petak, 13.09.2013.

ZAGRLJAJ POVIJESTI

Neki dan sam gledajući Duška Valentića shvatio koliko sam ostario.
Duško je igrao rolu djeda u sapunici i to i ne bi bilo ništa pažnje
vrijedno da se u tom trenutku nisam sjetio...kada sam prvi puta
gledao Duška. Bilo je to u ljeto pradavne 1981. kada sam ga
premijerno na hrt-u gledao u roli nezaboravnog Papundeka,
Feratinog sina u Velome mistu. Neobično golobradi Valentić
igrao je tad dječarca, sina i unuka, a sada ,eto, već repriziraju
sapunicu u kojoj je igrao djeda...

Moj život poprilično bi se dao ugurati između te dvije role. Kao
obični statistički uzorak iz popisa 81.,živio sam dane koji se
danas spominju u udžbenicima povijesti.

Sve do ovoga trenutka, mislio sam, bit ću kvragu zauvijek mlad.
Sve do trenutka kada se na ekranu nije pojavio jebeni Duško Valentić,
bio sam uvjeren da je starost teško razumljivi, c produkcijski SF
po uzoru na Ed Wooda...

al opet? zar nije starost bila i cilj života?

Živio sam u Jugoslaviji i Hrvatskoj, Italiji, Engleskoj, Njemačkoj,
Španjolskoj...u istom tom životu uspio sam biti i bauštelac i novinar
i kuhar i vojnik i dečko i ljubavnik i luzer i dobitnik i šljaker na traci i
somelieour i pjesnik i fudbaler i bloger i doper i taxist
i auto stoper...bio sam divlji i bio sam pokoran
i naveče lav
i ujutro kurac od ovce bio sam
često nesiguran i loš
težak

Povijest,
ta frigidna dama balkanske noći,
dočekala me na klupi
do famoznog spomenika.

-moj ti je savjet, toplo se obuci...

rekla je tonom blagoklonuća. Golubovi su uzletjeli za uspinjačom.