BK - SEHARA
17.03.2014., ponedjeljak
Sjećanje na rahmetli Muharema-Muhu Korajca: IMAO JE TOPLO SRCE I DUŠU UMOTANU DOBROTOM
|
KOSTAJNICA – Ovaj dunjaluk prije tačno 75 godina (16.03.1939.) u Bosanskoj Kostajnici ugledao je Muharem Korajac, kasnije su ga svi zvali Muho. Argumentirano mogu kazati s ove distance da je već kao dijete bio uzor u odnosu prema drugoj djeci - po ponašanju, marljivosti i vladanju. Sve što je kasnije uradio i stvorio, ne bih mogao kazati bez napora, nekako ga je izdvajalo od drugih. U sve poslove unosio je sebe, sa zadovoljstvom i radošću prilazio obavezama, vazda nalazeći strpljenja da i drugima prenese stečeno znanje i vještine. Kada bi pokazivao ili kazivao kako na radnom mjestu, kao igrač ili posebice trener, kod većine bi izazivao neku bogatu i divnu zbunjenost, ali su njegove osjećajne riječi upijane kao spužva što vodu upija. Dugo mi je ta njegova ljepota izražavanja, jasna i tačna misao, bila neshvatljiva i neuhvatljiva. Krasila ga je skromnost, kao da se stidio svoga znanja. Rijetko je htio kazivati o sebi, a kada je to već "morao" bilo je to s velikom uzdržljivošću. Međutim, upravo to osjećanje ličnog dostojanstva samo ga je uveličavalo u našim očima. Ta dječija iskrenost, ta čistoća kao meleka, skromnost, nesebičnost i osjetljivost, upravo su odgovarali onom što smo mi od njega navikli i očekivali. U svom stolarskom zanatu, uposlen bio u Tvornici poljoprivrednih strojeva, ali imao i vlastitu radionicu, dostigao je savršenstvo. Mogao "izvajati" prava remek-djela od drveta. Sličan je bio i na fudbalskim terenima. Svojom tehnikom, preciznim šutom lijevom nogom, driblinzima... izazivao je ljubopitljivost kod suigrača i divljenje publike. Njega i Vladu Ikasovića, zvanog Cajka, stručnjaci smatraju najboljom lijevom stranom (lijeva polutka i lijevo krilo) u historiji kostajničkog fudbala. Poslije je Muho otišao u trenerske vode, gdje je posebno s mlađim kategorijama postigao zapažene rezultate. Često je znao kazati na treningu da on prvo stvara čovjeka, jer to je daleko teže, pa tek onda igrača. Iako je mnoge učio prve nogometne korake, govorio bi mladim talentima da samo radom i permanentnim obrazovanjem mogu stići do vrhunskih rezultata. Cijeli životni vijek Muhu su pratile odlike moralne, blage i ljubazne osobe. Duhovnost u komunikaciji, tako se barem činilo, pojačao je sa ženidbom Halime Ikanović, a tek kada su mu se rađala djeca: Merima, Mirsad i Fata, dojmilo se da preuveličava svoje bisere i dragulje, kako je tepao evladima. Na Ahiret se preselio 18. juna 1994. godine. Rano, ali je Muho svojim djelima život učinio vrijedan da se živi ma kako kratak bio!  |
- 10:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
15.03.2014., subota
Zaboravljeni velemajstori svog zanata: KOSTAJNIČKI BANJALUČANIN ALIJA DUGONJIĆ – LIVAC-KALUPAR S VELIKIM RENOMEOM
 KOSTAJNICA - Sjećanje na jedan davni Kurban-Bajram u meni stvara posebno zadovoljstvo. Inače, taj praznik mi je ostao i do danas mjerilo svjetla, nevinosti, pravednosti, čistoće i prisebnosti, dobrote... Valjda tih dana, takvog sam ubjeđenja, nema niko s naopakim mislima. I danas me uz bajramske dane obavije posebna toplina, opije čudesan miris - kao kada utonem u zanosni san. Nas nekoliko dječačića, tog toplog, sunčanog, julskog dana, obilazili smo mahale, ulice i sokake, ulazili u avlije i kucali na kućna vrata kako bi smo nakon izgovorene čestitke: Bajram šerif mubarek olsun – od ukućana dobili ponešto sitniša i pokoji kolač. Kada smo "posao" završili u "žabarima" (nekada Omladinska, a sada Vase Pelagića ulica, op.a.), nakana nam je bila da kroz uzani prolaz ograđen s obje strane starim, već natruhlim tarabama, dođemo do glavne ceste. Ali, prvo smo morali proći kroz avliju rahmetli Smajla Dugonjića. I taman kada smo dotakli drvena vrata da ih otvorimo, s pendžera male kuće čuli smo topal, umiljat glas: "Alija, povedi drugare u kuću, nek´ prezalogaje nešto slano, sigurno ste već siti slatkoga." Podigao sam glavu i ugledao krupnu, prelijepu hanumu, koja je zračila nekom posebnom dobroćudnošću. Bila je to rahmetli Fata, Smajlova supruga, a mati moga školskog kolege Alije Dugonjića. Bezbeli, krenuli smo za Alijom u kuću. U predsoblje smo ušli nakon što smo se popeli uz nekoliko basamaka prekriveni lijepo otkanim ponjavama. Sjećam se da mi je baška za oko zapeo đugum (sud za vodu od bakra, op.a.) koji je stajao na skemliji. Primijetio sam visoko, blizu plafona, i dolaf u duvaru u kome je stajao mushaf, prostrtu serdžadu, te bešiku u drugoj sobi, čija su vrata bila širom otvorena. K´o nekad u mejtefu, posjedali smo po podu predsoblja. Svi smo dobili po komad bureka, sirnice i piletine, jer s kašikom nismo htjeli nuđeni zijafet postavljen na sofri. Bio sam potpuno obendžijan onim što nam se događalo. Prvi put u tuđinskoj kući nisam se osjećao musafirom. Na kraju sam se napio hladne vode iz ibrika, a bila je tako pitka kao da je donesena sa samog Kevser vrela (džennetski izvor). Od tada više mi niko nije mogao obataliti ili opanjkati nekog iz familije Dugonjić. Družio sam se s Alijom, kako u školi tako i van nje. Šenlučili smo skupa i nadali se boljem vaktu i zemanu. A onda je on nenadno odlučio otići u Banjaluku, grad na Vrbasu. Tamo se potkraj 1969. godine oženio hanumom Fazilom iz Orahove. Nakon mijenjanja nekoliko firmi upošljava se 1970. godine u "Jelšingrad", tada najbolji kolektiv metalne industrije u Bosni i Hercegovini. U početku je radio najteže i najprljavije poslove, usput školujući se i pekući zanat livca-kalupara. Koks i usijani metal polahko su mu se uvlačili pod kožu. Postajao je sve poznatiji i priznatiji majstor svog zanata ne samo u "Jelšingradskoj" livnici čelika i Banjaluci, nego u Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji. Bio je u stanju napraviti sve što se može opisati i modelirati. Nije mu bila ravna, a to potvrđuje i u Prištini, gdje je godine 1986. proglašen za najboljeg majstora u livarstvu bivše države. Titov Orden sa zlatnim vijencem dobiva 1987. godine. Lijevao je i obrađivao Alija odlivke raznih oblika i veličina, ali su mu ostale najdraže, njih preko 100, Titove biste u aluminiji i bronci. I pored predanosti poslu i porodici Alija Dugonjić je bio aktivan i u fudbalu. Igrao je za klubove "Ješingrad", banjalučki "Naprijed" i "Partizan" iz Čelinca. Pred kraj fudbalske karijere ulazi u sudačke vode, dijeleći pravdu u raznim rangovima i republičkoj ligi. A onda je kao i mnogi drugi 1992. morao prihvatiti prognaničku sudbinu. Odlazi u Švedsku gdje se i danas nalazi. Nakon učenja švedskog jezika zaposlio se u poznatoj švedskoj ABB firmi, koja proizvodi trafostanice i transformatore. Iako mu je prognanstvo teže palo od posla u livnici radost i smisao života sada mu čine supruga, djeca Dženan (1971.), Belmir (1974.) i Dženana (1976.), te šestero unučadi. Spoznaja da moj veliki ahbab i školski kolega najtežu životnu bitku izgubio, preselio na Ahiret, duboko me je rastužila. Upućujem Allahu dž.š. lijepe dove da mu olakša kaburska ispitivanja i da ga smjesti u lijepi džennet! |
- 11:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
Srpanj 2019 (1) Rujan 2018 (2) Travanj 2015 (1) Ožujak 2015 (1) Ožujak 2014 (2) Siječanj 2014 (1) Studeni 2013 (1) Rujan 2013 (1) Kolovoz 2012 (1) Veljača 2012 (1) Siječanj 2012 (1) Studeni 2011 (2) Listopad 2011 (2) Travanj 2011 (1) Veljača 2011 (2) Prosinac 2010 (2) Listopad 2010 (1) Rujan 2010 (1) Srpanj 2010 (1) Travanj 2010 (3) Ožujak 2010 (2) Veljača 2010 (8) Siječanj 2010 (3) Prosinac 2009 (7) Studeni 2009 (2) |
|
"KOSTAJNIČKA SEHARA"
Monografiju "Kostajnička sehara", poklon voljenom zavičaju zagonetne ljepote, njenim prekrasnim ljudima, divnoj rijeci, našem Kesten-gradu ŠTA JE ŽIVOT?  Život nije film, a zna da bude teška drama. Život nije san, a često liči na noćnu moru... Nije ni vrijeme, ali je često nevrijeme... Nije život ni basna, ali razgovaramo sa zvijerima... Nije ni bajka, a princ se obavezno pojavi. Život nije ni dan, a zna da bude jako vedar. Nije ni noć, a obasjan je najsjajnijim zvjezdicama. Ali, isto tako nije ni oblak, a prosipa kišu suza. Život je rijetko htijenje, a često moranje. Život je naš, ali mi nismo njegovi!
TEBI - KRAJU MOJ
 ---------------- PROCVALA VIŠNJA Procvala višnja rana Čim maj se oglasi, Zlato svojih grana Uvojcima krasi.  ----------------- KOSTAJNICA - DALEKA I BLISKA  Za tebe samo vijenac pletem, Posipam cvijeće putom golim, Kostajnice, najljepši kraju svijeta, Tebi dolazim, tebe volim. --------------  |