Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
četvrtak, 27.01.2022.
C. W. Gortner: "Ispovijesti Katarine Medici"
A sada nešto posve drugačije, rekli bi pajtonovci.
„S raskošnih francuskih dvora stiže nam priča snažnija i moćnija od mnogih do sada ispričanih. To je njezina priča.“
„Iznimno promišljen uvid u život beskompromisne i bešćutne kraljice.“
„Izvanredno zanimljiv roman o ženi s cijelim spektrom mana i vrlina, koja se svojom snagom i strašću prometnula u istaknutu povijesnu osobu. Roman obiluje detaljima i nudi nov pogled na život kraljice koju uglavnom opisuju kao zločinku.“
Mislim da gornji citati dovoljno dobro opisuju ovu knjigu, koju ja čak ne bih nazvala niti romanom, već romansiranom autobiografijom. C. W. Gortner je započeo svoj karijerni put na jugu Španjolske kao marketingaš u modnoj kući, da bi se zatim vratio na studij i čak stekao magisterij iz pisanja i renesansne književnosti. Za pisanje ove knjige se pomno pripremao putujući diljem Europe, a sada živi na sjeveru Kalifornije.
U samom svom pogovoru autor navodi u kojim je dijelovima odstupio od činjenica, i tu se radilo o vrlo malim odstupanjima – nisu spomenuti porodi njezine mrtvorođene djece, i izmijenjena su neka imena. No u svemu ostalome – autor je pisao o Katarini Medici upravo onako kako su o njezinom životu i djelu svjedočili povijesni izvori.
Knjiga je pisana u prvom licu, u ime Katarine, počevši od njezine desete godine te odlaska na francuski dvor da bi se udala za sina Franje I., Henrika, u svojoj 14. godine, odnosno od oko 1527. godine, pa sve do njezine smrti 1589. godine u dobi od 69 godina (za tadašnje doba, u dubokoj starosti). Pisana je kronološki, obuhvaćajući pojedina dvanaestogodišnja razdoblja.
Ako zaista shvatite ovu knjigu kao romansiranu autobiografiju umjesto da je shvatite kao povijesni roman, manje će vam smetati njezina plošnost i njezina kronološka, biografska priroda i njezin dokumentarni stil. Jasno je da je autor pišući nastojao proniknuti u osjećaje svoje protagonistice dok je donosila izrazito teške odluke vezano uz svoju vladavinu i vladavinu svojih sinova, kako bi je opravdao, kao što sama osoba opravdava svoje izbore, ali je možda pitanje je li u tome do kraja uspio.
Ipak, iz ove se knjige dade štošta naučiti, jer se uzdam u stav da je povijesno pretežito točna, i to pogotovo o razdoblju koje mi je inače nepoznato, i o osobi koja pripada povijesno vrlo kontroverznoj obitelji i kontroverznom prezimenu.
Sama Katarina Medici bila je sklona okultnome, držala je na plaći jednog okultista, Cosima Ruggierija, i prijateljevala s vjerojatno najpoznatijim proricateljem budućnosti svih vremena, Nostradamusom. To je također povijesno točno, a nije pomoglo njezinoj popularnosti, uz činjenicu da je bila odgovorna za jednu od najkrvavijih epizoda u francuskoj povijesti, tzv. Bartolomejsku noć, tijekom koje je izvršen vrlo krvav pogrom hugenota, franucskih kalvinista.
Sve ostale detalje prepuštam znatiželjnom čitatelju koji će se uhvatiti u koštac s „Ispovijestima Katarine Medici“ u režiji C. W. Gortnera.
Oznake: C.W. Gortner, ispovijesti Katarine Medici, autobiografija, roman, povijest, Francuska, kraljica
ponedjeljak, 24.01.2022.
Liz Jensen: "Deveti život Louisa Draxa"
Ova knjiga je nabasala na mene slučajno, s nekog štanda s rabljenim knjigama. Šarene korice, veseli početak...
„Louis Drax nije kao ostali dječaci. On je izuzetan i čudan osmogodišnjak, i svake godine dogodi mu se strašna nesreća. Dosad je uspijevao preživjeti – doskočiti na noge poput mačke. Ali mačke imaju samo devet života, a Louis ih je potrošio osam, po jedan svake godine života.“
U prvom dijelu romana Louis piše u svoje ime – kako ide psihologu, Debelom Perezu, kako su mu se roditelji odvojili jer njegov otac puno izbiva kao pilot, kako ga u školi ne podnose... A onda...
„Na deveti rođendan Louis s roditeljima odlazi na piknik i padne s klisure. Pojedinosti su ovijene velom tajni. Louisova majka je izvan sebe od šoka, a otac mu je nestao. Louis je preživio, ali je u dubokoj komi i smješten je u kliniku kod doktora Pascala Dannacheta.“
Tada počinje: Louis je u komi u klinici, ali se oko njega i njegove majke počnu odvijati neobjašnjivi, zastrašujući događaji za koje se može reći da jedino mogu imati veze s njegovim nestalim ocem, zlikovcem.
Dakle, od jednog naoko bezazlenog romana od dvjestotinjak stranica nisam se dugo tako dobro isprepadala. Navodno postoji i filmska adaptacija iz 2016. godine, da sam naletjela, vjerojatno šok ne bi bio tako dubok i potpun. O Liz Jensen ne znam ništa, nikad nisam čitala ništa njezino, sve dok nisam naletjela na ovo, a ono što mogu reći uspoređujući s knjigama koje jesam čitala, jest da se radi o stilu i atmosferi kakvu zna stvarati Amelie Nothomb u svojim romanima. Duboko uznemirujuće. Zbilja duboko uznemirujuće.
Tko god se voli dobro prestrašiti čitajući, ovo je knjiga za njega.
Oznake: liz jensen, deveti život louisa draxa, knjige, čitanje, triler, horor
nedjelja, 16.01.2022.
Louis de Bernieres: „Don Emmanuel i njegov puteni rat“/“Dionisio Vivo i gospodar kokaina“/“Kardinal Guzman i njegovo bremenito nasljeđe“ (latinoamerički ciklus)
„Godine 1954. u Londonu na svijet je došao Louis de Bernieres. Odrastajući uz oca vojnika želio je krenuti njegovim stopama, pa je s 14 godina dobio vojnu stipendiju i s 18 godina odjenuo uniformu, no ondje je već nakon četiri mjeseca shvatio da je u duši zapravo pacifist. Kako je sam rekao, bio je to kraj šezdesetih, vrijeme za ljubav i mir, vrijeme Boba Dylana kad se pjevalo o svijetu bez vojnika. Prepustivši ocu vraćanje novca za školarinu, otišao je u Kolumbiju u namjeri da predaje engleski. Nakon godine dana provedenih u besposlici pokraj rijeka u društvu aligatora, puma i velikih paukova, postao je malo osamljen. Vrativši se u Britaniju, u Manchester, upisao je studij i diplomirao filozofiju na Sveučilištu Victoria. Zatim se posvetio nizu različitih poslova: podučavao je filozofiju u večernjoj školi, radio kao vrtlar, automehaničar i dostavljač na motociklu. Do 28. godine samo je besciljno lutao, a onda je odlučio „potonuti ili isplivati“, uvidjevši da se u životu može osloniti samo na sebe. Za njega je isplivati značilo pisati.“
Nije nepoznato da mi je Louis de Bernieres vrlo drag pisac. Njegov latinoamerički ciklus iz naslova isključivi je razlog tome. Prvi sam ga put čitala prije više od 15 godina i sada ponovno, htijući vidjeti je li se što promijenilo, osim mene. Ovaj sam put čitala polako, promišljeno i tempirajući. Još uvijek sam oduševljena.
Ciklus je miš-maš politike, humora, ljubića, filozofije, magijskog realizma, svega što se u Latinskoj Americi može zamisliti tematizirati. No svaka od knjiga iz serijala ima pojedinačnu, zasebnu tematiku.
„Don Emmanuel i njegov puteni rat“ tematizira u prvom redu politiku i vlast: u toj zamišljenoj latinoameričkoj zemlji, na čelu je predsjednik koji namješta izbore, njegova supruga koju je pokupio iz nekog striptiz-bara u Panami, za ministra financija postavio je svog kompanjona kojemu se direktno obraća arkanđeo Gabrijel i koji o državnom trošku pod pseudonimom piše knjige o okultnom. Za to vrijeme, vojskom vladaju pokvarenjaci koji jedni drugom rade o glavi i snuju državni udar. Na lokalnoj razini to je plodno tlo da se razviju razne, većinom komunističke gerilske skupine koje „oslobađaju“ narod (de Bernieres odlično objašnjava zašto komunisti nemaju šanse ikad stupiti na vlast niti se održati na njoj). Već nam ovdje postaje jasno da je u zemlji takve plodnosti sve apsolutno pretjerano – knjiga je mjestimice neoprostivo brutalna, a mjestimice neoprostivo vulgarna. Ništa joj ne zamjeramo. Nakon što im grad bude uništen poplavom, stanovnici jednog malog mjesta sele preko planina u drevni grad Inka, koji nazivaju Cocadebajo de los Gatos, koji će biti mjesto radnje i u drugim romanima iz ciklusa.
„Dionisio Vivo i gospodar kokaina“ tematizira borbu protiv trgovine drogom i organiziranog kriminaliteta u Latinskoj Americi (odnosno, izostanak takve borbe – od trgovine drogom dobro žive zajednice, dobro žive političari, dobro žive kriminalci, koji uživaju ugled i kojih se svi boje). Dionisio Vivo je profesor filozofije koji će se pisanjem javnih pisama tisku nastojati suprotstaviti organiziranom kriminalitetu, i pritom zaraditi titulu neuništivoga i nepobjedivog vješca.
„Kardinal Guzman i njegovo bremenito nasljeđe“ za temu, naravno, ima vrlo složen sustav religijskoj vjerovanja u toj zamišljenoj latinoameričkoj zemlji: postojala je religija domorodaca. Konkvistadori su donijeli svoju. Nakon toga su crnački robovi donijeli santeriju, koja se pomiješala sa katoličkom religijom, zbog čega je zavladao kaos. Kardinal Guzman, tipični produkt religijskog kapitalizma, odlučuje dovesti u red sustav vjerovanja, i zbog toga daje odriješene ruke svećeniku tvrdokornih uvjerenja, koji se upušta u krvavi križarski pohod s nebrojenim žrtvama. Samog kardinala Guzmana muče paklene halucinacije koje naizgled nemaju vanjskog uzroka.
Još uvijek, i petnaestak godina poslije ovaj latinoamerički ciklus preporučujem svima onima koji su raspoloženi za malo ozbiljnije čitanje. Nije se pokvario vremenom. Ili se možda mi nismo pokvarili toliko koliko mislimo.
Oznake: louis de bernieres, latinska amerika, religija, Droge, organizirani kriminal, politika, vlast
četvrtak, 13.01.2022.
Terry Pratchett: „Tiffany protiv Vilinske kraljice“/“Šešir pun neba“/“Zimnik“
Terry Pratchett je (bio) princ među piscima fantasya: njegov nevjerojatni sarkazam, njegov duhoviti stil pisanja sve njegove obožavatelje ostavljaju sjetnima na pomisao da više nikada nećemo čitati ništa novo što je napisao, rekao ili objavio.
Svi znamo za Discworld, odnosno na hrvatskom, Svijet diska, svijet koji je ravna ploča koju na sve četiri strane nose četiri slona na leđima, a koji na leđima divovske kornjače plove kroz svemir (valjda da ne bismo pomislili da taj svijet na bilo koji način ima sličnosti s ovim našim, iako dakako da ima). Tri su priče koje se tiču male vještice Tiffany, i sve sam ih čitala redom, prvi put u hrvatskom prijevodu koji nam je servirala izdavačka kuća Lumen (prijevod je nimalo loš). Dvije od njih čitali smo i djeci, tako da svakako preporučujem za večernje čitanje (treća ima nešto malo nezgodne tematike za djecu od 4-6 godina, pa smo preskočili, no kad dob bude dopuštala, zašto ne i to, iako će tada vjerojatno moći čitati i same).
„Tiffany protiv vilinske kraljice“ je „Wee free men“, priča o djevojčici koja ni ne sluti da bi mogla postati vještica, prvo zbog svog imena koje nije nimalo „vještičje“, onda zbog toga što je sasvim obična, što živi na farmi usred Krša (a svi znaju da na kršu ne rastu vještice, za magiju je potrebno malo čvršće tlo) i pravi doduše izvrstan sir, te što nema nikoga tko bi je u vještičarenju podučavao.
Međutim, kada njezinom bratu Bježiblagu (koji je začudo uvijek ljepljiv) zaprijeti riječno čudovište Jenny Zelenzuba, na što je upozore mali plavi ratnici (wee free men), Tiffany će pokazati svoje pravo, opako vještičje lice i privući pozornost brojnih vještica u okruženju, kao i brojnih zlikovaca iz drugih, paralelnih svjetova.
„Šešir pun neba“ („A hat full of sky“ je druga priča, nakon što se Tiffany odluči upustiti u vještičje naukovanje, i tada se ponovno vidi da u njoj ima više nego što se naizgled čini. Ova priča pomaže djevojčicama u hendlanju drugih djevojčica i vlastite zavisti, jer je tema – tko će prvi postati vještica, tko bolje čara i tko ima sjajnije hamajlije.
U trećem dijelu, koji se zove „Zimnik“ („Wintersmith“) pričamo o tinejdžerskoj ljubavi i prvim „onim“ osjećajima privlačnosti koje osjećamo, dečki prema curama i cure prema dečkima. Naime, u nju se zaljubio Zimnik, jer je Tiffany sudjelovala u obredu u kojemu nije trebala sudjelovati, i trebalo joj je cijelo čudo postupaka da bi se Zimnika otarasila.
Jest da je lagano i jest da je smiješno, ali ako možete, čitajte ovo kao trilogiju, onako kako je i objavljeno, i mislim da će vam se svidjeti, ne samo zato što je beskrajno duhovito, već i zato što je beskrajno istinito. Ima onaj feelgood koji ponekad nedostaje.
Oznake: terry pratchett, discworld, Tiffany, vještice
ponedjeljak, 10.01.2022.
Michelle Frances: „Zaručnica“
Za razliku od „Dobre prilike“ o kojoj sam posljednje pisala, „Zaručnica“ je primjer beletristike koji me uopće nije oduševio.
Možda je u pitanju drugačiji žanr – prvo je ljubić, a drugo je, kako se kasnije ispostavilo, triler. U središtu je radnje jedna majka (Laura), koja ima sve – karijeru, sina jedinca kojega jako voli i supruga s kojim ima barem podnošljiv brak. Kada njezin sin upozna djevojku po imenu Cherry, majci se ona ne svidi, jer ne pripada istom društvenom i ekonomskom krugu kao i njezin sin, odnosno kao ona i njezina obitelj. Tada, nakon što njezin sin gotovo tragično nastrada, ona izmisli laž kojom uspijeva Cherry isključiti iz njezinog života. Kada Cherry to sazna, ništa joj neće stati na put da se osveti svojoj budućoj svekrvi. Tako nekako.
Možda je na stvari i stil pisanja – nema uopće duha u stilu kojim Michelle Frances piše (ili barem u tome kako je prevedeno). Sve je „tell“, a ne „show“, kako bi trebalo biti.
Moguće je da su i ti jezivi psihopati koje tematizira (pa na neki način i slavi) svaki drugi psihološki triler danas, jednostavno postali neuvjerljivi: dajte nam uvjerljivog negativca, nekoga s kime se možemo poistovjetiti, nekoga čije motive možemo razumjeti. Najstrašnije je zlo ono koje nam je blisko, kakvi i sami, dogodi li se splet nezgodnih okolnosti, možemo postati.
Preporuka – samo ako nemate pametnijega posla.
Oznake: triler, zaručnica, psihopati
subota, 08.01.2022.
Curtis Sittenfeld: "Dobra prilika"
Curtis Sittenfeld je suvremena američka autorica, koja pretežito piše beletristiku ljubavne tematike, a „Dobra prilika“ joj je treći roman preveden kod nas, u izdanju Mozaik knjige.
Radi se o modernizaciji poznatog romana „Ponos i predrasude“ još poznatije književnice Jane Austen. Glavna je junakinja Liz Bennet, a muški protagonist zove se, naravno, Fitzwilliam Darcy. Liz se vraća kući u Cincinnati zajedno sa starijom sestrom Jane zbog bolesti oca. Tamo okuplja majku i još tri mlađe sestre: Mary, Lydiu i Kitty, nastojeći obuzdati majčine namjere da sve svoje kćeri poudaje za što bolje izabranike. Najsvjetlija zvijezda na majčinom nebu je liječnik Chip Bingley, koji je sudjelovao u reality emisiji „Dobra prilika“ (pandan „Batcheloru“), gdje se nije odlučio ni za koju od žena koje su mu se bacale pod noge, već je odlučio otići u Cincinnati, Ohio i baviti se svojim liječničkim pozivom.
Tu u priču ulazi njegov najbolji prijatelj Fitzwilliam Darcy, naizgled namćorasti, zgodni tip, također liječnik neurolog. Liz odmah s njime stupi na ratnu nogu i stvari se počnu odvijati vrlo dinamično za ženski dio populacije obitelji Bennet. Bolest, bankrot, prodaja kuće, selidba, trudnoća, tajno vjenčanje... Liz se nosi s udarcem za udarcem i nastoji olakšati teret svojoj velikoj, kaotičnoj obitelji, istovremeno tajeći svoju zabranjenu ljubavnu vezu s muškarcem kojega je voljela čitav svoj život.
Lagano štivo, ali nije tako dosadno kao što bi se čitatelju na prvi pogled činilo. Tome uvelike pomaže dinamična izmjena kraćih i dužih poglavlja, pa knjiga čitatelja vuče naprijed i tjera da čita sve dalje i dalje. „Ponos i predrasude“ su i danas rado čitan roman, stoga ne čudi da bilo koja prerada ili modernizacija jednako privlači umove čitatelja, bez obzira na prisutnost mobilnih telefona, reality televizije i drugih čuda moderne tehnologije – priča je uvijek ista.
Preporučujem za ugodnu zimsku prikratu vremena, vjerojatnije čitateljicama nego čitateljima, za čitanje iz razonode.
