Jesen nosi tajnu napuštanja života zajedno s nadom njegova povratka u proljeće. To je vrijeme svečane ljepote s bojama koje se mijenjaju, opadanjem lišća i ogoljenjem drveća. Ritam se života mijenja i svjesni smo da je vrijeme ispred nas zahtjevno. No, mali pupoljci, čvrsto zatvoreni, daju nadu topline i novoga života u određeno vrijeme.
Početkom mjeseca studenoga ljudi odlaze u crkve i na groblja sjećajući se svojih preminulih. Dušni dan budi izraze ljubavi i brige, bilo u euharistiji, bilo u osobnoj molitvi. Zašto je to tako značajno? Zato što je to bogat izričaj kršćanske zajednice. Okupljaju se obitelji i prijatelji unatoč kiši i hladnoći, izražavajući tako brigu za one koje vole. Ljudi donose cvijeće, pale svijeće i uređuju grobove, a poslije se okupljaju na zajednički obrok i prepričavaju stara vremena i prošle događaje.
Ovakvi, konkretni, načini sjećanja naših preminulih dobri su jer smo mi duh u tijelu i želimo ostati povezani s rodbinom i prijateljima s kojima smo dijelili život, radosti i suze. Od nas su daleko koliko i Bog, a Bog nam je vrlo blizu.
Ljudsko i božansko spajaju ruke preko ponora koji se zove smrt, a čežnja koju osjećamo za konačnim ujedinjenjem donosi tajanstven mir u naša srca. U Božje vrijeme svi ćemo biti dobro. (www.prostorduha.hr)
Post je objavljen 31.10.2011. u 17:16 sati.