Kako ugušiti zeku samo zato jer je sladak i mekan

srijeda , 06.04.2016.

Koliko vrijediš ti, sada, ovoga trenutka? I kako to mjeriš, ovako sakriven iza zida ukrašenog ružičnjakom i posterima s replikama umjetničkih slika i fotošopiranih pejzaža? Lajkovima? Novcem? Količinom garderobe? Titulom? Konjima tvog automobila?
Misliš li da te ne vreba negdje, svirepo ukrašena ružičnjakom, bar malena šansa da te netko, negdje, nekako zgnječi, jer si mu nitko?
Misliš li da si ti manje onaj starac kojim igraju ping-pong jer nema djece, ne vidi, jedva hoda, pa je stjecajem okolnosti prepušten ustanovama koje u rukama grčevito stežu papire umjesto da te prime za ruku? Misliš da njega u tebi nema?
Istovremeno, vidi alkemije, misliš li da si manje ta ustanova, zalijepljena za zakon koji je gluh, slijep, nijem i bez srca, i da se ne opravdavaš radnim vremenom, vremenom za prijem stranaka, vremenom za administrativne poslove, dnevnim odmorom, neradnim danima i blagdanima?
Misliš li da te uistinu čeka mirovina veća od mirovine prvog, drugog, trećeg, i svakog sljedećeg umirovljenika kojeg sretneš nebitno gdje i kada? Je l' uistinu vjeruješ da si se osigurao? Čime? Nekretninama? Jesu li i one ukrašene ružičnjakom i posterima s replikama umjetničkih slika i fotošopiranih pejzaža? Kako znaš da te za koji dan, tjedan, godinu ne čekaju invalidska kolica, umjetni kuk il Alzheimer, da budeš predmet nečijeg kolegija, o tebi da odlučuju kao o još jednome kod kojeg je poželjno paziti na proračun? I da ti se djeca međusobno neće poklati u otimanju svega što si stjecao, nebitno kako? I usput te zaboraviti nahraniti kašicom koju trebaju uštrcati na sondu, umetnutu kroz nos? Hoće li ti, jer vrijediš, odabrati lijes nešto više vrijednosti, čisto tako?
Misliš li da te ne vreba negdje, svirepo ukrašena ružičnjakom, bar trunka mogućnosti da te netko ne kupi idejom da zajedno to pokušate zaobići, sve te sive, smeđe i crne činjenice i scenarije? Il da ti to nekome predložiš, umotan u novinski papir i pojeden uz pivo, na marendi lučkih radnika? Koliko vrijediš ti, sada, ovoga trenutka? Kao ljudsko biće, neodvojen od svijeta koji mu je tek posuđen?

Pristajući na čahuru, učahuruješ i sunce, i nebo, i zvijezde. Vješaš ih o zimzelen. Postaješ prelijepa štetočina. Učiš tome svoju djecu. Vlastitim rukama dozvoljavaš da uguše zeku samo zato jer je sladak i mekan.
Pristajući na čahuru, potpuno si bezvrijedan.

Oznake: brainstormin, život, svijest