( Post objavljujem kao evokaciju na jedan davni, nezaboravni doček kojega sam proveo u Veneciji. Sutra kada se budete oporavljali uz juhicu i kada zamjenik Von Karajana bude ravnao Bečkim koncertom, podijelite samnom tu sliku iz 2002. godine. Sve najbolje svima!)
MISLIOC ZURI, NERVOZNI KUSTOSI,
UZ KIŠNIH 14, OSMIJEH MUŽIKANTA
ZA EURO TOO MUCH.
GRACIOZNI DEBELJKO,
KLJUCA POD STOLOM,
LIŽE BIJELE ŠAPE...
SOMELIEOUR JE PJESNIK,
ALIAS CORTO MALTESE...
SCREAMIN OPERA
U PROLAZU KONTEJNERA I PALMI,
SPIKA O POEZIJI
(O KINEZU DA SE I NE GOVORI)
BOLJE PAMTIT
KONTROVERZNI PASSION
(NAVODNO STRAN)
INVITO ZA BAL
MINUTU PRED FERRY.
(Posvećeno svim korisnicima mreža koji virtualu koriste za emotivne ucjene i ne libe se prijetiti suicidima-stidnim ušima virtualnih vagina)
O da! Dvojba o mučeništvu opet je iznjedrila zaključke vrijedne bilježenja. Treću rečenicu je valjalo razvlačiti oklagijom za batinanje stilskih figura-onomatopeju kao puni zvuk šamarčine koja je sjela pravo. Na silu brate! Nego kako!? Postanak se desio na silu, pustimo sad finese, umjetnost jest fašizam...nema tu Kubertena, tu nije važno sudjelovati , tu se gazi preko mljevenih leševa razasutih bojišnicom umjesto gnojiva za buduća polja blagostanja. Tu...te držim čvrsto pogledom dovoljan ritam crtam putokaz koraka biram i nemam, naprosto, nemam smisla. ..ni milosti. Savijena na mojemu laktu lebdiš u krug ovog trenutka naše uzajamne strasti ti...drhtiš dok se vrtiš kroz život i smrti šapćeš što želi čuti...šuti!
Ne. To zaista nisam očekivala. Kako sam mogla znati? Svaka moja osobina kao da je pod velikim upitnikom. Ne mogu više.
Ne, neka odjebe, ja zaista više nisam nikome kriva ni za što.
--- Danas mi je rođendan. Mrzim rođendane. Volim rođendane. Romantika? Ne, romantiku baš mrzim. Mrzim taj totalitarizam – esenciju romantizma. Ma ne znam ustvari, zvat ću Svena. Ekipa, vidimo se u Lorci u devet. Bok.
ON.
Sofisticirana, urbana grabežljivica, eto tko je! Bolje je ovako. Ne želim više slušati riječi iza kojih se kriju sve te podle ženske insinuacije. Znam sve, to je instiktivno. Nikada više neće me poželjeti, a htio sam je samo iznenaditi.
Ne, ne želim. Ne želim biti svoj stari koji cijeli život čeka i već se tridesetu godinu braka pita zašto ga ta žena tako uporno ne voli. Kundera je jednom pisao o prešutnom dogovoru koji se u parovima sklapa prvih mjesec dana. Nakon toga, kaže Kundera, više nema nazad. Kurvu stvara muškarac. Hajde faco, budi taj, budi prvi Hrvat koji se dostojanstveno nosi s pitanjem njezinog promiskuiteta. Budi taj Šveđanin. Zapalit ću još jednu cigaretu. To je ipak bio jedan od najvećih užitaka. Prije, za vrijeme i naročito nakon.
ONI
--- Tekilu.
--- Travaricu.
--- Južnjačku sa Spriteom.
--- Žuju, velku.
Zabavljamo se. Nakrcali smo juke-box svim i svačim. Škoro, Zdravko Čolić, AC/DC, Nina Badrić, Pixiesi, Waits...preludo. Neki frajeri su zgibali iz birca jer su se uplašili. Napokon je i Sven dovukao svoje uobraženo dupe zajedno s poklonom kojeg ne želim komentirati. Nikada nije imao stila. Stil mu nikada nije ni trebao. Osjećam neodoljivu potrebu da ga iscimam.
Na tepisonu svoje sobe nalazim nešto za što murija ima sasvim zgodan izraz:
Tvar koja bojom, oblikom i mirisom podsjeća na opojnu drogu hašiš iz popisa kanabis sativa.
E sad, ili je plastelinski hašiš, ili je govno onoga skakavca koji priljubljen uz škure redovito zna prezimit u mojoj sobi. Felipe.
U svakom slučaju je shit.
Kriza na tržištu pljuge latentno traje još od atentata na Đinđića. Šta da Vam kažem.
Ma smotat ću to pa što god to bilo!
Prenoreni glas razuma u meni vapi:
--Ma šta ćeš stvarno pušit govno skakavca?
-Ne ti ćeš!
Izvještaj ministarstvu moždanih turbolencija:
Nešto se ipak dalo razaznat. Nije da nije. U biti, još uvijek nisam dovoljno siguran. Možda sam u takvome stanju u kojemu te brije i govno skakavca.
Dan pred badnjak svima nam se u prajm tajmu obratio naš Premijer g.Zoran Milanović sa onom ogromnom šahovnicom na avataru. Poručio nam je da se "radi na tome", da se "očekuje još 1 teška godina" i da citiram
"Vlada RH nije nikoga od nas iznevjerila i da će poduzeti SVE..."
Nije mi baš trebala takva božićna čestitka, ali kad sam ju već imao prilike čut, red je da se čovjeku uzvrati sa obostranim željama...
Toga jutra anonimni skojevac, okružen isljednicima i žandarima prve Jugoslavije uzviknuo je nekakvu apstraktnu, ljevičarsku parolu o nepravdi te je položio svoj mladi život na oltar jedne ideje. Borio se protiv ugnjetavanja, protiv kapitala, protiv otpuštanja radnika, protiv visokih normi i niskih nadnica.
U međuvremenu su neke ulice nosile ime toga istog skojevca, ne bi li u predvečerje druge Jugoslavije ljevičarska ideja naslijedila teško breme diktature nakon čega jest neumitno uslijedio njezin ideološki poraz.
U Europi jest nakon rušenja Zida ljevičarenje bilo pod hipotekom toga poraza. Odumiranje Boga nije se desilo, a ljudi su se poput pravih izgubljenih ovčica skrušeno i ponizno vratili u tor. Jedan sustav, poznat kao socijalističko samoupravljanje, zaživio je tek dekadu duže od svojega tvorca.
U ruletu vladajućih ideja u Hrvatskoj, ponovno je došao red na Vas g.Milanoviću, u to Vam se kunemo, ali nekako nam se čini da nije vrijeme za ljevičarenje. Sudbonosni potezi na koje ste Vi primorani, izrazito su centro - desničarsko-konzervativni. Zrelost državnika u ovome trenutku tako zahtijeva. Ne brinite, niste prvi kojemu se to dešava, pitajte uvaženog g.Blaira.To su politički izazovi o integritetu ideje.
Nema tog Chaveza u Vama g. Milanoviću i tko zna zašto je to dobro?
To kako Vi plešete na tome balu jest zicer, ali to Vam onda ne dozvoljava nikakav bahatluk za šankom...jer Vi ste biračima dužni ispriku unaprijed. Pobjedu ljevice u hrvatskoj skuhala si je desnica sama. Ono što me zabrinjava jest što ne vidim tko bi vas sljedećih 12 godina mogao ozbiljnije ugroziti (osim g.Bandića ha,ha). To je period u kojemu vi morate nadmašiti sve do sada-I Špiljka i Vrhovca i Tita i Tuđmana i Manolića i Šuška i Savku i Tripala i sve njih skupa. Na polju globalne ekonomije malo malo pa netko iznenadi...Brazil, Litva, Indija Poljska-sve bivša sirotinja...ako se u tih 12 godina Hrvatska bar na tren spomene u kontekstu nekakvog gospodarskog čuda-that will preetty much cover it! Jer naši prekomorski susjedi Englezi imaju najbolji izraz za to!Učinite da se već jednom dokaže ona famozna pretpostavka da Hrvatska jest jedno od najboljih mjesta za život-to je bar nedvojbeno!
Izostane li to-povijest će Vas sažvakati da nećete stati ni u udžbenik povijesti za osmi razred.
Ono što me nadalje zabrinjava jest što je kompletni aparat države u vašim rukama. I Vaš prethodnik dr. Ivo će ući u udžbenike, u udžbenike prava, ali i to je trag. Nisam siguran da SDP kao stranka može podnijeti toliku količinu odgovornosti, pogotovo danas kada se o politici govori kao o javnome servisu.
Za kraj bih prigodno Vas podsjetio na izreku Vašeg idejnog čukun-djeda, druga Lenjina:
-Mangupi će nas stajati glave!
Znate Vi dobro g. Milanoviću, što to znači. Sretno i vidimo se u udžbeniku!
Justina Benvegnu je žena za koju želim da postane sveta.
Neka ostane zabilježeno kao prevencija zaboravu da je Justina
Benvegnu u trenucima nastajanja ove priče obitavala u staračkom domu u Novigradu.
Njezino dostojanstvo zateklo me u ulozi asistenta na balu smrti koji se danima odigravao u sobici l4 na traktu ef.
Njezina cimerica, naime, stanovita Ana Muriel, o njoj neznam baš ništa, no predpostavljam da bi posthumno imala štošta poručiti protivnicima eutanazije.
Njezina agonija nije baš bila sapunica iako je trajala od prilike toliko. Sama smrt je nazočila kao natpolovični vlasnik njenog duha i tijela. Buljila je kroz njene krvave duplje.
Nikakav dijalog, nikakav zvuk. Napeta i iscrpljujuća trakavica smrti i pokoji hropac.
Tako je nekako umrla Ana Muriel. Ukoliko ste njezin potomak, želim da znate i da je u tim trenucima nad njome bdjela Justina Benvegnu, žena za koju želim da je sveta. Žena koja se tu našla birokratski slučajno, random rasporedom(kako to već u domovima ide).
Komad pašte je stršio preko limenog jušnjaka. Na tacni mrlja dijabetičarske marmelade.
Kroz zrak ustajao od mokraće i radijatorskih zraka, mrmori monolog Justine Benvegnu:
-Šu lipa moja, moraš malo jesti, šu, šu, bela mija pupa.
Posljednje riječi Ane Muriel iz sobe 14 na traktu ef, bile su točno:
-Jooh je mene...
Htio sam sakupiti zdjele, jušnjake, tacnu i čaše. Preduhitrila me Justina Benvegnu. U svojoj brižnosti, kao da me htjela poštedjeti ulaska u zonu smrti.
Rane osamdesete,Milano.
Iz svojih video hramova, gospodar lutaka, izvjesni
Silvio Berlusconi, emitira signale svojega tv projekta Mediaset.
Projekt podrazumijeva dugoročni medijski inženjering
usmjeren preodgajanju talijanske nacije, pogotovo njenih najmlađih
naraštaja. Gomila uvezenih japanskih crtića o robotima, namijenjena
je upravo njima tj. oblikovanju njihove prvotne percepcije života.
Priča dalje kaže da je za prijam Mediaseta u Istri tada bila neophodna
dodatna antena sa rotorom. Sluteći zlo, moji roditelji odbijaju mi je
priuštiti. Ta činjenica osjetno me zabrinula, obzirom da su mi sve
ostalo kupovali bez većih nagovaranja.
Moji vršnjaci za odmorom se okupljaju u kružoke u kojima se prepri-
čavaju minule epizode goldrakea,mazinge zeta,megalo mena i ostalih.
Meni preostaje margina: drugi plan iz kojega slušam, ne učestvujem,
zavidim.
Svašta sam pokušavao da to prevladam:
Pribjegavao lažima, poticao imaginaciju...najzad sam izmislio sadržaj
navodne epizode Sceletora. Nije prošlo.
Kada mi je pak ekipa došla na deveti rođendan, izmislio sam da je grom
udario u antenu. Sjećam se da ih nisam baš uvjerio.
Talijanska državna televizija RAI emitirala je jači signal tako da za njen
prijem nije trebala dopunska antena. Njihov edukacioni program bio je
kud i kamo humaniji. Prikazivali su Toma Sawyera, slikaricu Sandybell
i avanture norveškog dječaka Nielsa koji se druži sa divljim guskama.
Ukorijenio se tako u meni određeni inat spram tehnološke revolucije i
SF-a. Ništa nestvarno ili ne daj bože fantastično nije više moglo zaokupiti
moju pažnju(pogotovo ne nekakvi limeni roboti u svojoj borbi sa čudoviš-
tima). Hrabro sam deducirao da je fantastičnije nešto što je pritom i mogu-
će. Iz tog vremena datira i moj prvi literarni pokušaj pod naslovom
«Avanture Bena Rogersa».
A mogli su mi priuštiti Mediaset i do svega ovoga nikada ne bi ni došlo.
Ovo pismo mi se mota po glavi još iz doba (emitiranja) Ratkajevih. Pratio sam tvoj rad kroz sapunice konstantno tako da već mogu prepoznati tvoj idejni touch. Ja sam od onih koji nikada ne bi priznao da sam gutao sapunice, a ipak...odlučio sam ti se obratiti kroz ovu "lice traži autora" komunikaciju. Dramaturška restauracija u Ratkajevima me oborila s nogu...iako se vidi da si se tu i tamo znala osloniti na "nepokoreni grad","7 sekretara skoj-a"itd. Onome tko se stvaralački uhvati u klinč sa formom sapunice, to se ne može zamjeriti. Što se tvojih glumačkih izvedbi tiče, uvijek se pitam da li si kao osoba više iz vile marije ili iz ljubavi u zaleđu? Duhovna dimenzija tvojega bića najbolje možda dolazi do izražaja kroz fashion, stil jest tvoje ubojito oružje, karakteran, snažan, stvaralački stil..kad budeš imala 7 banki biti ćeš i dalje ikona svakog eventa ili kako se uopće tada budu zvali...Mi anonimusi zamišljamo da celebritiji nemaju emociju, ali tebe u nekoj depri mi je full teško zamislit. Anyway , ako ti se kada i desi bed ,zapamti da te brdo nas voli i podržava. Nemoj ti mislit da te zbog pomalo drskog pr-a nitko ne voli...e da, Larin izbor nisam uspio popušit, ali cijenim to artističko poigravanje sa kičem. Čim sam vidio onaj maskirani bal kod Zlatarovih na početku 1. sezone sam rekao:
-Ma gle čega se sad sjetila, violončelo u pozadini...fakat nije normalna!
Od milja naravno...Tako da ne znam u kojoj si sada fazi-vidim da si odjebala fatalnog grofa i nadam se da preboljevaš sve preboljivo i da ćeš uskoro zablistat. Kroz sve ove godine, prateći tvoje tv projekte, odlučio sam se iskušati u pisanju sapunice jer sam nekako naslutio da ću od poezije završit u nekoj ubožnici.
U nastavku ti pejstam jednu od scena iz 4. epizode. Radnja se dešava u Istri u jednom malom primorskom gradiću.
SCENA 8. : KAFIĆ ROXY BAR. MARKO ULAZI I ZASTAJE NA VRATIMA PA SIMULIRA «OPASNI», FRAJERSKI HOD PREMA TAMARI.
TAMARA: ŠTA JE FACO? ŠTA SI SE TI RAZBACAO?
MARKO: DRŠTE ME….DRŠTE ME…JOOJ TAMARA ŠTA ĆU TI NOĆAS RADIT!?
TAMARA: MA ŠTA ĆEŠ TI RADIT AJDE, NEMOJ ME NASMIJAVAT MOLIM TE!
MARKO: EJ TAMARA, NISAM LJEP, AL SAM ZATO GLUUUP!
TAMARA: ZNAM FACO. DI ĆEŠ TI VEČERAS?
MARKO: BI HTJELA ZNAT, BI HTJELA ZNAT HA?
TAMARA: DAAA MARKO…TAKO BI HTJELA…TO ZNAT!
MARKO: IDEM BRIJAT U ŠUMICU NA VALE LUNGU IDEŠ SA MNOM?
TAMARA: MA KE ROMANTIČNO…
MARKO: JE BIO MOŽDA SINE OVDJE?
TAMARA: BIO JE DA…PIZDA MU ...ČORAVAA KOJE SRANJE MI JE ZAKUHAO!
MARKO: ŠTA, SKRATIO TE ZA LOVU 100 POSTO!?
TAMARA: DA KUŽIŠ DOŠLA JE TU NEKA ŽENA I DONJELA 200 KUNA ZA ONU VIDU…
MARKO: KOJU VIDU?
TAMARA: A TETA VIDA BUROLO, ONA STARA ŠTA JE IMALA NEKAD ONU VOĆARNU DI JE SAD KLADIONICA.
MARKO: AAA TETA VIDA, KAKO NE BI ZNAO I ŠTA TI JE ISFURAO?
TAMARA: MA KUŽIŠ, NAMJESTIO SI JE POZIV I OLFO ONO TETA VIDA GA ZOVE, KAO TO MU JE TETA…
MARKO: ČEKAJ, NEMOJ MI REĆ, DALA SI MU LOVU DA ODNESE TETI VIDI?
TAMARA:(SRAMEŽLJIVO KIMNE).
MARKO: (ZAPLJEŠĆE) BRAVO TAMARA. ČESTITAMO!
TAMARA: JEBI GA, PREŠO ME. POSLIJE JE DOŠLA TETA VIDA PO PARE I JA SAM JOJ DALA IZ SVOG DŽEPA. ŠTA SAM MOGLA?
MARKO: (ZAGRLI JU I POLJUBI U GLAVU) LUTKO MOJA POŠTENA.
JUČER HAS BEEN
AN ORDINARY VENICE
GUKTANJE PRED SMRT,
ČUDNU SMRT U PARKU...
LAKOĆA DI CASTELLO.
SINCE TADA, YOU KNOW,
MISAO GONIM chasin my mind
KROZ ZAGASIT ZRAK
NA UGLU KANALA
IZ GRMA ŠTO VIRI,
UZ DIGNUTI MAČ
I KUŠTRAVI LION
SA STRANE.
«JOHANA» JE VEZANA
ZA DIGU POD SVIJEĆAMA,
VEČER SE PARI
NA MJESECU S POSTERA
TOPOT KONJICE U DALJINI
GASI
AN ORDINARY VENICE
ŠTO HAS JUČER BEEN
SA TOBOM
MY DEAR.
"JOHANNA"-27-METARSKA JAHTA STEVENA SPIELBERGA
OVU PJESMU SAM JEDNOM PRILIKOM SLAO NA NATJEČAJ U JEDNU INSTITUCIJU. ODBIJEN SAM UZ OBRAZLOŽENJE DA JE BARBARSKI MIJEŠATI ENGLESKI I HRVATSKI JEZIK. PITANJE KOJE POSTAVLJAM JEST :
MOŽE LI SE HRVATSKI JEZIK I KULTURA OBRANITI OD ANGLO-SAXONSKE JEZIČNO KULTURNE INVAZIJE?
Lagodni život od soli i sunca, gasne u mrlji vlage sa kamena. Na bremenu tovara jaši aktualni septembar…stidljiv kao žena koja po prvi put shvaća da stari.
Septembar je doplovio sa tramontanom za leđima. Gospar ocvalosti…stigao je septembar i potreban mu je face lifting podhitno! Već sutra…zeleno biti će žuto.
-on your left side you can see septembar!
Približava se kobna sjena sa sjeveroistoka, naizgled bezopasna poput tigra u kavezu, zamračuje more pod sobom, raspiruje mulj,širi se škrapama ubrzanom sjenkom.
Uskoro ćemo biti sami u trošnim i tihim konobama, prkosit ćemo južini i melankoliji. Iskrcat ćemo bisage pune sjećanja pred vrata gospodnja…susreti sila u maglovitim jutrima, prikazanja i utvare...neće nas pokolebati.
Curses , invocations
Dok budete jurili kontinentima , mi ćemo krpiti mreže na ovomu istomu molu. Jesen je mukla igra prirode…ljeto u raspadanju, u nestanku…uskoro će osvanuti noć koja će nas utopiti u snu…smrt je debeli galeb, Baudlaireov galeb na zelenom kontejneru.
Elizabeth my dear;
Paul se Verlaine 1851. godine trijeznio upravo na ovomu škoju. Čini se da je upravo ovdje donio odluku da je to bilo to što se pisanja tiče. Na škoju Pokleklih pjesnika, odlomio je zadnji stih ne bi li ga podijelio sa galebom koji zaklauknu melankoličnu ojkalicu svih lutalica.
* * *
Indijsko ljeto jest stanje duše. Ideal bezbrižnog umiranja u prohladnom sumraku. Tužnog i odsutnog lica, buljimo u izmaglicu pučine gdje vječnost počiva kao dječije skrovište u partiji skrivača. Imena tih glumaca na pokretnoj špici, čudni su simboli postojanja;
da li se zaista ponavljamo od stvaranja do trošenja?
Što…će biti sa nama?
Ljubim ruke milostivica! To ste baš lepo rekla!
Preporučam se sa štovanjem!
Prosinac O4. Zagreb.
Domovina što mi se zbiva pred očima, u stidljivo-europskom
je ruhu;
Saloni T-svijeta. Budućnost u izlogu.
Na platzu, jedan od «Kraljeva ulice» razgibava dojmljivi
bariton:
-Sve za sriću šta triba su žena, čovik i moreeeee...
Plijeni ta njegova opuštenost u masi. Stari je to performer.
U «Tkalči» se trača Vlatka Pokos, Silvija Lux, Miomir Žu-
žul. Trača se Tanja, Lana, Leona...Kava, kava, kava s hlad-
nim.
Samouvjereni Agram uopće me ne doživljava i to mi tako
godi. Iz svega što mi pruža odabirem staru soc-realističku,
stajaću birtiju. Sve je puno faca iz drama Fadila Hadžića;
Otekli novinari, ljubičasti montažeri, po koji špijun i neu-
gledna Barica sa dlakama pod najlonkama u bijelim «boro-
sanama» otvorenih peta i prstiju.
To mi reci!
Nitko ne zna tko sam. Nitko ne zna zašto sam tu.
Nitko ne zna šta u torbi nosim!
U torbi nosim nekakve skripte, šal, parker kemijsku, jabuku
i naravno "Mačku na vrućem limenom krovu"..
Izgledam normalno i dosadno. Ne privlačim ničiji pogled.
Klonim se sranja. Škrt sam. U biti, tipični malograđanin;
Ništa mi ne znači prosjakinja na Ilici. Ništa mi ne znači
Eurokaz. Smrt Yassera Araffata pogotovo.
Negdje blizu mene, krpa se državni proračun, dijele se dip-
lomatske note. Nekome se nudi mito. Nekome se upravo
prijeti zbog kamata. Netko krije drogu u podrumu...tu neg-
dje, u Zagrebu.
Purgeri bi rekli «dotepenački sindrom».
Tanja Pureta bi rekla «reakcija na naglu promjenu sredine».
Servus!
* * *
Bornu sam zatekao tamo gdje je bio i tada. U antikvarijatu to jest.
Tako ti je to kad si pouzdan.
-Ne mrem verovat, Jejo!?
Da, jer upravo «Jejo» je jedan od mojih nadimaka, točnije onaj koji mi ide na kurac. Borna je odrastao u Istri. Vječito je markirao solfeđo radi nogometa. Loše je tapkao sličice. Bio je sa Vanesom i sa Wendy, a ustvari je volio Anu B. Radi nje je naučio svirati bluz. Imali smo bend koji se nikada nije okupio kompletan. Snimali smo oko 15 pjesama dnevno, mono tehnikom neposredno na moj stari JVC kazić. Zvali smo se The name of the bend. Famozni Nejmsi!
U međuvremenu se Borna obreo i par godina u Amsterdamu i od tada mrzi skunk.
-Borna di ćemo večeras?
-Znaš kaj, ja sam mislio prvo na Borisa Mikšića pa do frenda i onda u Gjuru na Ivanu Sajko...
-Nemoj me jebat da znaš Ivanu Sajko?
-Pa kaj, pa to mi je frendica*.
Ivana Sajko piše opake drame. Izgleda ništa manje( barem na onoj slici iz «Vijenca» ). Program mi se uglavnom dopao:
-A šta baš moramo ić na tog Mikšića?
-Pa i ne moramo, ali cuga je fri.
Silazimo na trešnjevačkom trgu. Sjednem na klupu sa koje je "kroejšan drim Mikšič otisnuo se u bijeli svijet sa 20 000 dinara u džepu (tramvajska karta bila 6 000 op.a.zguglo)
Odveli bložeta dožeta k njegovomu personal veterinaru. U čekaonici on sjede miran ko onaj korto maltezer od NF-a...kad učas otvoriše se vrata porte, a u hodnik banu ona...predivna epanjel bretonka punokrvna ko mlad mjesec! Podivlja blože na sve rupe...a pjesnička duša-kakvom bje on uze da vako zalaje:
KUJA
ŽENA THE DOG,
DILA THE DROG,
LIŽE FROG.
NE,
TO NIJE PEACH KA,
TO JE MARACUJA!
NJEZINA JE SLINA
MI LINA!
KUJO,
SIŠI NAS,
BUDI JEDNA OD NAS,
NEK SE PLJUGA TVOJ GRASS,
NEK SE MJESTO LAVEŽA
ČUJE TVOJ GLAS...
TVOJ SAM PAS
O KUJA!
Odlučili se Mujo i Fata jednoga dana da otvore svako svoj blog da si oplemene sexualni život.
Fata odmah našla avatar, a Mujo-neuki bauštelac-ostao gubav.
-pa kako čemo se Fato nać bogati?
-ništa ti ne brini Mujo-ti kad me vidiš na fresh listi odmah otvori.
Objavila Fata drugi dan neki zajebani post od 2 strane kad evo i Muje.
Mujo udario da komentira:
-Fato jebeš mi sve ako ovo nije prva liga post!
Fata ništa-ne odgovara.
Mujo opet:
-Fato post je čista desetka!
Fata opet ništa.
Mujo zabrinut surfa po fresh listi-kad stiže odgovor od Fate:
-U arhivu Mujo...
Dođe Mujo u arhivu kad ima šta vidit-Fatu stalkaju trojica odjednom.
-Pa bona Fato šta mi uradi, nema me ni po sata ,a ti ovako?
-E jebi ga Mujo dok ti nađeš onaj broj 2 na DNU KOMENTARA...
-Ozbiljno ti kažem, u subotu sam bio u Interu i znaš koga sam sreo?
-Koga?
-Onoga Igora iz Lovreča što je išao u elektro, sjećaš se, onaj visoki?
-Aaa…onaj panker…pa on je još gori od tebe, šta s njim?
-Bio je gori, al sad je sređen, totalno je cool. Uglavnom on ti je nakon srednje upisao fax u Ljubljani i godinama se gazio svime i svačime e da bi prije dvije godine upoznao tu svoju sadašnju curu iz Radgone koja ga je dovela u red.
-Ma nemoj? A kako joj je to uspjelo?
-Ne bi vjerovala…metodom nutarnjeg čišćenja.
-Kakva je to metoda?
-Pazi sad ovo, al nemoj se smijat?
-Pa ne znam…
-Ingrid obećaj mi pliz da se nećeš smijat?
-A valjda neću, šta ja znam?
-Uglavnom ovako: skineš se i uđeš u kadu, odšarafiš onaj rasprskavač od tuša tako da ti drška stane u šupak, gurneš si je unutra i pustiš mlaz mlake vode…
Sinetovo entuzijastičko izlaganje prekinuo je spontani grohot, Ingrid se nije uspjela suzdržati.
-A slušaj me…obećala si da se nećeš smijati?
-Znam Sine, oprosti, al ovo je nešto najluđe što sam čula u zadnjih godinu dana majke mi!
-A znam, rekao sam ti šta će se desit, al slušaj me do kraja.
-Koji si ti pacijent Sine, hajde pričaj mi, ovo moram čuti do kraja…
-E, onda jedno 10 minuta ispireš nutrinu šupka pa izvučeš dršku i onda počmu izlaziti razvodnjena govanca…
-U kadu?
-Da u kadu jebi ga, počistiš poslije pa šta?
-Ništa, ništa, nastavi, nastavi?
-Pa ništa, kad postigneš da ti počme izlaziti sama voda, to znači da je tretman gotov i da si trenutno čist iznutra.
-I ... jesi već probao?....Ili si još uvijek jumfer?
Skipajući sa utezima na nogama, osvrnuo bih se ćaskom o to sveobuhvatno, modro, uzburkano mnoštvo gusto isprepletenih molekula...višemnoštvo...more...je nadiralo u svojim zamasima, sa svojim valovima udaraše snažno u onemoćale bokove planete. 4 Kornjače podupirale su tu posudu u kojoj se kopno pukim čudom širilo, izranjalo u post potopno doba. Samo moja glava izranjala je na jasnoj granici dvaju suprotnih plavetnila što napajaju jedno drugo ničim; alegorijama dvaju opozitnih procesa koji za svrhu imaju isto.
Žeđati na takovomu mjestu bolna je žrtva. Samo iskrena, nepatvorena, odvratna bol oslobađa me od tijela u tom metafizičkom sentišu sa uljem četvrtoga zalaska na toj pučini. Žeđ jest ideja;
Vode. Vode u izobilju. Vode po planetu. Kiše, poplave, rose...bilo čega za bar koju čašu
prije opće usspavanke. Grota svezana za gležnjeve, vodi me duboko...
U smradu prepoznajem toplinu. Spašava me tanker zvan Lauro. Napušteno galeblje gnijezdo pluta na masnoj mrlji. Virovi tirkiznih, koncentričnih mrlja valjaju se jedan za drugim u praznu i beživotnu dubinu. Džinovski liganj (totan) mjerka me onim crnim, kikliopskim okom...polipppooo!
U toplim, violetnim zracima, spuštao se suton pjevajući. Utopljeni u nj cvokotasmo njegovo ime na toj barci. Počeli smo se šamarati!
Mitski baywatch, veliki Mitch pridržavao je planetu dok smo se mi iskrcavali na bestežinsku livadu. Kada se Chuck Norris ukrcao na barku, sve je najzad postalo jasno;
Zajedničkom akcijom Interpola i malteške emigrantske straže, jutros je na obali južno od La Valette uhićen korisnik ovoga profila poznatiji kao BD. Nije se opirao, samo je revao sljedeće riječi:
NEMOJTE MRZITI EUROPU
(PROGLAS NA MALTI)
Džunka na pučini odolijeva južini. 17 prekobrojnih, strijepećih duša gleda u prvu hrid Europe, vrata gospodnja.
Dobro nam došli braćo I sestre!
Europa vas voli, Europa vas treba. Znam da vam je dobrodošlica kurvinski hladna. Znam da siva probušena deka I nije neka utjeha u toj prvoj, europskoj noći u tom sabirnome centru na Malti.
Europa vam je frigidna I hirovita usidjelica I to svi znaju. Svi znaju da je vaša Afrika, majka hraniteljica-zbog toga danas djeca u cijelome svijetu piju svoj topli kakao prije spavanja. Ka tome se bar ide, tome se bar strijemi.
Znam da u vašim dušama nikada nećete uspjeti zavoljeti Europu, ali Europa vas voli, Europa vas treba!
Prolaziti ćete kroz bajkovite, španjolske maslinike, kroz opjevane francuske vinograde, kroz rodne talijanske plantaže naranča. Prolaziti ćete kroz predivne europske gradove-kroz Alicante, Bristol, Utrecht, Katowice...
Braćo I sestre u Europi nisu svi bogati! Najgore što vam se u Europi može desiti jest da zalutate u neke države u Europi koje nisu u Europi, jer onda ste u europi , ali niste u EUropi, ali to su neke zamršene europske priče. Da, upoznati ćeš dekadenciju i razna druga iščašenja civilizacije koja tako živi već ohoho. Ljudi koji će te ovdje otvoreno mrziti, ustvari će ti tako pokazivati koliko te u stvari vole i koliko te trebaju. 16.-ogodišnji nazi skin će začavlati tvoj poster na zid sobe ako zabiješ gol za njegov klub, iako si crn, brate. Šta ti može biti veća satisfakcija?
Dođi brate i sestro, u ime svih Europljana, baš ja ti, pretenciozno poručujem:
To nisi ti Baby,
To je tvoja Schauma.
Ti nisi to,
Baby
Ti si utopija.
Ritam zaborava iziskuje proces koji je upravno proporcionalan sa intenzitetom doživljaja. Za 500 godina civilizacija neće znati tko je bio Goethe. Misao će biti umrežena u neprestanu, lančanu nadogradnju. Čovjek će rješiti sva ona pitanja oko kojih se milenijima nadjebavaju crkva i znanost. Razvit će se sofisticirane tehnike samospoznaje na temelju kojih ćemo moći odabrati najbolja rješenja(i partnere) u vlastitim egzistencijama. Hladno, odmjereno i racionalno, odbacivat ćemo svaku slabost. U procesu reprodukcije učestvovat će samo odabrani. Životni vijek čovjeka uvećat će se za 40 godina. Novac i roba biti će raspodjeljeni na najpravedniji od svih načina. Zauvijek će nestati patnja, glad, bolesti, ratovi,droge.U takvome ozračju zaboravit ćemo na Goethea, Homera, Erazma. Njihove misli ostat će ukopane u jednu od mračnih epoha, prethodnicu konačnog nadčovjeka tzv. Plastično doba. Nadčovjek će (p)ostati čovjek sam. Iskorak malen za čovjeka lansirat će ga kroz window u stvarnu orbitu napretka na zemlji. Bog više neće biti osamljen jer bit ćemo mu bliže. Bog ne prašta jer ne može. Bog nije zao. Postoje stvari koje ne može ni bog. Samo njega ćemo pamtiti. Mene, tebe i Goethea ćemo zaboraviti. U takvoj konstelaciji ritam zaborava jest onaj koji nam jedini ide u prilog. Sve si to znala Mici, a nisi mi htjela reć. Dok si odrastala, ti si naučila tragiku modificirati u ništicu. Koliko te je morala boljeti ta kozmička šamarčina? Da li je zaista bitno? Gdje je ta granica koja dijeli izopačenost od zrelosti?ŽENA ili nadžena? Tko si u ovom zalasku sa goblena?
Za 500 godina, evolucija spontanog zaborava izbrisat će svako slovo iz Fausta. Đavao će se pravdati. U paklu neće više biti nikoga. Tek sablasni stalaktiti pod kojima će poneki Verter i dalje misliti na tebe(Da mu pička materna patetična!)
Ovaj post posvećujem svom šul-kolegi Kristijanu Horvatu
Vjerujem da u životu postoji sveobuhvatni, virtualni omotač koji poput aluminijske folije zamrzava sve varijante i mogućnosti što bi se desile da sam u onom, bitnom trenutku postupio drukčije. Vjerujem da postoji relacija sa nadrealnim tijekovima dešavanja, određeni iskorak. Sa današnje distance, recimo:
Svaka mladost treba pobunu.
Okolnosti, što su točno, okolnosti? Ne znam da li bih se usudio gađati to pitanje na milijunašu? Okolnosti obilježavaju i uvjetuju. Jedan period recimo, ima svoje okolnosti. Okolnosti su htjele…kakva je to fraza?
Buntovništvo moje mladosti bilo je uvjetovano okolnostima. Bunt usmjeren kontra socijalizmu-avangardnom društvenom sistemu. Okolnosti-paradoksalne;
žudnja za revolucijom koja vraća retrogardno-nacionalizam.
Narodnjaci na barikadama.
Nazi-gue vara.
Na satu marksizma urezivali smo šahovnicu na klupu. Dobili ukor pred isključenje:
-Za dom spremni, gospođo Stanojković
«Gospođo»!? Sve sam mogao reći, ali…
Drugarica Jovana Stanojković predavala je ekonomiku preduzeća, marksizam, sociologiju, privrednu matematiku, statistiku i psihologiju. Zakačiti se sa njom u prijevodu je značilo ponavljati razred. Upravo taj luksuz sam si onomad bio dopustio.
…A popodne smo markirali uredsko dopisivanje i lunjali korzom. U kinu je igrao «Život sa stricem». Plakati za taj film stidljivo su nicali gradom kao slabašne visibabe demokracije. Sinovi vojnih lica i dalje su vabili uzdahe šiparica, ali to nije bio glavni razlog…
Stajao sam još dugo na štandu HOS-a i slušao Prljavo kazalište…
over od ljudi
u mračnome kutu
novac
iskašljavam
kataračo...poludi!
na polu me putu
sutra probudi.
Sutra me odgodi, izbodi, izglodi
sutra me izvadi,
van.
Prijeti mi...grčki scenarij
pored ostalih stvari
sutra me blokiraj,
sutra me ošamari
* * *
http://youtu.be/remdb6G_eP4
Ovaj post predlaže da pošto se sinoć brijalo, a nije se moglo penetrirat u komentare pa da proglasimo dan brutalnih komentara?
pljuni me:
Slobodne aktivnosti u staračkom domu uključuju razne grupe namijenjene animaciji štićenika. Teško je iz moje perspektive govoriti o onome što se dešava u ljudskoj starosti, ali je činjenica da je starost groteskna. Bića što šetkaju hodnikom, svjesna su da sa njima nitko više ozbiljno ne računa. Tišinu među njima prekida škriput kotačića pretrpanih kolica koja guram. Teta Roža želi da joj pročitam raspored slobodnih aktivnosti sa panoa.
-A di bite Vi teta Roža, u koju grupu?
-Ma u hipertoničare.
-A ča Van je to?
Tako doznajem da su hipertoničari ljudi koji uživaju pričati o bolestima. Tražim satnicu na panou, a za oko mi zapinje grupa za uspomene. Kako to moćno zvuči: grupa za uspomene. Predpostavljam o čemu se radi. Ne odolivši iskušenju, zavirio sam na kratko u učionicu gdje je sastanak upravo bio u punome tijeku. Riječ je držao domobran Kecelja, simpatični čovječuljak u kolicima čijih sam se ratnih podviga već bio naslušao. Fascinantna je ta njegova ravnodušnost. Uopće se ni trenutka ne obazire na negodovanje ostalih iz grupe:
-A Kecelja to si nam već pričao...
-Zašto moramo uvijek o ratu?
Fascinacije je također vrijedna i ljubavna veza koju Kecelja održava sa teta Milicom. Zašto?
Teta Milica je izbjeglica iz okolice Knina. U plamenu oluje, nestala je i njena kuća u Pađenama. Uvjetno se može reći da je teta Milica imala sreće nagoditi se sa hrvatskom vladom oko smještaja u domu. U međuvremenu je oboljela od alzheimerove bolesti što ju čini jedinom koja je podložna slušanju Keceljinih priča.
Kao šire namijenjiva poanta koja daje pečat cijeloj groteski, njihova veza otvara nove mogućnosti suživota; domobran Kecelja koji se u kolicima prisjeća svojih ustaških nestašluka i njegova pratilja, teta Milica, Srpkinja iz Hrvatske. U njihovom modelu, oprost i zaborav omogućuje tajnoviti posrednik Alzheimer.
HEHEHE, ŠTO BI ALEX REKO-DOBAR NASLOV JE POLA POSTA!
I BLOGERE KOLJU ZAR NE?
Jubilarni 15. post posvećujem vama odnosno svekolikoj blog.hr zajednici.
Kao prvo klanjam Vam se svima jer ste kreativci, a svaku kreaciju poštujem više nego najbolju pasivu...taman da kreirate kulu od govana...poštujem i to.
Drugo, vidim da vas je brdo nezaposleno i znam da vas to muči,ali vjerujte mi...ja imam job, a svakoga jutra želim dat otkaz. Sramota! Pa nije vam Mirando Mrsić dao naknadu da možete na miru vodit blog!?
Treće, htio bih se tu osvrnuti na ovaj naš virtualni bordel u kojemu komuniciramo, objavljujemo i komentiramo. Nabasao sam tu na jebene autore i konceptualiste i iako sam si obećao da neću nikoga izdvajati, ne mogu ne primjetit blog Chefa Alexxl-a od kojega mladi (po broju postova) blogeri možemo naučiti šta znači imati koncept...i šta znači kvalitetno se zajebavati. Ukoliko ste angažirani i podmazani naukom, pročitajte Neverina... njegov post Sorvino je navuko 52 komentara, a količina komentara je po meni odraz kvalitete posta...al ne sad da odgovarate na svaki koment pa navučete 20, a u biti ih je 7 (kao ja haha). Nisa da oče mogla bi objavit 5-6 tomova komentara. Na blog discovery channelu otkrio sam i vižljastu ToxFox čiji post o početku bivanja riječi bih tako rado potpisao, ali to je i poanta svakom taštom blogeru-
-Di ćeš Homeru, ima puno boljih od tebe!
Pjaceta se na dan patuljaka dotakla grafomanije-ta tema je sama bit bloga. Jesmo li se uistinu u životu inficirali pisanjem i dajemo li sami sebi literarni značaj?
U mojoj zgradi piše troje ljudi i ja odgovorno tvrdim da sam drugi najčitaniji pisac u mojoj zgradi! (ona gatara iznad mene sucks).
Milan Kundera dao mi je u nepodnošljivoj lakoći genijalan odgovor na to pitanje(ako vas zanima koje pročitajte si cijelu knjigu). Kundera tvrdi da je pisanje religija.
Cijeli dan si lajkamo čim neko objavi da je prdnuo u primaćoj, a ko je od vas snimio izvanredan text o Astoru Piazzoli od Primakka-e? Žena i samo to ima jebeni kontinuitet npr....
Da se razumijemo, da se ne bi neko od old time blogera nadrkao što ga nisam spomenuo, reći ću još da bi svakome preporučio Gavuna,lido,danielu1, Myleta, Dinaju, Vitae, Simple minds,suncokrete,shadow, Teutu, udovca, cinderellu itd. Tu ima formiranih pjesnika sa svojim poetskim auditorijem, tu ima opakih (pozdrav "nastranoj") kolumni. Ponavljam, sori, ako ste dobri ,a nisam vas spomenuo-to je samo zato što vas nisam još skužio.
Malo je previše kenjanja po političarima-pa nemojmo tako braćo i sestre,
nije političarima danas lako...
Političarima danas paparazzi kampiraju u vrtovima, šljakeri im dovikuju sa skela.
Političar danas ne smije imati uspješnog prijatelja. Ne smije sjesti na piće sa zgodnom suradnicom...odmah je to "afera".
Jebi ga svako se od nas zakači u neku mrežu sebi zanimljivih ha ha u biti... čim ko novi dođeš na taj blog.hr, stari krokodili u toj bari te čvaknu da se ne okreneš.
Sanjao sam veliki bal blogera i svi ste bili unutra-plesali ste valcer sa svojim avatarima na čelu, a mi bez avatara smo kao neki gubavci visili na šanku.
E sad me još samo zanima jedno pitanje:
Vidim da vas ima brdo udanih, oženjenih i u vezama...pa je pitanje pogotovo za curke...
Kako se blog odražava na vašu vezu? O tome je Teobalda već ponešto rekla pa izvolte:
Kroz planinske oblake ukazivao se «Kingdom come». Visili smo na stijenama kao akcijski junaci. Smogla je snage za famozni izbačaj, osvrnula se na trenutak i krenula dalje u flash.
Vidio sam to u izlogu. U torbi sam nosio šal, kemijsku, nekakve skripte i «Mačku na vrućem limenom krovu». U izlogu, Adam i Eva, u sklopu borbe protiv Hiva, darivali su smokvine listove Armani.
U biti, žene su mi najbolja bića na planeti. Žene su duboke, iskonske, ponekad nedokučive, žene su mistične. Njihovo porijeklo je nepoznato. Bojim se žena i volim ih. Volim pričati sa ženama i razumijevati ih. To je teško.
Kada sam bio mali bio sam zaljubljen u neke mamine prijateljice. Jedna od njih bila je karizmatično ružna. Kupovala mi je Bronhi bombone. Mama i ona pile su kavu. Pričajući sa ženama istraživao sam ono što žele čuti. Ženama se nikad ni na što nemoj žaliti ukoliko si muškarac. To sam shvatio. To što si možda šarmantni luzer, njima neće puno značiti. Unatoč tome, opet sam se žalio.
Kada sam prvi put dotakao vaginu osjetio sam laganu vibraciju, sličnu onoj s mobitela, skrivenu ispod nekakve kosti, u skrivenom mjestu postanka, centru svemira.
SMS od četvrtka glasio je ovako: « sorry, lakše mi je ovako. Pokušaj spavati».
Tresem se u krevetu od hladnoće u kostima. Hladan znoj cijedi se po pazuhu. Svaka muzika je prazna. Na javi me drže živci. Srce preskače. Hoću njezin miris, nekoga tko je poznaje ili boju njezinog glasa.
Ona spava. Iscrpljena je od kaosa. Toliko je iscrpljena da nije ni tužna. Nespokoj i neizvjesnost, grižnja. Sutra dolazi on. Možda će biti ciničan i bezvoljan, možda neutralan, a možda... Zašto znamo toliko malo? Sutrašnji dan biti će pomalo napet i proći će jezivo brzo. Spustit će se noć u kojoj će ležati pored tijela koje joj više ne pripada.
Ne gledaju se u oči, gledaju u pod i piju čaj. Kiša pada, no ona je živa kao i obično. Išla bi na sto mjesta sa stotinom ljudi.
"...Treba joj soba da primi 5 hiljada ljudi sa dignutim čašama". Pila bi. O, kako bi se samo napila!? Veže se za ljepotu koju stvara oko sebe. Ima pozamašnu kolekciju međuljudskih odnosa. Njezin telefon vječito zvoni. Pomalo je kaotična.
Kiša pada, a ja razmišljam o njoj. Pijem obični jogurt dok stiže poruka koju mrzim, jer trenutno mrzim svaku poruku koja nije od nje :
«Kad ti se javi, reci mu za 200».
Ovo je zadnji post koji Vas mučim da čitate na suho. Od sutra ću se i ja "kitit perjem sa youtoubea", ali samo zbog Vas jer ste prva liga ekipa.
-Čekaj, šta nisu ta indigo djeca nekakva ultra-nadarena djeca, neka premosnica u evoluciji?
-Pa da, ja sam upravo to.
-Da, Irena, tu si djelomice u pravu, ti si to, srednji rod jednine.
-A znaš da ja imam i sindrom Elektre?
-Ja isto…svaki mjesec ga dobijem…kovertiranog.
-Ma ne to…budalo, sindrom Elektra, to ti je psihološki termin.
-Ma ti imaš cijelu psiho-enciklopediju na sebi…bejbi.
-(Naglašeno na silu)Ha-ha-ha, baš si fora e, super su ti fore. Sindrom elektre ti je ono kad te otac zanemaruje kao kćer u osjetljivoj dobi do 6 godina i onda zbog toga poslije postaneš ili nimfomanka ili femme fatale…
-A tebe je otac zanemarivao kad si bila mala?
-Da.
-A šta, ševio je neke druge cure?
Penetrirao je još jednom jer ga je strašno palila ideja da u sexu uživa samo on. Irena se pasivno predavala rukama se držeći za zid do kreveta. Više nego na sex, scena je podsjećala na neke kaznene sklekove. Na TV-u su "Sex inspektori" spašavali neku sličnu situaciju u Doncasteru. Irena se izvuče iz klinča:
-Imaš para na mobitelu ja bi glasala za Žaka i Lamiju...
* * *
Jutro je osvanulo bez mirisa turske kave. Gledao se u ogledalo i baš mu je bilo drago što je otišla. Načeo je štrucu panetona i na kuhinjskome stolu našao pismo. Ne znajući da time kupuje zadnjih par minuta mira u životu, otišao je pišati. Pismo kojeg je netom kasnije pročitao bilo je sljedećeg sadržaja:
Jure bok, ja idem ča od tebe. Prije nego pročitaš, pojedi taj paneton do kraja jer...htjela bi ti reći da...nosim...virus hiv-a i da sam ti to pokušavala reći ali ti si prestao kupovati goldone jer su ti za mene bili skupi. Jebi ga, otkad si me išutirao nogama nekako mi je postalo svejedno. Slijedećih 6 mjeseci ti nećeš moći znati da li si se zarazio. Puno sreće ti želim...idem sad....čekaju me nekakvi bajkeri. Javi mi kako si prošo. Pusa!
-Ali Silvio, Skeletor je zao, a vidi kako je Supermen dobar! On će spasiti svijet!
-Baš me briga!
-Uzmi mu više tog Skeletora hajde, uhvatit će nas gužva na granici…
-Ma nemoj! Neću da mi se dijete igra sa negativcima!
-Ma daj Renata, pa nemoj ti bit veće dijete od njega! Lutka ko lutka…boože moj!
-Oču Skeletoraaaa!
Naš Silvio je vunderkind. Sa 4 godine je znao čitati. Pisati sa 5. Upozorila sam učiteljicu na to, ali mi je ona ljubomorna koza odgovorila da kod nje sva djeca imaju isti tretman. Upisali smo ga na tečaj za posebno nadarenu djecu. A kako tek crta čovjeka na konju? Nevjerovatno je da već sada pokazuje tolike talente…dobro, Mario je grafički tehničar, nek je sa te strane nadaren za crtanje, ali odakle sve ostalo? Ponekad me to uplaši.
Nije nas uopće iznenadilo, ni mene niti supruga, mislim, kada je u 7.om razredu pokazivao tako veliki interes za to gradivo povijesti. Zapeo je bio za te kvislinge i ratne zločince kao lud…referate je pisao, kupovao knjige, nije htio posuđivati u knjižnici, htio je baš imati te knjige…sjećam se da smo mu kupovali knjige Bogdana Krizmana i onaj drugi…kako se ono zvao, …Đorde, Đorđe Ličina…ma ustaše, ma četnici, ma belogardejci, pa oni balisti, VMRO, ma Ljotićevci, Nedićevci…ma ja mislim da ih je sve znao…i mislila sam, pa dijete možda zanima povijest…što? Što može bit lošega u tome? Sjećam se da sam ih i ja morala naučiti da bih ga mogla ispitivati:
-Silvio reci mi, tko je bio Pavle Đurišić?
Taj mu je bio posebno napet. Mislim da je to bio neki četnik. Malo jest bilo čudno što je imao njegovu sliku u sobi, ali bože moj…
-I kad ste se prvi put zabrinuli?
-Pa kad je našem kućnom ljubimcu, ježu Dizdejlu iščupao testise pincetama.
Ma sve je to okej ... i taj blog i ta virtualna kreativa, ali buraz...di su tu keke u cijeloj priči?
Keke su ti kod J.K.Rawling.
Kliknem kad tamo...Džej Kej se izvalila do Opreh u fotelju. Ćaskaju si curke:
-Ma gle Dear Oprah...ja ti samo zažmirim i prepustim se mašti...
Zažmirim ja tako i čekam. Ništa jebote, samo mrak! E, kad nakon 15 minuta žmirenja krene mašta polako:
Odi, zagrlit ću te čvrsto.
Drvosječa s osjećajem za granicu bola.
Timber Bill Tender.
Potrošač tijela.
Na meni ćeš se konačno osjetit plavušom na dlanu King-konga.
Čuvaj se projekcija.
Htio bih spermom napisat haiku.
Pa šta je to puno? Tako radi bog.
Bog je nešto što brije iznad svega i vječno svršava.
Zato mu jest tako dobro. Beskrajno svršavanje.
Sve je počelo davno, to jest tada kada je bog livada i maslačaka sišao na zemlju preuzevši lik pastira sa skrivenom namjerom da poševi Mici. Rijetko tko je ikada uistinu vidio Mici. Ona se pojavljivala samo u zoru i to na izvoru thompsonovih vukova. Kažu oni što su je vidjeli da ima krila i sise.
Epski guslar Ante opjevao je Mici u 17. stoljeću, ali je taj zapis nestao pod misterioznim okolnostima 1871. u Villachu. Ante se rodio u Šujici u doba kolere. Navodno se dan danas pod brežuljkom na kojemu je nekad bilo groblje, u doba južine čuje hor dječjih glasova. Baba Manda, kada je u travaričkom transu, uspostavlja kontakt sa tom dječicom. Oni tada kažu za sebe da su kugini duhovi.
Vjetar raznosi njihov cikut u noći kao jezivu akustičnu buktinju.
Epski guslar Ante bio je, naravno, slijep. Postoje razne povijesne teorije o sljepilu misterioznog Ante. Službeno vodu najbolje drži teorija koju je razvio izvjesni poljski Židov dr.Lolek Gambowitz koji tvrdi da je Ante bio slijep od rođenja. Ne vidjevši nikada svjetlo, Ante je bio nadprosječno obdaren ostalim čulima i ticalima. Razvio je tako osebujan svijet mašte u kojemu je jasno vidio vile, vještice, anđele i vilenjake. Sasvim je drukčija teorija koju prihvaća i zastupa vatikanski filozof i mislilac Antonio de Kadenza. Ta teorija bazira se na iluminizmu i mističnim svjedočanstvima prema kojima je nesretnoga Antu stigla Azrijelova kazna. Azrijel je anđeo mašte, imaginacije i irealnog, a kao takav je i Micin zaštitnik. Pod njegovom bistom u Solunu, uklesana su sljedeća slova:
«Tko vidi Mici u oči i priča o tome, oslijepit će zauvijek kao da nikada vidio nije!.»
Pećina Manduša u podvelebitskom kanalu, toliko je duboka da se u njoj jeka čuje vječno.
U tu pećinu su Uskoci bacali mletačke mornare i trgovce. Iznerviran glasovima koji su ga godinama proganjali iz pećine, uskočki vođa Jure Tomljen dao ju je zatrpati stijenjem. Na taj način je prekinuo direktnu povezanost mjeseca i pakla. Đavo je mjesečinu rabio kao svojevrsnu propagandu kakvom su se kasnije koristili veliki diktatori koji su govore držali isključivo noću vjerujući u hipnotičku moć mjesečine.
Uskoci su švercali hercegovačku marijuanu otimavši je Turcima. Turci su golem urod prevozili brodovima u Istanbul gdje se kasnije od iste sirovine proizvodio finest turkey hasish poznat pod nazivom Malto Kurteze. Abdullah Tayfun poznavao je stare sjevernoafričke recepte za preradu kanabis sative. Kidnapiran je 1809. u brdima pored Livna dok je nadgledao plantažu na čuki Grduši. Naručitelj otmice bio je glavom i bradom Napoleon Bonaparte koji je ljetovao u Dubrovniku. U improviziranom laboratoriju na otoku Šipanu, Abdullah je podučavao Francuze tajnama hashisha. Za nagradu je nagužen i bačen u more negdje kod Boke Kotorske. Orlando Guivarch zvani Pršo, opalio mu je brticu i tako je svezan skončao među grebenjem i planktonima.
-Pa dobro šta se moglo desiti da u 23 oj minuti prvog radnog dana daješ otkaz?
Desi se da shvaćaš da su 23 minute ekvivalent vječnosti unutar koje odrađuješ najdosadniji posao na svijetu za kojega si plaćen 250 eura mjesečno, ali za što se,nota bene, moraš neprestano dokazivati trudom i zalaganjem: Dolaziti na posao 10 minuta prije. Odlaziti sa posla 10 minuta kasnije...možda bih i ostao da nisam u 6.22 doznao sljedeće:
-Prvu plaću nećeš dobiti odmah, nego tek na kraju, ukoliko na vrijeme najaviš eventualni otkazni rok.
Eventualni!?
E pa gospodo, u tom slučaju Blogdogg Vas časti sa 22 besplatne radne minute što možete shvatiti kao moj osobni doprinos globalnom tržištu rada.
Treba ih podrivati, rušiti iznutra, treba se organizirati u ćelije, sabotirati njihove strojeve, treba pucati u noge izbrijanom Giacomu koji usred Hrvatske drži famozni «fascio» na zidu kancelarije tik uz kojega visi uramljeno priznanje Grada za sustavno izrabljivanje zaposlenih žitelja.
Svi znaju da to treba, ali ipak ... znaš ...
23.o5 h isti dan
Na internetu pretražujem stranice polulegalnih talijanskih, ultra-lijevih ćelija.
La lotta continua, Azione operaia, GAP, Autonomia proletaria itd. Ništa od njih:
Samo površna talijanska konfekcija, ikone i simboli za majice i preslikače.
Plahte Che gue vara za 180 eura u ratama, Zapata hlače, podkape Marcos.
Što je ostalo od 68. i olovnih godina?
CHE-GUE-PRE-VARA!
Da li je neko od Vas blogera radio negdje kraće od 23 minute?
(Epidemija kriminala u tranzicijskim državama je tema za poneki magisterij sociologije, ali i za moj osobni (laički) osvrt. Bez šokova i uskličnika tvrdim da poznajem oko 150 ljudi koji se kronično ili povremeno bave kriminalom. Nekakve posebne poveznice među njima nema, a i nisu neki Robin Hoodovi... Njihovi porivi i načini su raznovrsni pa tako postoje ovi ili oni, a na opću žalost društva, postoje i oni koji se time bave ozbiljno, predano i oprezno.Upravo takvi predstavljaju stubove podzemlja koje unatoč svim USKOCIMA i dalje postoji)
* * *
Upravo gubim treću partiju bilijara od Joleta koji prevozi Kurde i ostalu bratiju preko Dragonje u Europu. Dvojica Transilvanaca-Valerij i Dumitru kibiciraju našu partiju. Prilično se dobro snalaze u kafiću, prave se Englezi. Obraća mi se Valerij:
-Hey my friend, where can we sleep tonight in here?
-Well,-rekoh u maniri Michaela Cainea-I don t know...
Pogledam van, a bura orgija, brije, zavija, nosi sve pred sobom.
Šta da im radim?
Stiže pivo od Valerija koji očigledno računa sa mnom.
Hm, možda bi ih «pokojni» Cule mogao zbrinuti?
Nabijem crnu kuglu u krivu rupu i kažem Valeriju:
-Maybe there is a friend, but he is a little bit alcoholic...
-No problemo, my friend. I like alcoholic people, to me they are
funny!
-You can count on that.
Valerij me časti još jednim pivom čime želi dati do znanja da je
«potkovan». Nazdravljamo:
-Here today, Europe tommorow!
-For the transition!
Izlijećem iz kafića u borbu sa burom koja nalazi najkraći put do mojih kostiju. Pokojni Cule morao bi biti u «Leru». Upadam i naravno da je tamo. Siše bevandu. On je bar jeftin. Nastojim ne gubiti vrijeme:
-Cule biš primio 2 prijatelja noćas da prespavaju kod tebe?
-Šta ja znam...A su Okej?
-Dobri su dečki...glej koja bura je vani...?
U razgovor se montira Pacesko( izvedenica od pacov to jest štakor i pazzo to jest lud). Folira se da je savjestan.( Sačuvaj me bože njegove savjesti)pa kaže:
-Cule nemoj bit budala, to su neki Rumunji, murija ih prati, si ti
normalan!
Cule ga ne doživi:
-Pacove gledaj svoja posla.
Možda sam i pogriješio kada sam spomenuo da su Rumunji moćni sa
lovom. Pacesko se preobrati u Draculu:
-Ko? Koliko su teški? Ko0o? Ja? Čaušesku, Lupulesku ijuhuuu di su?
Tko će ga sada skinuti sa grbače?
Cule i Pacesko dvojica su nerazdruživih (ne)prijatelja. Zajedno dijele
Culetovu garsonjeru koju konspirativno nazivaju «kuća cvijeća».
«Pokojni» Cule čeznutljivi je alkoholičar koji je unatoč okrutnosti
takvoga života zadržao svoje etičke i moralne principe. Čini se da ga
to najviše i košta. Nadimak "Pokojni" stekao je već za života i to dovoljno govori o njegovu izgledu...
Pacesko naprotiv. Stvoren je da preživi, zaživi i nadživi. Radi se o
lucidnome varalici čije su prijevare konstrukcijski savršene.
Njih dvojica me slijede dok ih vodim na upoznavanje s Rumunjima.
-Hey my friend, this is... Rest in peace Cule and his...hm...friend Paz.
Kurtoazno se upoznavši sa dečkima, Valerij me odvede malo u stranu
i priznaje:
-My friend...no problemo, I think we sleep in the street tonight.
* * *
Sutradan sam sreo Valerija samog u kafiću. Šta se desilo?
Jole je bio preskup pa su se odlučili angažirati navodnog vodiča tj.
jednoga od onih klinaca koji su savršeno nepromišljeno spremni na
sve. Sat vremena su puzili po šipražju i šumi trstika. Najzad su preplivali
ledenu Dragonju. Na obali ih je dočekala marica slovenske policije vrata širom otvorenih.
Slovenci su bili tradicionalno eksplicitni:
-Kaucija ili sud, birajte.
Odabrali su, naravno, kauciju nakon čega su vraćeni u Hrvatsku.
Hrvatski sudac za prekršaje odredio je trenutni izgon za Dumitra.
Valerij, koji je i inače pokazivao veću snalažljivost, izvukao se na
nekakvo garantno pismo. Od koga i kome, nisam uspio shvatiti.
Jole zakuca crnu u srednju rupu te mu predloži:
-Čuj, ako je istina da se zemlja okreće, Europa će biti ovdje za pola sata!
* * *
Posvećeno Srećku Katiću Culetu, čovjeku od kojeg sam učio tehniku preživljavanja ulice
Ovaj post se bavi demistifikacijom istarskog političkog PR-a. Svima Vama koji niste iz Istre, a možda ponekad pomislite da je u Istri baš cool...da su kuće od čokolade...i prozori su od mrmeladeee.
Prvenstveno se tu bavim Kajinom kao tvorcem te iluzije i kao nekome tko brani Thompsonu da zaojka u Areni u Puli dok razdragana Arena za Lepom Brenom ponavlja refren o izvjesnom Miletu (koji voli disko).
Na daleko opjevana, tolerancija je duhovni brend istarskog bića. Na tržnici ljudskoga mesa, trgovac bi, nudeći «istarski komad», s pravom mogao reći:
-Teško se kvari…
Antifašizam je tekovina sa kojom će vrlo rado mahati istarski lideri i ideolozi. Kajinov obračun kod Arene desio se u 5 do podne jednog stidljivog jutra demokracije. Thompson je pao bez ispaljenog metka, sa zgužvanim pravom na žalbu u sljedećem životu.
Da li je zaista pobjedio Kajin?
Pitam se da li je na isti način postupio kada je netko iz redova njegove stranke na kakvom marenda-domjenku prozvao tzv. Furešte?* Koje furešte?
One furešte koji (geo podrijetlom) nisu noštri**. Oni zbog kojih je maledetta ona kurijera***…oni preko Učke…oni koji nam uzimaju poslove i šolde. Kako prenosi Glas Istre, pogrdni naziv furešto da se čut čak i u prostorijama jednoga(?) grada.
Možda uvaženog g. Kajina to ne dira? Možda on misli da je riječ o regionalnom patriotizmu? Što to priječi g. Kajina da na ovaj (istarski) vid fašizma i ksenofobije reagira jednako oštro? Možda zato jer je podjela na noštre i furešte osobni kredo velikog dijela članova njegove stranke?
Fašizam je opasan upravo stoga što je u početku nevidljiv i teško prepoznatljiv, poput je poodmukle bolesti u čijem zametku je teško podijeliti zdravo od bolesnog tkiva. Mrziti došljake, u Istri nije ništa drugo ili različito. Za taj socijalni «fenomen» postoje ustaljeni pojmovi koji nikome od noštrih ne služe na čast. Fašizam se u naše društvo ustalio kao vječiti virtualni tumor što odlazi i vraća se. Iluzija da je istarski čovik imun na to je, blago rečeno, deplasirana. U najzabitijem dijelu svijeta postoje ljudi koji postojeću, kritičnu situaciju, opravdavaju tvrdnjama da su došljaci zajebali stvar. Nije tu Istra nikakva iznimka, naprotiv, Istra je kao jedna od najrazvijenijih županija barjaktar netrpeljivosti i ksenofobije. Prosječni Istrijan nije Kajinov antifašist, on je netko tko organski ne podnosi ni Rvate, ni Šerbe, ni Božnjake, ni Šiptare…jer je maledetta ona kurijera ča hi je dopeljala.
Pitam se stoga gdje je sada vrli gvardijan istarske savjesti, uvaženi saborski zastupnik čije briljantne govore citiraju i izvan Istre?
LEGENDA:
* - FUREŠTO-JEBENI STRANAC
** - NOŠTRI-NAŠI
*** - MALEDETTA KURIJERA ČA HI JE DOPELJALA-PROKLETI AUTOBUS ŠTO IH JE DOVEZAO
Pitanje svih pitanja, smiju li Thompson i Brena odsvirat duet u Areni u Puli:
Asariel nije samo Gargamelov mačak. On je...gospodar svih voda na svijetu, anđeo mašte, imaginacije i irealnog.
Osim irealnog, mističnog i gorkog osjećaja ne postoji niti jedan drugi motiv koji bi me stopio s njom. Unatoč tome, naša dva tijela koračaju smijelo kroz mećavu. U kutu zgrade dočekuje nas blijedi anđeo destrukcije sa sakramentima demonske magije. Visoko iznad nas, habsburški božić upravo teče i ja ga nazirem kroz svijetla bezbrojnih prozora.
Maja je Ivoni poklonila DVD «Moje pjesme, moji snovi». Ivona je Lani poklonila biografiju Rose Luxemburg. Maja mi je poklonila kaleidoskop. Ja sam Deanu poklonio šrapnelu. Dean je Ivoni poklonio HC kompilaciju.
--- ovo nismo bili mi nego sve sranje koje smo stavili u sebe noćas, plus što malo uživamo u drami, se slažeš?
Slažem se Baby, apsolutno se slažem i ne znam s koje strane Črnomerca se ide prema gradu dok čekam da me pregazi ta šestica zvana čežnja.
Tulumi počinju kao matineje. Prvi se odnekud pojavi Sale koji se na kraju tuluma vraća natrag u prašnjave knjige, kao duh. U pogledu njegove pratilje Tihane prepoznajem jednu od onih žena koje se zbog dobrote ili razuma u životu teško nalaze sa srećom. Prije se, recimo, nađu sa Saletom. Diablo se od Delboya razlikuje po tome što mu je ukus besprijekoran, bilo u odabiru klope, obleke, cuge ili muzike. Lijepa Samoborka Sabi podsjeća na Matu Hari. Vječito nekamo putuje i svugdje je na odlasku. «Bad motherfucker» je posebna priča. O njemu zaista ne bih...
Svaka čast ambijentu, atmosferi i svemu, ali moram priznat da mi je pun kurac tuluma. Pun mi je kurac snijega. Druženja, uspomena i opijanja. Sebe samoga u tom vremenu koje mi nikako ne ide u prilog. U biti, naj mi je pun kurac njezinih odlazaka, rastanaka i sličnih fatalnosti. Opet je nekamo otišla. Otišla je u Gorski Kotar i udiše svjež zrak, buxa se po ognjištima, pije planinske eliksire od brusnica, sluša zavijanje vukova i dolazi k sebi.
Užas je u prolaznosti. Užas je tvoja blijeda vizija koja to nikada nije trebala postati. Užas je bezosjećajan, prazan i logičan. Iza tebe je užas. Stoji u kutu i smješka ti se iza leđa. Nos mu je krvav. Užas će te jednoga dana naguzit Baby.
Najmanje što mi je te večeri trebalo od svega, bila je rasprava sa Jehovinim svjedocima, a ipak....Pozvonili su na vrata, a vječito dobronamjerni Jura ih je pustio unutra. Stariji par, moguće i bračni, iznenađujuće brzo se aklimatizirao u primaćoj,
«Raspravljali smo mnoge stvari»
J. Štulić
Jura ih ipak preventivno upozorava:
-ok možemo pričat o svemu, ali mi ćemo možda pušiti travu ako Vam ne smeta?
-Mislite...Vi?
-Da, mi-ja, cura i prijatelj. Hoćete i Vi?
Tren snebivanja. Stari se ipak snalazi:
-Ne pobogu! Upravo o tome smo i kanili porazgovarati se sa Vama...vidite, mladi gospon, Vi ste izgubili ključ života...
Probudite se i sve ostale spike što su uslijedile, ticale su se uglavnom ključa. Alegorijski ključ kojega smo izgubili, omogućit će nam da lakše prođemo kroz, kako bi je Samuel L.Jackson nazvao: The valley of darknes.
Raspravi sam doprinosio povremenim ciničkim upadicama čime sam izazivao prešutni gnjev kod staroga propovjednika. Vjerujem da me je mrzio. Taman je nanjušio Juru kao plodno tlo, ali ja...baš mu nisam trebao. To ga je vjerojatno i inspiriralo za priču o vragu i slavi prema kojoj je vrag u početku bio anđeo:
-I bje on ljubomoran na božiju slavu. Htjede biti obožavan i slavljen kao sam bog.
Aha! Hrabro sam deducirao poantu da iza svake imitacije boga stoji upravo njegov opozit, crni vrag!
Moram priznati da sam vraga zamišljao drugačije. U vizijama što se javljaju prilikom spomena riječi vrag, vidim uski kozji tor i u njemu neobuzdanog, rogatog prča.
Da li je vrag demon?
Hm, demon mi zvuči konspirativno. Uhoda. Vidim ga mutno.
Stari je polako uzmicao. Njegova pratilja također (ako je ikad i činila išta mimo njegove volje?).
-Dobro mlada gospodo, mi bi sada trebali poći...
-Samo Vi dajte!
Rekosmo uglas i ja i Jura i Dijana. Čekala se samo završna nota starog:
-Bilo nam je jako drago razgovarati se sa Vama. Vi ste mladi i nadam se da ste shvatili koliko je bitno da nađete ključ u Vašim životima.
-Laku noć!
Napokon ih isprativši, Jura je odahnuo:
-Pustite mi Velvete, srolajte mi pljugu i ne pitajte me ništa!
U najboljoj namjeri prekida ga zvonce. Flash:
Ubogi par Jehovinih svjedoka, stajao je na vratima, iščekujući Jurinu milost:
-Mladi gospon, mi se izvinjavamo, ali haustor je dolje zaključan...imate možda ključ?