O tome zašto se stidim do bola, nonstop

četvrtak , 17.03.2016.

Možda zato jer gledam, možda zato jer imam mozak, možda zato jer slušam, govorim, čujem, vidim, možda jer procesuiram informacije, događaje, osjećaje, il zato jer nisam potpuno izolirana, i tiče me se... Možda se zato svakodnevno stidim jer sam čovjek.

Stidim se začaranih krugova u koje tjeramo vlastitu djecu da bi pokrili vlastitu sramotu što pristajemo na začarane krugove, a pristajemo šutke, tek kroz par redaka na društvenim mrežama, par rečenica uz kavu, il par psovki sebi u bradu.

Stidim se principa po kojem kao hipnotizirani majmuni aplaudiramo svima koji nam pile granu na kojoj i mi i oni sjedimo, al su na nekom važnom društvenom položaju pa šutimo.

Stidim se tog kolektivnog straha i inercije, pa poslušno izvršavamo sve što je netko iznad nas predložio, osmislio il naredio, a čini se da je to učinio iz čiste dosade, kao da je riječ o nekom antropološkom eksperimentu. Sanjamo o promjeni, al čekamo da je netko drugi, po mogućnosti nakon što odemo u penziju (pa u Italiju na pranje guzica), pokrene. Kao da su junaci o kojima smo učili i čitali bili nešto moćniji ljudi od nas, mo'š si mislit. Moćno izgleda jer o njima učimo i čitamo, al su u svoje vrijeme oni bili mi.

Stidim se što je normalno da u ime i zbog ljudskih prava svaki idiot smije i poželjno je da radi što hoće, dok svi ostali idioti gledaju iz sigurne udaljenosti fotelje unajmljenog, naslijeđenog, il preplaćenog stana ili kuće. Stidim se pomisli na manjine bilo kakve vrste, jer se time paketiramo i paletiramo.

Stidim se što je najveća moć u medijima, u kojima se za plaću, ne za istinu, zapošljavaju ljudi bez stida čiji urednici bez stida i za plaću pomno biraju naslove kojima će nas osiromašiti duhom i naoružati maloumljem, strahom i potrebom za olajavanjem i gunđanjem. Stidim se što svatko smije sve, ako ima prigodno prezime.

Stidim se što nam novac određuje koliko ćemo sretni i zdravi biti. Novac, koji bi trebao biti ekvivalent radu i znanju kojima bi mi trebali trgovati, a ne da se nama trguje.

Stidim se što znam - da je živ - Adolf Hitler bi, kad bi došao na ljetovanje na Jadran, bio dočekan kao Beyonce ili kraljevski par, uz puno bliceva i izvještaja o tome što je jeo i koliko je nahvalio koju plažu ili ulicu, poput pravog celebrityja, i jer su njegova nedjela nebitna budući je i on čovjek koji ima ljudsko pravo.

Stidim se što mi netko tko misli da je pametan govori da obučem različite čarape kako bih skrenula pozornost na osobe s Down sindromom, koje osobno smatram većim i boljim ljudima od nas "zdravih", u vrijeme i u društvu arijevskijem od bilo kojeg prethodnog doba ili društva. Zašto se ne sjete potaknuti nas da obučemo različite kravate pa skrenemo pozornost na one koji o našim životima odlučuju, da znaju da ih vidimo i pratimo, i da im k tome organiziramo humanitarnu akciju da pokrpamo više taj dug, minus, deficit, manjak, za što bi narod rado i iz usta izdvojio, a ne bi ni primijetio u moru besmislenih nameta.

Stidim se što bilo tko radi il zapošljava na crno, iza čega ne vjerujem više da ne postoji svijest o državnim financijama, nego vjerujem da nas tjera okorjeli inat, umjesto da taj inat ispoljavamo na ulici, kao javnost, i to vrlo moćna. A glede javnosti, stidim se što je jedini put u našoj zemlji snagu pokazala na referendumu o braku, inače pitanja presudnog za blagostanje i prosperitet.

Stidim se što pristajemo na ucjenu otkazom nama, našoj djeci, našim unucima, a najčešće nas kompromitira plaća veličine cijene ljetnog i zimskog seta automobilskih guma. Pa onda šutimo, i baš smo dični, mi, u ime obitelji nacija.

Stidim se što kao zaljubljene lignje idoliziramo javne ličnosti i njihove haljine, torbice, frizure, automobile, životne poteze, pobjede, poraze... i želimo ih, želimo isto - haljine i torbice koje imaju ime i prezime, histerično nalakirane i ofarbane kose, automobile koji razgovaraju s tobom koliko su pametni, životne poteze, pobjede i poraze koji moraju biti spektakularni i prikladni za društvene mreže ili neke buduće memoare.

Stidim se pametnih. Puno pametujemo. Svi smo najpametniji i svi imamo nešto za reći, dodati, oduzeti. Sve nas je više i obrazovanih, kao da je to danas nešto vrijedno, pa tim više imamo za reći, dodati, oduzeti. I djeca su nam lajava i sve više govore, dodaju i oduzimaju, al smo ih s dječjim pravima prometnuli u svete krave pa neka ih. Neka ih do te mjere da je prikladno petogodišnjakinju depilirati, obuti joj štikle i prijaviti za Miss Ohio.

Stidim se i onih starijih od nas, koji su odlučivali dok mi to nismo mogli. Ne znam jel mi žao il mi je drago što nas, mlađe, upravo oni nerijetko hrane. Što su nas odgajali da budemo pokorni i inertni, pa nas je renesansa u obliku kapitalizma pretvorila u robove banaka.

Stidim se što je obilježavanje obljetnice nekog prastarog događaja važnije od nečijeg radnog mjesta, za to ima novaca, mora se, netko bi se mogao uvrijediti. Pa to podrazumijeva monumentalne spomenike, okupljanja, slavlja i prigodne govore državnika osvijetljenih bljeskovima fotoaparata. Stidim se što za svaki klinac moram dostaviti dokument "ne stariji od mjesec dana, i u izvorniku", u vrijeme kada je isti dostupan u službenom registru, online. Koji se kreten još sjeti to tražiti?

Stidim se što se dramatizira oko sve ranijeg pijenja mladih, u društvu koje pije uvijek i svugdje: od svete mise, preko običnog ručka, do nogometne utakmice, kad se opušta, druži, tuguje il se raduje.

Stidim se slušati više i jednu vijest o "izbjeglicama na grčko-makedonskoj granici, u blatu", kao građanin civilizirane zemlje u civiliziranoj Europskoj uniji koja sastanči, samituje, pregovara, misli da demokraciju i ljudska prava štiti dizanjem i spuštanjem ruku dok uistinu diže i spušta gaće.

Stidim se što ništa, a ma baš ništa, nismo naučili iz prošlosti i povijesti, il jedni od drugih. Bar ne nešto pametno.

Stidim se što je najčešća poštapalica, bez obzira o kome je riječ - "ne može se tu ništa", il tome srodno "a, ma!" ili "to je tako".

Dobar mi je dan bio, puno se lijepog desilo, al ponijela me bol nekolicine bliskih i nepovezanih ljudi, i imala sam se potrebu stidjeti ovako javno. Jer se uistinu stidim, stidim se do bola i nonstop.

Oznake: brainstorming