BK - SEHARA

25.02.2010., četvrtak

Kostajnička životna filozofija: NADIMCI – SVAKI IMAO SVOJ SMISAO

Život prođe, što kažu, dok udariš dlan o dlan. Onda nije uopće čudo što tako malo znamo o svojim najbližima. O komšijama, prijateljima, sugrađanima...da se i ne govori. Ne znamo mnogo toga ne samo o ljudima iz svoje blizine i okoline, nego i o događajima , stvarima, stanjima... Primjerice, do danas nisam znao, a ispriča mi moja bivša komšinica, anegdotu u vezi s nadimcima. Šezdesetih godina prošlog vijeka u Kostajnici je bio vrsni majstor keramičkog posuđa i drugih predmeta od pečene gline. Na vašarima i sajmovima njegovi proizvodi su se isticali visokim sjajem, izuzetno finom poliranošću i ukrasima. Posebnu prođu su imali ćupovi za pekmez i testije za vodu. Jednog dana malu djevojčicu Riki mati pošalje da kupi kod našeg lončara testiju. Bilo je vrelo ljeto, a voda u testiji uvijek je ledena, friška, s posebnim okusom i što je najbitnije zdrava za piće. Požuri Riki do lončareve kuće (u prizemlju bila radionica), kad vrata zaključana. Ona pogleda u male pendžere na katu kuće i viknu: „Satro... Satro...“. U tom se raširiše okna, a na pendžeru se pomoli naočit srednjovječan čovjek: „Šta trebaš, curice?“ „Mama me poslala da kupim testiju“, odgovori Riki. „Eto me dole“, kratko će naš lončar. „Izaberi“, reče joj. Riki malo pregleda po radnji i dohvati jednu što joj se posebno svidjela. Pruži pare i taman kada je krenula, lončar će: „Ko ti reče da me zoveš Satro“. „Mama“, Riki će ti. „Znaš ti što mene zovu Satro. Ja sam pao s tvoje mame i tako se satro“, kaže naš velemajstor u izradi keramičkog posuđa. Zgrabi Riki testiju i k´o zrno kući. Odmah ispriča ukućanima šta joj je rekao Satro. Pravi skandal smirila je nana Rikijeva tako što je otišla do lončara, a ovaj se izvinuo i kazao samo da se malo našalio na račun dobivenog nadimka. Inače, rijetki su Kostajničani koji nisu imali svoj nadimak. Bilo da ga je dobio u kući, školi, na poslu, negdje vani... Neki su se ljutili. Većina nije. Neki su nadimci bili šaljivi, neki uvredljivi, a najviše dobroćudni. Često smo se pitali: Zašto baš taj? A svaki je imao svoj smisao. I duboki razlog. Nekad otkriven. Ponekad zatajen. Evo nekih što mi padoše napamet: >Kinderica>(imala puno djece), Rora, Vojin (iz TV-serije - zaboravio gdje se nalazi kada ga je pogodila lopta), Šeki, Bijeli, Gospođa, Lule, Bajlag, Cager, Guma, Trut, Kafana, Poskok, Tusa, Dubica, Dolar (bio u Americi), Mamica, Roklja, Bigo, Cigo, Hero, Cica, Brižitka (svaki grad uz našu Unu ima svoga Lera)... I za kraj recimo da su nadimci dio leksičkog blaga bosanskog jezika. U sebi sadrže elemente tradicije, običaja, životne filozofije i pogleda na svijet.

- 20:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #

22.02.2010., ponedjeljak

Kostajničke uspomene: STARI FIJAKERI I VRANI KONJI

U vrijeme između dva svjetska rata na kostajničkom području nije se znalo za bicikl, a kamoli za auta. Najbrže i najsigurnije prevozno sredstvo bili su fijakeri. Po njima, nadaleko poznati bili su Sombor i naš Šeher. Tradicija se nastavila i u Titoslaviji. Sve do raspada bivše nam države. Mnogi od kostajničkih fijakerista već odavno su na Ahiretu, a druga većina u mirovini. Jedino je Omer Žigić, više kao turistička atrakcija, ostao da njeguje i održava ovu tradiciju. Glavno zanimanje fijakerista bio je prevoz putnika sa Željezničke stanice udaljene tri kilometra od naše (baš)čaršije. No, fijakerom se odlazilo na vašare u Bosansku Dubicu i Bosanski Novi, do plaže Plandište, Strigove, na Omahu, pijacu, u ambulantu, na razne proslave i slavlja, u porodilište... Posebna atrakcija bili su svatovi s fijakerima. Gizdavi i okićeni vranci, zelenci, bijelci... vozali su svatove po kostajničkim mahalama i sokacima, a onda odlazili do matičara. Poslije toga zastali bi obavezno kod Hrubya u Hrvatskoj Kostajnici da fotografijom ovjekovječe sudbonosno „DA“. U bilo koji vakat dana, ako biste prolazili pokraj željezničke stanice u Hrvatskoj Kostajnici, mogli biste zapaziti pokoji fijaker što iz navike, a ne neke velike zarade, čeka dolazak putničkog ili brzog voza. Dežuranje i iščekivanje mušterija bilo je dano-noćno. Fijakeri su sedamdesetih godina prošlog vijeka dobili na ljepoti, dizajnu i ugodnosti, prilagođavajući se tako i za vožnju gospode, ali i za različite vremenske uvjete; kišu, sunce, vjetar... Kada god bih dolazio u svoj zavičaj i počeo se spuštati niz Verginu stranu, odakle se pruža predivan, idiličan, pogled na obje Kostajnice, zažalim što to nije u nagizdanom starom fijakeru u koji su upregnuti plemeniti vrani konji. Topot kopita i njihov bat često čujem, mada fijakeri više ne jezde preko Napoleonovog mosta što premosti dvije obale ispod kojih je jedinstvena i jedina Una. Danas fijakeri kod Kostajničana pobuđuju nostalgiju za vremenom kada je život tekao sporije i zbog toga bio intenzivnije proživljavan. Kostajnički fijakeristi: Avdo Bobija, Ramo Durmić, Ahmet, Osman, Ćerim i Sadik Sofilić, Niko Grublješić, Ibrahim Suljanović - Dersan, Milan Predojević, Alija i Hasan Tihić, Salih i Adem Ćurt, Avdo i Safet Šabić, Rašid Dugonjić, Zuhdija Tabaković, Omer i Adem Korajac, Sejfo Golić, Hasan Suljanović, Arif Burzić, Adem-Adeš Ikanović, Alija-Alijca Goražda, Branko Urbanić...

- 22:53 - Komentari (0) - Isprintaj - #

19.02.2010., petak

Kostajničke neuobičajene opklade: PREPLIVAO ZALEĐENU UNU

Najzanimljivije četiri kratke, istinite, priče u vezi kostajničkih neuobičajenih opklada smještene su u vakat kada nije bilo kladionica niti zvaničnog klađenja. Ipak, kao i sada, sve vrste klađenja su svaka na svoj način uzbudljive, zanimljive i nezaboravne. Bilo je različitih vrsta opklada. Od trke konja, borbe pasa, pijetlova, sportskih i političkih, do klađenja u vlastiti život. Prava poslastica su kostajnička klađenja. Evo, nekih: Priča prva: PODIGAO ZAPREŽNA KOLA PUNA KAMENA Ostavio je dubok trag u meni. Zvao se Suljan. Mada je bio mršav, izgledao je gromada od čovjeka. Nosio je trifrtaljni, crni, zimski kaput, gotovo preko cijele godine. Riječ mu je bila dukat. Ozbiljan i odmjeren u držanju. Govorio je rijetko i kratko, ali uvijek u šaljivom tonu. Ljudi su ga izbjegavali, ali i on ljude. Kažu, zbog tuberkuloze, koju je bolovao. Svakodnevno odlazio je u našu (baš)čaršiju. Prohoda, popije kahvu. Pokupi pokoji haber i kući. Tog puta zadržao se nešto duže. Kočijaši što su vozili kamen iz „Crnog potoka“ parkirali su zaprežna natovarena kola kod gostionice Balj. Priča po priča i pala je opklada. Ko podigne zaprežna kola natovarena kamenom dobit će dnevnicu od svih njih. Suljan ih je lagahno odgurnuo, prišao kolima otpozadi, uzeo za rudu i podigao u zrak. Još je usput upitao: „Koliko da držim“? Svi su bili zapanjeni i bez teksta. Drugi put, našao se u „Paležu“ (gostionica) zajedno s nekolicinom „partizanskih“ moćnika i gospodara naše varoši. Inače, bili su male pameti, posebno kada bi uzeli čašicu više. Počeli su s jeftinom ironijom do bezočnog bezobrazluka provocirati Suljana. Jedan od njih, poznati kabadahija i silnik, posebno nad tadašnjim muslimanima, okrenuo mu se i rekao: „Izvadi crvenku dat ću ti sve koliko imam u džepovima i šajtovu“. A, imao je zaista mnogo. Suljan je tiho odgovori: „Stavi sve na stol, ja ću svoje, pa neka nosi ko ima više“. Cerekajući se u lice stavio je na stol gotovo malo bogatstvo. Tada je ustao Suljan. Otkopčao svoj trifrtaljni kaput, oporio malo postave i počeo vaditi. Nakulao je malo brdo novčanica. Zatim, pokupio sve sa stola, i u svojoj jedinstvenoj trapavosti, napustio gostionicu. Otišao je na Ahiret u najboljim godinama. Priča druga: HRVAO SE I OBORIO MEDVJEDA Cigani-čergaši, osim što su žene i djecu slali u prošnju i gatanje, kada bi se zaustavljali u Crnom potoku ili na Meraji, obavezno su vodili jednog, dva, pa nekad i više medvjeda. Oni su se uglavnom penjali uz banderu. Igrali uz ritmove ciganskih udaraljki. Plesali, samo njima znane plesove. U jednoj od tih grupa bio je poznat, ogroman medvjed, koji je služio samo za hrvanje s ljudima. Upravo on im je bio najsigurnija i najveća zarada. Mladići su se htjeli dokazivati pred djevojkama, jaranima... kako su hrabri i jaki. No, svaki je napuštao borilačko polje pognute glave. Jednom se na Meraji našao i Suljo Pilaušić. Ljudeskara od preko stotinu kilograma, sav koščat i gotovo dva metra visok. Promatrao je borbu medvjeda s nekoliko mladića. A zatim i sam ušao u obilježeni prostor. Počelo je kao i s drugima. Malo ispitivanje. Obilazak u naokrug. A onda zgrabili su se u koštac. I, gle čuda! Suljo je podigao medvjeda od zemlje, a potom ga srušio na travu. Svi su aplaudirali, osim Cige, vlasnika medvjeda. Više se nikada nije pojavio u našoj Kostajnici. Priča treća: PREPLIVAO ZALEĐENU UNU Bilo je to davno. Godine 1903. Ciča zima. I Una se zaledila. Rijetko je ko izlazio iz kuće. Jedino su se tadašnji bogatuni (trgovci, zanatlije) okupljali po kafanama. Uz mezetluke i kuhano vino, u svom dokoličarenju i spravljanju varoških spletki skupiše pare da bogato nagrade onog ko prepliva Unu. Mislili su da takvi na ovom dunjaluku nije. Prevarili su se. Čuo za to Mujo Goražda i pravo u (baš)čaršiju. Poveo sa sobom jarana. „Pare njemu i svi na most“, rekao je.. Krenula kolona za Mujom. Kako se išlo prema Starom gradu, tako se kolona povećavala. Dođe Mujo do Une, skine se, zatrče i baci potrbuške na led. Dodranih 20-tak metara je klizio, dok nije led popucao i on se našao u ledenoj vodi. Nije plivao, nego ronio. Na drugoj obali, gdje se premjestila publika, porazbijali su led kako bi mogao izaći. Kada ga neko od prisutnih upitao: „Pa, bolan, što roni“. On mu kratko odgovori: „Budalo, pa ispod vode je toplije, nego vani“. Ovog ljeta htjedoh njegovu sliku. Njegov sin rahmetli Alija (nedavno preselio na Ahiret), usput mi ispriča: „Bio je on posebna sila. U drvima zatekne ga lugar. Nakon prepirke otac mu moj oduzme pušku i zajedno s drvima donese do kuće. Nakon izvjesnog vremena odvedu ga zbog toga u zatvor. Tamo se isto za okladu, pohrve sa šefom zatvora, i umjesto da dobije nagradu, produže mu pritvor. Ima toga još mnogo, ali drugi put“. Nažalost, drugi put neće biti. Alija ili kako smo mu mi tepali, Alijca, zbog ogromne visine i krupnoće, od moždanog udara nedavno se preselio na drugi, pravedniji svijet. Inače, Mujo je živio pune 103 godine (1867-1970.). Priča četvrta: ODE SALEŠ, ODOŠE I MOJE PARE Butika mu je uvijek bila puna. Ne zbog šišanja i brijanja, nego zbog njegove zajebancije. Nikog nije štedio, a uzrečica mu je bila – Ko te šiša? Saleš, odgovarali bi horski. Jednog vrelog julskog dana brijačnica puna. Ulazi rahmetli Ćejn: "Ko li je danas na redu"? "Saleš" – povikaše svi. „Šta je“ – Ćejn će potom. "E, vidiš, svaki dan on nekog tu „navlači“, a danas mu Ale nudi stotku da po ovakvom lijepom, toplom i sunčanom danu skoči s mosta u Unu. Još uvijek se nećka". Proračunati i pronicljivi Ale znao je da Saleš rijetko odlazi na Unu. Nije mogao od zauzetosti. To mu je bio dodatni motiv insistira na opkladi. Graja, galama, vika, nadvikivanje... Od jednom će Saleš: „Daj pare i idemo“. Ale se nećka, te na povike ostalih prisutnih lati se za novčanik i izvadi stotku. Saleš uzme ključ, istjera sve iz radnje, zaključa i uputi se prema čaršiji. Za njim krenuše svi prema Napoleonovom mostu. Stvar se uozbiljila. "Teško da će skočiti, izvest će nešto, da li uopće zna plivati, znao on kako će se opravdati...", govorili su usput. Ne obazire se Saleš na priče. Ide, maršira na čelu kolone. Do srednine mosta. Tu stane, skine se u gaćice i pravo na ogradu. Viče mu Ale da ne mora s ograde skakati. Vraća se, podiže hlače, uzima pare i u s njima u usta. Bez zastoja penje se na ogradu i hop... Ode Saleš! Bučnu u vodu. Čekaju da izroni, ali ga nema. Minut, dva, pet... „Gotov je, utušio se“, kaže Ćejn. Na to će Ale: "Ma, dobro, ode Saleš, ali šta ću ja, odoše i moje pare“! Kada su krenuli kući Saleš iza ledobrana, gdje se skrio, viknu: „Zajebucnuli ste se. Evo mene, a evo i mojih para“ Takav veseljak i teška dobričina, začudo naroda, kada je ostao bez svoje supruge Subhe, presudio je sam sebi - objesio se, na veliku žalost i tugu svih Kostajničana.

- 23:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Kostajničke neuobičajene opklade: PREPLIVAO ZALEĐENU UNU

Najzanimljivije četiri kratke, istinite, priče u vezi kostajničkih neuobičajenih opklada smještene su u vakat kada nije bilo kladionica niti zvaničnog klađenja. Ipak, kao i sada, sve vrste klađenja su svaka na svoj način uzbudljive, zanimljive i nezaboravne. Bilo je različitih vrsta opklada. Od trke konja, borbe pasa, pijetlova, sportskih i političkih, do klađenja u vlastiti život. Prava poslastica su kostajnička klađenja. Evo, nekih: Priča prva: PODIGAO ZAPREŽNA KOLA PUNA KAMENA Ostavio je dubok trag u meni. Zvao se Suljan. Mada je bio mršav, izgledao je gromada od čovjeka. Nosio je trifrtaljni, crni, zimski kaput, gotovo preko cijele godine. Riječ mu je bila dukat. Ozbiljan i odmjeren u držanju. Govorio je rijetko i kratko, ali uvijek u šaljivom tonu. Ljudi su ga izbjegavali, ali i on ljude. Kažu, zbog tuberkuloze, koju je bolovao. Svakodnevno odlazio je u našu (baš)čaršiju. Prohoda, popije kahvu. Pokupi pokoji haber i kući. Tog puta zadržao se nešto duže. Kočijaši što su vozili kamen iz „Crnog potoka“ parkirali su zaprežna natovarena kola kod gostionice Balj. Priča po priča i pala je opklada. Ko podigne zaprežna kola natovarena kamenom dobit će dnevnicu od svih njih. Suljan ih je lagahno odgurnuo, prišao kolima otpozadi, uzeo za rudu i podigao u zrak. Još je usput upitao: „Koliko da držim“? Svi su bili zapanjeni i bez teksta. Drugi put, našao se u „Paležu“ (gostionica) zajedno s nekolicinom „partizanskih“ moćnika i gospodara naše varoši. Inače, bili su male pameti, posebno kada bi uzeli čašicu više. Počeli su s jeftinom ironijom do bezočnog bezobrazluka provocirati Suljana. Jedan od njih, poznati kabadahija i silnik, posebno nad tadašnjim muslimanima, okrenuo mu se i rekao: „Izvadi crvenku dat ću ti sve koliko imam u džepovima i šajtovu“. A, imao je zaista mnogo. Suljan je tiho odgovori: „Stavi sve na stol, ja ću svoje, pa neka nosi ko ima više“. Cerekajući se u lice stavio je na stol gotovo malo bogatstvo. Tada je ustao Suljan. Otkopčao svoj trifrtaljni kaput, oporio malo postave i počeo vaditi. Nakulao je malo brdo novčanica. Zatim, pokupio sve sa stola, i u svojoj jedinstvenoj trapavosti, napustio gostionicu. Otišao je na Ahiret u najboljim godinama. Priča druga: HRVAO SE I OBORIO MEDVJEDA Cigani-čergaši, osim što su žene i djecu slali u prošnju i gatanje, kada bi se zaustavljali u Crnom potoku ili na Meraji, obavezno su vodili jednog, dva, pa nekad i više medvjeda. Oni su se uglavnom penjali uz banderu. Igrali uz ritmove ciganskih udaraljki. Plesali, samo njima znane plesove. U jednoj od tih grupa bio je poznat, ogroman medvjed, koji je služio samo za hrvanje s ljudima. Upravo on im je bio najsigurnija i najveća zarada. Mladići su se htjeli dokazivati pred djevojkama, jaranima... kako su hrabri i jaki. No, svaki je napuštao borilačko polje pognute glave. Jednom se na Meraji našao i Suljo Pilaušić. Ljudeskara od preko stotinu kilograma, sav koščat i gotovo dva metra visok. Promatrao je borbu medvjeda s nekoliko mladića. A zatim i sam ušao u obilježeni prostor. Počelo je kao i s drugima. Malo ispitivanje. Obilazak u naokrug. A onda zgrabili su se u koštac. I, gle čuda! Suljo je podigao medvjeda od zemlje, a potom ga srušio na travu. Svi su aplaudirali, osim Cige, vlasnika medvjeda. Više se nikada nije pojavio u našoj Kostajnici. Priča treća: PREPLIVAO ZALEĐENU UNU Bilo je to davno. Godine 1903. Ciča zima. I Una se zaledila. Rijetko je ko izlazio iz kuće. Jedino su se tadašnji bogatuni (trgovci, zanatlije) okupljali po kafanama. Uz mezetluke i kuhano vino, u svom dokoličarenju i spravljanju varoških spletki skupiše pare da bogato nagrade onog ko prepliva Unu. Mislili su da takvi na ovom dunjaluku nije. Prevarili su se. Čuo za to Mujo Goražda i pravo u (baš)čaršiju. Poveo sa sobom jarana. „Pare njemu i svi na most“, rekao je.. Krenula kolona za Mujom. Kako se išlo prema Starom gradu, tako se kolona povećavala. Dođe Mujo do Une, skine se, zatrče i baci potrbuške na led. Dodranih 20-tak metara je klizio, dok nije led popucao i on se našao u ledenoj vodi. Nije plivao, nego ronio. Na drugoj obali, gdje se premjestila publika, porazbijali su led kako bi mogao izaći. Kada ga neko od prisutnih upitao: „Pa, bolan, što roni“. On mu kratko odgovori: „Budalo, pa ispod vode je toplije, nego vani“. Ovog ljeta htjedoh njegovu sliku. Njegov sin rahmetli Alija (nedavno preselio na Ahiret), usput mi ispriča: „Bio je on posebna sila. U drvima zatekne ga lugar. Nakon prepirke otac mu moj oduzme pušku i zajedno s drvima donese do kuće. Nakon izvjesnog vremena odvedu ga zbog toga u zatvor. Tamo se isto za okladu, pohrve sa šefom zatvora, i umjesto da dobije nagradu, produže mu pritvor. Ima toga još mnogo, ali drugi put“. Nažalost, drugi put neće biti. Alija ili kako smo mu mi tepali, Alijca, zbog ogromne visine i krupnoće, od moždanog udara nedavno se preselio na drugi, pravedniji svijet. Inače, Mujo je živio pune 103 godine (1867-1970.). Priča četvrta: ODE SALEŠ, ODOŠE I MOJE PARE Butika mu je uvijek bila puna. Ne zbog šišanja i brijanja, nego zbog njegove zajebancije. Nikog nije štedio, a uzrečica mu je bila – Ko te šiša? Saleš, odgovarali bi horski. Jednog vrelog julskog dana brijačnica puna. Ulazi rahmetli Ćejn: "Ko li je danas na redu"? "Saleš" – povikaše svi. „Šta je“ – Ćejn će potom. "E, vidiš, svaki dan on nekog tu „navlači“, a danas mu Ale nudi stotku da po ovakvom lijepom, toplom i sunčanom danu skoči s mosta u Unu. Još uvijek se nećka". Proračunati i pronicljivi Ale znao je da Saleš rijetko odlazi na Unu. Nije mogao od zauzetosti. To mu je bio dodatni motiv insistira na opkladi. Graja, galama, vika, nadvikivanje... Od jednom će Saleš: „Daj pare i idemo“. Ale se nećka, te na povike ostalih prisutnih lati se za novčanik i izvadi stotku. Saleš uzme ključ, istjera sve iz radnje, zaključa i uputi se prema čaršiji. Za njim krenuše svi prema Napoleonovom mostu. Stvar se uozbiljila. "Teško da će skočiti, izvest će nešto, da li uopće zna plivati, znao on kako će se opravdati...", govorili su usput. Ne obazire se Saleš na priče. Ide, maršira na čelu kolone. Do srednine mosta. Tu stane, skine se u gaćice i pravo na ogradu. Viče mu Ale da ne mora s ograde skakati. Vraća se, podiže hlače, uzima pare i u s njima u usta. Bez zastoja penje se na ogradu i hop... Ode Saleš! Bučnu u vodu. Čekaju da izroni, ali ga nema. Minut, dva, pet... „Gotov je, utušio se“, kaže Ćejn. Na to će Ale: "Ma, dobro, ode Saleš, ali šta ću ja, odoše i moje pare“! Kada su krenuli kući Saleš iza ledobrana, gdje se skrio, viknu: „Zajebucnuli ste se. Evo mene, a evo i mojih para“ Takav veseljak i teška dobričina, začudo naroda, kada je ostao bez svoje supruge Subhe, presudio je sam sebi - objesio se, na veliku žalost i tugu svih Kostajničana.

- 23:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #

17.02.2010., srijeda

Nekad bilo sad se spominjalo: DVA GRADA - JEDNO SRCE

Moj smisao – besmisla života – jeste pisanje o Kostajnici i Kostajničanima. Nekad sam se oduševljavao i ponosio, a često na papir prenosio o zajedništvu i povezanosti dviju Kostajnica: Hrvatske i Bosanske. Izražavao sam obične radnje, sitne događaje, male radosti i tuge, brige i žalosti kroz ljepotu kostajničkog svakidašnjeg života. Nisam prihvaćao primjedbe grubih i neosjetljivih ljudi da mi takvi pogledi prema rodnom kraju zaklanjaju ostatak svijeta. Sada kada sam prošao kroz nedogledne brige i napore, a otklonio postavljenu zavjesu za ostatak svijeta, Kostajnica mi je i dalje zanosna i lijepa. No, često mi naum padne negdašnje zajedništvo dviju Kostajnica, za koje prije tridesetak godina napisah da su to dva grada s jednim srcem. Mnogo toga bilo je zajedničkog: Stari grad ili Zrinjski, ljepotica Una, Napoleonov most, Željeznička stanica, Fijakeristi... Ženska radna snaga iz Bosanske odlazila je u Hrvatsku Kostajnicu, u „Pounje“, a muška, na radna mjesta u Tvornicu poljoprivrednih strojeva. I druge firme: Tiskara, Obućarska, Banijapromet, Sana, Trgovačka preduzeća, gotovo podjednako su imali zaposlenih s obje strane Une. Nakon završetka osnovne škole Bosanci su morali „prijeko“ u srednju školu, jer je s desne strane Une nije bilo. Po sveske, gumice, pernice, olovke moralo se u Hrvatsku, jer u Bosanskoj Kostajnici jedno vrijeme nije bilo ni knjižare. U kino se prvo išlo u Hrvatsku, a poslije izvjesnog vremena u Bosansku Kostajnicu, pošto se „tamo“ zatvorila, a „ovamo“ otvorila nova bioskopska sala. Koliko je duboka bila povezanost ova dva gradića kazuje i činjenica da su isti ljudi, s istim dirigentom, maestrom Aleksandrom-Šandorom Pavišićem, zavisno gdje nastupaju, u Bosanskoj Kostajnici djelovali kao Hor KUD-a „Potkozarje, a u Hrvatskoj pod imenom „nina Maraković“. Iz kulturnog djelovanja priređivane su zajedničke razne izložbe, koncerti, književne večeri... Sinonim za zaljubljene obje Kostajnice, a dolazili su i drugi iz svih krajeva bivše Jugoslavije, bilo je brdo Djed, što se sa svom svojom ljepotom izdiže u centru Kostajnice, tik uz unski most. U skrovitim gnijezdima crnogorične šume Djeda, na idiličnoj terasi istoimenog restorana..., gdje puca prelijepa panorama obiju Kostajnica, rađane su velike ljubavi. Sklapani brakovi...Također, za cijelo područje, ne samo za Kostajničane oba gradića, šumovito brdo Balj je bilo stjecište učenika, srednjoškolaca, radnika, intelektualaca, poljoprivrednika, gdje su se sakupljali plodovi pitomog kestena, najslađeg na području Bosanske krajine i Banije. Ni sport nije mimoiđen kostajničkog zajedništva. Sve do 1953. godine nogomet se igrao s obje obale Une, a onda Bosanska Kostajnica osniva svoj klub „Partizan“, Jedno vrijeme se takmičio u Bosni, a nakon desetak godina, zbog boljih uvjeta, prelazi u Hrvatsku, što je u tom vaktu bila prava senzacija.

- 20:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #

16.02.2010., utorak

URAMLJENE KOSTAJNIČKE LJEPOTICE

Eh, otkad znam za sebe, naše Kostajničanke su na skali ljepote uvijek kotirale veoma visoko. Nisu to moja smjela mišljenja, nego podaci sakupljeni dugogodišnjim slušanjem priča Novljana, Dubičana, Prijedorčana, Siščana, Krupljana... Danas gledam našu praznu (baš)čaršiju. Tišina. Nepomičnost. Ćutanje, gotovo samrtno. Nije to od studeni. Ni duge zime. Razmišljam... Bilo je to davno. Vrlo davno. Krajem šezdesetih i sedamdesetih, prošlog vijeka. Nastojim da se sjetim da li je ikad tih godina moja (baš)čaršija bila prazna. Bez djece. Bez mladosti. I njenih ljepotica. Ne mogu se otrgnuti od tih misli... Ovuda su, zaista, šetale, šepurile se, kostajničke ljepotice. Paunice. Sve ljepša od ljepše. Pitao bih – gdje li ste sada ljepotice naše. Ali koga? Nema koga da pitam. Niti ima koga da me čuje... Ta briga mijenja i oblik i težinu današnje Kostajnice. Ipak, biće svjetlosti. I ljepotica kostajničkih. Mnoge su već stasale. Kao i nekad šepurit će se one našim Šeherom. Sjetih se Nisvete Gačo, Rahime Ferhatović, Ilmije Džakulić, Tifke Podinović, Nisvete Golić, Emine Čaušević, Lele Novljaković, Rifete-Riki Mustić, Rajfe i Mine Šabić, Emire Krupić... Većina ih je bila visoka. Lijepo oblikovanog, skladnog i pravilno razmjerenog tijela. I vitkih nogu. Neobične ljupkosti. Svježine. Nekako - nevine ljepote. Ljepote od koje oči odvojiti ne možeš. A kada ih ugledaš - samo se snebivaš. Žao mi je što ne znam pronaći mekše i finije značenje. No, znao sam jednu od tih mnogobrojnih ljepotica uramiti za sebe!!!

- 18:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #

15.02.2010., ponedjeljak

Nepoznato o poznatim: ALIJA OMEROVIĆ - FOSS, KOSTAJNIČKI LIKOVNI STVARALAC

Ima dana kada sam potpuno paraliziran i bez ikakve volje za pisanjem. Uglavnom, misli su mi tada zbrkane. Ono što bih rada u tom trenutku napisao ne ide mi. Ne mogu odrediti početak, a kamo li stil pisanja. A nema gotovo ni jednog dana kada ne osjećam potrebu da svojim Kostajničanima ne predstavim nekog od naših sugrađana, neki događaj, običaj, tradiciju, legende... Pokušavam to prenijeti na najbolji i najubjedljiviji način. Ne bih kazao da je to uvijek pun pogodak. Ono što mogu reći jeste to da se trudim da bude istinito, a ne šuplja i prazna priča. Znam, da mnogi to ne shvaćaju. Ne shvaćaju da od mene to iziskuje mnogo vremena i prostora. Snage i strpljenja. Ima tu razno-raznih smetnji i prepreka. Podvala. Odmaganja. Na to se ne osvrćem. Niti Vas opterećujem. Baš zbog gore navedenog, zbog moje današnje bezvoljnosti, postavljam tekst, bez cenzure, mojih „intervencija“ i dodavanja zaslužene topline. Znam da to ruši moje principe revnosnosti i dosljednosti. Riječ je o umjetnosti i umjetničkom stvaralaštvu našeg Kostajničana Alije Omerovića - Fossa, koji se pokazao kao i vrli pisac. Možda drugom prilikom budem postavio i svoj tekst. Evo njegovog: To slikarsko umijeće počelo je još od osnovne škole u Sisku. U Sisku sam živio od svoje druge godine rođenja pa do trinaeste. Nikad se baš nisam nikome ni hvalio ni previše isticao te moje sklonosti ka crtanju. Rano sam se oženio sa 20 godina što mi nimalo nije žao i nikad se nisam pokajao jer sam se oženio sa najdivnijom i najljepšom osobom na svijetu sa kojom dijelim dobro i zlo 30 godina. Ta osoba je moja NERKA. Ubrzo su došla na svijet i djeca tako da sam u potpunosti zanemario slikanje i crtanje. A i pored našega DŽAFIĆA HERE, kojeg veoma cijenim, ne bih imao velike šanse. Spletom okolnosti koje su svima poznate otišao sam sa familijom u Austriju gdje sam ponovo nakon dužeg vremena počeo polako u svojoj garaži sa slikanjem. Upotrebljavam akvarel tehniku a ponekad i grafitnu olovku.Samo mi najviše žao što nisam makar mjesec dana imao našega MAJSTORA HERU da mi pokaže neke cake. Nisam išao u nikakvu slikarsku akademiju premda bi mi koristila itekako. Izložbe nisam imao pošto slikam za svoju dušu. Oduvijek su me privlačili mostovi, brodovi, more i naravno naša Bosanska Kostajnica i "JEDINA" Una. PUNO SELAMA I POZDRAVA OD FOSA! (P.S.) Dio opusa stvaralaštva našeg Fossa možete pogledati u foto-galeriji stranice www.boskostajnica.com )

- 16:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #

12.02.2010., petak

Sevdah vječni kostajničkom dušom teče: ŠTO SE ONO GUSTA MAGLA POKRAJ UNE SPUSTILA...

- 21:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Birvaktilska priča o kostajničkoj familiji Pačetović: GOLIĆI ILI GOLIĆI

Još jedna kostajnička zamršena priča života. Nekada davno živjelo se teško i mnogo kraće nego je to danas. Za taj vakat familija Pačetović, jedina s tim prezimenom, nije imala u izobilju, ali nije bila ni gladna. Sva polja prema Tašli-bunaru bila su u vlasništvu Šere, zvanog Šefket – glava kuće Pačetovića. A ko je tada imao puno zemlje bio je gazdurina, bez obzira na uvjete življenja. (Sejfo Golić, sin Ademov i unuk Šerin) Jednog svijetlog jutra Kostajnicom se pronijela vijest da se u Turskoj begovski živi, dobro zarađuje, a malo radi. Kada je o tome haber stigao i iz susjednih gradova niko više nije posumnjao u vjerodostojnost čaršijske priče. Šero Pačetović na brzinu prodaje buzdžabile svu svoju zemlju i zajedno s povećom grupom iz raznih krajeva Bosne kreće na put u nepoznato. Sa sobom je poveo i desetogodišnjeg sina Adema. Ispratiše ga rođaci, komšije, ma cijela Kostajnica. „Piši nam, pozovi i nas kad se središ, nemoj zaboraviti svoj zavičaj...“ – dovikivali su za njim. Nije se obazirao. Tek na sinovljeve riječi: „Babo jel´ to ti plačeš“, kratko odgovori: „Jok, sine“. Prolazili mjeseci, godine,... a od Šere ni traga ni glasa. Nakon 12 godina kao priviđenja, sama kost i koža, blijedih i iznurenih lica, u poderanoj, staroj odjeći i gotovo bez džonova, pojavio se Šero sa svojim sinom Ademom. Crne misli i strahovanja najbližih za njih dvojicu pokazale su se točnim. Tumarali su pješice preko gora i planina, šuma i polja, ni sami ne znaju koliko dugo, da bi pobjegli od bijede u koju su zapali u Turskoj. Narednih dana Kostajnicom se širila priča: „Sada su golići, goli i bosi, bez išta“. Još dugo vremena kada bi god Šero i Adem naišli na grupicu ljudi šaputalo bi se: „To su ti golići“. Zbog toga Šero odluči da uzme prezime Golić. A u Kostajnici, više iz šale nego zbilje, stariji znaju upitati nekog od Golića: Jesi li ti od onih Golića ili Golića, s dugim „i“? Ispričao: Sejfo Golić, sin Ademov i unuk Šerin.

- 00:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.