Nadovezujući se na tezu o ratu kao velikoj dosadi (vidi B.Brecht, D.Buzzati…), promišljao sam dalje, pokušavajući odbaciti laži, priviđenja i sugestije. Odbacio sam čak i mržnju uz sav njen opojni zov. Ne smatram se zbog toga nadčovjekom jer nekako slutim da bi ta greška bila kobna za kvalitetu promišljanja. Zanima me što jest toliko iracionalno u našim bićima da ne možemo prihvatiti neke najjednostavnije postulate i djelovati u skladu sa istima.
Moderna država nema lice, dušu ni karakter. Moderni političar je sivi, bezlični, birokratski štakor-zoon politicon-pantagana(pogledaj samo onoga Barosa, Browna ili Prodija?). Veliki ljudi bili su karakteristični za 20. vijek-veliki državnici(Churchill, Tito, Mao…), veliki pisci(Hemingwey, Marquez, Krleža…), veliki nogometaši(Puskasz, Platini, Maradona, Cantona…). Danas se Maradona ne bi sastao sa loptom, ali njegova karizma u današnjem svijetu nogometa jednostavno ne postoji.
Modeli države po mjeri čovjeka su obični kič mitovi u kojima više nema mjesta za troglave zmajeve, ali se nađe poneka fotelja za Slobu Miloševića na primjer? Odhrvati se diktaturi naporan je proces u kojemu najjasnije izlazi na vidjelo prava nemoć sirotog demosa, čak i u demokraciji. Nisam pobornik ideje da svaki narod ima vođu kakvoga zaslužuje. Floskula-koji to narod zaslužuje Hoeneckera?
Sve sam to dokučio dok sam mirovao u ratu koji jest bio velika mašinerija dosade: sjedio sam u zaklonu, slušao krilca granate u zraku i razmišljao o državi. Do mene je čučao stanoviti Rapić koji je jamačno razmišljao o dezertiranju. Dolje pred Drvarom, nekakav tenk je van dometa naših maljutki, uporno gađao u nas.
Zgrozilo me nešto puno tiše od tog tenka. Grozila me spoznaja da država može biti emotivno nezrela…da država pokazuje emociju identičnu onoj kakvu proživljava 12 godišnjak pretučen od svojega vršnjaka. Sjetite se djetinjstva? Nije li to ta priča? Nije li bijedno da cijela jedna država, na međunarodnom planu nastupa kao onaj slabić, Pucko ili Ćiro koji dobije batina i onda okolo slaže suprotno?
I taj običaj da proglašavaju pobjedu u trenucima totalnog poraza…sad si zamislite cijelu državu koja nastupa ispoljavajući ljubomoru, prkos ili, recimo, državu koja se pravi važna?
…A ima ih.
Post je objavljen 18.01.2013. u 16:00 sati.