nedjelja, 01.09.2013.

VISOKO MEĐU POTPORAMA

-Mislim da bi trebala prestati pisati, draga...
-To ne dolazi u obzir!
-Ti se ne vidiš i to je tužno...
-Oh da gospodin je nakon Vijenaca i lovorika, gostovanja i objava, nakon
cijele te gungule u kojoj sam ja držala leđa...
-Evo je opet sa leđima...
-Da sa leđima...zar ne vidiš da je metaforika moj pour qui o pour qua
-Qua, qua, qua...

Uravnotežujem ,ekvilibriram se...za tebe bih dragi, trenutno mogla ne više od
ispratiti te do vrata. Liftboy je prezgodan. Ponesi nazad svoja vina...vina ni
blizu nisu ta koja mi sada mogu pomoći da nađem taj prokleti usisavač pod
krevetom. Da.

Pitam se da li je fuckin moguće da cijela ta izolacija našeg slučaja unutar
te makro zajednice intimusa, nije nešto ozbiljno? Pa šta smo mi
u nekom romanu Ranka Marinkovića jebote!?

Jebote je jedina psovka kojoj dopuštam da boravi u kozmosu moga izričaja.
Imam jako intimnu relaciju s tom riječju. U svijetu punom strasti, dobro će mi doći...