UGOVORI IZMEĐU SVETE STOLICE I REPUBLIKE HRVATSKE
Nikola Eterović, Vatikan
UDK: 341.24(497.5): 262.13
U Predsjedničkim su dvorima u Zagrebu, 19. prosinca 1996. potpisana tri Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske:
- jedan o pravnim pitanjima,
- drugi o suradnji na području odgoja i kulture
- i treći o dušobrižništvu katoličkih vjernika, pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi Republike Hrvatske.
Hrvatski Sabor je Ugovor o pravnim pitanjima ratificirao 9. veljače 1997., a druga dva 24. siječnja 1997., te su oni, kako je predviđeno u samim Ugovorima, stupili na snagu nakon što su u Vatikanu u srijedu 9. travnja 1997. razmijenjeni ratifikacijski instrumenti.
Taj povijesni događaj ima važne crkvene, društvene i političke oznake i zavrjeđuje poseban osvrt. Ugovorima se, posebno onima o pravnim pitanjima, prvi put u novijoj povijesti uređuju odnosi između Crkve i države u Hrvatskoj.
Naime, slomom Austro-Ugarske 1918. prestao je vrijediti konkordat koji je bio sklopljen 1855. između Svete Stolice i Austrije i koji je, inače, vrijedio i u hrvatskim krajevima što su bili pod austrijskom, odnosno austro-ugarskom vlašću, dakle na većini područja današnje Republike Hrvatske.
Odnosi između Crkve i države nisu bili uređeni u Kraljevini Jugoslaviji u čiji su sastav 1918. ušli i hrvatski krajevi. Konkordat koji su 25. srpnja 1935. potpisali predstavnici Svete Stolice i
Kraljevine Jugoslavije nikada nije ratificiran, posebno zbog protivljenja Srpske Pravoslavne Crkve. Za vrijeme Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije Sveta Stolica i beogradske vlasti potpisali su 25. lipnja 1966. takozvani Protokol, koji je skroman sadržajem, te se, praktično, zaustavio na iznošenju nekih općih načela. Napokon, nakon što je Hrvatska postala neovisna i samostalna država, Vlada Republike Hrvatske odlučila je urediti odnose sa Svetom Stolicom na dobrobit svojih građana koji su velikom većinom i članovi Katoličke crkve. Ta će odluka imati dalekosežne posljedice u odnosima između Crkve i države.
I.
Za ispravno razumijevanje Ugovora, uvijek treba imati na umu strukturu Katoličke crkve, kao i odnos Svete Stolice i pojedine mjesne Crkve koja je s njom u potpunom zajedništvu. Sveta Stolica ili Apostolska Stolica središno je i upravno tijelo Katoličke crkve. Ona je i iskonski subjekt međunarodnog prava.
Sveta Stolica obuhvaća rimskog prvosvećenika, Svetoga Oca, ili Papu, i Rimsku kuriju (usp. kan. 361. Zakonika kanonskog prava). Sveta Stolica zastupa Katoličku crkvu u pojedinim državama u odnosima s političkim vlastima. Na primjer, među zadaće papinskih
izaslanika, apostolskih nuncija, Zakonik kanonskog prava izričito napominje promicanje i njegovanje odnosa između Svete Stolice i državnih vlasti, raspravljanje o pitanjima koja se tiču odnosa između Crkve i države, te na poseban način precizira da je njihova ovlast i dužnost "raditi na sklapanju i provedbi konkordata i drugih takvih ugovora" (kan. 365. Zakonika kanonskog prava).
Očito, kako je označeno u istom kanonu, Papin izaslanik u tom odgovornom poslu nastupa u zajedništvu s mjesnim biskupima, traži njihovo mišljenje i savjete te ih obavještava o tijeku pregovora s državnim vlastima.
Već i površno upoznavanje s tekstom Ugovora omogućuje razumijevanje gore navedenoga. Ugovori određuju odnose između Svete Stolice i Republike Hrvatske. Dogovoreno je, na primjer, da će predstavnik Svete Stolice prije objavljivanja imenovanja dijecezanskih
biskupa o tome obavijestiti Vladu Republike Hrvatske (članak 6. stavak 3. Ugovora o pravnim pitanjima i članak 2. Ugovora o dušobrižništvu katoličkih vjernika, pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi Republike Hrvatske), ali većina odredaba odnosi se na položaj Katoličke crkve u Republici Hrvatskoj.
Ugovori dakle uređuju odnos Republike Hrvatske i Katoličke crkve koju zastupa Sveta Stolica, to jest središnje upravno tijelo Katoličke crkve.
II.
S pravne točke gledišta treba naglasiti da su ugovore potpisali predstavnici dvaju subjekata međunarodnoga prava, te zato imaju međunarodnu pravnu vrijednost. Svetu Stolicu je zastupao opunomoćeni predstavnik, apostolski nuncij u Zagrebu, nadbiskup Giulio Einaudi, a Republiku Hrvatsku dr. Jure Radić, predsjednik Državnog povjerenstva za odnose s vjerskim zajednicama. To se ne bi moglo ustvrditi da su slične ugovore potpisali predstavnici
Republike Hrvatske i neke druge Crkve ili vjerske zajednice, koje nemaju međunarodni pravni subjektivitet. Pravna vrijednost međunarodnih ugovora nadilazi zakone svake države. U slučaju neslaganja postojećih zakonskih odredaba prevagu imaju zakonske odredbe međunarodnoga značaja. U slučaju sadašnjih ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske izbjegnut je mogući sukob jer Ugovori općenito uzimaju u obzir postojeće zakonodavstvo Republike Hrvatske. Ipak će se neki zakoni, kao na primjer onaj o ženidbi, morati izmijeniti i nadopuniti prema dogovorenim odredbama, posebno što se tiče građanskih učinaka kanonske ženidbe (usp. članak 13. Ugovora o pravnim pitanjima).
Ugovori, dakle, Katoličkoj crkvi jamče pravnu sigurnost tako da se ona može slobodnije posvetiti dušobrižništvu i promaknuću čovjeka i društva bez bojazni da bi mogla biti izvrgnuta samovolji i hirovima političkih i uopće građanskih vlasti, što se često događalo
i tijekom ovoga stoljeća kada odnos između Crkve i države nije bio uređen, nego je bio prepušten volji pojedinaca i raspoloženju vladajućega sustava.
Imajući sve to pred očima, posebno je važan Ugovor o pravnim pitanjima koji određuje okvir javnoga djelovanja Katoličke crkve i njezinih pravnih osoba, te odnosa između Crkve i države. Ovim je Ugovorom zajamčeno da su Crkva i država, svaka u svojem poretku, neovisne i samostalne. One se obvezuju da će međusobno surađivati u brizi za cjeloviti duhovni i materijalni razvoj čovjeka i za promicanje općega dobra (članak 1.). Katolička crkva će dakle imati potpunu slobodu u vršenju svojega apostolskog poslanja što
se tiče bogoštovlja, uprave, učiteljstva i djelatnosti katoličkih društava (članak 4.)
Na "miješanim područjima" koja zanimaju oba subjekta te se njihova djelatnost katkad i isprepleće, Crkva i država su odlučile surađivati na dobrobit ljudi kojima je usmjerena njihova pomoć. To se odnosi na dušobrižništvo katoličkih vjernika u oružanim snagama i redarstvenim službama, na područje odgoja te na katoličke škole i visoka učilišta, na predavanje vjeronauka u svim javnim školama i predškolskim ustanovama, na dušobrižništvo u staračkim domovima, zatvorima i drugim ustanovama, na suradnju u promaknuću društvene djelatnosti Crkve (starački domovi i zdravstvene ustanove) na suradnju na području kulture, kao na primjer na zaštiti i očuvanju kulturnih spomenika (crkava, knjižnica, pismohrana i slično).
III.
Važnu ulogu u primjeni dogovorenoga imat će mješovito povjerenstvo, koje će biti sastavljeno od predstavnika Republike Hrvatske i Hrvatske biskupske konferencije. To će povjerenstvo
dogovoriti praktičnu provedbu odredaba Ugovora koje se tiču područja u kojima je nužna suradnja Crkve i države. I sami Ugovori predviđaju rad tog povjerenstva ili njegovih mogućih ogranaka:
1. za uređenje dušobrižništva katolika u javnim ustanovama kao što su zatvori, bolnice, lječilišta, sirotišta (članak 16. Ugovora o pravnim pitanjima);
2. za određivanje novčane pomoći Države crkvenim ustanovama karitativnog djelovanja i društvene skrbi, na primjer staračkim domovima (članak 17. Ugovora o pravnim pitanjima);
3. za dogovor o programima i načinu odvijanja katoličkog vjeronauka u školama svih vrsta (članak 3. Ugovora o odgoju);
4. Za posebnosti pravnog ustroja katoličkih visokih učilišta s pravom javnosti, i to glede načina priznavanja stručnih naziva, akademskih stupnjeva i diploma (članak 10. Ugovor o odgoju);
5. za dolični pristup Crkve državnim sredstvima javnog priopćivanja, navlastito radiju i televiziji (članak 12. Ugovora o odgoju);
6. o suradnji u zaštiti kulturnih dobara (članak 13. Ugovora o odgoju).
IV.
Potpisani ugovori spadaju u takozvano konkordatsko pravo, koje je rezultat posebnog povijesnog iskustva Katoličke crkve u odnosima s državama. To je pravo redovito nepoznato drugim Crkvama i vjerskim zajednicama, iako i one mogu sklopiti slične sporazume s državnim vlastima koji međutim nemaju međunarodno obilježje, kako je već rečeno.
Ugovori između Svete Stolice i Republike Hrvatske mogu se opravdano svrstati u obitelj konkordata jer imaju istu pravnu težinu iako nemaju i isti način obradbe pitanja i svečanost sklapanja.
Naime, ugovorima se rješavaju pojedinačna pitanja, dok konkordat želi obuhvatiti sveukupne odnose između Crkve i Države.
Ugovori kao takvi pružaju veću gipkost i lakšu pokretljivost. Naime, ugovori se mogu potpisati čim se država i Crkva dogovore o nekom predmetu ili području djelovanja, bez čekanja cjelovitoga nalaženja rješenja za sva pitanja koja se želi zajednički riješiti.
Ugovori o pojedinačnim pitanjima predstavljaju noviji oblik rješavanja međusobnih odnosa između Svete Stolice i pojedinih država, započet nakon Drugoga vatikanskog sabora. Ugovorima su, na primjer, određeni odnosi između Svete Stolice i Kraljevine Španjolske 3. siječnja 1979. Bilo je to nakon uspostave demokratskog sustava u Španjolskoj. Čini se da su ti dokumenti poslužili kao svojevrsni "obrazac" pri sklapanju ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske.
Za države koje još nisu uredile odnose s Katoličkom crkvom, Ugovori između Svete Stolice i Republike Hrvatske mogu poslužiti kao primjer i poticaj da to ostvare. To se odnosi posebno na države proizišle iz komunističkog sustava, poglavito nakon iskustva s konkordatom koji su Sveta Stolica i Republika Poljska potpisale 28. srpnja 1993., ali ga Poljska strana još uvijek nije ratificirala zbog političkih razloga. Naime, nakon potpisivanja konkordata, u Poljsku su na vlast došli predstavnici Socijalističke stranke, bivši komunisti, čiji ga zastupnici, koji u poljskome saboru imaju većinu, do sada nisu htjeli ratificirati. Dakle, zbog nepotvrđivanja
konkordata u Poljskoj, Ugovorima između Svete Stolice i Republike Hrvatske prvi put se s jednom zemljom proizišlom iz komunizma rješavaju temeljni odnosi o pravnim pitanjima te o suradnji na području odgoja i kulture. Taj primat otpada glede Ugovora o
dušobrižništvu katoličkih vjernika, pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi Republike Hrvatske, jer su sličnim ugovorima Svete Stolice potpisanima 1991. s Poljskom i 1994. s Mađarskom u tim zemljama uspostavljeni vojni ordinarijati kojima je povjereno dušobrižništvo katolika članova vojske i redarstvenih službi. Ipak, ti ugovori ni u Poljskoj ni u Mađarskoj nisu prošli kroz saborsku raspravu, nego su odobreni po posebnoj proceduri, u skladu sa zakonodavstvom dviju zemalja. Dakle, Hrvatska je prva od bivših komunističkih zemalja koja je ratificirala sva tri Ugovora potpisana sa Svetom Stolicom.
Ugovori koje je Sveta Stolica potpisala s Republikom Hrvatskom najmlađi su od potpisanih, te omogućuju stručnjacima kanonskoga i građanskog prava da usporedbom s prethodnim ugovorima i konkordatima upoznaju sadašnje poimanje Svete Stolice o odnosima između Crkve i države i uoče novine i razvoj u rješavanju pojedinih pitanja.
I u Hrvatskoj ugovori donose novosti na pravnom području, jer u komunističkome sustavu nije bilo mjesta za konkordatsko pravo, a samo kanonsko pravo bilo je potisnuto na rub društva. Ugovori će pravnicima koji su prošli takve ideološke škole i učilišta omogućiti
da upoznaju temelje kanonskog prava, pravnog nazivlja ili barem one pojmove koji su neophodni za točnu primjenu kanonskih odredaba s građanskim učincima. Crkvene pak pravnike ugovori će usmjeriti na bolje upoznavanje crkvenoga javnog prava i na suradnju s građanskim pravnicima, posebno na područjima zajedničke skrbi na kojima dolazi do susretanja ili isprepletanja kanonskoga i građanskog prava.
V.
Republika Hrvatska je prihvaćanjem ugovora priznala Katoličku crkvu kao ravnopravna sugovornika. Na taj su se način nositelji vlasti u Republici Hrvatskoj izjasnili protiv modela apsolutističke države, koji je blizak političkim strankama izrazite ljevice i desnice, a koji želi određivati i nadzirati sva područja javnoga društvenog djelovanja, nastojeći pritom ograničiti i djelatnost Katoličke crkve te je, po mogućnosti, "zatvoriti u sakristije" ili, u krajnjoj mjeri, potpuno onemogućiti u djelovanju. Naprotiv, ovim ugovorima Republika Hrvatska želi biti otvorena država koja prihvaća načelo supsidijarnosti te omogućuje Katoličkoj crkvi da svojim djelovanjem pridonosi boljitku čovjeka i društvene zajednice. Očito je Republika Hrvatska spremna poštivati i druge pravne osobe koje žele imati pozitivnu ulogu, nadomjestiti državnu skrb ako je nedostatna (na primjer, briga za stare i nemoćne, za liječenje ovisnika o drogi) i s njom surađivati na promaknuću pojedinaca i društvene zajednice u cjelini. Katolici su u Hrvatskoj zamijetili sa zadovoljstvom da je ratificirane Ugovore potpisao s hrvatske strane prvi predsjednik samostalne nezavisne Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman, a od strane Svete Stolice papa Ivan Pavao II. koji je bio toliko blizak svemu hrvatskom puku u teškim danima nedavnoga domovinskog rata.
Zaključak
Na koncu valja napomenuti da bi uskoro trebalo dogovoriti i potpisati još jedan, četvrti ugovor, kojim bi se uredila gospodarska pitanja. Pravno je moguće pristupiti i tom području međusobne suradnje nakon što je Zastupnički dom Sabora Republike Hrvatske na sjednici 11. listopada 1996. donio "Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme Jugoslavenske komunističke vladavine". Nadati se da će dobra suradnja između Crkve i hrvatske države, dokazana usvajanjem triju Ugovora, omogućiti da se nađe prihvatljivo rješenje i za pitanja gospodarske pomoći Crkvi, ne samo zbog njezine nezamjenjive društvene uloge nego posebno zbog svojevrsne nadoknade za nacionalizirana dobra koja, prema odredbama spomenutoga zakona, Država neće biti u stanju vratiti Katoličkoj crkvi. To je zahtjev pravde i povijesnih obveza Katoličke crkve kojoj su vjernici često ostavljali dobra s nakanom da pomaže najsiromašnijim i najugroženijim članovima društva.
-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Vrijedan je radnik svoje plaće
Otkako je Republika Hrvatska potpisala Ugovore sa Svetom Stolicom i otkako se u tim ugovorima regulira i određena nadoknada za rad katoličkih svećenika u Domovini, ne prestaju prepucavanja u javnosti glede toga. Mnogi smatraju da je Katolička Crkva u Hrvatskoj privilegirana u odnosu na druge vjerske zajednice i da treba smanjiti njezin utjecaj. U svakom drugom, pa i u ekonomskom pogledu. Među samim katolicima puno je onih koji smatraju da takvo što Crkvi nije potrebno i da ona može i treba živjeti i bez dotacija Države. Ima i katoličkih svećenika koji su uvjereni da nam takvo što nije potrebno pa šire tezu da je tim činom Crkva u Hrvata izgubila svoju vjerodostojnost, da više nije slobodna, da je »otupljena oštrica njezina mača", da je izgubila mogućnost kritičkog promišljanja o suvremenoj zbilji, da je »ubila« u sebi proročku riječ... Poneki idu čak tako daleko da više, zbog sada već redovitog načina financiranja Katoličke Crkve, ne žele ići u božićni pohod obiteljima jer i to se može doimati kao skupljanje novca za Crkvu i župnu zajednicu. A to opet nije potrebno ako već postoje novčani doprinosi Republike Hrvatske Katoličkoj Crkvi.
I blaženi Antonio Chevrier dijeli stavove ove skupine pa piše svećenicima: "Nemojmo ni od koga tražiti ništa... prepustimo Bogu brigu za nas. On će nam dati što nam je potrebno. Kad se brinemo za duhovna dobra, materijalna dolaze sama od sebe. Dobro je sve očekivati od Providnosti i ako nas ona pusti da malo čekamo, to je zbog toga što Bog ne želi naša djela ili pak želi da ih pročistimo, tražeći samo najbitnije." Protivnici Crkve sretni su zbog takvih promišljanja pa jedva čekaju prigodu da progovore o računima crkvenih institucija ili crkvenih službenika želeći time opravdati svoj stav da Država ne treba novčano pomagati Katoličku Crkvu u Hrvata.
Kad je današnji francuski predsjednik Nicolas Sarkozy bio ministar unutarnjih poslova u Vladi Republike Francuske i kad je trebao odgovarati na pitanja vezana uz laičnost (sekularnost) države, u razgovoru s jednim novinarom rekao je sljedeće: "Vjerovati da Država može ostati potpuno neutralna u odnosu prema religiji je stav koji se izravno suprotstavlja stvarnim činjenicama... Danas je", nastavio je, "važnije otvarati mjesta kulta u velikim gradskim sredinama od inauguriranja športskih dvorana." Gospodin Sarkozy smatra proturječjem činjenicu da se "religijama priznaje njihova pozitivna uloga u društvu i da im se u isto vrijeme potpuno negira svaki oblik javnoga financiranja". (Cijeli razgovor može se pročitati u knjizi: La republica, le religioni la speranza, u talijanskom prijevodu V. Pacifici, Nuove idee, Roma, 2005.)
Žalosna je činjenica da države, koje žele biti sekularne u političkom smislu, smatraju da se to postiže time što se prekida svaki odnos s religijama ili vjerskim zajednicama, osobito tradicionalnima, posebno katoličkom vjerom. I previše olako se zaboravlja da mnoge vrijednosti koje stoje u temeljima modernih država svoje ishodište imaju u vjeri. "Neke fundamentalne karakteristike liberalne demokracije jasno je da vuku svoje podrijetlo iz kršćanstva", kaže Viola u svojoj knjizi »Laicidad de las instituciones«. Država ne može imati jedan te isti odnos s različitim religijskim kulturama. Ne može se zanijekati različita uloga koju je svaka od tih vjerskih zajednica imala, ili još ima, u povijesti jednoga naroda. Da bi država bila laička (svjetovna), ne mora izbrisati svoju povijest, odreći se svoga identiteta, anulirati svoje posebnosti i osobitosti i slijepo slijediti kozmopolitski mit Prosvjetiteljstva. Vrednovanje tradicije, suživot u različitostima, koncept "glokalizacije" (globalna dimenzija harmonično se uklapa u lokalnu, daje prostora lokalnoj da obogati globalnu svojom kulturom, tradicijom, obilježjima, posebnostima, vjerom) omogućuje svakoj državi da se lakše laicizira, a da u isto vrijeme ne zanemari svoje tradicijske vrijednosti.
Kad je o našoj Državi riječ, i o njezinu sekularnom statusu, Katolička Crkva u Hrvata, kao najmnogoljudnija vjerska zajednica, ne ugrožava njezinu laičnost, ne suprotstavlja se njezinim globalnim stremljenjima, ali jednako tako ne želi da se zanemari njezina uloga u povijesti ovoga naroda i u povijesti nastanka ove Države. Točno onako kako kaže aktualni francuski predsjednik. Ako Država, koliko god ona težila sekularnom ustroju, zanemari - i u financijskom pogledu - posebnu ulogu Katoličke Crkve na ovim prostorima, ona se odriče važnoga obilježja svoje povijesti i sadašnjosti.
I druge vjerske zajednice mogu s ovom Državom sklapati ugovore, ali ne može ih se odmah jednako vrednovati, jer nemaju isto značenje za povijest ovoga naroda i ove zemlje. Globalizacija ne bi smjela ni u ovom pogledu zanijekati glokalizaciju, odnosno ne bi se smjelo dogoditi da zbog porasta nekih religija, pa bilo to i 500% u današnje vrijeme i na našim prostorima, njihov utjecaj odjednom bude 500% veći od vjere s kojim je ovaj narod srastao i na čijim je civilizacijskim trendovima, načelima i vrednotama odgajan. Pravda zahtijeva da se svakomu dadne ono što mu pripada. Zašto bi onda, kad je o Katoličkoj Crkvi u Republici Hrvatskoj riječ, bilo drugačije!? Zar radnik nije vrijedan svoje plaće?
fra Žarko Relota / VJESNIK Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije 1-2/2011.
Post je objavljen 03.04.2011. u 17:37 sati.