ponedjeljak, 02.09.2013.

BULEVAR OSTAVLJENIH LJUBIMACA

-Mirna zašto si se hvalila prijateljicama da sam ti pisao?

-Nisam nikome ništa rekla…

-Mirna ovo postaje ozbiljno. Ja ne znam kakve su tvoje namjere, ali molim te da me nikome,
apsolutno nikome ne spominješ.

-Profesore šta brijete? Stvarno nisam nikome ništa govorila. Kunem Vam se.

-Ne znam. Primjetio sam neki čudan podsmijeh u pogledima nekih tvojih prijateljica.

-Kojih?

-Mirna ja znam čitati poglede, osobito kada su upućeni meni. Ne znam da li si nekome govorila
o meni, ali najbolje će biti da se neko vrijeme uopće ne sastajemo van škole okej?

-Ali zašto…

-Mirna ne trebam ti spominjati koliko je opasno i rizično to što se sastajemo. Ti si mi vrlo draga i
sve je to super, ali možda smo otišli predaleko…

-Ali profesore ja…ovoga…ako Vi tako želite, u redu, ali… Vi ste tako zanimljiv čovjek. Moji vršnjaci
su ograničeni…sa njima nemam stvarno što pričati.

-Sve ja to kužim Mirna, ali shvati me…Ti nemaš ni 15 godina, a vremena su tako osjetljiva…

-A možemo si barem mejlati ponekad?

-Ne znam Mirna. Volio bih ti reći nešto drugo, ali najbolje će biti da obustavimo sve kontakte.

Mirna je oborila pogled. Bulevarom su cvjetali divlji kesteni. Bilić se okrenuo i nastavio hodati
ne osvrnuvši se. Pomislio je da se tako osjećaju oni koji se na nekakvoj cesti rješavaju svojih
kućnih ljubimaca. Kada se okrenuo, Mirne nije više bilo na horizontu i trenutno mu je laknulo
jer je pomislio da je shvatila.

Razmišljao je o ciklusima ljubavi, o reinkarnaciji, o bilo čemu što bi ga odvuklo iz ove kože u
kojoj se osjeća toliko zarobljen, sputan i nemoćan.