utorak, 11.12.2012.

GRUPA ZA SJEĆANJE

Slobodne aktivnosti u staračkom domu uključuju razne grupe namijenjene animaciji štićenika. Teško je iz moje perspektive govoriti o onome što se dešava u ljudskoj starosti, ali je činjenica da je starost groteskna. Bića što šetkaju hodnikom, svjesna su da sa njima nitko više ozbiljno ne računa. Tišinu među njima prekida škriput kotačića pretrpanih kolica koja guram. Teta Roža želi da joj pročitam raspored slobodnih aktivnosti sa panoa.

-A di bite Vi teta Roža, u koju grupu?

-Ma u hipertoničare.

-A ča Van je to?

Tako doznajem da su hipertoničari ljudi koji uživaju pričati o bolestima. Tražim satnicu na panou, a za oko mi zapinje grupa za uspomene. Kako to moćno zvuči: grupa za uspomene. Predpostavljam o čemu se radi. Ne odolivši iskušenju, zavirio sam na kratko u učionicu gdje je sastanak upravo bio u punome tijeku. Riječ je držao domobran Kecelja, simpatični čovječuljak u kolicima čijih sam se ratnih podviga već bio naslušao. Fascinantna je ta njegova ravnodušnost. Uopće se ni trenutka ne obazire na negodovanje ostalih iz grupe:

-A Kecelja to si nam već pričao...

-Zašto moramo uvijek o ratu?

Fascinacije je također vrijedna i ljubavna veza koju Kecelja održava sa teta Milicom. Zašto?
Teta Milica je izbjeglica iz okolice Knina. U plamenu oluje, nestala je i njena kuća u Pađenama. Uvjetno se može reći da je teta Milica imala sreće nagoditi se sa hrvatskom vladom oko smještaja u domu. U međuvremenu je oboljela od alzheimerove bolesti što ju čini jedinom koja je podložna slušanju Keceljinih priča.


Kao šire namijenjiva poanta koja daje pečat cijeloj groteski, njihova veza otvara nove mogućnosti suživota; domobran Kecelja koji se u kolicima prisjeća svojih ustaških nestašluka i njegova pratilja, teta Milica, Srpkinja iz Hrvatske. U njihovom modelu, oprost i zaborav omogućuje tajnoviti posrednik Alzheimer.

Slava im.




R.I.P. KECELJA&MILICA



* * *