četvrtak, 17.01.2013.

LABUĐE JEZERO

( JEDNOM ME JEDNA DAVNA DJEVOJKA OSTAVILA JER ME ZATEKLA U NEDOLIČNOM PONAŠANJU. POKUŠAO SAM JOJ POETSKI TO DOČARATI OVAKO...NIJE PROŠLO...)


U vodi na kojoj je titrao moj lik,petero ili šestero bjelančevina
izvodilo je svoj prvi i posljednji performance.Labuđe jezero.
Čudesni oblik života u nama.Onaj kojega se odričemo dok plaho
mrda repicom i očajnički traži spoj sa bilo čim krutim u tom žutom
moru...stratištu kromosoma.
Njihov križni put odvodi ih duboko u septičke provalije.
Za njima ostaje mistično svjedočanstvo o oblicima postojanja.

A on, bijedan i ponižen poput boksača u prodanom meču,pada
grogiran nazad u pamuk ili svilu.
Nije on glup.
Gledam ga i kao da mi želi reć:

-Sljedeći put se ne dižem...na slične provokacije!

Ah samoća...
Nasmiješeni Jeff Buckeley tone na leđa.
Tragični Tom Sawyer, prekriven riječnim algama, iščekuje konačnu
milost.