Pokojni Cule i Pacesko likovi su o kojima sam pisao post Zapad je istočno. Jednom sam njima dvojici, usred nekakve pijanke, obećao neprikosnoven status u svojim pričama. Ono što su izveli neki dan zaslužuje mjesto u svjetskoj antologiji prevara.
Zima u primorju tužna je za sve, ali posebno ju teško podnosi lumpen-proletarijat. U svako drugo godišnje doba lova cirkulira, ali zimi je špina zategnuta do kraja. Zna se tako desit da Cule i Pac ne jedu danima. Tada sjede u "kući cvijeća", cugaju ukiseljeno vino i nastoje se što manje kretati jer tako se ne osipa energija potrebna za golo preživljavanje.
Dovedeni do srži egzistencijalizma, čučali su treći dan posta razmišljajući u padežu varalica koji odgovara na pitanja kako? I koga?
Nikada ni jedna glad nije bila preča od dostojanstva Pokojnog Culeta. Važan je stil i efekt. Žrtvu obično odabiru po zaslugama. Nekoga kao što je barba Mario na primjer-škrti susjed koji drži kokoši, golubove i, nota bene, kuniće. Sada bih želio biti scenarist BBC-jevog dokumentarca «Survival»:
U kadru je muški kunić kojega barba Mario brižljivo hrani travicom u Istri poznatom kao «erbašpanja». Prilazi im Pacesko čija je spika bistrija od sokoljih očiju. Za brižnog je kunića, Paceskova spika trenutno opasnija od svih lisica, mačaka i ostalih prirodnih neprijatelja. Pacesko je neprirodni neprijatelj, a spika mu je sljedeća:
-Ćao barba Mario, kako ste?
-O mladić! Ča je? Ča ti rabi?
-Ma smo dobili jednu zečicu pak nam rabi jedan jaki muški da ju dobro opali!
-A vero si munjen! A bom, ako je samo za to, na, zemi si tega črno-bilega, taj je kapac za jebati.
Crno-bijeli kunić se nedugo zatim našao serviran, srednje pečen i nezačinjen na trošnom stolu u kući cvijeća. Pokojni Cule (kojega su već za života prozvali "pokojni") čučao je zečju kost i predložio Pacesku:
-Kad te pita di je zec, kaži mu da smo ga zaposlili u porno industriji.