ponedjeljak, 30.09.2013.

ZLATNA ZORA RUDI

Na trgu revolucije je tirkizna noć
preobratila svoje nosače.
vrijeme je pasje ,ura za puč,
u galopu čujem jahače,

zlatna zora rudi...
na trgu, u srcu, na konju,
svjetlo što onkraj svijeta se budi
palež i smrt u svojemu vonju

širi se s jugom vražiji brat,
marširaju koplja i na njima stijezi,
pune su puške i upload alat...

pukovnik stari ,kojeg nema ko da budi,
zavija brk u svitanja sat
sa prozora kroz koji...zlatna zora rudi...

nedjelja, 29.09.2013.

ima ta luč što ne prestaje sjat

prevođenje je doživljaj samo takav...i opasna avantura po ishod, jer, ukoliko niste oprezni i
ukoliko ste brzopleti...lako vam se može desiti da ispadnete smiješni. Baš kakav je slučaj
sa ovom pjesmom koju je Morrisey naslovio: There is a light that never goes out, a što vas
može navesti da ta luč nikada ne izlazi (ne sja)...konzultiravši ipak najvećeg blog hr Morrisologa
Knjižnu bubu alias Arahnas haus a.k.a. Žena u crnom, doznao sam da je kontext upravo
suprotan te da je ta luč-ona luč koja se nikada ne troši...naša zvjezdana luč koja zauvijek sja...



večeras me povedi van
di je mjuza i di su ljudi
što su divlji i mladi
đirivat u autu tvom
ja nikad ne bi išao u dom
jer više ga i nemam
više ne...

povedi me večeras van
jer želim vidjet ljude...i svjetla i život
đirivat u autu tvom
o pliz nemoj vozit me doma
jer više nije moj dom, sad je njihov
...i ne žele me tamo

i ako double decker bus
nabije se sad u nas
ginut uz tebe
je tako nebeski način za...
i ako tonski kamion
od nas učini bujon
poginuti uz lik tvoj,
pa, privilegiran užitak je moj!

večeras me povedi van, bilo gdje,
bilo gdje ,briga me
i u pothodniku mračnom
pomislih, Bože je li to napokon?
al tad me strah obuzme i
ne pitam

ima ta luč što ne prestaje sjat...

petak, 27.09.2013.

BEZIMENA ŠTANCIJA

Posjed u Bijelim zemljama na vrhu je štancije pod velikim, starim hrastom.
Okružuju ga vinograd ,maslinik ,voćnjak i pogled koji prekriva
pola Istre, a katkada, za vedrije dane, vidi se i talijanski Grado na drugoj obali
Jadrana. Gotovo da i ne postoji čovjek koji je prolazivši pored toga imanja pomislio
,uhh ovdje ne bih živio!

Ipak, oni koji su tu živjeli, nisu bili naročito sretni...u životu.

Grof Montefattor, kao uknjiženi vlasnik te parcele, pohodio bi imanje uglavnom
vikendima kada je dovodio svoje pomalo razvratno društvo na lov i bančenja.
Na imanju su živjele dvije sluškinje i najamni radnik koji je vodio poslove sa stokom
i u polju:
Sestre Angela i Doriana Manzin i šutljivi, dobroćudni vrtlar Diego Vareško.


U augustu 1942., na noć svetoga Lorenza, Doriana je krenula ka potoku u dolini.
Uvjerena da mora učiniti ono što se učiniti mora, rastrojena je posrtala po puteljku
od vapnenačkih ploča. Odrješita u svome naumu da skoči u potok.
Uvijek budan na jedno oko, Diego je čuo njene korake. Krenuo je za njom i sustigao ju
kod izvora.

-Doriana fermaj, sve znam. Spensati ćemo...

Skrušeno je nakon dužeg razgovora, pokleknula i najzad se vratila u svoju postelju.
U žuto-zelenoj, kričavoj noći na San Lorenzo, slomljena je zaspala u naručju svoje
Gospe na zidu.


* * *

Bila je travanjska srijeda 83. i dobro ju pamtim po 2 događaja. Jugoslavija je igrala
protiv Bugarske u Splitu. Stari i ja, gledali smo utakmicu dok je vani sipila zloslutna
,travanjska, prohladna kiša. Igrali su se posljednji trenuci susreta kada je na vrata
pozvonio moj stric, ušao, sjeo i zatražio nešto žestoko.
Nakon što je došao do daha, rekao je:

-brutte robe succedi...
(ružne se stvari dešavaju)

zatim je ispričao što se prije kojega sata desilo na štanciji...

Tim sa općinskoga suda i geodet, izišao je na teren na štanciju na kojoj su tada živjeli
Josip Vareško(40) i njegova teta Angela Manzin(61). Na dobru nacionaliziranome u NRJ,
njima je dopušteno da trajno koriste imanje u zakonskom statusu mirnoga posjeda.

Njihov susjed, stanoviti Aldo Frakarić, sudskim je postupcima već bio prigrabio dobar dio
voćnjaka, a tad pretendira i na dio puta koji vodi do vinograda i potoka. Sudac, zapisničarka
i geodet sjeli su pod stari dub da predahnu kad se iz štale pojavio Josip. Držao je sjekiru
u ruci i krenuo prema njima. Vidjevši ga mahnitog, njih troje bježe, ali se sudac spotiče na
blatu. Josip mu zadaje 48 udaraca sjekirom u glavu koju mu najzad odrubljuje. Nabivši sučevu
glavu na kolac, pali traktor i kreće u pravcu stanice milicije. Na traktoru prolazi kroz grad,
zaustavlja traktor ispred stanice i predaje se.

* * *

Ukleta štancija je divno mjesto na osami kakvo će si svaki tajkun ili sretnik poželjeti.
1995. je štancija vraćena grofu Montefattoru mlađemu sa jezera Como
koji pored ostaloga, obožava provoditi noći na stolu za black jack, uz povremene
intervale za crtu kokaina u ženskom wc-u. Vidjevši imanje samo na dan presude,
Montefattor Alvise mlađi je upravo u Portorožu upoznao to društvance iz Moskve:
Olga, Aleksej i Miša na nikada razjašnjen način, dokopali su se imanja te ga
prodali Grigoriju Antonovu, industrijalcu iz Odesse.

Unatoč svemu, nitko na štanciji ne živi. Sama pomisao na događaje iz bliske prošlosti
ledi i najtopliju krv u venama. Možda je i dobro da dođu ti daleki i strani ljudi, neopterećeni.
Neka stvarnom ništavnošću novca učine bolnu priču kičastom.

Nek jednom život poteče usred tog divnog komadića pakla.


Ponekad noću, kada mjesec pocrveni u dolini Mirne, prođem autom pored štancije i gledam ju.
Štancija-Daleka i sama. Obrasla je pomalo u bršljan i trnje i to je savršeni touch horrora na
slici mjesečine kroz koju stari hrast plete svoje plazeće grane...

BEZIMENA ŠTANCIJA

Posjed u Bijelim zemljama na vrhu je štancije pod velikim, starim hrastom.
Okružuju ga vinograd ,maslinik ,voćnjak i pogled koji prekriva
pola Istre, a katkada, za vedrije dane, vidi se i talijanski Grado na drugoj obali
Jadrana. Gotovo da i ne postoji čovjek koji je prolazivši pored toga imanja pomislio
,uhh ovdje ne bih živio!

Ipak, oni koji su tu živjeli, nisu bili naročito sretni...u životu.

Grof Montefattor, kao uknjiženi vlasnik te parcele, pohodio bi imanje ponekad,
osobito vikendima kada je dovodio svoje pomalo razvratno društvo na lov i bančenja.
Na imanju su živjele dvije sluškinje i najamni radnik koji je vodio poslove sa stokom i u polju.
Sestre Angela i Doriana Manzin i šutljivi, dobroćudni vrtlar Diego Vareško.


U augustu 1942., na noć svetoga Lorenza, Doriana je krenula ka potoku u dolini.
Uvjerena da mora učiniti ono što se učiniti mora, rastrojena je posrtala po puteljku
od vapnenačkih ploča. Odrješita u svome naumu da skoči u potok.
Uvijek budni i sveprisutni Diego čuo je njene korake. Krenuo je za njom i sustigao ju
kod izvora.

-Doriana fermaj, sve znam. Spensati ćemo...

Skrušeno je najzad, pokleknula i nakon dužega razgovora, vratila se u svoju postelju.
U žuto-zelenoj, kričavoj noći na San Lorenzo, slomljena je zaspala u naručju Gospe
sa slike na zidu.


* * *

Bila je travanjska srijeda 83. i dobro ju pamtim po 2 događaja. Jugoslavija je igrala
protiv Bugarske u Splitu. Stari i ja, gledali smo utakmicu dok je vani sipila zloslutna
,travanjska, prohladna kiša. Igrali su se posljednji trenuci susreta kada je na vrata
pozvonio moj stric, ušao, sjeo i zatražio nešto žestoko.
Nakon što je došao do daha, rekao je:

-brutte robe succedi...
(ružne se stvari dešavaju)

zatim je ispričao što se prije kojega sata desilo na štanciji...

Tim sa općinskoga suda i geodet, izišli su na teren u štanciju na kojoj su tada živjeli
Josip Vareško(40) i njegova teta Angela Manzin(61). Na dobru nacionaliziranome u NRJ, njima
je dopušteno da trajno koriste imanje u zakonskom statusu mirnoga posjeda.

Njihov susjed, stanoviti Aldo Frakarić sudskim je postupcima već bio prigrabio dobar dio
voćnjaka, a tad pretendira i na dio puta koji vodi do vinograda i potoka. Sudac, zapisničarka
i geodet baš su sjeli pod stari dub da predahnu kad se iz štale pojavio Josip. Držao je sjekiru
u ruci i krenuo je prema njima. Vidjevši ga mahnitog, njih troje bježe, ali se sudac spotiče na
blatu. Josip mu zadaje 48 udaraca sjekirom u glavu koju mu najzad odrubljuje. Nabivši sučevu
glavu na kolac, pali traktor i kreće u pravcu stanice milicije. Na traktoru prolazi kroz grad,
zaustavlja traktor ispred stanice i predaje se.

* * *

Ukleta štancija je divno mjesto na osami kakvo će si svaki tajkun ili sretnik poželjeti.
1995. je štancija vraćena grofu Montefattoru mlađemu sa jezera Como
koji pored ostaloga, obožava provesti noći na stolu za black jack, uz povremene
intervale za crtu kokaina u ženskom wc-u. Vidjevši imanje samo na dan presude,
Montefattor Alvise mlađi je upravo u Portorožu upoznao to društvance iz Moskve:
Olga, Aleksej i Miša na pomalo tajnovit način, dokopali su se imanja te ga munjevito
prodali Grigoriju Antonovu, industrijalcu iz Odesse.

Unatoč svemu, nitko na štanciji ne živi. Sama pomisao na događaje iz bliske prošlosti
ledi i najtopliju krv u venama. Možda je i dobro da dođu ti daleki i strani ljudi. Neopterećeni.
Neka stvarnom ništavnošću novca učine bolnu priču kičastom.

Nek jednom život poteče usred tog divnog komadića pakla.


Ponekad noću, kada mjesec pocrveni u dolini Mirne, prođem autom pored štancije i gledam ju.
Štancija-Daleka i sama. Obrasla je pomalo u bršljan i trnje i to je savršeni touch horrora na
slici mjesečine kroz koju stari hrast plete svoje plazeće grane...

četvrtak, 26.09.2013.

dolina našeg Nila

svesrdno prigrlivši masu
kojoj pohrlivši
u akceleriranom kasu,
nađoh tek sebi sličnu rasu;

zajednicu bložnu na balu kreacije,
cvjetni korzo makova, kuhara, poeta,
bokun intime za razne simulacije,
za poneki savjet il kakvo čudo svijeta?

stoga pijte ,braćo mila,
na našemu izvoru suše nema!
jer nadasve je plodna dolina našeg Nila
i sit krokodil drijema, u dubinama,

a Nil je barem baruština duboka,
tu negdje u mulju Polifem u oka
zuri

oka

tamnog.

srijeda, 25.09.2013.

ZADNJE MJESTO na kojemu biti

Htio sam danas pisati o Cannabis sativi.
O njenom multi-terapeutskom učinku.
O mirisnoj masnoći THC-a...

68-aši su se onomad ševili u blatu i slavili taj čudesni cvijet,
ali došavši na vlast, ta ključna generacija iz 20-og stoljeća,
nije učinila ništa posebno da se toj biljci vrati njezin bio dignitet.

Još uvijek je nazivaju drogom, izjednačavaju je u zakonima sa
raznim kemijskim smećem, heroinom, kokainom...

No, ne mogu im suditi zbog toga jer vidim da sam i sam ,tokom
godina, u bitnome promjenio stav oko legalizacije. Mislim da bi
najveća glupost bila da se tu biljku učini dostupnom svakome.
Iskustva Amsterdama govore da se uređivanjem njenoga prometa
i kontrolom prodaje, postižu sjajni rezultati što se tiče organiziranog
kriminala koji od momenta kada država uzme kontrolu, nema na tom
tržištu što dalje tražiti.

Trava u Hrvatskoj je imala golem utjecaj na društvo. Vjerovali ili ne,
ali trava je ovu državu spasila od socijalnih nemira. To odgovorno
tvrdim i spreman sam braniti tu tezu pred Draženom Lalićem ili
pred Aleksandrom Štulhoferom (koji mi je ionako dao trojku;).

Kao klinci smo, nezadovoljni i bijedni, sastajali se po rupama i
pušili (što jedna baba od mog frenda kaže) džoinat. Razvijali smo
nekakve vizije o tome kako je petokraka zvijezda ustvari cvijet
marijuane. Prema toj viziji ilegalci SKOJ-a su ustvari bili dileri
pljuge oko koje se razvila cijela ideologija.

Kada malo bolje razmislite...Che gue vara, hippy pokret, Mano negra...
sve je to jedna naduvana banda! i
...i 2.svjecki rat uopće nije bio to što je bio ,nego je bio sukob cugera i
alkoholičara sa Churchillom na čelu, protiv naci kokainomana Hitlera,
uz hladni "on the rocks" rat sa duvačima Staljinom i Maom.

Znači vi koji zamjerate Hrvatima pasivnost na državno tlačenje, okrivite
slobodno ovu biljku ,nakon uživanja koje su ulične frke zadnje mjesto na
kojemu biti.

utorak, 24.09.2013.

a ne nisi...

Kada ti prokisne i posljednja fasada
kroz razbijeno staklo na avataru
studeni vjetar će derat reklamu
Kunderin citat za Kaupfland.

Razmazana olovka
na remek djelu photoshopa
za igre i varke u bijegu od sebe

jedine koju volim.

ponedjeljak, 23.09.2013.

u Rus(n)anovoj

Umro je Vlatko Marković, bivši kralj Rusanove i dinamov Bosanac sa velikom igračkom karijerom
koju je na kraju prilično uprskao načinom vođenja HNS-a, homofobnim i ustašoidnim izjavama,
ali i udaranjem temelja hrvatskoj nogometnoj močvari koju unatoč busanju u prsa junačka, nije
uspio isušiti ni ministar Jovanović. Vlatko Marković je imao tu sreću da HNS-om ravna u doba
najtalentiranije generacije vatrenih čiji su ga uspjesi utaborili na vrhu nogometne hobotnice.
Isto tako, imao je tu nesreću da za života pokopa rođenoga sina.

Tu bih stao pisati o Markoviću jer mi unatoč faktima, ne pada napamet plesati na odru nekoga
čija duša upravo putuje na svoje iduće odredište.

Razmislimo rađe o ostavštini ovog tvrdokornog, nogometnog despota:

Promjena u Rusanovoj mi prije nego na promjenu, liči na sitnu lukavštinu kojom je to famozno
društvance izigralo UEFA-u, ministra i javnost. Na Vlatkov je tron, na krilima svojeg osobnog
brenda zasjeo Davor Šuker-čovjek kojega smo voljeli i mrzili. Čovjek koji je 90-ih u svijetu bio
poznatiji od države za koju je trpao te svoje odbijance. U njegovoj neospornoj karijeri, Šukera
su loptama hranili čak i sam Maradona, Prosinečki i ostale top "desetke". U silaznoj fazi igračkog
staža, počeo je publici pokazivati jedno te isto, ali manje sjajno lice. Lice do zla bloga sebičnog
oportuniste. Davor je, Šuker, na jednoj utakmici Hrvatske, u zadnjoj prilici odlučio pucati direktno
iz kornera i naravno, promašio. Dežulović je tada u Feral tribuneu, maestralno poentirao referirajući
se na tu zgodu:

"Da biste hodali po vodi ili zabili iz kornera, morate se zvati ili Isus Krist ili Blaž Slišković."

(a koji je op.a. B.Slišković bio poznat po zabijanju direktno iz kornera-za što je potrebno čudo i
totalna greška fizike)

Na Davora je svojevremeno fasovala čak i španjolska bujna voditeljica Anna Obregon kada je naš
lola harao po madridskim fancy krugovima. Njegova karijera je bila konstantni uspon do točke
kada su padovi postali izrazito drastični i bolni. Šuker je u svojoj domovini doživio da mu publika
zviždi na svaki potez loptom. U toj fazi zatvara se pomalo u sebe i živi svoju antičku dramu.

Ništa što novci ne bi utješili...

Najzad promašuje odlučujući 11-erac za Arsenal u finalu kupa UEFA te uskoro kači te kopačke o
klin. Ulazi u business (a di drugo?) sa kladionicom(a čim drugo?) i upada u Vlatkovu poslovnu
mrežu. Odigravši poslušnika u farsi o mijenjanju vučije ćudi u Rusanovoj, dolazi na tron pokazavši
da dlake na njegovim leđima, doista jesu sive.*

Mislim da na cijelome blogu nema čovjeka koji više voli nogomet od mene.
Na blogu nastojim ne pisati o nogometu, ne samo zato što je nogomet trivijalan,
nego iz obzira prema blogericama koje i dominiraju u mome auditorijumu.
Vremena se mijenjaju-to se možda najbolje vidi u nogometu. Nogomet će uskoro
medijski biti potisnut i da, drage žene, biti ćete pošteđene tog maskilističkog primitivluka.

problem je samo u tome što ćete umjesto toga gledati dvojicu brutalnih ljudoždera koji
ubijaju bloga 1 u drugome. Zbog kroničnog stanja u Rusanovoj, ja kao navijač Hrvatske
ne želim da se plasiramo u egzotični Brazil 2014., ne želim da Žuja zaradi tih 7 milijardi
kn pa da me cijelu zimu bombardiraju reklamama...želim isušivače, ghostbusterse, bilo
koga da se to jednom sredi...pa makar mi Hajduk igrao u trećoj ligi.

subota, 21.09.2013.

Nekromante od dalekih Indija!

pokušao sam komentirati kod svog starog blogo prike Oya,
ali gle čuda-sporni dio komentara označen je kao spam, a
objavljene su samo prve dvije riječi koje, same po sebi, ne
govere ništa...nada...zero...zip.

U biti sam htio sasuti drvlje i kamenje na novo nedonošče
Jelene i Ivande, a za koje su mjesto začeća odabrali,
citiram Dorijana Elezovića, atraktivni Dubrovnik.

O-ho (rekao bi meštar)

Ni manje ,ni više nego drevnu Ragusu sa čijim će efektnim
exterijerima, njihov proizvod priskrbiti bolju prođu na globalnom
tržištu sapunjara.

reagiram u ovome postu i bavim se trivijalijama zato što je
ovoga puta probijena najniža granica kojom svi mi šutke
toleriramo sav taj trash i poput pravih marginalaca, prepuštamo
im habitat na jalovu volju.

Na djelu je kulturološki masakr dubrovačkog govora i ako je ono
bila opsada vojna, ovo je opsada žutih mrava. I potrajat će duže!
Trash opsada Dubrovnika ući će u vaše domove svakog bložijeg
dana u 2 termina!?

Ne bojimo se mi za Dubrovnik. Dubrovnik se izvukao i iz potresa
pa će i iz ovoga. U Dubrovniku je serija uzrokovala momentalno
negodovanje gospara. Time više što se neko latio crtati šljokice
po njihovoj friško bolnoj povijesti.

Znam puno narječja, dijalekata i govora, ali dubrovački svakako spada
među one koje se nikada ne bih usudio pričat. Nema tih solada!

petak, 20.09.2013.

MAČKOV KAMEN

Čuka na kamenjaru.

-e jebala te ona!

dobaci mi Ruba ne ispuštavši uporno travku iz usta.

-neće te ta čekat...šta ti je? ona je sad biće već našla momka.
-je 100 %. Gadura!
-koja je ura?
-kvarat do 3.
-e moj Istrijan, nije kvarat do nego kvarat manje!
-a...e.
-nikad neš naučit!
-Ruba, šta ćemo napisat u dnevnik osmatranja?
-piši vako...15.45, četnički pop u Mačkovom kamenu smota đoju i igra na balote...

Rat nas je tada na neki način pomazio. Ljetovali smo u gudurama
i kršu u kući pod čukom. Kada nismo bili na osmatranju, uglavom
smo kuhali ili gledali tv Beograd. Slobin režim je tada
svoj globalni neposluh iskazivao tako što je filmove koji su tada
igrali po kinima svijeta, prikazivao u programu tv-a.

Živio sam svoj osobni Mediterraneo...svoju Tatarsku pustinju.

Prepušteni idili tog škrtog i bajkovitog kraja iza 7 gora u kojemu
dominira konstantni adaggio cvrčaka što se noću izmjenjuje sa
nokturnom zrikavaca, živjeli smo dane koji su brzinom vječnosti
prolazili ,a da ih nitko od nas nije pouzdano znao ni imenovati...

U friške, vlaške večeri sjeli bi na verandu i kočili se od smijeha
oponašajući nadređene uz poneki dim koji bi nas opustio pred
spavanje.

Jutra su nicala u pukotinama sunca koje se sa istoka probijalo
do tihe doline razdvajanja. U napuštenom vinogradu, samo čvorci
i mine. I trava do koljena.

Više nego na vojsku, podsjećali smo na kakav dobro organizirani
survivor u avanturi života, daleko od medija, pompe i svijeta.
Dovoljno daleko i opako blizu...negdje u pukotini dešavanja.

Dani su prolazili, terenac se skupljao, neprijatelja ni u boji,
pojačana, terenska spiza i ponekad pjesma...sottovoce, naravno...

sve do toga jutra, kada smo gledajući Kralja lavova, doznali da se
noćas kreće...

-Finili su mare bali...

reče Ruba.

-Zbogom Diego Abatantuono!

rekoh ja.

U Mačkovom kamenu smo jutro poslije, listali njihov dnevnik osmatranja:

03.08.1995. 14.05

"Ustaša se napio brlje i oće da se bije sa magare"

no like day

uhh eto ,kasna je ura i dovršavam bložnu zadaću.
taman sam čitao o prijatelju Nenadu koji nikad nije pri sebi i
bome se nasmijao ljucki te mu stoga i odlučio za razliku od
mnogih, ostavit komentar. Nekako sam se nadao da će
legendarni b-612 zauvijek spamovat onaj svoj poznati komentar,
ali uhvatio sam ga neki dan da izgovara i neke riječi mimo...hmmm
baš me zanima? a kako postove objavljuje redovito, zaključit ću da
zbilja nije alien.

nakon toga sam skočio do pere na light fight i ko za kurac, naiđe wall.
jeben taj wall...misliš knauf, a ono armatura...

kad smo već kod knaufa, doznao sam jučer da mogu komentirat kod
alexa. biće da je samo zaboravio blokirat iz posta u post...hahahhahaah

u to naletim na spiga. doznajem za fantomski post 7 čuda Murtera!?
to vam dođe kao Novogodišnja noć u Zagoru te neju.

Potok i dalje žubori Emerson, Lake and Palmera pa rekoh-hibernira u
komori.

i nisam stigo više ,ali čini mi se ili...ima više kritike na blogu?
jesmo li stvarno svi skupa omekšali taj oklop kojeg imamo prema
kritici jer premda uživamo pisati, ali ...jasno nam je...

ako je tome tako onda ja čestitam sebi i svima na blogu koji toleriraju
kritiku. Još uvijek stoji moja ponuda od prije 6 mjeseci da se na blog hr-u
1 dan progllasi za dan kritičkih komentara-ono-ne smiješ lajkat ni da je
Kundera otvorio blog i šlepa se ko bložni disident!

čujem da je danas svjecki dan...

četvrtak, 19.09.2013.

Zagreb-slobodan grad

Sporadični rafali izmjenjivali su se u noći. Odred fejsbukovaca probio
je kordone na prilazima zgrade televizije. Prisavlje pred padom!
Nevena Randelli uplakana je napustila zgradu.
Ponavljam-Nevena has just left the building,
neki kažu da ima ranjenih. Stižu nam informacije sada iz kriznog štaba,
na Markovom trgu je, kako se čini, veća grupa bad blue boysa i mma
wariorsa upala u Sabor i drži pod kontrolom sabornicu. Trenutno
nitko ne smije ući unutra...ispred Sabora dramatične scene, supruge
političara protestno marširaju i mole za svoje supružnike. Za sada
nema nikakvih informacija o poginulima.

seljaci i dalje drže prilaze gradu i obećali su
NO PASSARAN!

Zagreb je zatvoreni grad!

Turbofolkeri i intelektualci ruku pod ruku, zajedno se slikaju u helikopteru
vlade HR kojega su zarobili u spektakularnoj akciji ,no kako doznajemo,
premijer je ipak uspio preći Breganu i dokopati se Austrije.

Za sada nitko još ,koliko znamo, nije preuzeo odgovornost za događaje
i svjedočimo izgleda ,spontanom dešavanju naroda! Prema Zagrebu
upravo forsira i prema prvim informacijama oko 400 000 nezaposlenih
i članova crnih laburanata. Tko će povesti sve te ljude?

breaking news Zagreb je osvanuo bez Bana! Navodno su Romi, sakupljači
preko noći rastopili Bana i odveli ga u nepoznatom pravcu. Upravo javljaju
da Milan Bandić pruža neviđeno herojski otpor pred koordiniranim napadom
ska sandinista i zelenih.

poslušajmo i izvještaj reportera danske tv u javljanju uživo iz Zagreba:

-Ole Gunnare jel se čujemo?

-Čujemo se Kjaere, dakle ovo što se u Hrvatskoj ovih dana dešava je bunt
bez ideoloških obilježja...ovdje se došlo do toga da je ovaj, inače divan i
miran narod podivljao od gladi i neimaštine.

-Ole Gunnare, kako vi kao stručnjak komentirate ovaj slučaj i da li će se
to odraziti na monetarnu uniju i na njezinu stabilnost?

-Pa Kjaere, povijest nas uči da je Balkan opasna košnica i EU je to pitanje
često potcjenjivala. U gospodarskom smislu, mislim da unija neće osjetiti
učinak jer je Hrvatska kao članica pod monitoringom, isključena iz svih
bitnih segmenata monetarne unije.

-Ole Gunnare, a kakvo je stanje u ostatku države?

-Kjaere, kolektivno ludilo je i počelo izvan Zagreba točnije u Splitu i to je pomalo
suluda priča. Ključni događaj bila je ta nogometna utakmica između Hajduka i
Dinama. U trenu kada je sudac dosudio penal, navijači su probili ogradu i oteli
dopredsjednika Dinama-Zdravka Mamića te ga odveli u nepoznatom pravcu.
Sada je u cijeloj državi kaos-bande pljačkaša posvuda. Najviše je na udaru
lokalni lanac Konzum.

-Ole Gunnare jel taj Konzum Todorićev?

srijeda, 18.09.2013.

drevne stijene val

zaboravi ovaj val,
drevna ga stijena
vjerno ko žena
čeka za bal,

šuma diše opijena,
udah masne borovine
žive tijela zavijena
u falsettu zov sparine

sve me okreće u trenu...
uskoro će bure krenut,
mučan sumrak što me prenu,
tamni mantil za odjenut

pučinu u pustu pjenu
rasuo je val u stijenu.

utorak, 17.09.2013.

aj mona piće!

novi je post
postao past
novu je kost
zagrizo pas

u slast!u slast!
naočigled tašt,
pijani svat
nije prestajao srat...

vlast je vlast,
a drugo mast,
vlat po vlat,
dođosmo u pat:

svate rekoh
otišli smo predaleko
đe me brate sada nađe
usred kaljuže me eto snađe
da sve svađe,
batalimo rađe,
al nije da te ošamarit neću,
rekoh, ne kušaj svoju sreću...

opa batooo!?
tako zbori kenjator?
muška gnjida, ljudski hobbit,
nekome ću dakle, leđa skoro lomit!

držte me da ga ne zgazim!
pazite me jer neću da se pazim,
on će meni opa batooo
ima da mi fasuje patos!

jao a facu kad mu unakazim,
mislit će da ga tenk gazi!
neće ga spasit ni svi vrazi,
kad po njonji šakom ga pomazim!

sad kad brate najebasmo si majke,
de odvrni jače ote cajke,
koje si ti nedokazano biće,
jebote rat...ajmo na piće!

ponedjeljak, 16.09.2013.

childless

Ovo nije post o pedofilima, iako ću ih spomenuti u kontextu nečega
što htio bih reći:

Naravno da ne postoji veća šteta od njihovih nedjela, ali postoji i
nesaglediva katastrofa u činjenici da je rupa koju su u ljudskim
odnosima ostavili, nevjerovatno duboka.

Ja, koji se svrstavam u ,što bi antibaby nazvala, child free oliti
childeless person, ipak držim da ne postoji veća vrijednost u
životu od darivanja istoga nekome. Djecu pomalo razumijem
i nije mi problem komunicirati sa njima. Nastojim pristupati im
kao odraslima.

Šteta o kojoj govorim nastala je u toj neugodi kada odrastao
čovjek komunicira s nečijim djetetom-danas je to odmah pod
preteškim teretom - pedofili su zauvijek zamračili tu priču i sama
pomisao na njihove činove toliko kompromitira odnos odrasli-djeca
i stvara dodatne rupe u odnosu koji je oduvijek-mutan sam po sebi.

Kada smo bili djeca sjećam se da su nekakvi starčeki znali nudit
sladoled i nekakvo čudno druženje koje je uključivalo nogomet u
hotelu. Nismo nikada nasjeli. Prepokvareni smo već tad bili da bi
nasjeli hehehe-rađe ću vam ispričat anegdotu o Žiletu živcu.

Žile živac bio je naš vršnjak i hiper-aktivan. Njegovi roditelji, inače
imućni, kupovali su Žiletu najbolje igračke u gradu. Kada bi odlazili,
stavili bi Žileta u velki kavez na terasu. Nakrcali bi kavez igračkama
i pedala! Mi bi došli mu pod terasu i počeli ga zajebavati:
-Žile!
-Žile cmile
-Žile cmile mamino pile!
Žile je svaki put toliko poživčanio da bi nas uskoro stao gađati igračkama.
Maznuli bi mu igračke i tutanj...a drugi dan su nas starci za uho privodili
da vratimo igračke Žiletu hahahahhaahahahahaha :)))))))))

nedjelja, 15.09.2013.

aj bok bluz

vrijeme je za polazak,
tvoj posljednji prostor,
tvoj posljednji peron
i klupica,

pripiti kondukter je sjeo do tebe
i mrmlja nešto u bradu.
jutarnja golubica guguče
svoju poznatu, monotonu
morgen sonatu.

jutro je i asfalt isijava
toplu zemljinu nutrinu
kojoj ćeš se
kao odbjegli fetus
vratit

svojoj utrobi a.k.a. u pizdu materinu.

subota, 14.09.2013.

abc kultura

svoju trilogiju o turbofolku završavam ovim postom koji počinje rečenicom:

-gospodine ne možete ovdje spavati, ovo je knjižara!

turbofolk sam pokušao prikazati kao monolitnu, plastično-silikonsku masu
koja nadire i prima se za sve rupe u društvu...a rupe su mnoge...

Jedna od tih rupa koja me i najviše bockala u oko, jest taj jaz između
hrvatskog naroda i njegovih intelektualaca. Odnarođeni i skloni trendu
antipopulizma, intelektualci su svoju raspravu odvukli daleko od ljudi i
sintetizirali je u pokroviteljsko naricanje nad sudbinom države i kulture,
a za što uporno tražeći alibi, nevoljko prihvaćaju odgovornost...koja je
definitivno - i njihova.

Sredinom 90-ih, dobar dio potkulture, uspio se promovirati u službenu
kulturu. Uporedo sa pretvorbom gospodarstva, odvijala se i pretvorba u
kulturi. Hrvatska kultura je komplexaška, europska potkultura koja svoj
identitet traži između Beča i Beograda. Mainstream umjetnost, uglavnom
mudro prati trendove u europskim vodećim kulturama. To se možda
najbolje vidi na hrvatskome filmu. U oslikavanju suvremenoga Hrvata,
pružaju se neke nerealne vizije, bez pravoga uporišta u realnom životu.
Isto tako kultura posebno, kao i drugi segmenti života, prolazi kroz fazu
degradacije koja je u novome dobu nastupila kao feler u odnosu na bivšu
kulturu SFRJ.

1991. Hrvatska je kultura prepuštena samo hrvatskome društvu. Pomalo
nakaradna, činila je svoje prve korake usred ratnoga ,općega meteža.
Filmovi Priča iz Hrvatske pa sva kasnija putovanja tamnim polutkama,
bili su u službi prikazivanja Hrvata kao mučenika s aureolom koji ,maltene
bere cvijeće dok ga četnici kolektivno siluju. Od prilike. Tom tijesnome i
grotesknome konceptu suprotstavila se ranih 90-ih ,tada subkulturna,
underground grupa satiričara Viva ludež! ,kasniji Feral tribune. Ta doza
svježe, neopterećene krvi, možda je tada i spasila hrvatsku kulturu.
Oko njih se tada okupio gotovo svaki slobodni mislioc, iako garanciju
života nisu mogli tada jamčiti ni sebi samima. Projekt su tada podržali
kalibri kao Miljenko Smoje i Mirko Kovač. U njihovoj biblioteci Tiskali su se
Kiš, Carver, Toma Bebić. Feral Tribune bio je konstantna noćna mora
pokojnoga predsjednika Tuđmana i postoji anegdota (vrlo značajna) iz
toga vremena u kojoj se je dotični žalio Billu Clintonu da Feral pretjeruje.
Clinton mu je rekao ovako:

-U SAD-u na dnevnoj bazi objavljuju se svakojake gadosti o meni, ali
jedino pravo koje imam glede toga jest ono da ih ne čitam.

U odnosu na Tuđmanov režim, danas je ,naizgled lakše reći neke stvari.
Šeksov verbalni delikt i famozni porez na šund 2 su akta u kojima
se država grčevito borila protiv svoje, vlastite kulture. Zakon o verbalnome
deliktu čuvao je lik i djelo predsjednika Republike. Zakon toliko tipičan za
diktature. Porezom na šund, nastojalo se FT ubaciti u tu poreznu kategoriju,
što im je, da licemjerje bude veće, pošlo za rukom i FT jedva preživljava taj
niski udarac-proglasiti FT-šundom!

Nakon svih dnevno-kulturno-političkih previranja, umro je F.T. i malo za njime,
ugasio se i FT. U tome zahvatu, Ivančiću ,Luciću i Dežuloviću pridružuju se
protagonisti pokreta FAK. Pokret okuplja generaciju pisaca i urednika koji
istupaju stilski prilično ujednačeno sa formama uglavnom kratkih priča koje
su po mjeri čovjeka. Nikakva vrhunska umjetnost, tek nešto začinjenija
beletristika. Radi se o jednoj prilično pop subkulturi koja razbija stereotip o
hrvatskome piscu koji je nedokučiv ,koji živi na Cmroku i ljetuje s predsjednicima.
Dapače, Popović, Radaković, Perišić...sve su to pristupačni ,obični ljudi, pomalo
freakovi i uglavnom, urbani šalabajzeri.

Ono što želim reći jest da je u kulturi 2000. došlo do promjena snaga i odgovornost
za službenu kulturu preuzeli su neki drugi ljudi. Kao u svakoj Orwellovoj basni i tu
je bilo sličnih scena. Mnogo je sujete, niskih strasti i pohlepe iskompromitiralo tu
priču, ali kulturom danas drmaju grupacije koje su ,blago rečeno, sumnjive
provenijencije i svijetonazora. O kalibraciji da i ne govorim.

U tim nemuštim tumačenjima, kultura se od svojega naroda prilično udaljila.
Prepustila je prostor raznim anti kulturama, potkulturama i ne kulturama.
sve 3 te sfere kulture, zajednički nazivnik imaju za turbo folk.

petak, 13.09.2013.

ZAGRLJAJ POVIJESTI

Neki dan sam gledajući Duška Valentića shvatio koliko sam ostario.
Duško je igrao rolu djeda u sapunici i to i ne bi bilo ništa pažnje
vrijedno da se u tom trenutku nisam sjetio...kada sam prvi puta
gledao Duška. Bilo je to u ljeto pradavne 1981. kada sam ga
premijerno na hrt-u gledao u roli nezaboravnog Papundeka,
Feratinog sina u Velome mistu. Neobično golobradi Valentić
igrao je tad dječarca, sina i unuka, a sada ,eto, već repriziraju
sapunicu u kojoj je igrao djeda...

Moj život poprilično bi se dao ugurati između te dvije role. Kao
obični statistički uzorak iz popisa 81.,živio sam dane koji se
danas spominju u udžbenicima povijesti.

Sve do ovoga trenutka, mislio sam, bit ću kvragu zauvijek mlad.
Sve do trenutka kada se na ekranu nije pojavio jebeni Duško Valentić,
bio sam uvjeren da je starost teško razumljivi, c produkcijski SF
po uzoru na Ed Wooda...

al opet? zar nije starost bila i cilj života?

Živio sam u Jugoslaviji i Hrvatskoj, Italiji, Engleskoj, Njemačkoj,
Španjolskoj...u istom tom životu uspio sam biti i bauštelac i novinar
i kuhar i vojnik i dečko i ljubavnik i luzer i dobitnik i šljaker na traci i
somelieour i pjesnik i fudbaler i bloger i doper i taxist
i auto stoper...bio sam divlji i bio sam pokoran
i naveče lav
i ujutro kurac od ovce bio sam
često nesiguran i loš
težak

Povijest,
ta frigidna dama balkanske noći,
dočekala me na klupi
do famoznog spomenika.

-moj ti je savjet, toplo se obuci...

rekla je tonom blagoklonuća. Golubovi su uzletjeli za uspinjačom.

četvrtak, 12.09.2013.

svi vole Raymonda Carvera

-što treba za priču?
-ne treba ti ništa ako ju imaš, a sve ti nije dosta ako ju nemaš.

u stvarnosti, koja vrvi dobrim pričama, učinilo mi se tad, da ništa
nije vrijedno priče. Priča je kič, surogat, oblik stvarnog ili izmišljenog
događaja. U stvarnosti kada uhvatimo taj kadar, dešavanje klizne i
ostane zamrznuto u ćeliji. Ćelija priče. Pra priča...

Cijeli dan je radio u polju. Sedmero djece i trudna žena čekali su da
sunce zađe da bi im koricu kruha donio. Suša je opet uzela svoj
harač u boli. U luci je čekao utovar i svakoga je dana pogledavao
mučan, kroz polja do mora. Trgovački brod ukrcao ga je na put.
Odveli su ga u galiote plaćenike Serenissime. Dužd je zbrinuo njegovu
obitelj jer takvoga veslača, cijelo mletačko carstvo davno nije vidjelo.

Oho! Ti bokca, dobro smo krenuli! To je možda priča!?
Trebao je to biti čovjek koji se zbog svojih sposobnosti nakon toga
našao na brodu Pinta 1492. ,ali je zbog skorbuta ostavljen na
Gibraltaru.

...ma bježi daj...di ću s tim ludim Columbom? Ko da ne znam što će se
sa njima desiti...pojest će ih crna rupa.

Oportunistički je zaključivao taj naš lik dok je ,prepušten sam sebi, lunjao
plažama Gibraltara, a gang pavijana ga je pratio u stopu...spustila se noć...
Friška, gibraltarska noć u kojoj je najzad zaspao kraj nekih trstika dok
se na improviziranom roštilju vrtio pavijanov but.

poanta ove priče je da šta te ne ubije te ojača ;)))))

srijeda, 11.09.2013.

KOLINJE

Tišina i zvuci u zajedničkom riffu ,naprežu jutro puno slutnje.
Nešto je opako u zraku. Pomoći još nema.

To možda misli i ona;
ona koja ja navikla na jedno ljudsko biće,
ona je navikla na nju koja je hrani,
ona nema drugih gospodara sem nje,

V E R S U S

ona nije vikla dijelit prostor sa četvoricom ljudi
četvoricom što gledaju je i šute,
zašto šute?
Ona nije vikla njušit žičanu omču
što joj pružaju da zagrize.

"Boj se onog ko je viko,
bez golema mrijet jada!"

JESENAZZ

Žudnja te njuši
U mjesecu masnom
Krošnja za bal
Vidim te jasno:
Tvoj lik se puši
Na daleko
Odnio te val
Što brije, ruši i sklada
U pjev
Ranu koja prži
Kroz limenu cijev.

utorak, 10.09.2013.

el muš

ovaj naslov posta nije nikakav arapski bojni poklič ,niti ime nekog
španjolskog ,narodnog junaka. Riječ na istro-venetskom dijalektu
muš, sa pripadajućim članom el, doslovno je samo još 1 od naziva
za jednu mi od najomiljenijih životinja-magarca to jest;)

tovar, kenjac, sivac...kako ga sve ne nazivaju duž njegova habitata,
Mediterana. Magarac je svakako mitološko biće. Kao lik, zabilježio
je značajne nastupe u nekima od najboljih romana ikada.

Slavu duguje svom karakteru i izgledu. U tehnološko-industrijskom
svijetu ,postepeno je umirovljen, nakon što je na svojim leđima iznio
kompletni teret čovječanstva. Današnji magarci su fejkeri uglavnom.
Uzgaja ih se ne bi li se ponuda agriturizama učinila vjerodostojnijom.
Postoji u Istri fraza:

-čuja hi je kako i muš!

izgovoreno mu je što se dijeli . Magarac je iznio sve što smo na njega
stavili, a pritom smo ga cijelo vrijeme vrijeđali. Odnos čovjek-magarac
je apsurdna, beckettovska priča. Iracionalna i mitska. Ne postoji životinja
koja ima manje povjerenja u čovjeka, ali ga iz neke čudne simbioze,
tolerira.

Jednom smo na fešti grada organizirali trku magaraca. Kada kažem
magaraca, naravno da tu ubrajam i nas. Iznajmili smo 6 magaraca iz
Vrsara i oti Vrsaran/Orserin nam ih je dopeljao kamionom. Kada smo
ih vabili da siđu s kamiona sve je išlo glatko do petoga. Peti nije htio
čuti da siđe i kada smo ga stali povlačit konopcem, skočio je naglo i
još mi je knedla u grlu kada prizovem tu scenu sa njegova 4 kopita u
zraku...

Nakon tog prizora, trebalo je stvarno hrabrosti da se tu nepredvidivu
životinju zajaše za trku...razlog zbog kojeg sam dospio treći u cilj je
razlog kojemu se dan danas smijem pomalo...;))))

...imao sam naime, sina od magarice koja je došla druga, a njeno pule
nikada ne ide ispred svoje majke tako da nisam unaprijed imao nikakve
šanse!? Namještaljka!!!

To je bio pokušaj restauriranja tih vremena kada su čovjek i magarac
ruku pod ruku, zidali ovaj svijet koji je tada porušen zjapio od ratova i
svih nedaća....u doba kada su se čovjek i magarac poznavali kao
Toma Bebić i njegov Sivac;)

ponedjeljak, 09.09.2013.

SCHOEN GENI KAMENI

we dont need no Stjepan Radić,
speedin weirdo Milan Bandić,
round and round
another Linić,

we dont need this guy Mudrinić,

in this country ,nice and shiney,
deep rivers, runs honey,
where the wine valley is so rich,
we dont need no Josipović...

talk to us

if youre really pleased to meet us

we are the nice people that you ll remember this winter,

ok ... maybe we did charge you a bit...

money s not a problem...


there is no money ;)

trust me my friend

nedjelja, 08.09.2013.

PUNK S NOT DEAD...YET

Razvaljeno nebo popucalo je po šavu i crvena je zora izvirila
s istoka. U daljini se gegao cruiser usidren u svoju svjetlost
na pučini. Jedan brancin je ganjao nekakvog glavoča po
plićaku i ostao namagarčen. Dočekale su ga Abine osti i
malo kasnije se našao u posteljici blitve i krumpira.

U biti i nisam htio pisati o tome...htio sam danas pisat o
mladima koji piju kavu tu stol do nas. Nova civilizacija
žedna moći na ovom planetu. Možda se Rudanici i Nadeždi
dopadne to što je nedjelja ,a oni ne pričaju o nogometu.
Pričaju o MMA-u. Ultimate Oyo session. Svaki od njih
trenira...ponedjeljkom ramena, utorkom sparing...
Oslovljavaju se međusobno sa:

-brate!

Nemaju za kavu, ali niti im treba...imaju aplikacije i 24 h...
na raspolaganju. Jedan jedini odolijeva naroodnjacima
među njima. On sluša punk (pravilno odgojen od starijeg brata;).
Zajebavaju ga da je derpe. Punk s not dead...yet!

Klinci su jebene mange i čak su ok jer nisu gnjevni. Sretni su.
Možda ih ne poznajemo dobro pa nam se čini da im je furka loša,
ali heeej...što mi znamo? Čudni su-jesu.
I mi smo bili čudni...

al za radensku smo uvijek imali vremena!

subota, 07.09.2013.

Marinella

Pjesmu o Marinelli sam vam ostao dužan iz posta o De Andreu ,pa kako sam ju konačno
preveo, želio bi da ju poslušate i pratite prijevod jer meni je fenomenalna. Bitna stvar za
reć je ta da je De Andre bio i strastveni astrolog...




Ova o Marineli istinita je priča,
ona kliznu u tu rijeku sa proljeća,
al vjetar kad ju vidje tako lijepu,
iz rijeke ju otpuše na jednu zvijezdu.

Samotna bez sjećanja o boli,
živjela si bez sna da voliš,
al 1 kralj bez krune i bez čuvara,
zakucao je 3 put na tvoja vrata...

šešir mu kao bijela luna,
mantil mu crven kao ljubav,
pratila si ga i ne hajuć,
kao dječak što prati zmaja.

na suncu najljepše oči to su,
on ljubio je usne ti i kosu,
na mjesečini skrivena od tame,
on stavi svoje ruke ti na rame

poljupci bjehu i osmjesi bješe,
a potom bjehu samo krizanteme,
koji vidjehu kao oči zvijezde,
na vjetru od strasti da se ježiš...

rekli su da dok si vraćala se,
ko zna kako u rijeci utopila se,
al on koji nije htio za smrt tvoju znati,
lupao je još 100 godina po tvojim vratima...

ovo je tvoja pjesma Marinella,
koja na zvijezdu si poletjela
i kao svako najljepše biće,
živjela si samo dan kao cvijeće.

petak, 06.09.2013.

more ko more

i kakvo vam je bilo ovo ljeto koje upravo postaje indijsko?
da sam turista sad bih išao na Jadran jer najljepše ljeto
je ono na zalasku...antibaby ide sigurno sad na ljetovanje
jer sad nema djece na Jadranu, nema gužvi...
sva ta silna napučenost turistima ,napokon olabavi, a more?
more ko more nije da ne more se taman sad polako kreće
hladit...jer nije moretu priša...more je sila koja radi kako ona
hoće...u daljini svitle koće...sada raste svako voće-smokve
dvaput! Male fige vam držim ,dršte me da se ne zadržim,
jel shaream jal pržim uz bademe?

di sam ono stao? uglavnom, nadam se blog people da ste
imali super ljeto i volijo bi da mi pričate malo:

Kako sam proveo ljetni raspust?

četvrtak, 05.09.2013.

USPAVATI ANĐELA

Možda već za koju minutu će doći po pare.
Nešto mi čudno ključa...nisam navikao gledat ovakve balončiće...?
Reći ću mu da...jebote nemam pojma šta ću mu reć? A i neće ga zanimat...
uopće. Sve što više ne dolazi, znam da će sigurnije stići...kada bi bar zaboravio
ili da mu se nešto desi putem...jebote koliko sam zabrijao kad mu želim zlo?
Ma znaš šta, ako bude puno srao opalit ću ga šipkom po glavi...odrobijat ću ga
i bok...riješiti i sebe i društvo...učiniti konačno nešto korisno sa sobom-ubiti
agresivnog dilera...

Svi su puti gospodnji, ali od Gospoda što si dalje, kantuni su sve mračniji i
više je na tebi...nego na njemu...samo me sjebala ta komuna. Bio sam čist
kao zrak jebote...nije mi ni padalo napamet i onda je umrla ona, a ovaj gad
me došao "utješit" dopom. Neću ga ubiti...dobro znam da neću, ali ne zato
jer sam dobar u srcu, nego zato što sam pička. Heroin je toliko izbrisao moju
ličnost da nemam ni fasadu...to jest imam, imam lice na koje će za koji tren
sjesti njegov šamar...

Čujem lajanje vučijaka u zgradi do moje. Njemački ovčar nepogrešivo njuši
uhodu...svaki puta kada taj zalaje, ja znam da je netko došao po drogu.
Sad, čim namiri tu izgubljenu dušu, proći će do mene po te pare koje sam
jednostavno zapio. Uvjetno rečeno, zapio...hehe...i nije neki fol...

a da se bacim kroz prozor?

Pa preživim sav skršen...pa mi daju morfij...ma taj morfij njihov 5 para ne vrijedi,
medicina čista...uzmu sav gušt i puste supstancu...čisto ono-painkiller...da ti
zamaže oči...danas mi je pričao Ifo da je čitao u 24 sata...u kakvo kljucanje?
Ne mogu spojiti dvije riječi...

Ima li stvarno smisla sve to skupa? Pretpostavimo i da se jednoga dana totalno
izvučem, ali sama pomisao na to...možemo se mi lagati, ali...znamo dobro da
smisla...nema.

* * *

Tko bi rekao da nastavak ove priče pišem nakon dvije godine i 4 mjeseca?
Sjedim sa suprugom i kćerkom Janom za stolom ... ručamo juhu sa noklicama,
peperonatu i zatim mramorni kolač...i da me pitate sada...nemam pojma
kako se završila ta večer...vjerovatno sam i dobio tih batina, da li je bitno?
Za cijelu priču?

Sada mi treba samo priča koja će večeras uspavati mog anđela.

srijeda, 04.09.2013.

THATS ALL FOLK

U više od par navrata u nas su upozoravali na projekt turbo folka.
Pamti se i riječka praizvedba Frljićeve predstave Turbofolk iz 2008.
Unatoč svemu, projekt je zavladao i postao iritantno prisutan.
Građanin Hrvatske danas ne može izbjeći narodnjake. Predpostavljam
da je sljedeći korak-narodnjaci u Konzumu i na telefonima dok čekamo
slobodnog operatera...

Iz dodira sa tom muzikom i tim načinom života, slušajući te poruke,
shvatio sam da se radi o inženjeringu kojemu Goebels nije dorastao.
Zasićenost MTV-jem i krah diskografske industrije, rezultirala je time
da se mladi u cijelome svijetu okreću svojim korijenima...svojim
genima kamenima....
Cijela MTV produkcija nudi masu "hitova" koji su u visokome postotku
obrade pop pjesama iz 80-ih uz suvremeniju produkciju zvuka i pokoje
repanje u sred pjesme.
Tome svijetu ponestalo je ikona i kriza je napose kriza identiteta
muzike pa tek onda svega drugog...

a pošto je više nego očito da se novi velveti neće pojaviti...

tu su balkanske ikone da instaliraju turbofolk max paket u naš prostor.
Tu su emisari ,manekeni, zaštitna lica...to su kampanje, pi aroviii...
Lupaju se fetama pršuta po jajima na oko, razdiru košulje, ruke su im krvave...
Krcaju jevara u Ciginu šajkaču, šmrču kokain i kažu:

-Ajmoooooo!!!

Oni su protiv ćirilice jer su imali 1 iz hrvatskog ili srpskog jezika.
Takvi su gađali Sarajevo jer su se brukali kao seljačine po Sarajevu kad bi ih
raja zašegačila malo jer su navukli hlače u čizme...
Imali ste to nesretno i nakaradno suđenje u Haagu koji je ustvari bio pozornica
Šešelju da proklamira turbofolk način života i razmišljanja...ko jebe zapad?

To je taj momenat. (oh kako je ljepše reći momenat nego moment-čisto onako...;)
Turbofolk je odgovor frustrirane tranzicije. EU je svojim zanovjetanjem i monitorinzima
toliko naporna da je logična posljedica toga ogromna euro skepsa i zatvaranje u sebe.

Tu vreba turbofolk.

Pogriješili bi kada bi na taj projekt gledali samo kroz Cecu, Karleušu i ostale njihove
inačice i verzije...turbofolk je puno širi pojam od toga:

turbofolk je opće kolektivno poglupljenje kao radikalno stanje svijesti u kojemu se
nesigurni i traumatizirani pojedinac uniformira u zainaćenu ,kolektivnu ideologiju
koja nudi sistem bez vrijednosti u zamjenu za sigurnost i udobnost opstajanja u
čoporu. To sam shvatio kada sam pričao sa ljudima koji su to prihvatili, a ja to za
njih nikada ne bi pomislio da mogu-ljudi koji su bili grungeri, punkeri, pa čak i heavy
metalci, a koji su sve te stilove zamijenili za turbo folk.

Njihovi razlozi su znakoviti. Oni su se odlučili za turbofolk iz razloga što se u Zagrebu
žurka trenutno odvija na narodnjacima. Ostali klubovi posustaju u toj utakmici. Jedan
značajan dio tih prebjega, odabrao je narodnjačke klubove jer su komadi sada tamo, a
zbog dobrih komada, zanemarujete muziku u pozadini. S vremenom je ta muzika u
pozadini ,pronašla put do njihovih srca. Narodnjaci su našli prostora na tom polju u
kojemu otuđeni pojedinac želi nešto tribalno i instinktivno-on u taj petak navečer, želi
zaboraviti da je čovjek i želi vjerovati da je animalni impulzivac,srdačan i sulud...

balkanski tip. "Srce bi ti dao, al krv bi ti popio ako ga zajebeš!"

* * *

Ako ima išta što je gadljivije od načina na kojega smo se na Balkanu zakrvili, onda je to
svakako način na koji smo se ,kao fol ,pomirili...

...I najveća zabluda je da je turbofolk obojen-dapače-to je jednolična ,crna masa
koja se kotrlja. Tko zna zašto...je to dobro?

utorak, 03.09.2013.

MA NEMOJ MI REĆ...

-A znaš koga sam vidjela jučer u gradu?

-Ne, koga?

-Bilića našega-

-Da? Pa šta?

-Pa ništa…osim što je bio u društvu jedne učenice.

-Ma nemoooj? A koje, koje?

-Male Petričevićke.

-Ma hajde? Pa daa, znaš kako je, naš kolega ima istančan ukus…i šta, šta su radili?

-Nešto su vrlo ganutljivo raspravljali. Mala je bogami bila prilično pokunjena.

-O ho, pa to su znači već takve faze?

-Ma kažem ti…na kraju joj je okrenuo leđa i otišao.

-Ah, ti muškarci!?

-Kako si pokvarena?

-Tko ja? A ti koja to prepričavaš?

-Ma znam stara, ali to je fakat skandal…misliš da bih ga morala prijaviti?

-Ne znam…bolje ne možda…ili…ma šta ja znam?

-A možda su se samo slučajno sreli u gradu…pa bože moj?


Pogledaju se i trenutno, kao da su vježbale, obje prasnu u smijeh.

ponedjeljak, 02.09.2013.

BULEVAR OSTAVLJENIH LJUBIMACA

-Mirna zašto si se hvalila prijateljicama da sam ti pisao?

-Nisam nikome ništa rekla…

-Mirna ovo postaje ozbiljno. Ja ne znam kakve su tvoje namjere, ali molim te da me nikome,
apsolutno nikome ne spominješ.

-Profesore šta brijete? Stvarno nisam nikome ništa govorila. Kunem Vam se.

-Ne znam. Primjetio sam neki čudan podsmijeh u pogledima nekih tvojih prijateljica.

-Kojih?

-Mirna ja znam čitati poglede, osobito kada su upućeni meni. Ne znam da li si nekome govorila
o meni, ali najbolje će biti da se neko vrijeme uopće ne sastajemo van škole okej?

-Ali zašto…

-Mirna ne trebam ti spominjati koliko je opasno i rizično to što se sastajemo. Ti si mi vrlo draga i
sve je to super, ali možda smo otišli predaleko…

-Ali profesore ja…ovoga…ako Vi tako želite, u redu, ali… Vi ste tako zanimljiv čovjek. Moji vršnjaci
su ograničeni…sa njima nemam stvarno što pričati.

-Sve ja to kužim Mirna, ali shvati me…Ti nemaš ni 15 godina, a vremena su tako osjetljiva…

-A možemo si barem mejlati ponekad?

-Ne znam Mirna. Volio bih ti reći nešto drugo, ali najbolje će biti da obustavimo sve kontakte.

Mirna je oborila pogled. Bulevarom su cvjetali divlji kesteni. Bilić se okrenuo i nastavio hodati
ne osvrnuvši se. Pomislio je da se tako osjećaju oni koji se na nekakvoj cesti rješavaju svojih
kućnih ljubimaca. Kada se okrenuo, Mirne nije više bilo na horizontu i trenutno mu je laknulo
jer je pomislio da je shvatila.

Razmišljao je o ciklusima ljubavi, o reinkarnaciji, o bilo čemu što bi ga odvuklo iz ove kože u
kojoj se osjeća toliko zarobljen, sputan i nemoćan.

nedjelja, 01.09.2013.

VISOKO MEĐU POTPORAMA

-Mislim da bi trebala prestati pisati, draga...
-To ne dolazi u obzir!
-Ti se ne vidiš i to je tužno...
-Oh da gospodin je nakon Vijenaca i lovorika, gostovanja i objava, nakon
cijele te gungule u kojoj sam ja držala leđa...
-Evo je opet sa leđima...
-Da sa leđima...zar ne vidiš da je metaforika moj pour qui o pour qua
-Qua, qua, qua...

Uravnotežujem ,ekvilibriram se...za tebe bih dragi, trenutno mogla ne više od
ispratiti te do vrata. Liftboy je prezgodan. Ponesi nazad svoja vina...vina ni
blizu nisu ta koja mi sada mogu pomoći da nađem taj prokleti usisavač pod
krevetom. Da.

Pitam se da li je fuckin moguće da cijela ta izolacija našeg slučaja unutar
te makro zajednice intimusa, nije nešto ozbiljno? Pa šta smo mi
u nekom romanu Ranka Marinkovića jebote!?

Jebote je jedina psovka kojoj dopuštam da boravi u kozmosu moga izričaja.
Imam jako intimnu relaciju s tom riječju. U svijetu punom strasti, dobro će mi doći...