Posjed u Bijelim zemljama na vrhu je štancije pod velikim, starim hrastom.
Okružuju ga vinograd ,maslinik ,voćnjak i pogled koji prekriva
pola Istre, a katkada, za vedrije dane, vidi se i talijanski Grado na drugoj obali
Jadrana. Gotovo da i ne postoji čovjek koji je prolazivši pored toga imanja pomislio
,uhh ovdje ne bih živio!
Ipak, oni koji su tu živjeli, nisu bili naročito sretni...u životu.
Grof Montefattor, kao uknjiženi vlasnik te parcele, pohodio bi imanje uglavnom
vikendima kada je dovodio svoje pomalo razvratno društvo na lov i bančenja.
Na imanju su živjele dvije sluškinje i najamni radnik koji je vodio poslove sa stokom
i u polju:
Sestre Angela i Doriana Manzin i šutljivi, dobroćudni vrtlar Diego Vareško.
U augustu 1942., na noć svetoga Lorenza, Doriana je krenula ka potoku u dolini.
Uvjerena da mora učiniti ono što se učiniti mora, rastrojena je posrtala po puteljku
od vapnenačkih ploča. Odrješita u svome naumu da skoči u potok.
Uvijek budan na jedno oko, Diego je čuo njene korake. Krenuo je za njom i sustigao ju
kod izvora.
-Doriana fermaj, sve znam. Spensati ćemo...
Skrušeno je nakon dužeg razgovora, pokleknula i najzad se vratila u svoju postelju.
U žuto-zelenoj, kričavoj noći na San Lorenzo, slomljena je zaspala u naručju svoje
Gospe na zidu.
* * *
Bila je travanjska srijeda 83. i dobro ju pamtim po 2 događaja. Jugoslavija je igrala
protiv Bugarske u Splitu. Stari i ja, gledali smo utakmicu dok je vani sipila zloslutna
,travanjska, prohladna kiša. Igrali su se posljednji trenuci susreta kada je na vrata
pozvonio moj stric, ušao, sjeo i zatražio nešto žestoko.
Nakon što je došao do daha, rekao je:
-brutte robe succedi...
(ružne se stvari dešavaju)
zatim je ispričao što se prije kojega sata desilo na štanciji...
Tim sa općinskoga suda i geodet, izišao je na teren na štanciju na kojoj su tada živjeli
Josip Vareško(40) i njegova teta Angela Manzin(61). Na dobru nacionaliziranome u NRJ,
njima je dopušteno da trajno koriste imanje u zakonskom statusu mirnoga posjeda.
Njihov susjed, stanoviti Aldo Frakarić, sudskim je postupcima već bio prigrabio dobar dio
voćnjaka, a tad pretendira i na dio puta koji vodi do vinograda i potoka. Sudac, zapisničarka
i geodet sjeli su pod stari dub da predahnu kad se iz štale pojavio Josip. Držao je sjekiru
u ruci i krenuo prema njima. Vidjevši ga mahnitog, njih troje bježe, ali se sudac spotiče na
blatu. Josip mu zadaje 48 udaraca sjekirom u glavu koju mu najzad odrubljuje. Nabivši sučevu
glavu na kolac, pali traktor i kreće u pravcu stanice milicije. Na traktoru prolazi kroz grad,
zaustavlja traktor ispred stanice i predaje se.
* * *
Ukleta štancija je divno mjesto na osami kakvo će si svaki tajkun ili sretnik poželjeti.
1995. je štancija vraćena grofu Montefattoru mlađemu sa jezera Como
koji pored ostaloga, obožava provoditi noći na stolu za black jack, uz povremene
intervale za crtu kokaina u ženskom wc-u. Vidjevši imanje samo na dan presude,
Montefattor Alvise mlađi je upravo u Portorožu upoznao to društvance iz Moskve:
Olga, Aleksej i Miša na nikada razjašnjen način, dokopali su se imanja te ga
prodali Grigoriju Antonovu, industrijalcu iz Odesse.
Unatoč svemu, nitko na štanciji ne živi. Sama pomisao na događaje iz bliske prošlosti
ledi i najtopliju krv u venama. Možda je i dobro da dođu ti daleki i strani ljudi, neopterećeni.
Neka stvarnom ništavnošću novca učine bolnu priču kičastom.
Nek jednom život poteče usred tog divnog komadića pakla.
Ponekad noću, kada mjesec pocrveni u dolini Mirne, prođem autom pored štancije i gledam ju.
Štancija-Daleka i sama. Obrasla je pomalo u bršljan i trnje i to je savršeni touch horrora na
slici mjesečine kroz koju stari hrast plete svoje plazeće grane...
Post je objavljen 27.09.2013. u 13:10 sati.