acc to Vladimir Vidrić - "...silazim gospojo...stubama tvojega grada!"
Knjižnoj Bubi i Swenu-mojim novim sublogovornicima kao skromni doprinos njihovoj kolosalnoj raspravi...
Iz prošlosti prapočinuvši, najaviše me trudovi. Zatim plakah, gorko plakah, odvojen od prošlosti, šokiran prezentom,a futur me egzaktni bje ščepao za noge te me vagnuv od oka,
ustanovi:
-3,57
Za razliku od mene, neki su se prestali pojavljivati, neke su stvari nestale, mora su, neka se, povukla, kraljevstva se rasula, ledenjaci se otopili. Slabašni plamičak jedne tanke svijeće, poigravao je staroslavenski ples na komodi u kojoj su drijemali domaći. Kroz škure je vjetar raznosio cikut cijeloga pokoljenja djece pomrle od kuge. Na parceli gdje davno bjehu pokopani, stasao je shopping centar. Dvorištem se načas ukaza silueta mačka koji u zubima odnosi moju pupčanu vrpcu svojim mladuncima na “gozbu”.
19 Godina nakon nemilih zbivanja koja su uvelike obilježila moj pompozni povratak, čučao sam u toj ubožnici u pidžami koju su netom razdužili sa usahlog Vladimira Vidrića. Sjećam se pogleda njegove sestre...kao da nešto htjede mi ispripovjediti, nekakove detalje no...kočijaš ih je požurivao I oni su nestali u magli jutra, a ja sam I dalje strugao Vidrićev tuberkulozni hračak sa kragne pidžame.
Oh koliko sam samo žudio I koliko izgarao u vrućicama nepoznate I mračne ljubavi!
Oh mladosti, zatočiše me prije nego ugledam brod,
Oh bolesti! Oh majko!
Oj krhka povijesti umobolnih, braćo moja!
Opet nas citiraju u toplim salonima,
u obilju drangulija I bjelosvjetskih pičaka...
U tvojoj sam ulici, oh Vladimire Vidriću
čamio uz prekuhanu “manistru I “Largo”,
čaše prazne sa tragovima ustajalog kašteleta I vodenog kamenca...iz mašine,
da Vladimire...čaše se peru u mašinama...
...A u mraku svjetlo, jedino što sja
jest zaglavlje tvojeg screensavera...
Post je objavljen 02.01.2013. u 12:20 sati.