"Ja sam joj samo poštar", rekao je...

ponedjeljak , 01.06.2015.

Gluho poslijepodne. Do groblja sam stigla od prve, ne znajući cestu i nabadajući po sjećanju, pogledala sam ranije tijekom jutra kartu na internetu.
Još sat vremena ranije, ispod ogledala u hodniku, pogled mi je zastao na knjizi koja iz nekog razloga ne mrda odande još od jeseni. "Monetarna politika". Davno štivo. Knjiga je bila njena.
Promatrala sam ljude, tupa i nemoćna, nepoznata ikome od njih, a s milijun pitanja jer mi je ova situacija totalno neprirodna.
U jednom trenutku zapalila sam cigaretu, i kako to već nerijetko biva, uz pepeo i dim, tinja i riječ. Imala sam potrebu pitati, komentirati, bilo što samo da "prizemljim" ovo nedogađanje. Odgovorio mi je mlađi muškarac, stajao je do mene i pušio.
"Ja sam joj samo poštar", rekao je, i oboma su nam potekle suze.

Ja sam joj bila kolegica na faksu, prošlo je tome šesnaest godina, od našeg zadnjeg susreta možda već deset.
Ovaj je oproštaj trebao biti kasnije, puno kasnije. Nije se zapravo ni trebao desiti. Ne vjerujem da bih na prste jedne ruke mogla nabrojati ljude s toliko životnog žara u sebi, u meni je ona iznad ikakvih odlazaka.
Kome će od nas "samo poštar" doći na pogreb, i iskreno zaplakati?

U dubini duše, draga B., znam da si pronašla način da i fizički odsutna postojiš. Vjerojatno ćeš šaputati jezikom koji mogu čuti odabrani, znaš o čemu govorim. Vjerojatno ćeš tako biti moćnija u svojoj nesebičnoj misiji. Čudo jedno vječno nasmijano, vječno nasmijano...

Oznake: brainstorming