Pregled posta

Ispovijed i ispit savjesti

Kako se bliži Veliki tjedan, vrijeme je prikladno da se čovjek sabere, ispita svoju savjest i kvalitetno ispovijedi. Zašto uopće ispovijed i ispit savjesti? Sada ću kroz par dana objavljivati nekoliko ispita savjesti i tekstova o ispovijedi. Nadam se da će uredništvo blog.hr pokazati svoje milosrđe prema dušama i nekako naznačiti ove moje postove koji će biti uglavnom kopirani sa drugih stranica. Pa počnimo.



Koja je korist od Sakramenta Pomirenja?
Mnogi pisci navode da nas Sakrament Pomirenja uči da, htjeti biti svet, znači, prije svega, da oproštenje dajemo i primamo. Ispovijed je iskustvo iz kojega raste novi život. U Božjoj prisutnosti koja sve ozdravlja, možemo, na osnovu darova ispovjednika i pokornika, upoznati korijene grijeha i područja koja trebaju pomirenje i okajanje; smijemo iskusiti da će grijesi biti poništeni i da će naša slabost biti ozdravljena Božjom snagom. Po svakom oproštenju grijeha doživljavamo novu slobodu da dublje uđemo u ljubav Isusovu. Novo smo stvorenje, ponovo stvoreni na sliku Božju, nikada više nećemo biti isti. Promijenjeni smo, drugačije djelujemo, osjećamo i mislimo. Po Sakramentu Pokore ozdravljena su sva područja grješnosti. Grijesi su nam zauvijek otpušteni, mi smo slobodni. Isus nas želi slobodne, zdrave i žive. On to želi više nego mi sami. Što je dublja promjena, to ćemo Mu više dopustiti da bude Gospodar: Gospodar nad našim grijesima, patnjama, slabostima… Konačno, Sakrament Pomirenja nas pomiruje s Ocem i braćom… Rezultat Božjeg djelovanja u nama je da smo primili garancije i neophodne snage Duha Svetoga da prestanemo griješiti. Mnogi odustaju od Sakramenta Pomirenja konstatirajući da od toga nemaju nikakve koristi. Šteta... Neka se ispitaju kako se ispovijedaju. U ovom Sakramentu, Bog nam daje dovoljno milosne snage da pobijedimo svako zlo, da reknemo i ono što ranije nismo mogli ili htjeli priznati. Za očuvanje ili oslobođenje od grijeha, u svojoj duši raspolažemo prisutnošću samoga Krista i Njegova otajstva milosrđa. Jer moćniji je Onaj koji je u vama nego onaj koji je u svijetu (1 Iv 4,4).



Ispovijed nije duhovni razgovor ni psihoterapija.
Ispovijed je Sakrament za oproštenje grijeha, a duhovna pratnja nije. Ispovijed je: dođeš i kažeš svoje grijehe, objektivno i jasno, bez uveličavanja i umanjivanja - svećenik te može nešto pitati: ne radi sebe, nego radi tvoga dobra (možeš mu reći i svoje poteškoće, sumnje i nejasnoće /provjeri "svoj" sud pred sudom Crkve!/); daje ti određeni savjet i pokoru - pokaješ se - odlučiš s pomoću Božjom više ne griješiti - dobiješ odrješenje - ideš zahvaliti Bogu i izvršiti pokoru...
- Ispovijed je lijek, ali nije ni duhovni razgovor ni psihoterapija.
Ispovijed je lijek, ali nije ni duhovni razgovor ni psihoterapija.
- Dobro je imati stalnog duhovnog pratitelja u tvom duhovnom rastu, osobu punu Duha Svetoga, stabilnu i duhovno sazrelu, koju možeš pitati i osluškivati, koja pozna zakonitosti i zamke na duhovnom putu. Važno je da prema njemu možeš biti potpuno otvoren i iskren. On je prijatelj koji s tobom može plakati i radovati se (usp. Rim 12,15). On će ti pomoći da Gospodin, Vođa tvoje duše, tobom upravlja i vodi te kamo On hoće. Ali on ne preuzima tvoju osobnu odgovornost za tvoj život. On ima očinski autoritet ljubavi. Tko ima takav autoritet poslušnosti, đavao mu ne može
ništa. Duhovni pratitelj može, ali ne mora uvijek biti i ispovjednik. Ako nemaš duhovnog pratitelja ili se kod njega ne ispovijedaš, dobro je imati stalnog ispovjednika. Kad te upozna, lakše će ti moći pomoći da napreduješ u dobru i penjanju na brdo Blaženstava.
- Ispovijed je lijek. Knj. Sirahova (38,2) govori: Liječenje od Svevišnjeg dolazi... Gospodin liječi one koji su srca skršena i povija rane njihove (Ps 147,3). Isus je naviještao kraljevstvo Božje i liječio bolesnike (Lk 9,2). Sila Ga je Gospodnja nukala da liječi (Lk 5,17). No, nije htio da od Njega naprave čudotvorca, odnosno iscjelitelja: Hajdemo drugamo... da i ondje propovijedam! Ta zato sam došao (Mk 1,38). I učenici su navješćivali evanđelje i liječili posvuda (Lk 9,6). Isus apostolima daje nalog: Putom propovijedajte: 'Približilo se kraljevstvo nebesko!' Bolesne liječite, mrtve uskrisujte, gubave čistite, zloduhe izgonite (Mt 10,7-8), dakle, da propovijedaju i čine znakove oslobođenja i ozdravljenja, isto što je radio Isus.
- Mnogi pokornici daju svjedočanstvo ne samo ozdravljenja duha kada su u Ispovijedi oprostili, nego i tjelesnog ozdravljenja kada su svoje grijehe i svoje srce povjerili Isusu kako bi ih On mogao izliječiti.
- Sakrament Pomirenja ima terapeutsko ili medicinalno obilježje; Isus je u Evanđelju često predstavljen kao liječnik: Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima (Lk 5,31). Njegovo otkupiteljsko djelo, već od prvih kršćanskih vremena, često je nazivano medicina salutis. U tom smislu, Ispovijed je sama po sebi liječenje koje vodi k potpunom ozdravljenju (D. Betancourt).
- Sv. Augustin, misleći na pastoralnu praksu pokore, navodi: Želim liječiti, ne optuživati. D. Betancourt piše: Zahvaljujući lijeku Ispovijedi, iskustvo grijeha se ne izopačuje u očaj (op..cit., str. 68), te nastavlja: Ispovijed je milosrdno sudište ili mjesto duhovnog liječenja. Oba ta aspekta Sakramenta zahtijevaju poznavanje nutrine grješnika kako bi mu se moglo suditi i dati odrješenje, pomagati i liječiti.
- To je nedvosmisleno. Ispovijed je susret s liječnikom duha, koji nam pomaže ozdraviti od bolesti duha; no, ona nije psihoterapija (ni koja druga profana katarza). Ivan Pavao II. upozorava: Ispovjedaonica nije i ne može biti alternativa psihoanalizi i psihoterapiji... Neopravdano je očekivanje da se nađe u ispovjednika nekog iscjelitelja ili liječnika u tehničkom smislu riječi. Gdje stanje pokornika zahtijeva medicinsku pomoć, ispovjednik ne treba sâm preuzeti tu ulogu, već bi trebao pokornika uputiti na kompetentne i poštene stručnjake (21. 03. 1996. pred Apostolskom Pokorničarnicom).
- To je jasno i odnosi se na 'medicinske slučajeve' bolesti psihe (= područje psihijatrije), a ne na područje duha (= područje vjere i ljubavi). Medicinske slučajeve ispovjednik će, dakle, uputiti psihosomatskim stručnjacima. Liječenje u Ispovijedi je 'hagioterapeutsko', a ne medicinalno u užem smislu i psihijatrijsko. No, znamo da ponekad nikakva psihologija, psihoterapija i uopće medicinska nastojanja nisu sposobna riješiti neki duhovni problem ili ga uopće detektirati (možda samo simptome) te pokornika sa takvim duhovnim problemom nećemo nužno slati - od Stvoritelja k stvorenju, osobito ako je došao tražiti vjersku i moralnu pomoć! (Sjećam se, kada sam radi produženja vozačke dozvole, došao na pregled i psihologu u poznatoj zagrebačkoj ustanovi, liječnik-psiholog me upitao, što sam po zanimanju. Svećenik, odgovorih. Ja bih trebao doći k Vama, a ne Vi k meni, odgovorio je i istog trena, bez daljnjih ispitivanja, stavio na dokument svoj formalni potpis). U životu iskusan čovjek ili psihoterapeut može otkriti i posvijestiti potisnuta negativna iskustva i pretjerana iščekivanja. S tim nije uvijek povezano pravo ozdravljenje. Često se ta nastojanja spotiču o nepremostive granice i katkada imaju za posljedicu čak i daljnja kriva držanja i pogrješke. Bog Biblije potiče svakoga na to da sve nezdravo Njemu donese (bez prethodne toalete): On liječi one koji su srca skršena i povija rane njihove (Ps 147,3). Blagoslivljaj Gospodina, dušo moja... on iscjeljuje sve bolesti tvoje (Ps 103,2 sl.). Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti (Mt 11,28). Prerada negativnih životnih iskustava pre Gospodinom u tradicionalnom dušobrižništvu jedva da je ponuđena. Molitva za ozdravljenje od sjećanja i (pretjeranih) iščekivanja i molitva za oproštenje put je prema tome (H. Mühlen, Novi susret s Bogom, Duh i voda, Jelsa, 1994., str. 308-309). Tko drugi može stupiti do tih dubina u kojima smo ranjeni, ako ne Onaj koji ih je stvorio? Gornjim riječima - papa ne želi staviti Gospodinu granice: tä Bog je Stvoritelj i duha i tijela i psihe! Čovjekov duh prožima čitavo tijelo i psihu, te stanje duha može liječiti i tijelo i psihu. No, pokornik i ispovjednik moraju ostati ponizni... ne tražiti u Ispovijedi iscjeljenje u tehničkom smislu riječi, jednom riječju, čudo!
- Radi pojašnjenja papina upozorenja, razmotrimo napastovanje Isusa u pustinji (Mt 4,1-11 i //):
Sotona je htio učiniti od Isusa (nadovezujući se na Njegovo krštenje: Ako si ti Sin Božji...):
- svemoćnog magičara (oholost: da traži hranu izvan Boga; Isus daje prioritet Božjoj Riječi ispred zemaljske hrane);
- mitološko biće, oslobođeno ljudskih mogućnosti, koje prkosi zakonima sile teže (osobna slava, čast; Isus odvraća: treba prihvatiti Gospodina Boga, a ne Ga napastovati tražeći od Njega mirakulozne dokaze);
- jednog super-kralja svega sjaja svijeta (bogatstvo; Isus odvraća: samo se Bogu klanja a ne idolima, lažnim bogovima koji osiguravaju slavu ovoga svijeta).
- Bijaše to Napasnikov pokušajni način da divinizira Isusa do točke da smatra Njegovo poniženje i utjelovljenje kao sekundarno. Sve ponude opasnih namjera (bogatstvo, čast i oholost), Isus je odlučno odbio prihvaćanjem siromaštva, poniženja i poniznosti. On time potvrđuje, na koji način On shvaća 'biti Sin Božji'.

- Analogno, to vrijedi i za Ispovijed: treba prihvatiti Gospodina Boga (srca skrušena i ponižena, u potpunom duhovnom siromaštvu i ponizno), a ne Ga napastovati zahtijevajući od Njega čudesne dokaze.
- S obzirom na ovaj aspekt ozdravljanja, napominjemo da odredbe koje se odnose na molitve za ozdravljenje, izdane od Kongregacije za nauk vjere 2000. godine, treba striktno tumačiti:
- iako je svakom vjerniku 'dopušteno' uzdizati molitve Bogu radi zadobivanja ozdravljenja (!), u slavlje presvete euharistije (! - malim slovima, Euharistija u rangu časoslova!), sakramenata i časoslova ne smiju se uključivati molitve za ozdravljenje, bilo one liturgijske (iz Mise, klanjanja) bilo neliturgijske (izuzimajući slavlja za bolesne predviđena u liturgijskim knjigama, za koje je opet potrebno izričito dopuštenje dijecezanskog biskupa /čak i kada ih priređuju ili u njima sudjeluju biskupi ili kardinali/); i nad neliturgijskim molitvama za ozdravljenje (molitveni susreti, čitanje Božje Riječi, svečano moljenje krunice i sl. pobožnosti), zadržan je nadzor mjesnog ordinarija; miješanje tih slobodnih neliturgijskih molitava s liturgijskim slavljima - treba brižno izbjegavati; usp. Kongregacija za nauk vjere, Naputak o molitvama kojima se od Boga moli ozdravljenje, II..., 1-7)!



- Što je potrebno za valjanu Ispovijed?
Formalno, sa strane pokornika: priznanje grijeha (ispovijed), kajanje (bol duše i osuda grijeha, 'žalost nad Božjom žalosti'), čvrsta odluka ne griješiti ubuduće, zadovoljština ili pokora (odluka da će se izvršiti pokora i djela zadovoljštine: nadoknaditi štetu nanesenu grijehom /vratiti ukradene stvari, popraviti dobar glas oklevetanom, izliječiti rane.../).
- Stvarno, bitna je metanoia, tj. promjena i nutarnja, totalna, obnova svojih misli, sudova i svog života (progresivno preobraženje: postati ko-naturalan Bogu). Čitavo biće čovjeka treba da bude obuhvaćeno milošću obraćenja: srce, duh i tijelo, svjesnost i nesvjesnost. To onda nije puko žaljenje - grižnja savjesti, kojoj su mnogi filozofi raspravljali moralnu vrijednost, već početak preporoda u suobličenju Kristu. Zatim dolazi ispovijed (volja otvorenosti srca Bogu i onome koji je Njegov službenik): pokornik, zaboravljajući ono što je iza njega (usp. Fil 3,13), otvara se novome u misteriju spasenja i leti prema budućnosti. To pak, nije puko 'nabrajanje grijeha', već brižno traganje da se usavrši milost krštenja…
- ... krštenja, koje je prijelaz u viši život od kojega kršćanin nikad ne smije otpasti. Moje krštenje je vidljivi znak obraćenja, polazna točka mog obraćenja, povijesti moje vjere i duhovnog života...
- Ali zbog slabosti, otpada, duhovnog preljuba… dešava se da gubimo svoju osobnu krsnu kartu napisanu Kristovom Krvlju, da umažemo krsnu haljinu nevinosti i besmrtnosti. Zato u Ispovijedi tragamo za milošću krštenja, kao prosjak koji je izgubio svoju posljednju monetu… Eto, to je Ispovijed: tu potapamo natrag, u vodu i Krv Kristovu, svoju grješnu prošlost, peremo se i izlazimo na novo uskrsno svjetlo i u toj svjetlosti krećemo naprijed, kao novo stvorenje! Bezgraničnom ljubavlju Bog je kupio moje sveto i uzvišeno zvanje djeteta Božjeg; zato, kršćanine, postani ono što jesi (sv. Augustin)…

Što je to 'Ispit savjesti'?
Ogledalo duše u svjetlu Božje Riječi, evanđeoske istine. 'Ispit savjesti' je dobro pomagalo, pomoćno sredstvo - podsjetnik na propuste i grijehe, koji sadrži jake točke u kojima se moramo pred Bogom optužiti i moliti oproštenje. Takav 'ispit savjesti' treba biti usmjeren dvjema pozitivnim značajkama: da bude okrenut budućnosti, i da bude 'ispit povjerenja' a ne nepovjerenja.

Preuzeto sa Duhovni centar Dramalj

Ispit savjesti prema blaženstvima (Mt 5, 1-8)

Blago siromasima duhom...

Siromašan duhom jest onaj, tko se ne uzdiže, tko se ne oholi, tko ne drži da sve ovisi o njemu, nego o Bogu. Sve što jest i sve što ima, dolazi mu od Boga.
- Držim li se jednostavno i prirodno prema drugima?
- Jesam li preponosan na se i na ono što imam, što znam? Taština, utvaranje, uobraženost, ispraznost, prevelika privezanost za sve što je prolazno, neumjerena ambicija, častohleplje...
- Želim li uvijek imati isključivo pravo, uvijek imati zadnju riječ?
- Prihvaćam li savjete i upozorenja?
- Srdim li se, prkosim?
- Volim li se pokazivati superiornijim od drugih, bolji od drugih?
- Ponašam li se i govorim drzovito ili oholo?
- Prezirem li druge?
- Jesam li zavidan?
- Uzimljem li za se sve što je najljepše ili najbolje?
- Jesam li rasipan s novcem, sa hranom?
- Imam li plemenitosti? Darežljivosti?
- Jesam li spreman pozajmiti svoje stvari?
- Jesam li poštivao tuđe stvari?

* * *
Blago ožalošćenima...

- Jesam li prihvaćao sve što dolazi od Boga kao: gubitak, neuspjeh, bolest, kušnju, nezgodu?
- Jesam li mrmljao protiv Boga?
- Jesam li pokazivao manjak nade? Očaj, malodušnost?
- Jesam li mislio, da mi se treba osloniti na Boga u časovima napasti?

* * *
Blago milosrdnima...

- Jesam li opraštao uvrede?
- Jesam li odbijao oprostiti?
- Zaokupi li me mržnja, antipatija ili osvetljivost?
- Jesam li podržavao želju za osvetom?
- Jesam li svadljiv?
- Jesam li koga proklinjao?
- Jesam li odan drugima, požrtvovan prema drugima?
- Jesam li nastojao razumjeti druge, podnositi druge, učiniti im uslugu, pomagati im?

* * *
Blago onima, koji su čista srca...

- Čistoća najprije znači čestitost duše.
- Jesam li iskren, prostodušan, čist?
- Služim li se lažima? Bilo da nešto sakrijem ili da se pokažem dobrim?
- Jesam li zatajivao koji grijeh u Ispovijedi?
- Jesam li poštivao druge?
- Jesam li poštivao tuđi dobar glas, tuđi ugled? Jesam li se, služio ogovaranjem, klevetanjem, nepromišljenim sudovima, beztemeljnim sudovima?
- Jesam li kritizirao, pretresao nekoga odsutnoga?
- Jesam li podržavao rđavu ćud, zlo mišljenje?
- Jesam li uvijek radio po savjesti?
- Jesam li se brinuo za izgradnju svoje savjesti?
- Jesam li nastojao uvijek ispuniti dužnost svog staleža?
- Jesam li bio lijen? Gubljenje vremena, prekidanje započetog posla...?
- Jesam li griješio manjkom poštovanja prema svojim roditeljima i starijima?
- Jesam li slušao?
- Jesam li zloupotrebljavao pouzdanje, koje mi je iskazivano?
- Ljubim li roditelje?
- Jesam li nastojao pomagati svojim roditeljima, pridonositi njihovoj sreći?
- Kakvo je moje vladanje u obitelji, u zajednici, u društvu? Grubost, neuljudnost, lakoumnost, sebičnost...
- Nastojim li učiniti uslugu?
- Jesam li podržavao rđave misli protiv čistoće?
- Jesam li griješio protiv čistoće riječima, čitanjem nevaljalih knjiga i časopisa, gledajući zle filmove, činima, nečednim ponašanjem, vladanjem?
- Jesam li bio povod, uzrok grijeha? Šireći kakvu pokvarenu knjigu, nepristojnim, sablažnjivim razgovorima?
- Jesam li poštivao svoje tijelo?
- Jesam li poštivao tijelo drugih osoba?

***
Blago mirotvorcima...

- Jesam li koga ubio?
- Jesam li bio uzrok sablazni?
- Jesam li bio direktni ili indirektni uzrok gubitka vjere?
- Jesam li poželio smrt drugome?
- Jesam li krao?
- Jesam li želio dobro drugome?
- Jesam li varao?
- Jesam li davao opak, zao savjet?
- Jesam li bio uzrok sablažnjivog primjera?
- Jesam li nastojao učiniti druge sretnima?
- Jesam li pomagao onima, koji su bili u nevolji?
- Jesam li pomagao slogu?
- Jesam li pridonosio svoj udio za slogu?
- Jesam li bio uzrok nesloge, smutnje, nemira?

* * *
Blago progonjenima...

Blago vama, kad vas - zbog mene - pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas. Radujte se i kličite: Velika je vaša plaća na nebesima.
- Jesam li se bojao pokazati da sam kršćanin? U školi, u svom naselju, u svojoj obitelji, pred prijateljima...
- Jesam li nemaran, mlakonja, mlitavac?
- Da izbjegnem podrugivanju, jesam li tako nisko pao i govorio zlo o Bogu, o Crkvi, o vjeri, o svećenicima?
- Jesam li cijenio riječi i tumačenja, što sam ih čuo, kad sam išao na Misu?
- Jesam li zanemarivao vjerske stvari iz ljudskog obzira, kad su drugi govorili protiv i ušutkavali me?
- Jesam li crvenio stideći se Krista, Crkve, vjere?
- Kakvo svjedočanstvo dajem u svojoj okolini? Možda dajem primjer nemarna i hladna kršćanina?
- Jesam li odbijao zbog ljudskog obzira ili zbog straha reći što mislim u raspravama i razgovorima o Bogu, o Crkvi, o svećenicima, o kršćanskom moralu?
- Stidim li se možda nositi križić, medaljicu, ili oznake katoličkog pokreta, kome pripadam?

Post je objavljen 14.04.2011. u 11:13 sati.