Korisnika mreže kodnoga imena Blogdogg držimo u privremenom zatočeništvu i tzv. dužničkom ropstvu. Dobro je. Na sigurnom je.Upravo je završio sa poliranjem saborskih klupa. Kad završi ide na Pantovčak gdje ga čeka gnojenje i pljevljenje perunika u vrtu gospođe Glembay-Fabriczy.Nemojte ga uopće sažaljevati jer je činio odurne stvari-vozio je 65 u naseljenom mjestu,u više od par navrata se nije vezao.Jednom je čak remetio javni red i mir u gostionici ,a nije bila ni ponoć!
Što činiti s njime?
"Throw him to the lions." Palac dolje za dogga!
Ovako ćemo...da bi se Blogdogg pustio na slobodu jedini je način da svaka fizička i pravna osoba koja čita ovaj blog, uplati jedinstvenu kaznu u protu iznosu od 100,00 KN. Uplate vršiti izričito na Državni proračun...ne sumnjamo da svi znate taj broj.
Očaj kojega dozivah, bio je točan kao sat. Uljudno je pokucao na ta vrata nakon čijega se škriputa ukazao u krvi i mesu;
očaj-in persona.
taj pogled podsjetio me na pogled psa koji poslušno donosi bačeni frizbi, u zubima. Fascinira te ta prividna naivnost...varljiva naivnost uz pomoć koje vjerujemo...mi vjerujemo u očaj. Spas je potražio u prvome licu množine, iako je nevoljko ulazio nazad u tor.
U moru njemu sve sličnijih bića, pokušao sam zametnuti trag, a ipak...očaj me je dočekao na tim vratima sa frizbijem u zubima.
Snubeći se međusobno, jedući se ponekad, uspjesmo se preživjeti.
Nakon par mjeseci našeg prinudnog suživota i nakon neuspješnog pokušaja obostranoga samoubojstva, prepustio sam se bujicama (ne)dešavanja...očaj se u momu životu raskomotio i ponašao se kao doma.
Moj zavičaj je najcrnja od svih šuma, mrtva. Iznad plodne doline tamna se penje na tapeciranom brežuljku. Maketa čeke i plastični vuk što laje u digital surroundu na postolju Guggenheima. Apsolutni hit na temu homines habitat.
-Navodno su bili toliko primitivni da su globalno morali komunicirati nekakvim mrežama.
-Koliko je život vrijedio tada?
Bili su drukčiji, možda je najmudrije za reći što se ne može za ovog pauka križara koji je upravo dobio metlicom po glavi. Herojski je trznuo još jednom u tom neravnopravnom dvoboju, te je zalegao sam u mrežu svoju.
Pojeli su ga mravi. Njegova razgradiva strvina, poluizjedena, svjedočila je o čudnoj svrsi svekolike materije. Najkorisniji smo mrtvi.
Camusov Kaligula tvrdi da ubijanje oslobađa. On također zastupa i teoriju preventivnog ubijanja. Priznajte da ste, ma koliki vjernici bili, barem ponekad razmišljali o tome. Zaslužujete li nagradu zato što ste se othrvali ubojitim mislima?
Camus kaže da ne.
«Nagrada je pojam kojega su izmislili trgovci.»
Kada se zamišljate kao ubojicu, vjerovatno imate viziju toga...zamišljate se kao davitelj, koljač? Trovačica, palitelj? Koristite li oružje, ruke, eksploziv?
Ja se zamišljam uz kalašnjikov kojime pucam nasumce, čudno zar ne?
To će reći da se zamišljam kao masovnog ubojicu. Pucam po rulji dok mi Tanja Pureta čita dijagnozu. Pokreću me bijes, frustracija, nepravda i osveta. Pri kraju vizije me obično savladaju specijalci i tada počinjavam ritualno samoubojstvo.
Ta vizija slična je onoj koju sam imao u 10 oj godini života, kada sam nesretno bio zaljubljen u Mihaelu, curu iz razreda. Sanjao sam da pucaju po njoj, a ja se bacam pred nju i štitim je tijelom od kiše metaka. Ginem, ali to nije ni bitno. Bitna je ona toplina koja bi mi u tim trenucima stezala srce. Junačko srce.
U ustima je mučkala kao kad pere zube.
Sperma, koja je nešto gušća od obične pljuvačke, u ustima zvuči
čujno dublje.
Netom ispljunuvši, poljubila ga je u usta. Pogled ženke, obijesne od
zadovoljstva kojeg je pružila, ukazivao je da joj vjerovatno treba
loo kuna.
Jure je razmišljao o tome.
Ona je razmišljala o nečemu drukčijem:
-Trudna sam, mislim da jesam...imam sve simptome.
Znao je da laže. Znao je da se želi uvjeriti u svoj index
participacije u toj apsurdnoj vezi.
Upoznao ju je na nekakvim Bajkerdejsima. Ne zna što je
tražio tamo.
Bajkeri. Zamislio se: kakva subkulturna zajednica retardusa koja svršava
na prizor niklovanog rezervoara. Okupe se u nekakvoj šumici,
slušaju hard rock i sweat metal-muziku sugestivnih poruka maloljet-
nicama. Za sobom vuku svoje muškobanjaste amazonke. One nemaju
ništa protiv orgijanja po šatorima. Usput totalno iznakarade prirodu sa kojom olfo kohabitiraju skladno.
Šupak si mažu kastrolom.
Bilo kako bilo, nju su iskipali u toj šumici zajedno sa gomilom izmeta,
pivskih limenki i ostalog trasha.
Pitala ga je može li prespavati kod njega što je kao tipično šovinističko
smeće protumačio da se želi ševit. U biti nije mislila na to, ali ionako
nije mislila ni na što.
-Zovem se Irena.
Ponašala se vrlo devijantno.
Svako malo, zanio bi ju napad nekakve iznenadne i ničim izazvane euforije.
Sablasno se smijala smijehom kao izrazom nemoći i praznine. Puno je zijevala.
Kasnije, kada je priznala da je znala experimentirati sa tripovima i
daturom, momentalno se iznervirao:
-Šta to znači experimentirati?
Kome imponiraš s time?
Znači kad anonimni klinac žvače tripove i sranja, onda je on narkoman,
a kad to čini plemeniti Dali, onda se kaže da on:
ex pe ri men ti ra sa halucinogenim stimulansima?
Od živaca je penetrirao još jednom. Nije baš učestvovala.
Tjerala je inat.
Ovaj post istražuje odnose snaga na hrvatskoj političkoj sceni.
Pitam se dokle je dogurala ta političko kulturna hegemonija ljevice u Hrvatskoj?
Zašto?
Neki dan sam gledao film o pokojnome Luki kojega su bestijalno na smrt izudarali na ulici.
Moja sućut sa njegovima ne može biti veća, ali nije mi se dopala jedna rečenica u filmu tako da ovo ide u džep izričito i samo scenaristima filma:
Rečenica "...Luku su ubili desničari..."
Uvažena Gospodo sineasti, Luku su ubili najgori uzorci hrvatskog društva, klinci toliko neodgojeni i neobrazovani...klinci koji ne znaju ni prvi korijen broja 9, a kamoli da ih se može tretirati kao osobe sa političkim stavovima.
Da, ja sam, pogađate, desničar.
Treba li me sada delogirat sa bloga?
Ja sam desničar zato što žudim za nekim kršćanskim vrijednostima kao što su dom, ljubav i Boga.
Ja nisam desničar zato da bih mrzio Srbe. Srbi su moji prijatelji, ja se divim njihovoj kulturi i duhovitosti i ne samo na tome...pa kvragu Srbi su skoro jedini ljudi na planeti sa kojima mi ne treba engleski da bih se sporazumio?! Ne mrzim niti jednu drugu etničku skupinu, dapače, imam odlične prijatelje i Rome i Albannce i Slovence itd. Rađe ću pomoći njima, nego nekom Hrvatu koji je glup ili zao...
Problem desnice u Hrvatskoj je taj što se stvarno nema za koga glasati tako da ja na izbore više i ne idem, a i nikada nisam zaokružio ona 3 slova...zna se koja. Čak sam 2000. glasao za Račana...i požalio drugi dan.
A sada da se obračunam sa hegemonijom ljevičara:
Gledam petkom filozofskog modnog mačka kako prede pored one zgodničke profesorice iz Rijeke pa mi dođe vako (Raspudića cijenim, ali on i nije ljevičar):
Uvažena Gospodo, vidim Vas kad ljeti pohodite taj bajkoviti Motovun i tamo se naslikavate, prešetavate, dajete jedni drugima nagrade i komplimente. Vidim pijane FAk-ovce u zagrljaju djevojaka upitnog broja godina...Vi koji ste spustili ljestvicu u književnosti i sad se grebete za svoja mjesta u udžbenicima...neće ići Gospodo...zadnji veliki hrvatski pisac bio je i ostao viški Voltaire Ranko Marinković...pa pročitajte si malo njegov opus još jednom...vidite li koju psovku u njegovim textovima?
Da , psovke mi užasno idu na kurac!
Jer ako toliko psujete gospođo Rudan, onda Vam je mjesto u kasnovečernjem terminu, u Red Carpetu...tik do Ave Karabatić. (a da ne govorimo da bih uvijek rađe gledao nju nego Vas).
Pokojni Cule i Pacesko likovi su o kojima sam pisao post Zapad je istočno. Jednom sam njima dvojici, usred nekakve pijanke, obećao neprikosnoven status u svojim pričama. Ono što su izveli neki dan zaslužuje mjesto u svjetskoj antologiji prevara.
Zima u primorju tužna je za sve, ali posebno ju teško podnosi lumpen-proletarijat. U svako drugo godišnje doba lova cirkulira, ali zimi je špina zategnuta do kraja. Zna se tako desit da Cule i Pac ne jedu danima. Tada sjede u "kući cvijeća", cugaju ukiseljeno vino i nastoje se što manje kretati jer tako se ne osipa energija potrebna za golo preživljavanje.
Dovedeni do srži egzistencijalizma, čučali su treći dan posta razmišljajući u padežu varalica koji odgovara na pitanja kako? I koga?
Nikada ni jedna glad nije bila preča od dostojanstva Pokojnog Culeta. Važan je stil i efekt. Žrtvu obično odabiru po zaslugama. Nekoga kao što je barba Mario na primjer-škrti susjed koji drži kokoši, golubove i, nota bene, kuniće. Sada bih želio biti scenarist BBC-jevog dokumentarca «Survival»:
U kadru je muški kunić kojega barba Mario brižljivo hrani travicom u Istri poznatom kao «erbašpanja». Prilazi im Pacesko čija je spika bistrija od sokoljih očiju. Za brižnog je kunića, Paceskova spika trenutno opasnija od svih lisica, mačaka i ostalih prirodnih neprijatelja. Pacesko je neprirodni neprijatelj, a spika mu je sljedeća:
-Ćao barba Mario, kako ste?
-O mladić! Ča je? Ča ti rabi?
-Ma smo dobili jednu zečicu pak nam rabi jedan jaki muški da ju dobro opali!
-A vero si munjen! A bom, ako je samo za to, na, zemi si tega črno-bilega, taj je kapac za jebati.
Crno-bijeli kunić se nedugo zatim našao serviran, srednje pečen i nezačinjen na trošnom stolu u kući cvijeća. Pokojni Cule (kojega su već za života prozvali "pokojni") čučao je zečju kost i predložio Pacesku:
-Kad te pita di je zec, kaži mu da smo ga zaposlili u porno industriji.
Navodno je najjači gospodarski resurs Republike Italije,kulturna baština.
Za Veneciju se ,na primjer,predpostavlja da bi bila dovoljnom za hipo-
teku na kupnju mjeseca(uz klauzulu,naravno,za slučaj potopa).
Mleci,Benatky,Velence,Venedig.
Unatoč turistima,Turcima,Bizantu i Kyotskim protokolima,Sua maesta,
Kraljica Jadrana pluta na svojoj laguni kao na tronu od želea.
Dan danas,bajka o čovjeku i vodi ukazuje se već na Riva dei schiavoni,
Baš tamo gdje silazim s ferrya, poražen ljepotom, naginjem običnoga sebe
da se nakloni duždu prije negoli stupi ,na njegovo titravo tlo.
Tamo me dočekuju Darius i Laura.
Darius je spektakularan u svom bijelom mantilu iz kojega plazi sva ta
Venecija u offu.Gledam Laurine oči.U loži terase, duhaći četverac izvodi
Sinatrin New York.Globalna dobrodošlica.
Pijem spritz sa aperolom.Darius mi priča o poslu.
Vidno impresioniran kompletnim video doživljajem mletačke večeri u
pozadini,malko sam zablejao. Darius otpije vrh svog pjenastog koktela
I prene me:
-Pa kaj?Pa nisi se valjda došao divit Veneciji?Kajgod.
Darius nas napušta uz ,kako sam voli reći, svu benevolenciju.
* * *
Luda mletačka noć odvlači nas dublje kroz kanale među kojima tražimo onaj rijetko jeftini birc koji je još jučer bio tu negdje. Pozivam Lauru na večeru u kineski restoran. Odmjerava me pogledom:
-Znaš li ti šta to znači?
-Znači da sam gladan.
Proljetni involtini, pekinška patka, rakija od bambusa, pohani sladoled i boca sivog pinota. Opsjeda nas uporni diler ruža sa Bangladeša.
-Rose for the lady?
-Ne hvala.
Instant romantika. Laura ne pada na te fore. Hvala bogu. Bolje bi legao joint u predvorju Duždeve palače. Masni miris shita odaje nas u masi. Opkoljava nas grupa studenata arhitekture iz Madrida:
-Do you have some hasish please, please, please...just for a joint!?
-You re wellcome.
Sjedamo sa njima na pločnik rive i motamo. Jednog motam ja. Drugog Javier, trećega Fiti. Temperamentni kao uvijek, Španjolci su nam beskrajno zahvalni. Naravno da su čuli za «Kroasiju»:
-Suker Prozinecki Mijatovic!
Nastavljamo razgovor preko Almodovara, Bunuela, Lorce, Huan Carlosa. Raoula, Michel Salgada, Mano negre, Franca...Andrea nam preporuča novi španjolski blockbuster «Lucia e il sexo». Napominjem da sam opčinjen španjolskim shvaćanjem seksa. Rastajemo se uz bučno skandiranje:
-Rayo, Rayo, Rayo Vallecano!
* * *
U ponoć se penjemo na psoljednji ferry. Noć briše vodenu bajku u daljini. James Bond nas prati na jednoj skiji.
Vrisak i drisak odjeknuše,
iz mora se vrganji pojaviše,
Nebo poplavješe od silnijeh muka.
Vlaga gutaše smjesu dima i zraka...
Starac...što se netom ukaza,
Mnogo se pepsikoliše.
Tomu unatoč, siktahu cigli jezici zli:
-Starac je gol!
Nebo se otvoriloooo....
Stadion je eksplodiroooooo.....
Nadovezujući se na tezu o ratu kao velikoj dosadi (vidi B.Brecht, D.Buzzati…), promišljao sam dalje, pokušavajući odbaciti laži, priviđenja i sugestije. Odbacio sam čak i mržnju uz sav njen opojni zov. Ne smatram se zbog toga nadčovjekom jer nekako slutim da bi ta greška bila kobna za kvalitetu promišljanja. Zanima me što jest toliko iracionalno u našim bićima da ne možemo prihvatiti neke najjednostavnije postulate i djelovati u skladu sa istima.
Moderna država nema lice, dušu ni karakter. Moderni političar je sivi, bezlični, birokratski štakor-zoon politicon-pantagana(pogledaj samo onoga Barosa, Browna ili Prodija?). Veliki ljudi bili su karakteristični za 20. vijek-veliki državnici(Churchill, Tito, Mao…), veliki pisci(Hemingwey, Marquez, Krleža…), veliki nogometaši(Puskasz, Platini, Maradona, Cantona…). Danas se Maradona ne bi sastao sa loptom, ali njegova karizma u današnjem svijetu nogometa jednostavno ne postoji.
Modeli države po mjeri čovjeka su obični kič mitovi u kojima više nema mjesta za troglave zmajeve, ali se nađe poneka fotelja za Slobu Miloševića na primjer? Odhrvati se diktaturi naporan je proces u kojemu najjasnije izlazi na vidjelo prava nemoć sirotog demosa, čak i u demokraciji. Nisam pobornik ideje da svaki narod ima vođu kakvoga zaslužuje. Floskula-koji to narod zaslužuje Hoeneckera?
Sve sam to dokučio dok sam mirovao u ratu koji jest bio velika mašinerija dosade: sjedio sam u zaklonu, slušao krilca granate u zraku i razmišljao o državi. Do mene je čučao stanoviti Rapić koji je jamačno razmišljao o dezertiranju. Dolje pred Drvarom, nekakav tenk je van dometa naših maljutki, uporno gađao u nas.
Zgrozilo me nešto puno tiše od tog tenka. Grozila me spoznaja da država može biti emotivno nezrela…da država pokazuje emociju identičnu onoj kakvu proživljava 12 godišnjak pretučen od svojega vršnjaka. Sjetite se djetinjstva? Nije li to ta priča? Nije li bijedno da cijela jedna država, na međunarodnom planu nastupa kao onaj slabić, Pucko ili Ćiro koji dobije batina i onda okolo slaže suprotno?
I taj običaj da proglašavaju pobjedu u trenucima totalnog poraza…sad si zamislite cijelu državu koja nastupa ispoljavajući ljubomoru, prkos ili, recimo, državu koja se pravi važna?
( JEDNOM ME JEDNA DAVNA DJEVOJKA OSTAVILA JER ME ZATEKLA U NEDOLIČNOM PONAŠANJU. POKUŠAO SAM JOJ POETSKI TO DOČARATI OVAKO...NIJE PROŠLO...)
U vodi na kojoj je titrao moj lik,petero ili šestero bjelančevina
izvodilo je svoj prvi i posljednji performance.Labuđe jezero.
Čudesni oblik života u nama.Onaj kojega se odričemo dok plaho
mrda repicom i očajnički traži spoj sa bilo čim krutim u tom žutom
moru...stratištu kromosoma.
Njihov križni put odvodi ih duboko u septičke provalije.
Za njima ostaje mistično svjedočanstvo o oblicima postojanja.
A on, bijedan i ponižen poput boksača u prodanom meču,pada
grogiran nazad u pamuk ili svilu.
Nije on glup.
Gledam ga i kao da mi želi reć:
-Sljedeći put se ne dižem...na slične provokacije!
Ah samoća...
Nasmiješeni Jeff Buckeley tone na leđa.
Tragični Tom Sawyer, prekriven riječnim algama, iščekuje konačnu
milost.
Ništa ne mrzim kao čitat iste novine u dva različita grada. To me momentalno porazi. Mrzim kafiće u kojima nam i ne preostaje ništa drugo. Svi ti suvišni kafići u kojima rade oni što trenutno nemaju drugoga posla. Kvazi konobarska kasta što nemilosrdno srozava ugled jedne plemenite profesije. Među sobom se natječu u drskosti, na našu štetu, dakako:
-Daa, sad si mi došo pit kavu, kad moram čitat «Gloriju»!
Ova država stasala je na alkoholu. Rat je strah, a strah? Strah je bratu vrag!
Lički gostioničar, sličan onomu iz «Jelenka»(zdepast poput pravoga krumpira) nedavno je predamnom izjavio sljedeće:
-E to su bile godine...devesprva, devesdruga...ja sam znao imat po dve tisuće maraka na noć!
Šta bi taj dao za još kakvu čarku ili blitzkrieg! I tako je kolijevka naše nacije dobrano poškropljena etanolom u raznim oblicima i postocima. Stvarala se država, a svi su bili pijani...socijala po badelu, studentarija po vodki i vinu, elita po henessyju, krema po Jack Danielsu. Za potonji Kentucky bourbon, prljavi dio posla odradili su Guns and roses. Imperijalistički sweat metal. Sjećam se plavokose šiparice u kjodu sa zakrpom «na Slasha» kako u 11.30 1991. naručuje: Jack Daniels colu!
Da, Don Perignon gemišt!
* * *
To su bile godine;
Studirao sam Ruski i Grčki na filozofskom. Maštao sam naravno o prebacivanju na komparativnu književnost i na akademiju dakako. Stanovao sam u prilazu JNA-bivšem, pio uglavnom kaštelet i vodku i pisao izrazito loše pjesme. Uzbune, snajperiste i policijski sat nisam baš uzimao za ozbiljno. Država je na sebi nosila mletačku, crno bijelu masku: Crno-kaos, bijelo-tišina. Šutke smo motrili na pristižuće kolone izbjeglica. Nadali smo se da se linija neće više pomicat zapadno, ali svakim danom, ona je bila sve zapadnije. Pokoji sumanuti branitelj odvrnuo bi rafal u plafon birca da nas podsjeti koliko smo ustvari blizu...Mi smo i dalje lokali sav taj alkohol i možda nam se intimno i dopala ta silna besperspektivnost. Stranci koji su i tada navraćali, divili su se našem stoičkom podnošenju zbilje. Dijabolični iracionalni mazohizam. Upoznali smo tako i marketinški aspekt rata i njegovu poantu o trošenju. Potrošite se, prije nego rat potroši Vas! I want you in my supermarket!
Lijepo se obuci, izađi, napij se...ako si muško javi se! Pušit ćeš Marlboro lights!
* * *
Paralelno sa ratom odvijala se i promjena društvenog sistema. Pijanu samoupravnu utopiju, zamjenio je retrogardni kapitalizam u svom najgladnijem izdanju. Kapital po drugi put među Hrvatima. Na velika vrata vratila se i katolička crkva. Kingdom come. Tuđman je sve skupa nastojao prikazati kao revoluciju. Što se nakon svega usadilo u svijest pojedinca?
Nasuprot njemu, stasala su ultimativna gospoda Glembay. Luđi no ikad prije. Sišli su s kontura halucinacije rakom izjedenog vizionara. 200 jebenih obitelji Jurak naoružano telekomom, dionicama i slamčicama za krv.
Crna kutija je ustaljeni pojam koji nakon avionskih padova čujemo na vijestima. Zadnja drama snimljena i pohranjena da ostane kao svjedočanstvo.
U Umagu Crna kutija kažu za onu osobu koja je jedina bila trijezna na fešti-jer ekipa se ničega ne sjeća ,al je tu on-Crna kutija koji će sve prenijeti.
Ha, ima jedna fora i iz Buja davne 91. kada su raketirali Vrsar. Taj dan je čak i u Istri bila zračna opasnost.
Cugalo je u kuglani gomila ljudi jer je kuglana bila u suterenu.
Digne se frajer sa šanka i kaže:
-Hahaha u Istri zračna opasnost, a u Kuglani svi avioni!
e pa ovaj post je CRNA KUTIJA Virtuluma koja je nakon Analize predložila sljedeće:
Teuta i Shadow of soul su izjednačene u borbi za prvo mjesto.
Ko ne vjeruje verifikacionoj poeziji neka sam nađe spomenuta 2 renek djela blog party poezije...
Priličan broj pjesnika se okrenuo u tihom im prenoćištu za 360 stupnjeva tako da se ovom prilikom ispričavamo za buku koju je tulum prouzročio.
NAGRADU ALPHONSE DAUDET ZA ŽIVOTNO DJELO DOBIJA ALEXXL ZA SVOJ PEJST (VAN KONKURENCIJE)
FAIR PLAY NAGRADU EDGAR ALLAN POE ZA ROMANTIZAM DOBIJA NEČMI
GAJBU PILSNERA ZA NEPROCJENJIV DOPRINOS DOBIJA LIDO
UMJESTO NAGRADE, DINAJA DOBIJA ZADNJU REČENICU U POSTU OD COOK AND PLAY
A sad nagrada za Teutu koja se upravo penje na olimpijski podij i praćena ovacijama otvara sljedeći pejst...
Dobri komadi obaju spolova, često bivaju pridruženi eliti. Iako možda
njihov socijalni korijen govori suprotno.
Baš kao Mateja;
Davno se činilo doba kad je Mateja položila daktilografski tečaj u Radgoni.
Njen intimni pluskvamperfekt odvlačio je za sobom sve pikanterije o kojima
stvarno više nije razmišljala. Na dan ulaska Slovenije u Europsku uniju
sunčala se na Crvenom vrhu. Isprobavala je kremice ultimativnog mrežnog
marketinga u kojega ju je uključila njena luckasta i hiperaktivna prijateljica
Medka. U biti, jedina prijateljica.
Brancin koji je uslijedio u Alberima, prepoznala je pod uzgojenoga u Lim-
skom kanalu:
-E ta Hrvaška...nigdar ne boste vi v Europo...
Mitja se nije javljao. Živo joj se fućka za to a veš?
Vikendicu mu je već otrgla, ali on misli da je to use?
Se grdo vara!
Imovina stečena u braku je imovina na pou!
Ne bu mu ustalo ni za vijagru! A mu ja dam Tajland i punce od l3 let!
Naravno da ju je prilično uznemirio putopis o sex turizmu u Cosmopolitanu.
Advokatov poziv na kavu u Bernardin, podrazumijevao je lošu ševu i
dosadne muške isprike. Ježila se od pomisli na to.
Kasnije je još letimično preslušala njegove govorne poruke:
-Matejca...a veš...
STOP.DELETE.
To ni muzika za njene uši. Radije će otići po špežu u «Kontinent».
Pali svojega Audi teteja koji metalično bliješti na krpanom asfaltu kratice
za Plovaniju. Mateja vozi savjesno i predano. Voli ona potegnut, daleko od
toga, ali samo na auto-cestama.
Odsjaj figure što stopira na suncu, doima se mladoliko.
Radno odijelo čini ga unaprijed legalnim.
Zakaj pa ne?
EVO SKUPLJAM KRHOTINE TULUMA. SVE SAM SKORO POČISTIO. OSTALA MI JE JOŠ PRIMAĆA, A NEKO MI SE IZRIGAO NA LINKOVE...POPIZDIO SAM!? NISA JE OBEĆALA DA ĆE MI DOĆ POMOĆ, ALI GARANT SPAVA...NEMA NI LIDE, NI NEČMI NEMA....TSSSSSS...LUD SAM KO ŠLAPA. JEBEMU OVO MI NE IDE ČA SA ZIDA NITI S ETANOLOM...PA ŠTA JE JEO TAJ KOJI JE OVO USPIO IZRIGAT??? UŽASSSS...KAKO SMRDI...UFFF MORAM OTVORIT PROZOR DA SE PROZRAČI SOBA....
(Priču objavljujem Teuti i svima ostalima koji su čitali moj post "Zašto je bitna higijena?" U cilju rasvjetljavanja istočnoga grijeha profesora Bilića-njegove culpe maxime)
Sve i da znam da želiš upravo to…ja sam ipak samo profesor Bilić, knjiški moljac sa gomilom nepotrebnih podataka u sebi, no osjećam ipak da su večeras potisnuti u drugi plan. Jučer smo pili čaj u tom neuglednom zdravljaku i bio sam neobično nadahnut…možda zbog pepita, a možda i zbog tvojeg mladog, znatiželjnog i glatkog lica…ja sve i da sam siguran…da zaista želiš da ti napišem pjesmu, ne mogu. Kažeš da si bila na aerobici, ugledala me kroz staklo zdravljaka pa si svratila da me pozdraviš, svog najdražeg profesora. Nisam ti nikada dopustio da shvatiš koliko sam oduševljen tvojim interesom za književnost jer…u biti…nikome ne bih poželio to…okani se toga, postani pravnica, ekonomistica štogod…nešto gdje nema toliko agonija i ekstaza. Odaberi si ravnomjeran ritam u životu, jer možda sam ti, kako vi ono kažete, cool, ali vjeruj mi na riječ…ne, ne razumijemo se…sve ovo što ti govorim sada ti ćeš shvatiti kao izazov za svoju moćnu i nestašnu mladost, a ja ću ipak, negdje pri dnu sebe osjetiti potrebu za refrenom koji mi od jučer odzvanja…Svi smo žrtve prepoznavanja, čak i onaj koji svoj život identificira u refrenu nekakve folk poskočice.
Pitala si me o Štuliću…lukavice mala, znala si da sam iz te generacije pa si me pitala…pa da, jedan sam od pobornika ideje da bi Štulić trebao u udžbenike…umjesto Smail age Čengijića recimo. Moja omiljena pjesma je 68 …
«doktore, što se to događa sa mnom? Osjećam se čudnooo…» A što vi slušate, klinci? Boy bendove? Techno? Narodnjake?
Draga Mirna, ja sam utoliko nekonvencionalan da me ništa neće spriječiti…nikakve norme…anđele mali, hvala ti za pažnju…ne možeš ni zamisliti šta to meni znači.
DIVE X (DRUGI DIO)
Gledam je u oči pazeći da ne uspije iščitati ono što očigledno traži dok mi priča o, nota bene, sexualnoj revoluciji:
-Profesore Vi bi se frapirali kada bi doznali dokle je to u stvarnosti došlo.
-Na primjer?
-Pa…na primjer ću Vam reći da felatio u 8. razredu osnovne više nije nikakav tabu.
-Ma nemoj?
Hinio sam preneraženost iako su mi se tek obistinile sumnje. Te curice u školskome holu što se onako nevino hihoću, ustvari su mini porno dive obučene da svome dečku priušte par exellance seks. Japanski crtići, sugestivni časopisi za «osjetljivu dob», teen industrija…
-Hipici su otvorili pandorinu kutiju.
Da, Mirna, slažem se s tobom. Divno je slušati tvoja ambiciozna razmetanja. Lijepo je znati da će svijet ideje i intelekta opstati pored svih ovih sisa i guzica.
50-ti post posvećujem kuloarskim glasinama na blog hr-u o tome da svojim komentiranjem ulažem u auditorijum. Želio bih ovdje dokazati da tome nije tako. Ja ne pljujem postove jer smatram da nisam taj koji može suditi-nemam nikakve kvalifikacije koje bi me stavile u taj položaj. Komentiram tako kako već to radim zato jer želim ohrabriti vaše kreativne duhove. Kada moj komentar bude samo mlaka pohvala to najvjerojatnije znači da mi se post nije dopao. Iživljavati se nad nekime zato što mislim da mu je post loš jednostavno nije moj stil. U nastavku priređujem kompilaciju od 10 meni najdražih komentara koje sam sročio što u oduševljenju postovima-što u nezaboravnom druženju.
"Ma kakva femme fatale? Kurbetina! Ti si za nju Marilyn!"
Suncokretiču za njen istoimeni post FEMME FATALE
"Taj raus Judi prihvaćam uz abstandt svjestan čina izdaje. Drukanje žudijama o tome di si sakrio tu plantažu psilociba si neču (ah da me Buba čuje) nikada oprostit-baš kao ni post o nadobudnom Šveđaninu koji me podučio preambulama jednog ustava čiju (van)institucionalnu krizu se nadam da smo riješili. Sori 1 mori tajm!"
Velikome bardu Swenu Adamu Ewinom za post "POSLJEDNJA VEČERA"
"Ola cookita! uh kakva divota...već se vidim kako na nekoj fiesti u Guadalajari tjeram kojote od kazana, slušam Los Lobos i planiram kako ću se po noći prebacit preko Rio Brava u US na šljaku. Mi vjeruješ da je ova tvoja slika u jednom trenutku ispustila balončić od divote!"
Cook&play za njen Tex mex gravče na tavče resepi.
"A Saraceni hehe da li ti to Alex proklamiraš "Konačno rješenje Vizigotskog pitanja"? Samo šteta što nisi soboslikar...znam ti si gips majstor i sad ćeš objavit "Mein Knauff"..."
Alexxl-u za njegov jutarnji post MRZIM, MRZIM!
"nakon što su je blogeri odgovorili od net aukcije djevičanstva-Djeva se na samo sebi svojstven način snašla...takva blažena ukazala se na Plesu di Bandić sad predlaže podizanje hodočasničkog shopping mola."
Zlatnoj Djevi sa bisernom naušnicom na putu za Aspen.
"Dinajo tebe kao da su začeli Jesenjin i Marina Cvetajeva u bezgrešnom i bestjelesnom aktu stvaranja...to kako ti manipuliraš znanjem , poetikom i filozofijom je već zabrinjavajuće! (šala mala) sori pliz ako ti ne mogu svaki put komentirat al neki put me baš ostaviš spičlesnog!"
Dinaji za njezin post kojega bloger iza mene nije mogao komentirati od smijeha.
"pomorac sam Nečmi na bijelome broduuu...uh Nečmi ovako nešto osvježavajuće nisam čuo od 76. kad je u mom gradiću bio potres. Svašta sam čuo u toj tvojoj pjesmi...bodlera, endriga, runjića iz najboljih dana...a najviše sam čuo Mediteran u kamenu...na dokovima rive
evo ti jedan pozz iz Istre
Klauk klauk Nečmi....svaka čast i nadam se samo daš uspit to i uglazbit!"
Priji Nečmi za njen antologijski post kodnog imena "MOM MORNARU"
"noooo!!!koja brutala-i ti čovjeka gledaš u oči i mrtva hladna mu rasporiš taj lažljivi grkljan popivši mu nakon toga srce u vinu i papru na ex...iskuliraš se i kažeš:
-uh moram ić u market, nemam više cuge..."
Ženi. Samo tome.
"Foxx tebe bi tsunami jedva slajtli uzdrmo. Nakrivio cvikse."
Otrovnoj Lisici kao odgovor na moj post o Gangnam potopu br 1.
"A kolko Bubo tražiš da izbrišeš te komentare?"
Knjižnoj Bubi nakon prepirke u kojoj sam bio uvjeren da ću Bubu ispravljat u pravopisu...
"a ja, ti i Gangnam Staylo ćemo srolat pljugu od napalma u zavali u tunelu i čekat ćemo da nas poklope stijene!"
Nisi na dan kada je po tko zna koji put morala bježati sa blog hr-a.
(Ovu priču posvećujem svim blogerima koji vole upražnjavat poneki "popratni reggae obred". Voli Vas Haile Sellassie!)
Ovo je priča o pjesniku, O riotu i o Londonu u kojemu sam imao čast živjeti 1994.
Prao sam pjate (tješeći se da je isto bilo onomad zapalo i Orwella). Živio sam u hostelu na Earls Courtu odmah do opjevanog Chelsea hotela. Prvi malo bolji engleski usvajao sam na Nottin hill Gateu među Jamajkancima. Dan danas bi mogao zarepat bar 10 minuta onog njihovog joint engleskog. Izlazio sam na Bond street, Picadilly circus i da ne nabrajam...sjećam se jedne nedjelje kada nije bilo psa u centru Londona-tu i tamo izgubljeni turisti vrludaju, ali svi najklubovi zatvoreni...a ja imam slobodnu nedjelju!? Khm, neće ići!
Odem u prvu enterteinment građevinu-pravo na blagajnu:
A ticket please!
Žena me pogleda:
-are you sure?
-Yes off course.
Uzmem big size kokice i banem na kinesku promociju nekakvog akcijskog junaka kojeg peglaju sve dok mu neka sestra, valjda njegova, ne doturi bocu vina i onda on to exa dok ga i dalje peglaju i onda ih razbije sve.
Kad su me probavili dali su mi sjesti i bio sam im i više nego zabavan jer sam se onako naduvan kezio kad oni nisu i obrnuto...bila je to jedna zanimljiva euro-azijska seansa.
Događaji toliko tipični baš za London...za taj Dylan doggovski London, za London iz rippera. Za London sa svojim mitologijskim provodima i clubbingom. Za brzi London koji te tjera da zarađuješ 100 funti dnevno i za London u kojemu tih 100 funti nalaziš.
Istraživao sam tada acid jazz i razni fuzion, ali naročito sam se navukao na reggae-što ne čudi...prolazio sam ubrzani tečaj sa kolegom Simeonom Jamajkancem. Znao sam drsko mu kontrirat da je najbolji reggae van Jamajke i da mi Aswad i Black Uhuru nisu nešto. Pitao me:
-zašto uvijek stavljaš taj duhan u džoint?
Iz torbe je izvadio cd kojeg pamtim i ubrzo sam pohvatao da je Lindon Kwesi Johnson idejni otac Riot reggae scene u Londonu. Bitna predinformacija jest da Jamajčani iseljene Jamajčane zovu "Di workin idiots!"
Brixton, Battersea, Putney i ostali južni kvartovi su zajebana mjesta. Jamajkanci su u London dovedeni kao radna snaga koja će izgraditi londonski metro. Brda i doline koja su im obećavana, pretvorila su se u južne i zapadne londonske favelle. Jamajkanci 70-ih i 80-ih godina podižu masovne riot-e u kvartovima oko Portobello roada. Joe Strummer je o tome napisao brdo. Ta suradnja rodila je experiment nazvan punky reggae party legendarnog Bob Marleya. Kupovao sam cigarete kod nekog Poljaka koji je znao imat i Feral tribune i munch mellow-pa kako neću trošit kod njega? Pallmall 25 komada 2 funte 50 i dam mu još 50 penija za cd sa 34 stvari od Marleya. Di je sreći kraj.
Sjećam se izlaska crnim cabom u Camdentown. Mističnog jutra sa šampanjcem ispod Albert Bridgea.
O Englezima sam dužan reći da su ljudine u smislu pomoći. Svaki ama baš svaki Englez će Vam pomoć bez obzira na činjenicu da ste, očito, stranac. Rijetko gdje na svijetu sam se osjetio tolko doma...dobro, nećete valjda ić tražit pomoć navijače Millwalla, ali...kapa dole Engleskoj tolerantnoj naciji.
Kao muzičku razglednicu iz toga doba pejstam vam Mr Lindo Kwesi Johnsona.
Evo još da ga pokušam najavit na joint englišu:
(Ovaj mali pjesmuljak posvećujem svojoj priji Nečmi koja me danas popodne jednom "bezimenom" pjesmom nadahnula da objavim ovaj post)
Taj duh revolucije,
u shopping centrima moći
sa lože na balkonu
strši kroz cijev
(kanal za polucije)
iz kojeg ti se toči
sperma bikarbona
pod finest cocktail
...a nevezano sa pjesmom, pejstujem ovu pismu svim poklonicima pokojnog kralja funka. Pogotovo jednoj blogerici za koju sam siguran da ga voli. RIP DINO-istinska legenda hrvatske i svjetske muzičke scene
(Ususret sutrašnjem blagdanu, iznosim mirise, zlato i tamijan editorima na trpezu)
Toga dana napokon je uslijedio gangnam staylo smak na blog. Hr-u. Voda što je nadirala u mrežu, nosila je sve pred sobom.
Blog editori su pokušavali dobiti exkluzivne snimke potopa.
Bor je plivao brzacima. Alexxl spremno se dočepao stabla te je momentalno o tome isfurao 3 posta. Neverina je spasilo proročanstvo iz jednog njegovog davno objavljenog posta. Ni sam nije imao pojma kako, ali našao se na brodu u boci. Naviko je taj na gangnam staylo-sam niknejm mu tako kaže. Kada se u cijelokupnu crvotočinu odjednom ulila Sava, voda je odnekud iznjedrila Lida. Svemu je naravno kumovao i čuveni Corto Maltezer ,al o tom potom.
Od šaša I granja su napravili kuću, od brašna I jaja i tučene majoneze, kit za prozore. Miss Obujam te ideje utopila ih je kao kučiće u prvi plićak. Tukli su glavom o neprobojni izlog Prade...što još moramo doživjeti?
Pink floyd jutro u dotuklo sunce, žmigali su u nj.
Postrojenje u njima vikalo je-Naprijed!
Na linijama se šepirio njegov pijani duh. Ruke položene preko čela, obnevidio od siline vizija-
svijet se pred njima otvorio kao dozrijeli plod nara.
«When I was arrested I was dressed in black»-J.Cash
Postoji li uzročno posljedična veza između ta dva istovremena zvuka koji su kao u kakvome pluskvamperfektu započeli u prošlosti i još uvijek traju?
O tome je razmišljao Bilić u trenucima dok je vanjski zvuk sirene polako mu bivao sve bliži. Njegova je motorola u nedogled ponavljala taj visoki chimes. Kao svaki normalni, izopačeni samotnjak, Bilić se nije javljao na telefon. Koristio ga je samo za nuždu…i za poneku, skrivenu strast. Bio je profesor hrvatskog jezika i književnosti, ali više je volio gramatiku. Preciznije, fonetiku. Često je prstima otkucavao zvukovlje riječi o stol. Palac O, prstenjak A. Kažiprst je obično rabio za suglasnike.
Treći zvuk koji je uslijedio, prepoznao je kao svoje kućno zvonce. Na neki samo njemu objašnjiv način, čuo je to režuće R u zvuku zvonca. Otkucaj kažiprsta, 2, 3, 4, 5, 6, 7, dakle čak sedam R u prvom naletu! 7 R-kućno zvonce-emocija-srrrrrrrdžba-kažiprst.
Suočiti se sada sa nečijom srdžbom na kućnome pragu? Ne.
Visoki chimes. Netko vrlo srdit stoji na kućnome pragu i jamačno je to taj isti koji zvoni na vraata i zove na telefon. Bilić je sjedio ukipljen u fotelji i čekao. Na trenutak se učinilo da je tišina potpuna,a odmah zatim su snažno prasnula vrata kroz koja su banula dva specijalca. Svezali su Bilića kao jazavca, te ga sproveli kroz krcato dvorište u maricu. Kao u kakvome košmaru, Bilić je slušao klicanje mase koja je pozivala na linč;
«Dajte ga nama!», «Smrtna kazna!», «Po kratkom postupku!»
Sat vremena nakon toga Bilić je napokon shvatio dio biti higijenskih navika.
Osupnuti inspektor koji ga je pretresao, pozvao je kolegu:
-Pogledaj mu gaće majke ti!
-Isuse! To valjda da bi znao šta ide naprijed ,a šta otraga.
Policije i lopova smo se igrali kao klinci. Pa šta?
Indijanaca i kaubojaca.
Ne sjećam se da je netko volio biti pandur, ali bilo ih je koji su
htjeli biti kauboji odnosno lopovi ili indijanci.
Sad bih volio da je tu Tanja Pureta da mi objasni taj fenomen u
ranim fazama života. Čemu sav taj iskonski otpor prema zakonu?
Masteri dječje svijesti, ikone;
Bijesni Hulk, bezkarakterni Superman, dekadentni Spiderman i
svi ostali heroji, u stvarnosti su se premetnuli u drske pljačkaše
nezaštićenih roditelja.
Sve mi se to motalo po mamurnoj glavuši dok sam pio pivo sa Lelom.
Lela je vrlo jaka žena. Što bi rekla Tanja Pureta, zrelo i odlučno ulazi
u novonastale situacije.
Uz nju skakuće njen živahni sinčić Alan. Obljeće terasu uzduž i
poprijeko, nema gdje ga nema. Lela je vječito u polupokretu. Obično
piše poruku, nešto traži u torbici, miješa bijelu kavu, budno prati sva-
ki Alanov pokret odgovarajući mu pritom na bezbrojna pitanja od ko-
jih je svako treće:
»A kad ćemo ić doma?»
Alan ima 3 godine. Kada ga babe pitaju šta će biti kada bude veliki,
on kaže da će biti frajer. Voli čut Ramonse i Zabranjeno pušenje, po-
gotovo pjesmu «Ja sam Guzonjin sin». Što se toga tiče, mali je za pet.
Jedino ne kužim šta vidi u tim pokemonima?
Tko ima taj monopol na dječju svijest?
Tko je gospodar tih prstenova?
Tko je the master of puppets?
Da li on uspijeva jer pogađa ukus djece ili su djeca ta koja se zadovo-
ljavaju ponuđenim?
Može li se uistinu manipulirati djecom?
Šta je bilo prije dijete ili jaje?
* * *
Lela je opasno nabrušena na bivšeg muža. Vrlo je bijesna.
Navodno je vodio Alana za ručicu dok je išao svome dileru po dop.
Shvatila je to jučer dok je omatala meso u aluminijsku foliju. Alan
je pomno pratio njenu radnju i kada je snimio foliju, pitao je da li
će sada doći onaj čiko kojemu tata daje pare.
To je taj tata koji je prvi i najjači u svemu.
Jer tata je jači od Spidermana!
Može li biti loše nešto što radi tata?
Teško.
acc to Vladimir Vidrić - "...silazim gospojo...stubama tvojega grada!"
Knjižnoj Bubi i Swenu-mojim novim sublogovornicima kao skromni doprinos njihovoj kolosalnoj raspravi...
Iz prošlosti prapočinuvši, najaviše me trudovi. Zatim plakah, gorko plakah, odvojen od prošlosti, šokiran prezentom,a futur me egzaktni bje ščepao za noge te me vagnuv od oka,
ustanovi:
-3,57
Za razliku od mene, neki su se prestali pojavljivati, neke su stvari nestale, mora su, neka se, povukla, kraljevstva se rasula, ledenjaci se otopili. Slabašni plamičak jedne tanke svijeće, poigravao je staroslavenski ples na komodi u kojoj su drijemali domaći. Kroz škure je vjetar raznosio cikut cijeloga pokoljenja djece pomrle od kuge. Na parceli gdje davno bjehu pokopani, stasao je shopping centar. Dvorištem se načas ukaza silueta mačka koji u zubima odnosi moju pupčanu vrpcu svojim mladuncima na “gozbu”.
19 Godina nakon nemilih zbivanja koja su uvelike obilježila moj pompozni povratak, čučao sam u toj ubožnici u pidžami koju su netom razdužili sa usahlog Vladimira Vidrića. Sjećam se pogleda njegove sestre...kao da nešto htjede mi ispripovjediti, nekakove detalje no...kočijaš ih je požurivao I oni su nestali u magli jutra, a ja sam I dalje strugao Vidrićev tuberkulozni hračak sa kragne pidžame.
Oh koliko sam samo žudio I koliko izgarao u vrućicama nepoznate I mračne ljubavi!
Oh mladosti, zatočiše me prije nego ugledam brod,
Oh bolesti! Oh majko!
Oj krhka povijesti umobolnih, braćo moja!
Opet nas citiraju u toplim salonima,
u obilju drangulija I bjelosvjetskih pičaka...
U tvojoj sam ulici, oh Vladimire Vidriću
čamio uz prekuhanu “manistru I “Largo”,
čaše prazne sa tragovima ustajalog kašteleta I vodenog kamenca...iz mašine,
da Vladimire...čaše se peru u mašinama...
...A u mraku svjetlo, jedino što sja
jest zaglavlje tvojeg screensavera...
Jedan te isti koji nas je nahuškao, zavadio, naoružao, potapšao, zapamtio nam ime, onaj koji nas je pribrojio, oduzeo, zbrojio, zadojio, udobrovoljio i u(s)pokojio…
E upravo taj nam toči 3 dcl hladne žuje i zove nas na stadion da budemo srca vatrena:
Pivo jest mediokritetska, narodnjačka, stereotipna, gazirana, alkoholna tekućina. Pop proizvod kojega često povezuju sa gledanjem nogometa i sa stereotipom tipičnog, hrvatskog muškarca. Pivski brendovi u Hrvatskoj zarađuju mnogo i to se vidi po marketingu. U njihovim reklamama se sugerira da je puno bolje dobit na dar dvije litre piva nego enciklopediju. Žene se prikazuju kao plavuše iz viceva. Humor u tim spotovima, banalan je i uglavnom, mačo balkanski Takve poruke opasne su po hrvatsko društvo.
Osim toga, kako vrijeme realno odmiče, Piva u svojim kampanjama oslikava svojega potrošača kao svojevrsno tipično nacionalno biće. Nogomet koji snažno homogenizira nacionalnu svijest i pivo koje sve skupa raspiruje. O Hrvatima se iz tih reklamnih spotova svašta može doznati...ništa toliko novo...i Hrvati se u tmurnih zimskih predvečeri kriju pred ekranima sa kojih se svakih 5 minuta čuje poznati ulomak arije:
-The champions...!!!
Hrvatska žena pak jest ta kojoj se navodno može "prodat spika" da će sutra se desiti smak svijeta. Koliko se hrvatsko društvo uistinu može smatrati europskim?
Što jest, daklen, ono po čemu Englez jest uobražen, Nijemac discipliniran, Španjolac temperamentan? Posjeduje li Hrvat kao karakteristično biće toga štofa od kojega skrojiti nošnju za svečani izlazak iz balkanske krčme? Po čemu će nas to pamtiti prije nego nas asimiliraju, inkorporiraju i izdreniraju u pusto gmo kukuruzište?