O zvocestom tempu života, c-c-c...

utorak , 22.12.2015.

Sve moje slike koje ujutro traže riječi da bi se tijekom dana mogle splesti u priču, do navečer se začvoraju u šutnju.
Tempo života.
Već nekoliko dana prati me misao da bi bilo vrijeme da prestanem "žaliti". Navodnici su tu jer nisam sigurna da je to do sad bilo "suosjećanje".

Za početak, da prestanem žaliti sebe. Jer ne stignem sve što hoću jer je tempo života kao - takav kakav jeste, još super i stižem sve ono što moram, a katkad i ono što hoću.

Dalje, da prestanem žaliti većinu umirovljenika. Činjenica je da su mirovine najčešće sramotno male, više penzionera poznajem koji peru guzice svojim vršnjacima u Italiji negoli onih koji redovito odlaze u toplice. No, činjenica je i da su oni svoje najbolje godine ipak proživjeli u neko zdravije doba. Sindikalna putovanja, nakon školovanja - posao, evo i stana, podjednaka ne/imaština, bez džungle informacija, bratstvo, jedinstvo, ideali, česta druženja. Ako budemo sretni, doživjet ćemo njihovu dob, no s kojim slikama za pamćenje, i na koliku mirovinu pak mi možemo računati?

Dalje, da prestanem žaliti većinu zaposlenih u javnom sektoru. Činjenica je da im za vrat vješaju kojekakva pravila, pravilnike, upute, strategije, požurnice, izvješća, ponude itd., i da ih je mnogo potplaćenih, i da nemaju uvjete za rad što se opreme il prostora tiče, i da su pod konstantnim pritiskom šefova koji uvijek imaju svoje šefove i većina kojih je tamo po političkoj il rodbinskoj liniji. No, činjenica je i da imaju radno vrijeme, i da malo tko od njih i pokušava dati svoj maksimum - za takvu plaću, nije vrijedno truda. Jednostavno je većina njih odustala - od onih teta na šalteru do profesora. Svi su oni važne karike u lancu našeg društva, i voljela bih znati da su svjesni šire slike.

I one u profitnom sektoru, također da prestanem žaliti. Nemojmo glumiti, činjenica je da dio plaće (ako postoji) već godinama mnogima ide "na crno", jebeš državu (lopovi svi redom), a ti radi il će netko drugi umjesto tebe raditi, pa ostari jednog dana i peri guzice vršnjacima u Italiji, kad ti dođe rješenje o mirovini i shvatiš da je kasno za matematiku (koju nisi naučio jer je profesorici bilo svejedno). Živimo u društvu u kojem se čovjek stidi svog brata koji je psihički bolesnik, a ne stidi se dati il primiti mito, il honorar "na crno".

I dalje, da prestanem žaliti one važne ljude koji donose važne odluke o manje važnim ljudima (narodu), jer to što rade rade u teška vremena. Činjenica je da nemaju od koga naučiti što je čast, njihovi su profesori također od onih koji su davno odustali. No, činjenica je i da na sebi nose odgovornost koja zapravo nije njihova, nego naša (narod), samo mi to ne znamo, što im svakodnevno dajemo do znanja: persiranjem, osmjesima, nudimo im vina finija od onih koje bismo mi pili, i jela čije znamo ime, ali ne i ukus, i umiremo od straha suprotstaviti se - moglo bi se obiti o glavu, izgubiš posao. Mi smo svakom pročelniku, načelniku, gradonačelniku, županu i predsjedniku zapravo dosadni.

Mlade, i njih da prestanem žaliti. Što je nama glava punija, njima je praznija. A znamo da nam se glave godinama već ne prazne. Činjenica je da javnost aplaudira predatorima, jer uspjeh danas ima drukčiju mjernu jedinicu. Umorni profesori zbog nečasnih političara više naliče super-herojima s laserskim pogledom koji otpili sve što strši i nije prosječno. Draga djeca su ona koja u košarici na putu do bake nose petice, iskaznicu vijeća mladih, iskaznicu naj-teenagera, iskaznicu mladeži neke stranke, zastavu Europske unije, kondome, najnoviji smarphone, letak o bitnosti očuvanja šuma i pivo, jer je to ipak prehrambeni artikl. I na kraju ne završavaju u trbuhu vuka, o da bar! Na žalost, završavaju u žrvnju sustava.

I nas sve općenito da prestanem žaliti. Kvocamo kako smo umorni, kako rastežemo plaću, razvozimo djecu od aktivnosti na aktivnost, kvocamo na političare, škole, vrtiće, doktore, tete na šalterima, tete na blagajnama, nema na koga ne kvocamo, nema kada ne kvocamo, i nikako da ušutimo i učinimo nešto. Nismo samo uvjereni da se ništa ne može učiniti, mi to jednostavno od nekud znamo! U tom moru kvocanja, pojavljuje se i grupica onih koji od nekud imaju previše (ajde dosta njih je to mukom naslijedilo il steklo brakom), pa se među nama nesilicama provozaju džipovima i pokazuju nam fuck-finger s netom izmanikiranim noktom i swarowski kristalima, odoše na skijanje.

Koga da žalim? I na što da se žalim? Na tempo života? C-c-c zločesti tempo... Ili, kako bi moj sin pred kojih trinaestak godina rekao - zvocesti tempo... c-c-c...

Oznake: brainstorming