Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/bk-sehara

Marketing

Zaboravljeni velemajstori svog zanata: KOSTAJNIČKI BANJALUČANIN ALIJA DUGONJIĆ – LIVAC-KALUPAR S VELIKIM RENOMEOM

 photo alijadugonji1070_zpse19823b3.jpg

KOSTAJNICA - Sjećanje na jedan davni Kurban-Bajram u meni stvara posebno zadovoljstvo. Inače, taj praznik mi je ostao i do danas mjerilo svjetla, nevinosti, pravednosti, čistoće i prisebnosti, dobrote... Valjda tih dana, takvog sam ubjeđenja, nema niko s naopakim mislima. I danas me uz bajramske dane obavije posebna toplina, opije čudesan miris - kao kada utonem u zanosni san. Nas nekoliko dječačića, tog toplog, sunčanog, julskog dana, obilazili smo mahale, ulice i sokake, ulazili u avlije i kucali na kućna vrata kako bi smo nakon izgovorene čestitke: Bajram šerif mubarek olsun – od ukućana dobili ponešto sitniša i pokoji kolač.

Kada smo "posao" završili u "žabarima" (nekada Omladinska, a sada Vase Pelagića ulica, op.a.), nakana nam je bila da kroz uzani prolaz ograđen s obje strane starim, već natruhlim tarabama, dođemo do glavne ceste. Ali, prvo smo morali proći kroz avliju rahmetli Smajla Dugonjića. I taman kada smo dotakli drvena vrata da ih otvorimo, s pendžera male kuće čuli smo topal, umiljat glas: "Alija, povedi drugare u kuću, nek´ prezalogaje nešto slano, sigurno ste već siti slatkoga." Podigao sam glavu i ugledao krupnu, prelijepu hanumu, koja je zračila nekom posebnom dobroćudnošću. Bila je to rahmetli Fata, Smajlova supruga, a mati moga školskog kolege Alije Dugonjića. Bezbeli, krenuli smo za Alijom u kuću. U predsoblje smo ušli nakon što smo se popeli uz nekoliko basamaka prekriveni lijepo otkanim ponjavama. Sjećam se da mi je baška za oko zapeo đugum (sud za vodu od bakra, op.a.) koji je stajao na skemliji. Primijetio sam visoko, blizu plafona, i dolaf u duvaru u kome je stajao mushaf, prostrtu serdžadu, te bešiku u drugoj sobi, čija su vrata bila širom otvorena. K´o nekad u mejtefu, posjedali smo po podu predsoblja. Svi smo dobili po komad bureka, sirnice i piletine, jer s kašikom nismo htjeli nuđeni zijafet postavljen na sofri. Bio sam potpuno obendžijan onim što nam se događalo. Prvi put u tuđinskoj kući nisam se osjećao musafirom. Na kraju sam se napio hladne vode iz ibrika, a bila je tako pitka kao da je donesena sa samog Kevser vrela (džennetski izvor). Od tada više mi niko nije mogao obataliti ili opanjkati nekog iz familije Dugonjić.

Družio sam se s Alijom, kako u školi tako i van nje. Šenlučili smo skupa i nadali se boljem vaktu i zemanu. A onda je on nenadno odlučio otići u Banjaluku, grad na Vrbasu. Tamo se potkraj 1969. godine oženio hanumom Fazilom iz Orahove. Nakon mijenjanja nekoliko firmi upošljava se 1970. godine u "Jelšingrad", tada najbolji kolektiv metalne industrije u Bosni i Hercegovini. U početku je radio najteže i najprljavije poslove, usput školujući se i pekući zanat livca-kalupara. Koks i usijani metal polahko su mu se uvlačili pod kožu. Postajao je sve poznatiji i priznatiji majstor svog zanata ne samo u "Jelšingradskoj" livnici čelika i Banjaluci, nego u Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji. Bio je u stanju napraviti sve što se može opisati i modelirati. Nije mu bila ravna, a to potvrđuje i u Prištini, gdje je godine 1986. proglašen za najboljeg majstora u livarstvu bivše države. Titov Orden sa zlatnim vijencem dobiva 1987. godine. Lijevao je i obrađivao Alija odlivke raznih oblika i veličina, ali su mu ostale najdraže, njih preko 100, Titove biste u aluminiji i bronci.

I pored predanosti poslu i porodici Alija Dugonjić je bio aktivan i u fudbalu. Igrao je za klubove "Ješingrad", banjalučki "Naprijed" i "Partizan" iz Čelinca. Pred kraj fudbalske karijere ulazi u sudačke vode, dijeleći pravdu u raznim rangovima i republičkoj ligi. A onda je kao i mnogi drugi 1992. morao prihvatiti prognaničku sudbinu. Odlazi u Švedsku gdje se i danas nalazi. Nakon učenja švedskog jezika zaposlio se u poznatoj švedskoj ABB firmi, koja proizvodi trafostanice i transformatore. Iako mu je prognanstvo teže palo od posla u livnici radost i smisao života sada mu čine supruga, djeca Dženan (1971.), Belmir (1974.) i Dženana (1976.), te šestero unučadi.

Spoznaja da moj veliki ahbab i školski kolega najtežu životnu bitku izgubio, preselio na Ahiret, duboko me je rastužila. Upućujem Allahu dž.š. lijepe dove da mu olakša kaburska ispitivanja i da ga smjesti u lijepi džennet!



Post je objavljen 15.03.2014. u 11:47 sati.