srijeda, 19.12.2012.

SERVUS 041

Ljubim ruke milostivica! To ste baš lepo rekla!
Preporučam se sa štovanjem!
Prosinac O4. Zagreb.
Domovina što mi se zbiva pred očima, u stidljivo-europskom
je ruhu;
Saloni T-svijeta. Budućnost u izlogu.
Na platzu, jedan od «Kraljeva ulice» razgibava dojmljivi
bariton:
-Sve za sriću šta triba su žena, čovik i moreeeee...
Plijeni ta njegova opuštenost u masi. Stari je to performer.
U «Tkalči» se trača Vlatka Pokos, Silvija Lux, Miomir Žu-
žul. Trača se Tanja, Lana, Leona...Kava, kava, kava s hlad-
nim.
Samouvjereni Agram uopće me ne doživljava i to mi tako
godi. Iz svega što mi pruža odabirem staru soc-realističku,
stajaću birtiju. Sve je puno faca iz drama Fadila Hadžića;
Otekli novinari, ljubičasti montažeri, po koji špijun i neu-
gledna Barica sa dlakama pod najlonkama u bijelim «boro-
sanama» otvorenih peta i prstiju.
To mi reci!
Nitko ne zna tko sam. Nitko ne zna zašto sam tu.
Nitko ne zna šta u torbi nosim!
U torbi nosim nekakve skripte, šal, parker kemijsku, jabuku
i naravno "Mačku na vrućem limenom krovu"..
Izgledam normalno i dosadno. Ne privlačim ničiji pogled.
Klonim se sranja. Škrt sam. U biti, tipični malograđanin;
Ništa mi ne znači prosjakinja na Ilici. Ništa mi ne znači
Eurokaz. Smrt Yassera Araffata pogotovo.
Negdje blizu mene, krpa se državni proračun, dijele se dip-
lomatske note. Nekome se nudi mito. Nekome se upravo
prijeti zbog kamata. Netko krije drogu u podrumu...tu neg-
dje, u Zagrebu.
Purgeri bi rekli «dotepenački sindrom».
Tanja Pureta bi rekla «reakcija na naglu promjenu sredine».
Servus!


* * *


Bornu sam zatekao tamo gdje je bio i tada. U antikvarijatu to jest.
Tako ti je to kad si pouzdan.

-Ne mrem verovat, Jejo!?

Da, jer upravo «Jejo» je jedan od mojih nadimaka, točnije onaj koji mi ide na kurac. Borna je odrastao u Istri. Vječito je markirao solfeđo radi nogometa. Loše je tapkao sličice. Bio je sa Vanesom i sa Wendy, a ustvari je volio Anu B. Radi nje je naučio svirati bluz. Imali smo bend koji se nikada nije okupio kompletan. Snimali smo oko 15 pjesama dnevno, mono tehnikom neposredno na moj stari JVC kazić. Zvali smo se The name of the bend. Famozni Nejmsi!
U međuvremenu se Borna obreo i par godina u Amsterdamu i od tada mrzi skunk.

-Borna di ćemo večeras?

-Znaš kaj, ja sam mislio prvo na Borisa Mikšića pa do frenda i onda u Gjuru na Ivanu Sajko...

-Nemoj me jebat da znaš Ivanu Sajko?

-Pa kaj, pa to mi je frendica*.

Ivana Sajko piše opake drame. Izgleda ništa manje( barem na onoj slici iz «Vijenca» ). Program mi se uglavnom dopao:

-A šta baš moramo ić na tog Mikšića?

-Pa i ne moramo, ali cuga je fri.

Silazimo na trešnjevačkom trgu. Sjednem na klupu sa koje je "kroejšan drim Mikšič otisnuo se u bijeli svijet sa 20 000 dinara u džepu (tramvajska karta bila 6 000 op.a.zguglo)

-Yesss još jedna antologijska klupica!




* * *