materijalna dolaze sama od sebe. Dobro je sve očekivati od Providnosti i ako nas ona pusti da malo čekamo, to je zbog toga što Bog ne želi naša djela ili pak želi da ih pročistimo, tražeći samo najbitnije." Protivnici Crkve sretni su zbog takvih promišljanja pa jedva čekaju prigodu da progovore o računima crkvenih institucija ili crkvenih službenika želeći time opravdati svoj stav da Država ne treba novčano pomagati Katoličku Crkvu u Hrvata.

Kad je današnji francuski predsjednik Nicolas Sarkozy bio ministar unutarnjih poslova u Vladi Republike Francuske i kad je trebao odgovarati na pitanja vezana uz laičnost (sekularnost) države, u razgovoru s jednim novinarom rekao je sljedeće: "Vjerovati da Država može ostati potpuno neutralna u odnosu prema religiji je stav koji se izravno suprotstavlja stvarnim činjenicama... Danas je", nastavio je, "važnije otvarati mjesta kulta u velikim gradskim sredinama od inauguriranja športskih dvorana." Gospodin Sarkozy smatra proturječjem činjenicu da se "religijama priznaje njihova pozitivna uloga u društvu i da im se u isto vrijeme potpuno negira svaki oblik javnoga financiranja". (Cijeli razgovor može se pročitati u knjizi: La republica, le religioni la speranza, u talijanskom prijevodu V. Pacifici, Nuove idee, Roma, 2005.)

Žalosna je činjenica da države, koje žele biti sekularne u političkom smislu, smatraju da se to postiže time što se prekida svaki odnos s religijama ili vjerskim zajednicama, osobito tradicionalnima, posebno katoličkom vjerom. I previše olako se zaboravlja da mnoge vrijednosti koje stoje u temeljima modernih država svoje ishodište imaju u vjeri. "Neke fundamentalne karakteristike liberalne demokracije jasno je da vuku svoje podrijetlo iz kršćanstva", kaže Viola u svojoj knjizi »Laicidad de las instituciones«. Država ne može imati jedan te isti odnos s različitim religijskim kulturama. Ne može se zanijekati različita uloga koju je svaka od tih vjerskih zajednica imala, ili još ima, u povijesti jednoga naroda. Da bi država bila laička (svjetovna), ne mora izbrisati svoju povijest, odreći se svoga identiteta, anulirati svoje posebnosti i osobitosti i slijepo slijediti kozmopolitski mit Prosvjetiteljstva. Vrednovanje tradicije, suživot u različitostima, koncept "glokalizacije" (globalna dimenzija harmonično se uklapa u lokalnu, daje prostora lokalnoj da obogati globalnu svojom kulturom, tradicijom, obilježjima, posebnostima, vjerom) omogućuje svakoj državi da se lakše laicizira, a da u isto vrijeme ne zanemari svoje tradicijske vrijednosti.

Kad je o našoj Državi riječ, i o njezinu sekularnom statusu, Katolička Crkva u Hrvata, kao najmnogoljudnija vjerska zajednica, ne ugrožava njezinu laičnost, ne suprotstavlja se njezinim globalnim stremljenjima, ali jednako tako ne želi da se zanemari njezina uloga u povijesti ovoga naroda i u povijesti nastanka ove Države. Točno onako kako kaže aktualni francuski predsjednik. Ako Država, koliko god ona težila sekularnom ustroju, zanemari - i u financijskom pogledu - posebnu ulogu Katoličke Crkve na ovim prostorima, ona se odriče važnoga obilježja svoje povijesti i sadašnjosti.

I druge vjerske zajednice mogu s ovom Državom sklapati ugovore, ali ne može ih se odmah jednako vrednovati, jer nemaju isto značenje za povijest ovoga naroda i ove zemlje. Globalizacija ne bi smjela ni u ovom pogledu zanijekati glokalizaciju, odnosno ne bi se smjelo dogoditi da zbog porasta nekih religija, pa bilo to i 500% u današnje vrijeme i na našim prostorima, njihov utjecaj odjednom bude 500% veći od vjere s kojim je ovaj narod srastao i na čijim je civilizacijskim trendovima, načelima i vrednotama odgajan. Pravda zahtijeva da se svakomu dadne ono što mu pripada. Zašto bi onda, kad je o Katoličkoj Crkvi u Republici Hrvatskoj riječ, bilo drugačije!? Zar radnik nije vrijedan svoje plaće?


fra Žarko Relota / VJESNIK Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije 1-2/2011.

03.04.2011. u 17:37 · Ostavi komentar (0) · Isprintaj · #

Onoj koja je čista...

Čisto srce stvori mi Bože i duh postojan obnovi u meni... (Ps 51,12)



Onoj koja je čista…

Čistoću tvoje duše odaje sjaj u tvojim očima,
sjaj poput sjaja kapljice rose na latici ljiljana,
obasjanog jutarnjim zrakama sunca

Kao novi dan,ti se rađaš jutarnjom molitvom na usnama,
Zanos tvoga duha odaju usta tvoja iz kojih riječi teku poput šumskog potoka
Uzdišeš se prema svijetu poput nježnog pelikana
nestaješ u sebedarju
polagano trgaš meso za svoju mladunčad, svoje ptiće

Opraštaš se sa suncem u predvečerje,
povlačiš se u odaje svoga srce,
tu sa svojim Ljubljenim provodiš noć,
u Njegovom zagrljaju toneš u nebeski san

5.3.2011, Split, Kamen, Duhovne vježbe


Iz Katekizma Katoličke Crkve

2337 Čistoća izražava ostvarenu integraciju spolnosti u osobi i time nutarnje čovjekovo jedinstvo u njegovu tjelesnom i duhovnom biću. Spolnost, kojom se očituje čovjekova pripadnost tjelesnom i biološkom svijetu, postaje osobnom i stvarno ljudskom kad je integrirana u odnos osobe s osobom, u potpun i vremenski neograničen uzajaman dar muža i žene.

Krepost čistoće, sadrži, dakle, cjelovitost osobe i potpunost dara.



CJELOVITOST OSOBE

2338 Čista osoba održava cjelovitost snaga života i ljubavi koje su u njoj. Ta cjelovitost osigurava jedinstvo osobe i protivi se svakom ponašanju koje bi je ranilo. Ne podnosi ni dvostruk život, ni dvostruk govor.[84]

2339 Čistoća zahtijeva postizavanje gospodstva nad sobom, što je odgoj za ljudsku slobodu. Alternativa je jasna: ili čovjek zapovijeda svojim strastima i postiže mir, ili pušta da ga zarobe i postaje nesretan.[85]

"Čovjekovo dostojanstvo zahtijeva da on radi po svjesnom i slobodnom izboru, to jest potaknut i vođen osobnim uvjerenjem, a ne po unutarnjem slijepom nagonu ili pod čisto vanjskim pritiskom. Do takva dostojanstva čovjek dolazi kada, oslobađajući se svakog robovanja strastima, ide za svojim ciljem odabirući u slobodi dobro te svojom umješnošću i zdušnošću nastoji sebi pribaviti prikladna sredstva".[86]

2340 Tko hoće ostati vjeran obećanjima svoga Krštenja i oprijeti se napastima nastojat će upotrebljavati potrebna sredstva za to: upoznati sebe, voditi asketski život već prema prilikama u kojima se nalazi, slušati Božje zapovijedi, vježbati se u moralnim krepostima i biti vjeran molitvi. "Uzdržljivost nas sabire i dovodi k jedinstvu koje smo izgubili rasipljući se".[87]

2341 Krepost čistoće usko ovisi o stožernoj kreposti umjerenosti koja ide za tim da razum upravlja strastima i težnjama ljudskih osjećajnosti.

2342 Gospodstvo nad sobom djelo je duga nastojanja. Nikad ne možemo reći da smo ga stekli jednom za svagda. Ono pretpostavlja uvijek novu obavezu u svim razdobljima života.[88] Napor koji se traži moze u određenim razdobljima biti intenzivniji; tako, na primjer, dok se oblikuje osobnost u djetinjstvu i mladenaštvu.

2343 Čistoća poznaje zakone rasta, koji prolazi kroz stupnjeve obilježene nesavršenošću i vrlo često grijehom. Krepostan i čist čovjek "izgrađuje se iz dana u dan brojnim slobodnim opredjeljenjima. Zato on spoznaje, ljubi i čini moralno dobro u skladu sa stupnjevima rasta".[89]

2344 Čistoća predstavlja izrazito osobno zalaganje, uključuje također kulturni napor, jer postoji "međuovisnost između rasta ljudske osobe i razvoja samog društva".[90] Čistoća pretpostavlja poštivanje osobnih prava, posebno pravo na obavijesti i odgoj u skladu s moralnim i duhovnim zahtjevima ljudskog života.

2345 Čistoća je moralna krepost. No, ona je i Božji dar, milost, plod Duha.[91] Onomu koji je vodom Krštenja nanovo rođen Duh Sveti daje da nasljeduje Kristovu[92] čistoću.



CJELOVITOST DARA SAMOGA SEBE

2346 Ljubav je "forma" svih kreposti. Pod njezinim utjecajem, čistoća se očituje kao škola osobnog darivanja. Gospodstvo nad sobom usmjereno je na to darivanje sebe. Onaj koji živi čisto postaje za bližnjega svjedok Božje vjernosti i nježnosti.

2347 Krepost čistoće razvija se u prijateljstvu. Ona upućuje učenika kako da nasljeduje i ide za Onim koji nas je izabrao za svoje prijatelje,[93] dao se potpuno nama i čini nas dionicima svoga božanskog stanja. Čistoća je obećanje besmrtnosti.

Čistoća se pokazuje naročito u prijateljstvu prema bližnjemu. Kad se gaji između osoba istog ili različitog spola, predstavlja veliko dobro za sve. Ona vodi duhovnom zajedništvu.



RAZLIČITI OBLICI ČISTOĆE

2348 Svaki je krštenik pozvan na čistoću. Kršćanin je "zaodjenuo Krista" (Gal 3,27), uzora svake čistoće. Svi su Kristovi vjernici pozvani da provode čist život prema svom posebnom životnom stanju. U času Krštenja kršćanin se založio da će svoju osjećajnost živjeti u čistoći.

2349 "Čistoća mora razlikovati osobe u njihovim različitim životnim stanjima: jedne u djevičanstvu i posvećenom celibatu, što je izvrstan način da se čovjek nepodijeljena srca lakše preda jedino Bogu, druge na način kako to za sve odreje moralni zakon, već prema tome jesu li u braku ili nisu".[94] Oženjene osobe pozvane su da žive bračnu čistoću; ostali žive čistoću u uzdržljivosti:

Tri su oblika kreposti čistoće: jedna je bračna, druga udovička i treća djevičanska. Ne hvalimo jednu od njih isključujući druge. U tome je nauk Crkve bogat.[95]

2350 Zaručnici su pozvani da žive čistoću u uzdržljivosti. U toj će kušnji otkriti uzajamno poštivanje, vježbat će se u vjernosti i u nadi da će se primiti jedno drugo kao dar Božji. Odložit će za bračno vrijeme očitovanje nježnosti vlastito supružnickoj ljubavi. Uzajamno će se pomagati da rastu u stoći.

[84] Usp. Mt 5,37.
[85] Usp. Sir 1,22.
[86] II. VATIKANSKI SABOR, Gaudium et spes, 17.
[87] SV. AUGUSTIN, Confessiones, 10, 29, 40.
[88] Usp. Tit 2,1-6.
[89] IVAN PAVAO II., Apostolska pobudnica Familiaris consortio, 34.
[90] II. VATIKANSKI SABOR, Gaudium et spes, 25.
[91] Usp. Gal 5,22.
[92] Usp. 1 Iv 3,3.
[93] Usp. Iv 15,15.
[94] KONGREGACIJA ZA NAUK VJERE, Izjava Persona humana , 11, AAS 68 (1976), 77-96.
[95] SV. AMBROZIJE, De viduis , 23: PL 153, 225A.

Bog vas blagoslovio.
Defton.


01.04.2011. u 10:03 · Ostavi komentar (2) · Isprintaj · #