BK - SEHARA

Uz kahvu, pivo, baklavu, s čejfom i merakom, na plažama, sijelima, na poslu, u kafićima – najčešća priča Kostajničana bila je sport, posebice nogomet. Svaki vakat imao je svoje junake. Svjedok sam mnogih priča, ali i „Partizanovog“ (ime kostajničkog nogometnog kluba) hoda kroz historiju. Među najbolje igrače u našem „Gradiću Pejtonu“ ubraja se Asim-Asko Omerović. Zauzeo bi sigurno u svim kombinacijama i svim listama mjesto u prvoj jedanaestorici veličanstvenih. Igrao je veoma dugo i veoma uspješno. Uglavnom, bio je, kako se to prije kazivalo, navalni igrač, napadač. Zasigurno najbolje kostajničko desno krilo od početka nogometiranja na tim prostorima. A ono zadire u davnu 1905. godinu, kada je prvu pravu loptu u Kostajnicu donio zagrebački student, inače Kostajničanin, Krešimir Miškić.

Asko je, kao i mnogi drugi, svoj veliki talent, čudesnu i čarobnu lahkoću baratanja loptom, iskazivao prvo na Meraji, gdje su djeca provodila svo svoje slobodno vrijeme, potom u školi, da bi već s nepunih 17 ljeta, uz posebno ljekarsko uvjerenje, zaigrao u prvoj momčadi kostajničkog Partizana. Fascinantno je to kako je prosto osvajao publiku na prvi pogled. Strahovito brz, s velikim iskorakom, jakim udarcem, posebice desnom nogom, s dobrim pregledom igre, vrsni golgeter, uvijek u nekom zanosu kada je kod njega lopta – plijenio je pozornost publike, protivničkih igrača, ali i stručnjaka. Za njega su bili zainteresirani mnogi klubovi iz viših rangova takmičenja, ali je ostao vjeran „crno-bijeloj“ boji i svojoj Kostajnici. Sisački drugoligaš „Metalac“ za ono vrijeme davao mu je izvanredne uvjete za prelazak u njihove redove, a bosanskonovska „Slooda“ vodila ga je kao svoje pojačanje na pripreme i turnir u Bač.

Mnoge utakmice, presudne za Partizan, upravo je rješavao Asko. Jedna mi se od njih posebno dojmila. Igrala se u Dugoj Resi. Bio je majski, sunčan i topal dan. Domaćinu, a i gostima pobjeda je bila od izuzetne važnosti. Ko izgubi meč morao je u niži rang takmičenja. Bila je nedjelja. Cvjetni korzo. Sve s te tradicionalno kulturno-umjetničke i zabavne manifestacije slilo se na stadion Duge Rese. Došlo je i Kostajničana dva autobusa. S harmonikom – naravno. Utakmicu je vodio savezni sudac Dušan Kukić. Ambijent za pamćenje. Domaćini su krenuli silovito. Partizan se branio. U 17. minuti Kukić isključuje, nepotrebno, najboljeg našeg igrača, pokojnog Dragana Siretu. Na centru potpuno sam stajao je Asko, svi ostali igrači oko našeg šesnaesterca. Sijevale su lopte oko našeg gola, jedna pogodila prečku, jedna stativu, mnoge odbranio golman zvan mačka Duško Vujčić. A onda je frljoku prema centru opalio Alija Šabić. Lopte se dokopao Asko. Uzalud su svi domaći obrambeni igrači jurili da ga stignu. Loptu je smjestio sa 16 metara u doljnji desni golmanov ugao. Bilo je 0:1. I kraj prvog dijela. U nastavku slika ista. I kraj isti. Ponovo 45. minuta, ali sada drugog poluvremena. Čudesno je Asko kroz noge proturio loptu centarhalfu domaćih, pretrčao lijevog beka i onda matirao vratara. Našem veselju nije bilo kraja. Činilo nam se da smo mnogo glasniji i vatreniji od domaće publike koje je najmanje 10 puta bilo više.

Igračku karijeru Asko je završio 1986. godine. Historičari sportskog vremena kazat će da je uz Hamida Sofilića, Fehu Džakulića i Sakiba Pilaušića nogometaš s najdužim igračkim stažom. Poslije aktivnog igranja završio je trenersku školu i veoma uspješan bio učitelj pionirske, juniorske i seniorske ekipe „Partizana“. Svoje trenerske sposobnosti pokazao je i tradicionalno pedantnim Nijemcima, kada je jedan lokalni klub u Bielefeldu spasio ispadanja, a onda ga doveo do višeg ranga. Kada se vratio u Bosnu kratko je vodio i bosanskokrupsko Bratstvo.

Petog aprilskog dana ove godine Asko će proslavit svoj 60-ti rođendan. Sretan mu bio, zdravlja i dug život imao!