Marketing
Kako sam i zašto sam počeo živjeti katoličku vjeru?
Zašto vjerujem? Pokušavam naći iskreni odgovor na ovo pitanje ovih dana, došlo je samo od sebe i dalo mi je poticaj da nešto o tome napišem. U čemu se sastoji moja vjera, vjera katolička, mene kršćanina? Kako sam uopće počeo vjerovati? Jednostavno, ne znam, sigurno to nisam zaslužio jer kako nas Crkva uči i u čemu sam se sam osvjedočio, vjera jest dar. Dar koji se prihvaća, razmotava i koristi se, ima mogućnost razvijanja i rasta, prenošenja i stvaranja novih plodova uvijek iznova i donošenjem novih sjemenki života za budućnost koja s vjerom uvijek ima smisao. Isto tako, taj dar kao i mnogi drugi darovi zna kupiti prašinu u nekom mračnom kutu naše duše, neka u strogoj potrebi otvoriti i opet zatvorit, bez čišćenja te iste prašine i opet nastaviti sa istim životom. Najtužnije je što taj dar od Boga samoga možemo svjesno odbaciti. Da, vjera je dar, istinska vjera dobivena sakramentom krštenja, koji je neizbrisivi, bez obzira jesmo li se ispisali iz crkvenih knjiga ili ne, prihvatili neku drugu poluistinu ili neistinu. To je nevidljivi pečat na našim tijelima i na našoj duši, milost koja nikad ne prestaje, ali se može odbaciti ili sa srcem prihvatiti.
Kakav je kod mene slučaj? Od malena sam se molio Bogu za gluposti, u srednjoj školi sam postao katolik pro forma, iako sam tada doživio susret sa živim Kristom u Euharistijskom klanjanju, svjesno sam tu ljubav i dar odbacio. Nastavio sam biti katolik reda radi, uvijek odmotavajući taj dar u vremenima slabosti i teškoće, prijeke sebične potrebe i nanovo šutajući isti dar u prostorije nutrine u koje sam rijetko zalazio, u prostorijama gdje je bilo moje pravo ja. No,slika koja sam o sebi stvorio i svijet u kojima se skrio, vrijednosti koje sam si postavio i za čim sam težio, su naravno bili lažni i isprazni, jedino što me ispunjavalo jest taj pokvareni užitak u svemu oko sebe. Vjerojatno je to da se ispune one praznine koje su ostale od manjka obiteljske, prijateljske ljubavi, od istinskog sebeljublja kroz Boga, one praznine koje nastaju kada nema Božje ljubavi. Te praznine s vremenom postaju bezdani u kojima se zlo i grijeh nakupljaju, demonski čuvari na njima pomno bdiju i čekaju bilo koji tračak nade da ga svojim otrovom usmrte. Ti bezdani postali su moja utočišta, a bio sam katolik koje mu se to ne smije desiti po daru vjere što je primamo na krštenju. Zaboravio sam na bezdane i smatrao sam sve to ionako tradicionalnim pričama koji su me kao dijete znale razveseliti unatoč tuzi koja je obilježila moje djetinjstvo i odrastanje.
Doista, Bog nam šalje kojekakve ljude u naše živote koji će imati možda malu ali važnu ulogu za događanja koja će uslijediti. Nisam ni znao što se može desiti kada čovjek dođe u doticaj s nekakvom riječi koja može promijenit cijeli njegov život. Cijeli pakao se sjati na njega da spriječi u tome, brani ono što je zauzeo i bori se za dušu da je Svjetlo Uskrslog Krista ne dotakne. Tako je i kod mene bilo. Zlo koje sam smatrao da je samo proizvod ljudskog uma, biće iz bajki i da bi se ljude zastrašivalo njima da tobože se čuvaju grijeha, odjednom je postalo stvarnost koja je probudila u meni snažnu potrebu da dar koji je ležao u bezdanima, obuhvatim objeručke i da raskomadam i pojedem jer trebalo mi je spasenje od Zloga koja je me otimalo do mene samoga. Nakon traženja lijeka i previranje unutar vlastite duše koja je bila plijen rata između tri svijeta, moga vlastitoga, Pakla i Raja, pohitio sam onoj staroj Crkvi u zagrljaj koju sa pomalo od svoga života otpisivao u to doba. Prvi njezin predstavnik jest svećenik. Sakrament Pomirenja s Bogom. Nadao sam da će mi dati oslobođenje od onoga što se nadvilo nad mojim tijelom i mojom dušom. Usprkos mojim očekivanjima, dao mi je samo oružje, da se sam borim, svećenik mi je pokazao Majku, za koju nisam znao da imam, ali toliko puta sam je išao posjetiti na mjesta gdje Ona rado prebiva. Borio sam se, više sam gubio nego pobjeđivao, ali sam pobjeđivao, dok jednom nisam bio pobijeđen. Morao sam se uvjeriti da bez Boga ništa ne mogu. Bivao sam gori, ali sam se više molio, više griješio, ali sam išao za Bogom, padao sam u smrtne grijehe, ali sam išao naprijed prema tračku Svjetla koje se negdje probijalo kroz mračne oblake Zla koji su me pokrivali noću, danju i svugdje gdje sam išao. Zlo mi je bilo preblizu. I više nisam mogao izdržati, sam nisam mogao dalje. Odlučio sam prepustiti Bogu sve i da zapovijedi svojim Arhanđelima da zabiju svoje mačeve u Zmaja, koji je čuvao grob moje duše. Iskrena ispovijed, po prvi puta u životu, donijela mi je oslobođenje, po riječima svećenika:“ Ja te odriješujem … u Ime Oca, Sina i Duha Svetoga. Pođi u Miru.“ I pošao sam. Taj put traje već četiri godine. I sada kada pogledam što je sve Krist učinio od mene, mogu samo reći, da On je Bog, On je Živ, On kraljuje i On vlada.
Otkrivajući postepeno taj novi svijet Crkve star 2000 godina, oduševljen sam gutao sve knjige na koje sam naišao. Duh Sveti je počeo u meni razvijati ljubav prema Božjoj Riječi, prema crkvenoj Predaji i svom Njenom duhovnom bogatstvu koje se krije u njezinim svecima, blaženicima. Životopisi svetaca su mi bila inspiracija, hranili su moj obraćenički žar, moj duh je bio ogroman. Život mi se mijenjao iz dana u dan, iz tjedan u tjedan. Duhovni put je kao val sa svojim vrhuncima i dubinama, usponima i padovima. Odjednom više nisam bio isti, moj život mi je postao svjedok za Živog Boga koji me je najviše mijenjao u tišini Euharistijskog klanjanja, u statičnosti kapelice, u zagrljaju tamjana, molitvi časnih sestara i neznanih svetih ljudi… Sav moj intelekt razum je bio poražen pred Bogom u komadiću kruha.
Tvrdoglave i svojeglave naravi teško sam prihvaćao promjene, za sve mi je trebalo kruto objašnjenje, kako i zašto, zbog čega mi se to događa, zašto moram vjerovati to što Crkva uči? Toliko protivština u povijesti Katoličke Crkve, sve više osporavanja mi je dolazilo na put, pitanja i dan danas rastu i ima ih sve više. Ali moj život je svime time dobivao veći smisao, bivao sam bolji čovjek, bliži drugima, požrtvovniji, uspio sam učiniti neke stvari koje nikad nisam znao da mogu. Duh Božji mi je dao potvrdu u svemu što Crkva uči da je ispravno, jer sam izravno pitanja postavljao Bogu, a ona su mi s tolikom jasnoćom bila odgovorena da sam uvijek ostajao zatečen Božjom dosjetljivošću. A kada sam pročitao Katekizam Katoličke Crkve vidio sam da sam počeo živjeti sve što u njemu piše, a da nisam znao što u njemu piše…
Danas, dok ovo pišem, mogu reći da mi nitko ne može pobiti vjeru u Isusa Raspetoga i Uskrsloga, prisutna pod prilikama kruha i vina u Euharistiji gdje nam daje Svoje Tijelo i Svoju Krv i istinitost i svetost Njegove Apostolske Crkve katoličke na čelu s Petrovim nasljednikom, biskupom Rima. Ne treba mi apologetika da bi se uvjerio u istinitost sv. Pisma, svetost Crkve…, ona mi samo pomaže da to bolje razumijem, ne želim se praviti teologom niti bilo čim, nego samo želim biti poniznim slugom Božji koji otvoreno priznaje da mu je Spasenje potrebno, da mu je potrebna Isusova ljubav. Za razliku od većine svijeta koji spasenje traži u samom sebi i vidi jedino istinu u onom što misli da je ispravno, stvarajući tako iluziju o nekom svome vlastitom božanstvu, ja priznajem da ja ne želim biti bog, ne želim razlučivati što je dobro, a što zlo po svojim grešnim i pokvarenim mjerilima. Želim samo i dalje biti dionik Božanske ljubavi Oca, Sina i Duha Svetoga koju imam na dohvat ruke u sakramentima katoličke Crkve, vidljivim znacima nevidljive Božje ljubavi. Amen.
Post je objavljen 29.04.2011. u 10:26 sati.