BK - SEHARA

03.07.2019., srijeda

LEGENDA S UŠĆA SENE U UNU

Na današnji dan, 03. jula 1969. godine rođena je bosanskohercegovačka heroina Emira Bašić, dobitnica najvišeg ratnog priznanja „Zlatni ljiljan“ LEGENDA S UŠĆA SANE U UNU EMIRA BAŠIĆ – samo dvije riječi u kojima su satkane mladost, hrabrost, ljubav, ljepota, upornost, osmjeh, nepokolebljivost, patriotizam, iskrenost, slobodarski dug, vjera u bolju budućnost... Rođena je kao drugo dijete majke Hatidže i oca Mehmeda 03. jula 1969. godine u Bosanskom Novom. Stasala na obalama Une i Sane, tih čarobni ljepotica među rijekama. Često je uranjala u dubine njenih bistrina, izranjajući kamičke i biserne školjke, koje je darivala mlađoj braći i sestrama. Najviše je ona vodila brigu o njima, u kući i školi, bilo ih osmero, jer joj je mati bila veoma krhka i boležljiva. Kada je krenula na studije u Sarajevo, nije ni slutila da će to biti zauvijek rastanak s roditeljima, braćom, sestrama, voljenim gradom, modro-okom Unom i sanjivom Sanom. Prije početka rata bila je student završne godine Fakulteta političkih nauka, odsjek žurnalistika. U redove Armije BiH odlazi saznavši da su joj agresorski vojnici odveli roditelje, dvije sestre i tri brata, u Omarsku – logor smrti. Na fakultetu su bili iznenađeni kada su je vidjeli u punoj ratnoj spremi. Objasnila im je da želi braniti domovinu, ali tako i lakše izbaviti familija iz kandži krvnika. Zahtijevala je od nadležnih starješina da ne bude privilegirana ni po kojoj osnovi u odnosu prema drugima vojnicima i da je rasporede u prve redove i na prvu borbenu liniju. Naporni ratni dani nisu joj teško padali, jer je bila sportiskinja KK „Bosna“. U Azićima kod Sarajeva imala je prvi ratni okršaj, a zatim dolaze borbe na Trebeviću, Žući, Mostaru... Toliko hrabrosti, toliko snage, odlučnosti, volje, u tako krhkoj nježnoj osobi nisu imali ni oni koji su se već dokazali u redovima Armije BiH. Duhom nije klonula ni kada je na Žuči štiteći odstupnicu svojim suborcima, nakon eksplozije granate u njenoj neposrednoj blizini, ostala zatrpana zemljom. Mislili su da je mrtva, a ona je tik nakon otrpavanja odmah krenula u borbu. Iskusan borac, odličan student, odan prijatelj i istinska bošnjačka duša, samo su neki od epiteta koji su krasili lik neustrašive legende iz grada na utoku Sane u Unu. Svoje ljudske vrednote iskazivala je u svim trenucima borbe, ali i za vrijeme rijetkih predaha, čime je plijenila pozornost sviju oko sebe. U međuvremenu je saznala da su njeni najmiliji živi, željno očekujući trenutak kada će s njima stupiti u vezu. Položila je tih dana i dva ispita. No, ostala je "dužna" za druga dva, kao i zakazanu konferenciju s novinarima. Emira je poginula na zloglasnom neprijateljskom uporištu na Jevrejskom groblju 27. novembra 1993. godine. Džennaza je klanjana i ukop obavljen 29. novembra te godine na šehidskim mezarlucima Kovači u Sarajevu. Suborci će lijepu Novljanku, legendu iz grada na utoku Sane u Unu, pamtiti po tome što je i na prvim borbenim linijama bila uvijek pedantna, uredna, dotjerana, našminkana... Njene želje, nade i snove prekinuo je snajperski metak ispaljen iz zloglasne ruke. Šta li je mislila kada je zauvijek sklapala svoje divne sanjalačke oči? Vjerojatno kao i onda na Žuči!? Mati, otac, braća, sestre, suborci, Novljani, Sarajevo... Imati će i ima ko da je pamti! Tih dana u novinama je pisalo: "Posljednji pozdrav Emiri Bašić, našem najljepšem vojniku." Val tuge zapljusnuo je ne samo njene Novljane razasute u 135 zemalja dunjaluka i Sarajevo, nego i cijelu Bosnu i Hercegovinu. Među stotinama mezarova na Kovačima jedan je lahko prepoznatljiv – mezar jedne-jedine žene! Posthumno, godine 1995. odlikovana je najvišim ratnim priznanjem - ZLATNIM LJILJANOM. Zlatnim ljiljanom koji nikad uvehnuti neće!

- 18:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #

26.09.2018., srijeda

U Dublinu (Irska) predstavljati će BiH na manifestaciji „Ponos Evrope“ ZORAN MRMIĆ – MRMI: „JA SAM SAMO ČOVJEK“

BOSANSKA/KOZARSKA DUBICA – U četrdesetim je godinama. Zasigurno je jedan od najnesebičnijih ljudi što ovom planetom hodi. Satkan od nadnaravnih sposobnosti i dozom urođene hrabrosti i dobrote. Ako biste ga željeli ubijediti u to, bio bi vam jalov i uzaludan trud. Mirno i prisebno bi vam odgovorio: „Ja sam samo čovjek!“ A taj, kako kaže „... samo čovjek“, a začudo i liči na normalna čovjeka, spasio je, za ne vjerovati je, čak devet života. I jedan je puno! Upadao je u razne i nove, za njega, nepoznate situacije, u kojima do tada nije bio. Raspleti i vrhunci tih drama, zahvaljujući njegovoj odlučnosti i hrabrosti u presudnim trenucima, imali su sretne završetke. Spasio je devetero, uglavnom mladih, od sigurne smrti. Trojicu igrača na fudbalskim terenima. Četvero, nakon saobraćajnih udesa i dvoje djece; jedno je palo u Luna parku, a drugo 4,5 godine, pronašao smrznuto. Inače, legendarni Mrmi je gotovo cijeli svoj život u uzbuđenju i akciji. Godinama je bio među stativama – golman – dubičkog fudbalskog kluba „Borac“, trener mlađih kategorija, a od nedavno je u kostajničkom „Partizanu“. Pokušati naći njemu uzora ili primjera – nemoguće je. Jer, ovaj moralni Dubičanin, s velikim srcem kao Himalaje, sve što dobije kao nagradu, sponzorstvo ili donaciju proslijedi drugima: humanitarnim organizacijama, sportskim kolektivima, bolesnoj djeci, starima, iznemoglima... Ima preko 50 odlikovanja, a među njima su i one od vjerskih zajednica; islamske, katoličke, pravoslavne... Ove godine ušao je u politiku samo s jednim ciljem: pomoći kome je pomoć neophodna. Po sadržini i vrijednosti njegova su djela ravna Mount Everestu. Da li će Mrmi zasjesti na krov Evrope po humanosti, dobroti, plemenitosti i hrabrosti – saznati će se 21. decembra u Dublinu, kada će predstavljati Bosnu i Hercegovinu na poznatoj, tradicionalnoj manifestaciji „Ponos Evrope“? Bilo kako bilo, naš dobri i hrabri Mrmi ponos je rodnog grada, regije, entiteta, države... Sretno veliki čovječe!

- 22:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #

01.09.2018., subota

Najpoznatiji beskućnik s ovih prostora otišao u vječnost: NEMA VIŠE LEGENDARNOG DIKANA

Sve ima svoje granice. Svoj početak i svoj kraj. Nedavno saznah da je prije više od godinu dana pronađen mrtav, baš onako kako je i živio, najpoznatiji beskućnik s ovih prostora. Umro je u tjeskobi svoga očajavanja. Nisam lahko prihvati tu istinu. Godinama sam putovao, uglavnom autobusom, na relaciji Bosanska Kostajnica – Bosanski Novi i obrnuto. I stotine puta susretao se s njim. Često i putovali zajedno. Razmjenjivali poneku. Najčešće me je, kao i mnoge druge, zvao Maći. Uvijek meni izgledao isti, kao da nije stario, niti mislio umrijeti. Ipak je otišao, ali zasigurno u vječnost, u besmrtnost. Životna sudbina poigrala s njim. Priča se da je kao dijete u II Svjetskom ratu prošao torturu Švaba s trajnim posljedicama. Nije imao, ali nije ni prosio. Tko mu što udijeli. Nikad nije nikoga napao, ukrao, prevario... I tako živio, od nemila do nedraga. Njegova životna stvarnost stalno se njihala od koje ga je hvatala nesvjestica. Izdržao je mnogo toga. Svjestan, valjda, da mu je takva sudbina. Bio je Dikan je još po nečemu bio čudo prirode. Imao najveći „alat“. Možda i u svijetu. Nije se libio pokazati ga za komad mesa, kruha, za pare... I o tome su se ispredale raznorazne priče. Odvođen u velike metropole... Što je sve tamo bivalo, prepuštam vama na maštu. Dikanu je pravo ime Mile Maleš. Rođen je u kostajničkim Kalenderima. Nije imao stalno prebivalište. S toga ste ga mogli vidjeti u Kostajnici, Novom, Prijedoru, Dubici... Počivao u miru Božjem – Legendo naša!

- 07:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #

20.04.2015., ponedjeljak

Aleksandar – Šandor Pavišić, najsvestraniji kostajnički umjetnik svih vremena: KREATIVNI GENIJ SA PEDESETAK ZANIMANJA

KOSTAJNICA – Neusporediv je s drugima. Najveći je i najsvestraniji kostajnički genij svih vremena. Nadnaravnih je sposobnosti: glazbenik, likovni umjetnik, arhitekt, pjesnik, graditelj, pisac, pjevač-solist... s virtuoznom tehnikom. Ekstremno široka paleta zanimanja ne zaustavlja se ni kod broja pedeset. I gdje god da se pojavljivao divili su se njegovoj inteligenciji, poznavanju stranih jezika, šarmu, eleganciji... Kostajničanima je upečatljiv ostao po mnogo čemu; slikarskim djelima, poeziji, umjetničkim rješenjima, restauracijama, rušenju visokog dimnjaka Ciglane u blizini Željezničke stanice (drugi to nisu smjeli izvesti ni uz veliku naknadu), te po tome što je vodio i dirigirao horom s dva imena. U Bosanskoj Kostajnici to je bio KUD "Potkozarje", a u Hrvatskoj KUD "Nina Maraković". Oba imena, zahvaljujući prije svega ŠANDORU, proslavila su se širom tadašnje države Jugoslavije i u drugim zemljama: Španija, Ausrija, Čehoslovačka... Da, to je Aleksandar – Šandor Pavišić, rođeni Kostajničanin (04.04.1947). Šandor se s porodicom, spletom raznih okolnosti, s početkom rata obreo u Zaboku. I tu napravio pravo čudo u graditeljstvu i glazbi, gdje je osnovao gradski zbor "Gjalski". Pronio je slavu Gjalskog i Zaboka širom Hrvatske i svijeta. Naš Kostajničanin je u tom gradu za svoja djela dobio najveće priznanje: Plaketu grada Zaboka. U svoj svojoj blistavosti Šandor je sebi popločao put za vječnost. Aferim!

- 14:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

12.03.2015., četvrtak

Sjećanje na r. Ferhata Topalovića i vakat pun romantike: MAGIČNA PRIVLAČNOST KOSTAJNIČKOG CASANOVE

KOSTAJNICA – Kažu da zaborav rješava sve. No, jedan Kostajničanin, kao malo koji drugi, iako je na Ahiret preselio prije gotovo 37 godina, veoma često prolazi mojim sjećanjem. Još uvijek pamtim njegov izgled, njegove pokrete, privlačnost, tople riječi, ljepotu... I veliku, možda najveću, džennazu, klanjanu 04. juna 1978. godine. A ni 36 godina punih nije imao. Ni slutiti se nije moglo, pucao je od snage, zdravlja, zadovoljstva... da će mu srce raspući. Tih dana kaharli su bili Kostajničani s jedne i druge strane krasotice Une. Dert (briga, tuga, bol) je obuzeo posebice mnoge Kostajničanke, Dubičanke, Novljanke, Banjalučanke... Osim magične privlačnosti imao je istančan osjećaj pristupa ženama, nenametljivu ljubaznost, veliku moć zavođenja... Ferhata TOPALOVIĆA (rođ. 26.06.1942.), sin Đulse i Agana, odrastao uz tetku Rabiju i tetka Rašida Dugonjića (nisu imali svoje djece), krasili su još mnogi drugi epiteti: obazrivost, plemenitost, učtivost, ljubav prema rodnom kraju... Kada se sa suprugom Muharemom, rođena Kulenović, i svoje dvije kćerke Elvirom i Aidom, preselio u Banjaluku, Kostajničani koji su dolazili, navraćali ili prolazili kroz ovaj grad na Vrbasu, gotovo da su imali "obavezu" navratiti kod r. Ferhata, posjediti, kahvu popiti, zameziti, jesti, popričati, a ako su zbog posla ili drugih obaveza, i odsjesti nekoliko dana... Opsjednut je bio Kostajnicom i Kostajničanima. Nevjerovatno, također, koliko su ljudi bili vezani za njega i koliko su ga voljeli. Nije to zbog njegove iznimne privlačnosti, lijepog odijevanja, ljubaznosti... nego zbog njegove beskrajno tople duše. I u sportu, posebice fudbalu i rukometu, bio je velikan. Uistinu, nije bilo posla kojeg se latio, a da ga nije savršeno radio i odradio. Jednostavno – bio je veličina!

- 17:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #

17.03.2014., ponedjeljak

Sjećanje na rahmetli Muharema-Muhu Korajca: IMAO JE TOPLO SRCE I DUŠU UMOTANU DOBROTOM

KOSTAJNICA – Ovaj dunjaluk prije tačno 75 godina (16.03.1939.) u Bosanskoj Kostajnici ugledao je Muharem Korajac, kasnije su ga svi zvali Muho. Argumentirano mogu kazati s ove distance da je već kao dijete bio uzor u odnosu prema drugoj djeci - po ponašanju, marljivosti i vladanju. Sve što je kasnije uradio i stvorio, ne bih mogao kazati bez napora, nekako ga je izdvajalo od drugih. U sve poslove unosio je sebe, sa zadovoljstvom i radošću prilazio obavezama, vazda nalazeći strpljenja da i drugima prenese stečeno znanje i vještine. Kada bi pokazivao ili kazivao kako na radnom mjestu, kao igrač ili posebice trener, kod većine bi izazivao neku bogatu i divnu zbunjenost, ali su njegove osjećajne riječi upijane kao spužva što vodu upija. Dugo mi je ta njegova ljepota izražavanja, jasna i tačna misao, bila neshvatljiva i neuhvatljiva. Krasila ga je skromnost, kao da se stidio svoga znanja. Rijetko je htio kazivati o sebi, a kada je to već "morao" bilo je to s velikom uzdržljivošću. Međutim, upravo to osjećanje ličnog dostojanstva samo ga je uveličavalo u našim očima. Ta dječija iskrenost, ta čistoća kao meleka, skromnost, nesebičnost i osjetljivost, upravo su odgovarali onom što smo mi od njega navikli i očekivali. U svom stolarskom zanatu, uposlen bio u Tvornici poljoprivrednih strojeva, ali imao i vlastitu radionicu, dostigao je savršenstvo. Mogao "izvajati" prava remek-djela od drveta. Sličan je bio i na fudbalskim terenima. Svojom tehnikom, preciznim šutom lijevom nogom, driblinzima... izazivao je ljubopitljivost kod suigrača i divljenje publike. Njega i Vladu Ikasovića, zvanog Cajka, stručnjaci smatraju najboljom lijevom stranom (lijeva polutka i lijevo krilo) u historiji kostajničkog fudbala. Poslije je Muho otišao u trenerske vode, gdje je posebno s mlađim kategorijama postigao zapažene rezultate. Često je znao kazati na treningu da on prvo stvara čovjeka, jer to je daleko teže, pa tek onda igrača. Iako je mnoge učio prve nogometne korake, govorio bi mladim talentima da samo radom i permanentnim obrazovanjem mogu stići do vrhunskih rezultata. Cijeli životni vijek Muhu su pratile odlike moralne, blage i ljubazne osobe. Duhovnost u komunikaciji, tako se barem činilo, pojačao je sa ženidbom Halime Ikanović, a tek kada su mu se rađala djeca: Merima, Mirsad i Fata, dojmilo se da preuveličava svoje bisere i dragulje, kako je tepao evladima. Na Ahiret se preselio 18. juna 1994. godine. Rano, ali je Muho svojim djelima život učinio vrijedan da se živi ma kako kratak bio!

- 10:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

15.03.2014., subota

Zaboravljeni velemajstori svog zanata: KOSTAJNIČKI BANJALUČANIN ALIJA DUGONJIĆ – LIVAC-KALUPAR S VELIKIM RENOMEOM

KOSTAJNICA - Sjećanje na jedan davni Kurban-Bajram u meni stvara posebno zadovoljstvo. Inače, taj praznik mi je ostao i do danas mjerilo svjetla, nevinosti, pravednosti, čistoće i prisebnosti, dobrote... Valjda tih dana, takvog sam ubjeđenja, nema niko s naopakim mislima. I danas me uz bajramske dane obavije posebna toplina, opije čudesan miris - kao kada utonem u zanosni san. Nas nekoliko dječačića, tog toplog, sunčanog, julskog dana, obilazili smo mahale, ulice i sokake, ulazili u avlije i kucali na kućna vrata kako bi smo nakon izgovorene čestitke: Bajram šerif mubarek olsun – od ukućana dobili ponešto sitniša i pokoji kolač. Kada smo "posao" završili u "žabarima" (nekada Omladinska, a sada Vase Pelagića ulica, op.a.), nakana nam je bila da kroz uzani prolaz ograđen s obje strane starim, već natruhlim tarabama, dođemo do glavne ceste. Ali, prvo smo morali proći kroz avliju rahmetli Smajla Dugonjića. I taman kada smo dotakli drvena vrata da ih otvorimo, s pendžera male kuće čuli smo topal, umiljat glas: "Alija, povedi drugare u kuću, nek´ prezalogaje nešto slano, sigurno ste već siti slatkoga." Podigao sam glavu i ugledao krupnu, prelijepu hanumu, koja je zračila nekom posebnom dobroćudnošću. Bila je to rahmetli Fata, Smajlova supruga, a mati moga školskog kolege Alije Dugonjića. Bezbeli, krenuli smo za Alijom u kuću. U predsoblje smo ušli nakon što smo se popeli uz nekoliko basamaka prekriveni lijepo otkanim ponjavama. Sjećam se da mi je baška za oko zapeo đugum (sud za vodu od bakra, op.a.) koji je stajao na skemliji. Primijetio sam visoko, blizu plafona, i dolaf u duvaru u kome je stajao mushaf, prostrtu serdžadu, te bešiku u drugoj sobi, čija su vrata bila širom otvorena. K´o nekad u mejtefu, posjedali smo po podu predsoblja. Svi smo dobili po komad bureka, sirnice i piletine, jer s kašikom nismo htjeli nuđeni zijafet postavljen na sofri. Bio sam potpuno obendžijan onim što nam se događalo. Prvi put u tuđinskoj kući nisam se osjećao musafirom. Na kraju sam se napio hladne vode iz ibrika, a bila je tako pitka kao da je donesena sa samog Kevser vrela (džennetski izvor). Od tada više mi niko nije mogao obataliti ili opanjkati nekog iz familije Dugonjić. Družio sam se s Alijom, kako u školi tako i van nje. Šenlučili smo skupa i nadali se boljem vaktu i zemanu. A onda je on nenadno odlučio otići u Banjaluku, grad na Vrbasu. Tamo se potkraj 1969. godine oženio hanumom Fazilom iz Orahove. Nakon mijenjanja nekoliko firmi upošljava se 1970. godine u "Jelšingrad", tada najbolji kolektiv metalne industrije u Bosni i Hercegovini. U početku je radio najteže i najprljavije poslove, usput školujući se i pekući zanat livca-kalupara. Koks i usijani metal polahko su mu se uvlačili pod kožu. Postajao je sve poznatiji i priznatiji majstor svog zanata ne samo u "Jelšingradskoj" livnici čelika i Banjaluci, nego u Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji. Bio je u stanju napraviti sve što se može opisati i modelirati. Nije mu bila ravna, a to potvrđuje i u Prištini, gdje je godine 1986. proglašen za najboljeg majstora u livarstvu bivše države. Titov Orden sa zlatnim vijencem dobiva 1987. godine. Lijevao je i obrađivao Alija odlivke raznih oblika i veličina, ali su mu ostale najdraže, njih preko 100, Titove biste u aluminiji i bronci. I pored predanosti poslu i porodici Alija Dugonjić je bio aktivan i u fudbalu. Igrao je za klubove "Ješingrad", banjalučki "Naprijed" i "Partizan" iz Čelinca. Pred kraj fudbalske karijere ulazi u sudačke vode, dijeleći pravdu u raznim rangovima i republičkoj ligi. A onda je kao i mnogi drugi 1992. morao prihvatiti prognaničku sudbinu. Odlazi u Švedsku gdje se i danas nalazi. Nakon učenja švedskog jezika zaposlio se u poznatoj švedskoj ABB firmi, koja proizvodi trafostanice i transformatore. Iako mu je prognanstvo teže palo od posla u livnici radost i smisao života sada mu čine supruga, djeca Dženan (1971.), Belmir (1974.) i Dženana (1976.), te šestero unučadi. Spoznaja da moj veliki ahbab i školski kolega najtežu životnu bitku izgubio, preselio na Ahiret, duboko me je rastužila. Upućujem Allahu dž.š. lijepe dove da mu olakša kaburska ispitivanja i da ga smjesti u lijepi džennet!

- 11:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #

07.01.2014., utorak

Kostajnički Romeo i Julija: VJENČALI SE I OTIŠLI U SMRT U ISTOM DANU

Inspiracija za pisanje, shvatanje svijeta i života, misaona podloga - često su mi bile birvaktilske priče starine Rame. Prevagnuo je bio stotu, niskog rasta, poguren, uskih prsa i plavo-zelenih očiju. Nije mu bilo slična u našem Šeheru. Imao je blagi pogled i mehko srce. Što bi komšije znale kazati – dobri insan. Znao je sahatima čučati na mostiću od truhlih dasaka ispred svoje trošne kućice, bez ijednog pokreta, čak i treptaja. Tek ponekad se znao nakriviti na jednu ili drugu stranu. Davno je to bilo, pola vijeka prošlo. U školu sam često išao, što ono kažu, okolo kere, sve zbog starine Rame. Za sva vremena upamtio sam taj 4. juni. Tog dana kiša je pljuštala k´o iz kabla. Potrčao sam od kuće, pa uz Smajlov sokak, a onda skrenuo ulijevo. Obećao sam da ću doći oko podneva. Gotovo da cijelu noć oka nisam sklopio. Strpi se – cijelo jutro govorio sam sam sebi. Obećanje nije lahko prekršiti, a posebice što sam znao da ću saznati nešto što drugi dotad nisu znali, nešto posebno. Mnoge sam od njega zanimljive već priče čuo, a tog dana mi je rekao ispričati najtajnovitiju, najčudniju i najpotresniju. Prije nego što sam stigao do Ramine avlije pljusak je naglo prestao, kao da ga neko rukom odnio. Iz kućice-šeperuše, kroz okno pendžera, dopirala je pjesma: "Što nam nejma od Drine..." Pjevala je to Raminca, tako su je svi ovdje zvali, hanuma Ramina. Sa skemlije, uz ulazna vrata, polahko, gotovo s naporom podizao se starina Ramo. - Merhaba, dide Ramo. Pohitio sam malo, moram u školu stići do jedan sahat. Zato bih volio da mi odmah počneš s obećanom pričom" – zbrzio sam. - Samo malo... sačekaj... samo da... - počeo je tiho i polahko. - Da se, jel´, sjetiš – upitao sam - Ma, jok, bolan... - Onda pričaj!... Ne mogu čekati! Hajde, pričaj! Molim te, ne odugovlači – preklinjah ga. - Prvo se zakuni Allahom da ovo nećeš nikom prenijeti. Do kada, zaključit ćeš iz priče" – počeo je starina Ramo. - Ma, kunem se svačim, Allahom, materom, očima, da mi iskapaju ako kažem..." - zabrslao sam - Vallahi, ja ovo nikom dosad isprič´o nisam - započeo je starina Ramo besjedu o tome da je njegov djed, otac i ostala familija, prije nego su stigli u Kostajnicu, živjeli u gradu, koji je za njih bio ovozemaljski džennet, u najljepšem šeheru, s prekrasnim mahalama i uskim sokacima, s najboljim kadijom, naširoko poznatim hećimom, u gradu s osamnaest visokih, vitkih, munara na džamijama, koje su bile ukras cijeloga kraja. Grad na rijeci Đetinji, grad trgovaca i zanatlija, zbog njegove ljepote zvali su i "Malim Carigradom". Njegovi žitelji, a bilo je u tom vaktu blizu 4.000 muslimana i samo 700 Srba, toliko su voljeli svoj zavičaj da su često znali reći i to da se nebesa raskomadaju i zemlja raspukne ne bi ih niko pomjerio s kućnog praga. Čak u to bili sigurni. Sve do godine 1862. Onda im se dogodilo ono što sanjali nisu. Podmetnut je požar. U plamenu su nestale prelijepe kuće, dućani, zanatske radnje, zatrpane su i pogažene stare drvene česme na lule, nestalo je prekrasnih bašči, voćnjaka, turbeta, nišana, svetinja... Osim konaka Halila Džavića u požaru je stradalo ili porušeno i 14 džamija, "Muteselimov konak", mehkema, školska zdanja, oko 200 dućana... Nastradale je i veleljepna Šehova džamija... Nakon toga stigao je još veći šok. Upoznati su s "voljom Sultana" da se moraju iseliti u Bosnu. Fatalna odluka donesena je u dalekom Istambulu, mimo njihovog znanja i volje. Bunili su se hodže i hadžije, narod, ali od toga nije bilo fajde. "Da nas je grom udario, da nas je šejtan vrelom šakom prignječio, da se planina otvorila, ne bi nas ništa tako ojadilo ko vijest da moramo ići" – pisao je svom ahbabu Husein-efendija. Prema Raminom kazivanju od svih protjeranih muslimana najdalje su otišli današnji Kostajničani. - Pusti ponos... ti mezarluci... jah... veliki kabur... bašluk..." – iako sam se pretvorio u uho, jedva sam čuo rastrgane riječi, ne povezujući im značenje. Potom Ramo dva-tri puta kahnu i potpuno utihnu. - Hoćeš li vode popiti ili malo predahnuti? - pitao sam ga, a On se samo malo osmjehnu, zauze karakterističnu pozu po kojoj sam ga poznavao s mostića, pa nastavi: - Podno naše mahale živio je jedan od naimućnijih ljudi u našem kraju, inovjerac, koji je imao jedinicu kćerku. Slavica joj ime bilo. Ma, po ljepoti nije joj bilo ravne. Ljepša i od gorske vile. Često je viđana na Kasapćića ćupriji što je u vitkom luku spajala obale naše rijeke. Tek kasnije će se saznati da je na taj most dolazila zbog Omera, najmlađeg od trojice sinova kovača Alije, koji je na Đetinji svakodnevno konje napajao. Jah, kakav je to momak bio. Upisna ljepota, oči ga se nagledati nisu mogle. Zagledali su se, što ono narod kaže, na prvi pogled. I zaljubili smrtno, a da ni riječ prozborili nisu. U našem šeheru počelo se šuškati o tome. Pitali su se mnogi da li će bogatun dati svoju jedinicu za lijepog Omera, siromaha? Sav šeher je bio za njih dvoje. Naravno, osim Slavičinog oca. Prešao bi on preko toga što je Omer siromah i što boemski živi, što za pjesmu i kafanu i posljednju paru daje, ali nije mogao preći preko toga što je druge vjere. I tako, kao što to i u pjesmama biva, Slavici je dozvoljeno da se iz velikih očevih dvora može samo kretati po prostranoj avliji i bašči punoj cvijeća. No, nešto zajedničko, nešto blisko, vezalo je Slavicu i Omera. I što im se više ljubav branila oni su se sve više voljeli. No, onda je došla ta katastrofa. Aman, Ja Rabbi te žalosti i tuge. Hrsuzi su nas tjerali iz naših kuća, dućana, radnji... a najveći teror nad nama upravo je vršio Slavičin otac. Hanume naše i naša čeljad plakali su da se do neba čulo. Ubili su nas žive, sinko dragi, mezare nam sve naše zaorali, ma svaku travku našu uništili... Bože milostivi koliko smo samo dana putovali? Ma, kakvih dana, hefti! Kada smo stigli u današnju postojbinu dugo smo još mislima ostali u svom nekadašnjem kraju. Neki od nas su ga tajno posjećivali, mlade kruške takiše donosili otud i ovdje presađivali, muku tako svoju blažili. - Dugo, dugo godina, nas je pekao taj rastanak sa zavičajem. Srce nam se paralo, ali smo šutili. Od svih nas, tako nam se činilo, Omer je bio nekako najtužniji, najčemerniji, najkaharniji... zavezan u misli... Jednog dana, ni sabahhair nije se rascvjetao, ranosabahskom tišinom haber se po našem šeheru prosuo da je Omer nestao i da je sa sobom dva vrana konja iz očeve štale odveo. Jah, moje dijete, najteže je to pogodilo Omerovu mater, sirotica jadna u postelju pala, badava su joj doveli poznatog hećima, tuga je bila jača od svega. -Pa, šta bi? Kako završi ta hanuma?" - prekinuh ja starinu Ramu. - Srce joj prepuklo od tuge. Preselila na Ahiret. Proučimo "El-Fatihu" njoj i svim našim mrtvim" – tiho će Ramo, te poče naglas: Bismilla irahman irahim, El-hamdu lillahi rabbi-l-alemin. Er-rahmani-r-rahim. Maliki jevmi-d-din. Ijjake na ˙ budu ve ijjake nestei´in. Ihdine-s-sirata-l-mustekim. Siratallezine en´amte alejhim. Gajri-l-magdubi alejhim ve le-d-dallin. Amin!, a onda nastavi: - Kao da danas gledam, nakon pet-šest hefti, pojavio se Omer na vrancu svome i s njim Slavica na drugom konju. Sjatio se narod. Gledali smo ih s čudom i nismo se mogli nagledati te ljepote, jal´ gledao u Slavicu, jal´ u Omera. I tako... kao da smo vidjeli Božja stvorenja, bistre duše poput naših planinskih izvora. Meni su, pak, u svoj svojoj ljepoti izgledali izgubljeno. Badava smo gotovo svi vikali da stanu malo, nisu to učinili. Produžili su prema našoj Čaršiji, vezali vrance za drvo i ušli u džamiju. Sutradan, prolomi se kao grom iz vedra neba, da su na mezarlucima dva mezara svježa, a na bašlucima imena Omer i Slavica. Allaha mi, plakala je sva kasaba, i mlado, i staro. Mnogi su se pitali, zar je moralo tako da završi? Ostala je tajna da li je i zašto tadašnji šejh tekije Omer Dujković ili neko drugi, tog dana šerijatski vjenčao Omera i Slavicu, a pod velom mraka, nakon što su prerezali sebi vene, iskopao kabur i sahranio ih po njihovj želji - zajedno? Nakon toga dogodila se i ta nesreća da su svi oni, a bilo ih je četvero, koji su tada noću prolazili pored mezarluka, vidjeli djevojku u bijelom velu kako doziva Omeereeeee... Omereeeeee... pa to ispričali, naprasno umirali, reklo bi se iz čista mira. Posljednja je bila jedna žena iz Pobrđana. Prezivala se Marin. Nosila je mlijeko, sir, grah... na pijacu. Što je vidjela ispričala je drugim seljankama. U ranim poslijepodnevnim satima krenula je kući. I od tad joj se gubi svaki trag. Ko je još vidio djevojku u vjenčanici kako po nici kako po mezarlucima hoda i doziva Omera nikad se nije saznalo, jer više niko o tome nije se usuđivao ni riječ prozboriti. Eto, zašto sam i ja tajnu čuvao. Sada mi je svejedno hoću li umrijeti danas ili sutra..." kazao je na kraju priče starina Ramo. Krenuo sam u školu sav u nekom behutu, a srce mi je kucalo tako jako i brzo, mislio sam da će prepuči. Ramo me je pogledom ispraćao i mahao glavom. Nakon nekoliko dana moj dobri Ramo preselio se na drugi svijet. Da li zbog toga što mi je povjerio tajnu ili od starosti – ni do danas dokučio nisam. Ali, sam zato, iako mi se stalno motala u glavi, tajnu čuvao godinama. Sada sam, naravno, malo zabrinut, uznemiren, upitan, na kušnji... Znam da znate zbog čega?

- 18:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #

09.11.2013., subota

"KOSTAJNIČKA SEHARA" PREDSTAVLJENA U PREPORODOVOM JOURNALU IZ ZAGREBA

- 07:37 - Komentari (0) - Isprintaj - #

07.09.2013., subota

Promocija monografije "Kostajnička sehara": VEČE LIJEPE RIJEČI, SEVDAHA I NEZABORAVA

HRVATSKA KOSTAJNICA – Bilo je to jedno nezaboravno veče lijepe riječi i sevdaha. Prema ocjeni posjetitelja – čista desetka za organizaciju i program. U pizzeriji "Bonaparte", tom kultnom mjestu za filmske projekcije, kulturne i zabavne manifestacije, prostor je bio premalen da primi sve one koji su te augustovske ugodne noći htjeli biti sudionici promoviranja monografije "Kostajnička sehara", autora Ferhata Korajca. U gradu na lijevoj obali zelenooke Une te noći prožimala se lijepa pjesma i lijepa riječ. Na samom početku šarmantna i lijepa voditeljica Ines, profesorica književnosti i hrvatskog jezika, s mnogo duha i sposobnosti, s umjetničkom zamisli "uvela" nas je u "Kostajničku seharu", tako da se sva pažnja posjetilaca usredsredila na djelo o kojem je riječ. Sve je teklo tečno kao modrozelena Una, bez ikakvih smetnji i prepreka. Pozdravljajući prisutne, koji su došli iz jedne i druge Kostajnice, Siska, Zagreba i drugih mjesta Banovine i Bosanske krajine, Ines se posebice zahvalila Medini i Siniši Pužaru, vlasnicima pizzerije "Bonaparte" i organizatorima promocije. A onda su se redale, malo priče, pa pjesma sevdalinka – sve do kraja. Sjetnog i čežnjivog raspoloženja nisu bili samo Mehmed Goražda, kostajnički slavuj, Hatka Tatić, naša Zora Dubljević i virtuoz na harmonici Sead Škokan, nego i svi ostali u sali. Prisutnima tople riječi su uputili i ponešto prozborili Siniša Pužar, Ismet Isaković, glavni urednik zagrebačkog "Preporoda" i Haris ef. Ahmić, glavni imam bosanskokostajničke Islamske zajednice. Tragika u svemu ovome jeste ta što lijepo ne traje dugo, pa tako ni ova noć! /> /> /> /> /> /> /> alt="" /> />

- 00:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #

14.08.2012., utorak

U Kostajnici održana četvrta po redu sportsko-kulturno-zabavna manifestacija: PARTIZANOVA CRNO-BIJELA NOĆ

- 16:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #

20.02.2012., ponedjeljak

Na dva različita kontinenta žive dvije Une: KRASOTICA MEĐU RIJEKAMA I KRALJICA MEĐU PLIVAČIMA

Najljepši kostajnički biseri razasuti su širom dunjaluka. Jedan od takvih bisera danas je u Americi. Ime joj je Una, kao i našoj krasotici među rijekama. Imenjakinje - svaka na svoj način su lijepe i ono najvažnije - posebne. O rijeci Uni, kojoj Rimljani nadjenuše ime, sve je već kazano: od čistine i bistrine, očaravajućeg spektra, posebice zmaragdnozelene boje, unikatne ljepote brzaka, slapova, ada, vodopada... do raznolikosti flore i faune. Ona je jedna, jedina i neponovljiva. Druga Una, s prezimenom Korajac, tek ispisuje stranice historije. Urezuje identitet zavičaja roditelja. Ni 17 godina joj nije (rođena 20. februara 1995. op.a.), a već je idol najmlađima, mezimica starijima, đulbešećer Kostajničanima... Velika plivačka nada. Ne srednje škole L´Anse Creuse High Scool North, u kojoj je odlikašica. Niti grada Chesterfielda, stigla u njega s roditeljima iz Hanauu (Njemačka) kada je imala četiri godine. Ni Američke plivačke organizacije čiji je član. Već nada SAD-a i svijeta. Vrhunsko umijeće u plivanju stekla je napornim treninzima, vježbama i kroz razna takmičenja. S lahkoćom i impresivnošću, te savršeno skladnim funkcioniranjem tijela i vode, uglavnom na takmičenjima doplovi do prvog mjesta. Da li do tih radosti, kako to izgleda promatračima, stiže takvom mehkotom i lahkoćom? - Potvrda o „lakoći“ stizanja do dobrih ili vrhunskih rezultata jeste kroz ogled jednog mog dana. Već u 4 sata ujutro sam na nogama. Trening počinje u 4:45 i traje do 6:30. Nakon toga sam u školi. Nastava traje do 14 sata i 20 minuta, a samo desetak minuta kasnije ponovo sam na treningu. I to sve do 17 i 30. Kući stižem oko pola sedam, naravno poslije podne. Utorkom i četvrtkom na bazenima sam sve do 21:30 sati. Vikendom su takmičenja. Eto, pa sami procijenite koliko je potrebno vremena, snage, volje i htjenja da se postigne određeni cilj. Po meni treba nadljudska snaga i izdržljivost – riječi su Une, kostajničkog bisera u Americi. Podrška roditelja Dalide i Ferhada, mlađe sestre Đane, te stručnost i plemenitost prvog trenera Marka Vandermay-a, koji je preko 50 puta u karijeri bio pobjednik na najvećim američkim takmičenjima, pored njenog talenta i volje, dali su joj snažan „vjetar“ u leđa. Do srednje škole takmičila se za klub Lakers Akvatik, a potom prešla u Lejkers, gdje širom države Michigen i Amerike niže uspjehe. - Trebalo bi mnogo prostora da nabrojim svoje uspjehe, osvojene pehare i medalje, ali evo nekih kojih se trenutno prisjećam: 2004. - Michigan Long Course State Championship. 2005. - Junior Olympics – Lansing, MI. 2006. - Michigan Junior Olympics – Grand Rapids, MI. 2007. - Circle City Classic – Indianapolis, IN. 2008. - Michigan Junior Olympics – Pontiac, MI - I da ne nabrajam dalje. Uostalom, gotovo svakog vikenda su nekakve priredbe ili takmičenja, mitinzi... To je zaista jako naporno i teško. Drugi bazen, drugi grad, drugi hotel, a profesori ponedjeljkom prvo pitaju za zadaću. A nju sam puno puta pisala na bazenu između treninga ili dva takmičenja. U školi je zakon ako je ocjena manja od B ili 4 ne možeš da ideš na trening dok ne popraviš. Ja i moj brat od tetke Elvire nismo imali problema sa ocjenama i treningom – kaže nam Una, umjetnički virtuoz u vodi. Ljetos su mnogi na kostajničkoj gradskoj plaži Piralo zapazili djevojčicu otvorenog pogleda, modrih očiju, punu radosti i s gotovo stalnim osmjehom. Posebno su zapazili Unine graciozne pokrete, neobičnu eleganciju, i lahkoću savlađivanja zelene gipke mase rijeke Une. Taj spoj dviju Una pokazivao je mnoga lijepa svojstva što ih nose imenjakinje. Divili se Uni, kostajničkoj Amerikanki, ne znajući da taj dragulj tek treba da spozna svoje mogućnosti i granice, kako u plivanju tako i u školi. Unina životna i sportska priča tek je na početku.

- 11:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

08.01.2012., nedjelja

UNA - KOSTAJNIČANIMA TEČE VENAMA

Da mi ruke i noge u okove okuju moju mis´o porobiti ne bi mogli. I tada bih u Kostajnici svojoj bio i najljepšu rijeku volio. U sumrak sjedim podno brda Djed. Na rubu zida. Miruh jeseni dopire, a pogled mi na zelenoj rijeci. Osim Napoleonovog mosta u vidokrugu je i Stari grad "Zrinski." Koliko li samo tajni čuva ova krasotica?! Mnoge će zauvijek ostati samo njene. Kostajničani su od pamtivijeka bili vezani za Jednu, Jedinu. Bez obzira što se ona ponekad znala inatiti s nama. Odnositi po jedan mlad život gotovo svakog ljeta. Uglavnom onima što je podcjene. Najopasnija je bila kad nabuja. Kad se naljuti. Onako hirovita rušila bi i nosila sve što joj se usprotivi. Posebice se pamti godina 1956. kada je poplavila našu (baš)čaršiju. I prvi put se približila kućama u Gornjem gradu (Užice). Ipak, njena ljepota opčinila je Kostajničane tako da je većini vječita inspiracija. Do sudnjeg dana. Jedan moj školski kolega, posljednji kostajnički boem, preselio je prošle godine na Ahiret, rahmet mu veliki, odlazio je redovito na njene obale kada bi ga pritisle ljubavne boli. Pričao Uni satima. Žalio se. Tražio blagoslov... I za neke Kostajničanke bila je ispovjednica. Samo njoj su tajne uzdahe poklanjali. Zbog neuzvraćene ljubavi, a sastajali su se na Smajlovom putu ili Bahtinom sokaku, jedna naša ljepotica nije mogla izdržati patnju i bol. Odlučila je zbog ostavljene ljubavi da se na Plandištu baci u Unu. I pored nekoliko pokušaja Zelenomodra nije je htjela primiti sebi. Znala je ona da će joj vrijeme izliječiti ljubavne rane. Potištena i postiđena djevojka vratila se kući. Nakon nekoliko mjeseci, u kasnu jesen te godine, udala se u jedan od susjednih gradova. Prolazili su mjeseci, nizale se godine, nije nikako dolazila u svoj rodni grad. Sudbina ju je devedeseti odvela u jednu od zapadnih zemalja. Porodicu ima i sretno živi. I pored nekih razočaranja Kostajničani u Uni traže izgubljeni osmijeh. I zanosni pogled. Utjehu. I smiraj... A ona ih i dalje vesla s jedne na drugu obalu. I teče njihovim venama.

- 21:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #

18.11.2011., petak

Kostajnički ukrasi: DJECA, MLADOST, TA LJEPOTA – ZALOG KOSTAJNIČKE BUDUĆNOST

Jasno uviđam: najveće kostajničko bogatstvo jesu djeca. Djeca koja su naša dragocjenost za budućnost našeg zavičaja. Mada sam tužan i očajan, nepomirljiv, kad kod se neko od Kostajničana preseli na Ahiret, raduje me svako saznanje da je u našem Šeheru ili u dijaspori, bilo to i na kraj svijeta, rođeno dijete od roditelja, jednog ili oba, s ovih prostora. Nije to ljepota jednog trenutka. To je ljepota za cijeli vijek, zanavijek... Emerson: Uživanje u gledanju dječje sreće čini da moje srce bude preveliko za tijelo.

- 12:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #

02.11.2011., srijeda

Stjepan-Stevo Djetelić i njegov sin Ratko-Braco kredibilitet sticali u kafani između mostova Une i Unčice: FLAJŠ – PERSONIFIKACIJA POŠTENJA

Vrijeme je učinilo svoje. No, slike sjećanja na poznate i drage sugrađane ne blijede. Urezan u identitet ovog kraja jeste i razboriti Stjepan-Stevo Djetelić, zvani Flajš. U ovom ćemerli i kaharnom vaktu i zehra lijepih riječi toplinom odišu. Eglen s njegovim sinom Ratkom-Bracom, također s nadimkom Flajš, jednostavno u vama ožive te ljudske vrijednosti Na kraju besjede zaključih nešto važno i lijepo, a što sam i na početku znao, iskusio, da su čudotvorna svojstva imali otac i sin – talent, profesionalnost, osjećajnost, znanje i iznad svega poštenje. Možda nitko nije toliko imao prilika da pokaže pravednost, povjerenje, moralnost - kao Flajševi. Stjepan-Stevo, rođen 1911. godine, prvi je gradonačelnik Hrvatske Kostajnice, postavljen odmah po završetku II svjetskog rata. Drugi mandat nije htio zbog provođenja agrarne reforme i nepravde prema seljacima. Taj nezlobiv, prostodušni čovjek imenovan je potom za direktora Hotela Central. Ljudske vrijednosti i nemogućnost da se "kriva Drina" ispravi odveli su ga 1955. godine u Kafanu Sport, čiji postaje vlasnik i dodaje joj riječ Flajš. Njegova kućica s krčmom, opkoljena s nekoliko borova i povećom baščom, bila je idealno mjesto za odmor i razbibrigu. Tu se u najtoplijim i najsparnijim ljetnim danima osjećao prohladan povjetarac s Une. I kako da se ne navrati onda kod Flajša na hladnu kriglu piva. Uz piće i mezu mogle su se posmatrati utakmice i treninzi kostajničkih nogometnih klubova, jer je igralište bilo odmah preko ceste, uz Unu i tvrđavu Zrinski. Trknuti do najposjećenije gradske plaže. Navratiti na "čašicu" razgovora kada se krene na posao, jal´ u Hrvatsku, jal´ u Bosansku Kostajnicu, na pijacu, u kino, na korzo... A kada se već svrati mnogi i ostanu do fajronta. U Flajša i njegovo poštenje svi su vjerovali. Ostavljali novac ako prepiju, pozajmljivali ako im nedostane... U svim situacijama Flajš je znao rješenje, ali nikad nauštrb gosta. Zato su kod Flajša navraćali svi, poslovni ljudi i fukare, doktori i seljaci, sportaši i đaci... Kamiondžije i fijakeristi... Uz sve to Flajš je imao i najbolju janjetinu, koju je na specijalan način priređivao pečenjar i mesar Redžo Delismajlović. Od Zagreba do Sarajeva znalo se gdje je najbolja janjetina. Uostalom, po tome je Stevo i dobio nadimak. Čim bi čuo Redžine povike "Vruć janjac, vruć janjac", uzvikivao bi: "Meni flajš (Fleisch, na njemačkom znači meso), vama ostalo". Naravno, njegovu šaljivu doskočicu mnogi tada nisu razumjeli. A on je janjetinu volio iznad svega. Koštala ga je i života. Dobio je trombozu zbog koje su mu odsjekli nogu 1960. godine, a nakon deset godina preselio je na bolji, pravedniji svijet. Nepravedno bi bilo izostaviti i ostale Flajšove strasti: Una, gdje je provodio sate, kuglanje, nogomet... Očevim stopama nastavio je Ratko-Braco Djetelić. Osim naslijeđenih pregršt ljudskih vrijednosti, temperamentnosti, moralnosti, topline u pristupu, Braco je imao ukusa prilikom šaljenja, a sve muškarce je zvao po prezimenu supruga. I nitko se nikad nije ljutio. Čak i oni s poganim jezikom i moralno tupi – postajali su u Flajišovoj kafani krhki i trpljivi. Zato su rado svi dolazili u ugostiteljski objekt između mostova na Uni i Unčici. Jer, tamo su i obične radnje, sitni događaji i male radosti svakidašnjeg života poprimale posebnu zanimljivost i ljepotu. Sve je to izgledalo idilično do dolaska belaja na naše prostore. U ratu su Flajševi izgubili sve. Umalo im, uz dom i imanje, nisu oduzeli i domovinu. No, Braco-Flajš je svojim znanjem, mudrošću, upornošću i inatom, ne rušeći i ne ubijajući – izvojevao pobjedu života. Povratio je oduzeto, izgradio još veću i ljepšu porodičnu kuću, udobniji i ugodniji ugostiteljski objekt... Sve bi to bilo prekrasno, a život vrijedan življenja da u minulom ratu Braco nije izgubio svog dragulja, svog jedinca sina. Da li tugom liječi dušu i bunu u srcu ili vješto skriva svoje muke, otimajući se od žalosti svježe, ne pita ga nitko, jer znaju da ga to boli. A on, iako u penziji, i dalje, vješto krijući umornu dušu, živi u besmislu nadanja, budnim okom posmatrajući kako umjesto njega poslove obavlja kćerka Anita i supruga Jelka, njegova vjerna saputnica u dobru i zlu.

- 22:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.