Ko to tamo peva?!

nedjelja , 19.04.2015.

Naravno da mi najgenijalnije ideje na pamet padaju u vožnji, bar u zadnje vrijeme, otkad mi je to rutina. Eto, tako mi je jučer nešto genijalno palo na pamet, i dok sam došla doma, jela, odmorila itd... ode!
Nego, danas sam s mojom dragom Sandrom pila kavicu i iskomentirala činjenicu da bi bilo korektno blogati malo redovitije, pa iz moralne odgovornosti prema njoj idem iščeprkati iz memorije i utipkati par činjenica - o pjevanju.
Nema mi goreg nego kad me etiketiraju kao pjevačicu. Majke mi. Koliko god ja dugo pjevala, a tu sam negdje na 18 godina staža, to "pjevačica" me žulja do besvijesti. Kud je apsolutno normalno u gažerskim kuloarima čuti "imamo pjevačicu", "bend s pjevačicom", "ona je dobra pjevačica"... Osobno, to vidim kao predmet koji se pomiče uzduž i poprijeko po bini. Sebe eventualno doživljavam kao nekog tko pjeva, to mi je posve apersonalno - ja sam ja, i eto, uz sve ostalo što još u životu radim, desilo se i to da pjevam.
A biti "pjevačica" je baš uzbudljivo, zapravo. Dok svi misle da si ti izložen pogledima, zapravo imaš najbolji pogled na sve njih (to je zato jer ne pjevam na velikim binama s profi rasvjetom od koje ništa ne vidiš).
Neko vrijeme bila sam "pjevačica" po raznoraznim feštama. E, to je jako uzbudljivo! Na većini njih, u prvih sat vremena svi se nastoje ponapijati jer u biti pojma nemaju što bi sa sobom, i ne znaju se drukčije opustiti. Negdje u sredini počinju narudžbe, obično 5 njih istodobno, od rocka do narodnjaka, od nečeg lakšeg do nečeg življeg, narode dogovorite se više! Naravno, malo tko zna plesati. U zadnjih sat vremena, kao pravi doktor praksom stečenog komunikacijskog jiu-jitsua, rješavaš pijanu nekolicinu koji se nakelje metar od tebe i mikrofona, riču s uzdignutim rukama, zalijevaju ti ne baš tako jeftinu opremu alkoholom, i sve ti to treba biti kao simpatično. U biti, navikneš se, pa ni ne očekuješ drugačije. Uza sve to, a pitaju me, odavno sam se prestala opterećivati onim što pjevam, u takvim prilikama podjednako lako postajem i Rozga, i Hanka Paldum, i James Brown.
U fešte ubrajam i svadbe. Bilo ih je i sjajnih, naravno, al obično pamtiš one biserne. Npr, unezvjerena mladenka 45 minuta traži mladoženju, koji je bogtepitaj gdje otišao sa svojim kumom i ekipom pušiti joint. Il, u romantičnom (!) trenutku rezanja torte i zdravice, moraš puštati s youtubea (!) "Karanfile" Nives Celzijus (!), jer je kuma htjela baš tu pjesmu, baš tada (još je nismo imali na repertoaru). Mašala i takva romantika. Il, netko se sjeti da ti kaže - "ja tebe plaćam" (!) - za šta, majmune? Savjetovala bih mladencima da ne gledaju svadbe na youtubeu, jer je tamo obično prikazano "the best of", čisto da se ne razočaraju kad se noć rascjepka na 10 slijedova jela i sve one rituale (kojima požele dodati još rituala).
Ovo sve što ne izgovoriš baš sam danas komentirala s jednim simpatičnim prodavačem na tržnici. Naravno, došla sam tamo negdje oko 13 sati, maltene nigdje nikog, čovjek je pol toga već spremio, a kako sam okrenula na humor činjenicu da ga tlačim, na kraju smo se oboje smijali činjenici kako je naporno raditi s ljudima i koliko toga zapravo gutaš, moraš prešutjeti. Njegova je žena došla do toga da ga moli da ode on prodavati povrće i voće, ne može više gutati jadna, i da joj se pranje brodova čini kao savršen posao!
Nego, natrag na binu. Hoteli. Turizam. Ukratko, to ide ovako: šank moli boga da je promet što veći (direktori i vlasnici to vole), da sviraš što tiše (nerijetko više čujem blendere i aparate za kavu nego sebe), da završiš što ranije (da bi i oni završili što ranije, ako nema nadređenih) i na neki prešutan način moraš im ne dosaditi repertoarom (lobiji). Nijemci načelno vole medium country i disco fox i dosta piju, Talijani grupne plesove i ballo liscio i ne piju ništa. Britanci su fleksibilni za žanr i jako puno piju. Plesne škole su očito po svim zemljama in, tako da dosta njih pleše engleski valcer, cha-cha-cha, rumbu, sambu i sl., al im često moraš na mikrofon reći što sviraš (ako ne prepoznaju pjesmu, nerijetko ne znaju prepoznati ni ritam), a mnogi znaju korake al ih ne znaju ritmički ukomponirati.
Većina hotelskih muzičara "svira" na matrice. Tu i tamo netko od njih nešto i zna svirati. Rezultat je to činjenice da su hoteli prestali plaćat veće bendove (koji su uistinu i svirali), dok ih nisu sveli na najjeftiniju opciju - one-man bendove, koji naravno da moraju svirat na matrice. Načelno, malo tko od onih koji odlučuju znaju razlikovat dobro od lošeg. Većini svi zvuče isto, il slično, pa jedini razlikovni element postaje odjeća u kojoj se pojavljuješ, il širina osmjeha, il evenutalno ono što začavrljaš na mikrofon između pjesama. I naravno, cijena, vjerojatno najbitniji od svih elemenata.
A ta cijena moj je dodatni izvor prihoda. Ne kupujem za to skijanja il novi auto - plaćam račune, eto, takav sam stalež.
Katkad jalno gledam te goste, i pomišljam - kad će moja mama (prosječni HR penzioner) moći sebi priuštiti tjedan dana turizma u drugoj državi? Govore - divno vam je ovdje! Eee, kad bi znali... Ponekad poželim biti vidovita, ne gledati tu masu kao goste, već vidjeti uistinu tko su, što rade, kako su. Ponekad osjetim životnu priču u nečijem pogledu. Ponekad me dirne ljubav između dvoje ljudi koji su očito čitav životni vijek prošli zajedno. Nerijetko vidim galebove (ljudske), salijeću, vrebaju, nadaju se (sve ih je manje). Ponekad vidim neizgovorenu svađu, razmaženo dijete, usiljenost. Volim vidjeti kad je netko opušten, neopterećen. I sve to dok pjevam.
Najdraže su mi svirke na kojima si izvođač, interpretator, kulisa, gdje je u prvom planu pjesma, i prigoda za koju je izvodiš. Takvih svirki je najmanje.
I brojim - aplauze, suze kad sam nekog dirnula, pohvale, indiferentnost, i znam da me se sutra neće ni sjećati, i da su komplimenti tek zrnca peludi na šoferšajbi, opereš ih jednim potezom. Skinem šminku i izujem štikle, isto biće koje je maloprije imalo šminku i nosilo štikle. Nipošto pjevačica. Ja sam tek ja, a "ko to tamo peva", ne razmišljam.

Oznake: brainstorming