BK - SEHARA
10.04.2010., subota
KOSTAJNIČANKE - TEMELJNI STUP PORODICE I UKRASI ŽIVOTA
 Bilo je to sedamdesetih godina prošlog vijeka. Mula, da bi udovoljila svome Fahri, koji je odlazio veoma često u gostionicu, u jednoj sobi napravi improvizirani šank, napuni ga raznoraznim pićem i hranom, obuče se u konobaricu i kaže: „Fahro, više nemaš potrebe ići iz kuće.“ I, zaista, tog prvog dana, Fahro se zavalio na kauču, a Mula služi li služi. Sipa piće u čokane, postavlja mezu. Svako malo prosipa i čisti pepeljaru. Pomalo zaljulja kukovima. Milina draga. Sve do 11 sati uvečer. „Mulo, u koliko je kod tebe fajrent.“, upita Fahro. Mula se obradova, dosadilo joj, pa kaže“: „Upravo sada Fahro.“ Ustaje Fahro, oblači se, žnjira cipele. „Kuda ćeš, bolan ne bio“, kaže Mula. „Kod Nade, tamo konobarišu do jutra, mijenjam kafanu“, reče Fahro i izađe iz kuće. Ono što ih izdvaja od drugih jeste ta nit druženja. Naša Kostajničanka Nedžada, koju od mlađih posebno poštujem i cijenim, podsjeti me na umjetničku sliku kostajničke žene kroz ručne radove. Posebno keranje. Rahmetli Fata Dugonjić, Muhiba Zajkinca, Hanifa, te doskora Mula, koja je ušla duboko u desetu deceniju života, bile su maestralne umjetnice u tom poslu. Prilikom priređivanja iftara znale su na brzinu velemajstorski okerati kragne djevojkama koje su se tu zatekle. Pripremiti kerane predmete za ruho mladama. Mnoge kuće i danas imaju njihove ukrasne kerane predmete.  Harmoniju u porodici, ulogu majke i supruge, sjaj i ljepotu – zadržale su do današnjih dana. I danas, kao i uvijek, jasno i neizmjenljivo, stojim iza onog što u djetinjstvu stekoh: kostajničke žene su temelj postojanosti familije i ukras života. Bez obzira na birvaktilski tvrd i oskudan život. Divio sam se uvijek, prije svih, svojoj majci, pa materi, na divnim, najljepšim, najjasnijim i najčovječnijim potezima. Prema djeci, unucima, muževima. Čak i onda kada su patile. Bolovale. Tugovale... Kao dijete podsticale su me na razmišljanje - kako to sve izdrže. Mnoga njihova mišljenja i shvaćanja nisu bila i moja. I ne mogu biti. Ko bi izdržao sve to kroz šta su one prolazile. I stalno ostajale. Stamene. Moralne. Uzorne. Jednom riječju – posebne. |
- 14:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #
02.04.2010., petak
Kostajnička raskršća: MERAJA - NESTALA SLIJEPOČOM I NEČOVJEČNOŠĆU ZLIH LJUDI
 (Meraja danas - sa zapadne strane - put vodi za Bubnjaricu, gdje je izvorište i rezervoari Rimskog vodovoda) U glavi mi bezuman nered. Plete se niz prizora. Kroz čitav jedan vakat. Sudaraju se i miješaju sa sadašnjom realnošću. Modre razgaline kao nepokretni svjetovi. U najdubljem vidiku Meraja – gusto zelena trava i romor najslađe vode na svijetu... Nikako da je pokopam u zaborav. Krupne rane u duši. Moja mašta tka jasno. Na Meraji nikle kuće. Izbjegličko naselje Srba iz Hrvatske. A prostora bilo na drugim mjestima - na pretek. Nije trebalo tu graditi. Bez obzira na njihovu ljepotu. I sklad. Nije u pitanju mrtvilo duha. Niti suhoća mašte. Zloća je to nečija. Samo da se naudi drugima. I drugačijima. Da se zatre sve što nije njihovo. Zašto toliki žal za Merajom? Bila je više od kultnog mjesta Kostajničana: okupljalište mladih, mjesto gdje se sjelilo ljeti duboko u noć, učilo svirati gitaru i harmoniku, konačili u prolazu cigani-čergaši, na kladama ili banderama, koje su čekale na upotrebu, vodili ozbiljni i šaljivi razgovori, održavali ljubavni sastanci... Na Meraji je bila i česma s koritom. Iz rimskog vakta. Imale je nezamjenjivu ulogu u svakodnevnom životu Kostajničana. Bistra i hladna voda koristila se za piće, pranje rublja, napajanje stoke iz korita česme… Za rashlađivanje i okrepljenje putnika-namjernika, utaljivanje žeđi. Uzimanje abdesta… Stari bi često kazivali: - Tko se jednom napije vode iz Bubnjarice taj vječito ostaje vezan za Bosansku Kostajnicu. Kolega Mehmed Kazazović, Meraju osvjetljava kroz nogomet: Meraja je za svu djecu i mlađariju iz Gornjeg grada predstavljala mjesto stalnog okupljanja i druženja. Najčešće se na Meraji igrao nogomet, tu su se učili prvi nogometni koraci, driblinzi, proigravanja, startovi i odbrane golmana. Po cijeli bogovjetni dan su se igrale utakmice, kada bi završili jednu utakmicu - odmah bi započinjali drugu. Odmah poslije rata, naravno, nije bilo nogometne lopte, pa su se djeca, a i obrasliji, snalazili na razne načine. Pravili smo najčešće lopte od krpe, nazvane "krpenjače", zatim od kravlje dlake ili od mjehura nekog govečeta. Išli smo najčešće kod mesara Pere Prpića i molili da nam da goveđi mjehur, koji smo onda žuljali između dva kamena da se raširi, osušili i napuhali. Nekom čarapom smo takvu "loptu" na kraju opšili i otpočinjali igru, ali takva se lopta ubrzo probušila na bodljikavu haremsku žicu. Odnekud je znao netko donijeti malu lopticu za tenis, pa smo i s njom igrali nogomet. Kasnije su se prodavale gumene lopte raznih veličina za koje, naravno nismo imali novaca, pa smo morali prikupljati korpe i korpe puževa da bi "otkupili" takvu jednu loptu. Ali, i ona se znala ubrzo probušiti na nekakav trn ili žicu. |
- 23:11 - Komentari (0) - Isprintaj - #
DOKTOR NAJA - KOSTAJNIČKA RAJA
 - Naja, ime poznato ne samo Kostajničanima- Na silu ga odvukli za Beograd - Iz nekadašnje YU-metropole stizao vlakom do Sunje, a onda biciklom, s gitarom na leđima - Bio zaštitni znak Džanfera, malonogometne ekipe, idol mladih i cirkusant za starije - Doktorirao u inat profesorima koji su ga smatrali antitalentom - Sada predaje matematiku na koledžu, na sjeveru Detroita u Americi - Samo još jednom Bubnjarice-vode da se napije Ko je Naim Saiti – Naja? O tome u nastavku priče: - Rođen sam 1960. u Prizrenu, gdje sam živio do svoje druge godine, kada je moj otac po ko zna koji put izgubio posao zbog grijeha koje mu komunisti nikada nisu zaboravili i za koje je on skupo plaćao. Majka, Fatima - Timka Ćuprilić, rođena i odrasla u Kostajnici, od oca Sulejmana, zvani Ćemen, zidar po struci i majke Nure, rođena Šabić. Imala je samo osam godina kada joj umire otac od upale pluća, koju je zaradio spavajući u jendecima ne bi li što više zemlje iskrčio (zakon je bio da se može krčiti samo za dana). Ćemenov brat, rahmetli Mustafa Ćuprilić je bio kao otac Šefki, Timki, Šefiku i Rahimi, neprestano pomažući samohranoj Nurki da podiže djecu. TRBUHOM ZA KRUHOM - Šefka, koja je nekoliko godina prije toga otišla u Sloveniju, pa potom u Beograd, odvela je 1952. moju majku za sobom - jedna usta manje za hraniti. Timka je ostala vezana za Kostajnicu, a najviše za svoju mlađu sestru Rahimu, koje bi se uvijek sjetila na rasprodajama i kupovala joj lijepe haljine. Kasnih pedesetih Rahima je bila poznata ljepotica u Kostajnici, mnogi su joj se udvarali, a Ferid Ferhatovic je bio najuporniji i oženio je '59. Timku je uhvatila panika kad joj se 4 godina mlađa sestra udala, pa je i ona požurila i do kraja godine i ona udala za Albanca koga je srela u Beogradu. Međutim, kako sam već napomenuo 1962. su morali iz Prizrena. Moda tog doba je bila da se mala djeca kad prohodaju šalju babi na selo. Pošto mi roditelji nisu ništa imali sređeno u Beogradu, bio sam poslat svojoj nani u Kostajnicu. VRAĆEN NA SILU U BEOGRAD - Odrastao sam na Meraji, koja je za mene bila raj na zemlji. Djeca svih uzrasta su se tamo igrala, trava bujala kao rezultat česme iz koje je voda neprestano tekla. Česma je zatvorena ranih 70-ih. Ja i mnogi drugi možemo posvjedočiti da na svijetu nije bilo bolje vode. Daidža Šefik me je vodio na Unu kada bi dolazio iz Zagreba, što je za mene bio veliki događaj, pa sam stalno pitao kada će petak. - Tri godine kasnije sam morao nazad u Beograd. Nisam htio, ali su me odvukli. Ni psovke što sam ih naučio na Meraji nisu pomogle. Poslije toga sam ljeta provodio u Kostajnici. Kako sam odrastao u Beogradu, postajao sam sve svjesniji da ne pripadam toj sredini. Kostajnica me je prihvatila kao svoga i vraćao sam joj se sa sve većim zanosom. MALONOGOMETNI TURNIRI POSTALI MU OPSESIJA - Nogomet sam počeo igrati '73. Trenirao sam u pionirima beogradskog Željezničara, ali tih godina sam imao zdravstvenih problema tako da se nisam uspio probiti. Mali nogomet mi je više pasao i prvi turnir koji sam odigrao je bio '75. U Kostajnici sam uvijek bio fasciniram turnirima malog nogometa što su se igrali za 29. novembar i 1. maj svake godine. Najveći utisak na mene je ostavio turnir za 29. novembar '73. kada je prvi put nastupila Vesela družina : Bufla na golu, Kibin, Meho, Fraim, Osme, Predo, Gaga... Bilo je više od 300 ljudi koji su gledali kako su "Djeca“, kako su ih zvali, porazili veterane Partizana. Bufla (Refik Mustić op.a.) je bio sjajan i nemoguće mu je bilo dati gol. Moj san da igram na kostajničkom turniru je morao čekati do '76. Tih godina je benzin bio skup i nije ga bilo, ali sam uvijek imao dovoljno za kupim povratnu do Kostajnice, i nije mi bilo teško da dođem i na par dana. KONDORI, KOSTAJNIČKE MUZIČKE LEGENDE - Uz mali nogomet druga strast mi je bila muzika. Gitaru sam počeo svirati 73, a godinu dana kasnije mi je Šehab iz Zenice pokazao da se uz gitaru može dobro pratiti i narodna muzika, a pošto sam volio pjevati to otkriće mi je otvorilo potpuno nove vidike. Do '77 sam naučio svirati dovoljno dobro da bi svako veče (punih deset godina) pjevali na Meraji kod klada. Vremenom sam postao solidan svirač i pjevač. U isto vrijeme legendarni vođa Kondora, Ibrahim Jajčanin, zvani Tarzan je učio svirati gitaru. Za razliku od mene on je mnogo više toga investirao u svoju muziku, a imao je i Aliju Jašarevića uza se, koji je znao puno o harmonici. Krajem sedamdesetih su Kondori postali legende, a Ismet Korajac njihova pjevačka legenda. Niko nije znao otpjevati 'Crnu ženu sa očima plavim“ kao Kondori, bolje su mi zvučali od originala. RAZGLEDNICA ZA PROFESORE OD ANTITALENTA - Krajem sedamdesetih sam otkrio svoju treću strast: želja za znanjem. Išao sam u Prvu beogradsku gimnaziju, sa djecom beogradske elite. Tu sam stekao odlično obrazovanje, ali i rane koje mi nisu lako zarasle, jer sam uvijek bio nižeg ranga od njih. Ni profesori me nisu uzimali za ozbiljno, ali sam nekako u potaji gajio želju za znanjem. Profesorica muzike me nije htjela primiti u orkestar, matematičar mi je rekao da se latim fudbala 'ko nema u glavi ima u nogama', a profesorica engleskog mi je rekla da u životu nije vidjela većeg antitalenta za jezike od mene. Devedesete sam im svima poslao razglednicu iz East Lansinga. NAJA I BICIKL - Kada bi škola završila a ponekad i vikendom bih skoknuo do Kostajnice. Ljudi su me pamtili po biciklu, koji sam stavio u poštanski vagon, i od Sunje ili Dubice bih tih zadnjih 20-tak kilometara sa putnom torbom u gepeku i gitarom na leđima vozio do Kostajnice. Kada bi me vidjeli, ljudi bi govorili 'Evo Naje došao biciklom iz Beograda!' Bicikl mi je bio dobro dolazio u putovanju po seoskim turnirima i za organizovanje utakmica. NA TRENERSKOJ KLUPI CRVENIH KARNFILA - Godina 1979. je možda bila najbolja Ljetna liga u historiji Kostajnice. Bilo je više od 20 ekipa, a Priječani su konačno shvatili da nema puno ljudi zainteresiranih da gleda Gornji protiv Donjeg Grada. Te godine je Kalimero osvojio ligu, a iznenađujuće, drugi su bili Crveni karanfili, ekipa koju sam vodio sa klupe. Moj san je bio da budem trener, I kada sam predložio Karanfilima da ih vodim sa klupe, oni su to prihvatili kao salu. Karanfili su bili dobra ekipa, ali ne među favoritima, igrali su čvrsto, držali loptu, ali nije bilo frke ni u terenu ni u publici kao kada bi igrali. Kalimero, DVD, Unska ili Mladost sa Ibrom Mušićem i Zlatkom Ferhatovićem na čelu. Na prvoj utakmici što sam vodio sudac Ibro iz Novog me je izbacio sa klupe, što je izazvalo oduševljenje među navijačima. Na slijedećoj utakmici tribine su bile prepune, sto je vidno podiglo moral Karanfilima, a moji savjeti su unijeli toliko potrebnu discipline i organizaciju u igri. Svaka utakmica je bila drama, Bufla na golu je bio životnoj formi, Zele, Boro i Fraim rezali u odbrani, dok je začuđujuće dobro igrao Momo Ilić u veznom redu, posto Predo Crnobrnja nije igrao sve utakmice, a Joha I Ismet Mujčić u napadu. Ipak, najveće čudo je bilo da nam je srebrnu medalju donio gol Alije Omerovića, legendarnog Fosa, što je više bio poznat po svojim ludorijama i pjevanju nego nogometu. U zadnjem minutu utakmice protiv Kalina iz Komogovine je loptu neobranjivo spucao pod prečku, što je Kalinama oduzelo medalju a nas stavilo na drugo mjesto. Tu noć smo proslavljali na Otoci preko puta Dženadije, uz gitaru, roštiljanje, rakiju i nekoliko gajbi pive. Kako se ko napije bacali bi ga u vodu ne bi li došao k sebi. DŽANFERI NAJATRAKTIVNIJA MOMČAD - U vojsku sam otišao u ljeto '81, a kada sam u ljeto '82 izašao, Ibro Mušić i ja smo osnovali Džanfere. Sa Ibrom sam bio u svađi od 78, iako smo prije toga stalno igrali zajedno. Ibro je tih dana znao reci 'Lako je pobijediti sa golmanom, ali hajde ti pobijedi sa Naimom!' Svi smo iz vojske izašli mnogo luđi nego što smo otišli. Ibro je bio najekstremniji primjer tog pravila. Služio je u nekakvoj kaubojskoj kasarni u Leskovcu i naučio lumpovati sa domorocima. Počeo je i u Kostajnici razbijati čaše, od čega smo ga morali odučiti, jer nam je budžet bio skroman a svaka razbijena čaša se plaćala. Najveća promjena kod Ibre Mušića je bila ta da više nije htio ni čuti da igra u odbrani. Ko ga ne zna. Ibro ima veliki nos, pa je valjda kontao da ima 'nos za gol.' To veče kada se Ibro vraćao u kasarnu sa redovnog odsustva, na stanici smo dali ime našoj ekipi: Džanferi. Ibro je htio da se zovemo Junferi, filozofija mi je bila da cure vole junfere, čestota, to ih fascinira... priče od akšama... ja mislim da je cilj bio ne bi li se koja sažalila pa nam dala... Legendarna maskota Kalimera, Mirza Delić - Kliba, je skontao da bi Englezi riječ Junfer pročitali kao Džanfer, čime se je Ibro jednostavno oduševio. 'Nema druge! Džanferi, što nastupaju u dresovima boje sperme!' To ljeto je dosta momaka iz moje generacija bilo u vojsci tako da nismo mogli sastaviti najjači tim. Jezgro Džanfera su pored mene i Ibre činili Zlatko i Meho Ferhatovic, i nas najbolji igrač svih vremena, kapetan, Emir Novljaković - Taja. Taja nam se nametao kao najstariji, pričao nam priče, davao savjeta, ali ga nismo baš puno slušali. Bez Tajinog stava i naših reakcija Džanferi ne bi ni izbliza bili onako zabavni. - Armin Bajramović - Šima je bio važan igrač do povrede ´83., a Emir Midžić, zvani Glavonja, stup odbrane, grubijan, dok nas nije napustio '85. Miroslav Kukrika, zvani Kukac hronična rezerva dok nije otišao '85. Naša prva utakmica u ljeto ´82. je bila protiv tima zvani Hakl, za koje su igrali Srđo Egić, Milan Kosijer, Davor Radić i još nekoliko prilično poznatih Priječana. Za Džanfere su pored mene i Taje na toj utakmici nastupili Raif Hajdarevic, legendarni Refa, grubijan, britki stoper, a tada golgeter a najviše zajebant; Mustafa Šarić zvani Šare, legendarni stoper Mladih Jarana, tada na zalasku karijere; Salih Ćurt, zvani Šeki, legendarni golgeter, a mana mu je bila što je cure volio više od nogometa. To ljeto se oženio. Onda Nikica Jengić zvani Pilja, smireni obrambeni vezni, pa Miroslav Kukrika, zvani Kukac. Stadion se orio od galame, djeca su iz sveg glasa navijala za Džanfere. Bili smo jedni od prvih što su nosili majice sa nadimcima na leđima, utisnutim sa polikolorom. Bilo je ljeto is svi smo se oznojili pa su nam majice bile umrljane plavom bojom. Te noći smo tukli Hakl 2-1, od čega se nisu oporavili, tako da su ih i Silveri i Unska poslije toga lako dobili. CIVARA – KOSTAJNIČKI BOEM DEMOLIRAO FONTANU - Najlegendarnija utakmica te godine, utakmica o kojoj se je godinama pričalo je bila Džanferi i Silveri. Za Silvere su te godine igrali Lajšić Zoran zvani Žuja, Mehmed Ometlić zvani Bijeli (Silver), Minja Jelisavac, Ibrahim Midžić zvani Bajkan, legendarni golgeter, Momo Ilić, Predo Crnobrnja... Tih godina legendarna ličnost iz kostajničkog života je bio Civara, ja ga pamtim po tome što je jedne noći demolirao Fontanu, legendarni kostajnički bircuz, tugujući za Nadom?? Tog dana se je Civara pojavio u Kostajnici, a kada se tu nađe Civara, onda se pije i mezi. I Refa i Šare su došli pjani tu noć na utakmicu protiv naših ljutih rivala. Ne znam što su Bijeli i Civara imali jedan protiv drugog, ali kada je Civara zagalamio iz publike i počeo zvati Bijelog Furak ovaj je potpuno izgubio glavu. Utakmica nije zapamćena po igri nego po tuči. Niko nikoga nije puko šakom, ali je guranja i galame bilo na pretek. Minja i Refa su jahali jedan drugoga. Poslije te utakmice je Bijeli izjavio: ' Bio sam toliko ljut da me je poskok ujeo otrovo bi se od mene!. Jedan od organizatora je to veće izjavio 'Glupi Bosanci, ako ih ne pustiš na ligu onda se žale, a pustiš ih, naprave pizdariju!' TAKOZVANI MENADŽERI RASTURILI TURNIRE - Od 83.- 86. ljetna liga se nije mogla zamisliti bez Džanfera i njihove pjesme. Godine '87 nije bilo ljetne lige zbog Univerzijade u Zagrebu, a poslije toga su Mali nogomet preuzeli takozvani 'Menadžeri', što je bio kraj ekipa poput Džanfera. Sjećam se Mladih jarana što bi za 1. maj u zoru išli na uranak, pa bi sa Une onako pijani došli na turnir, pa natrag na pijacu, nisu puno toga osvojili ali njihovo društvo je bila ta ekipa, kao i većina drugih ekipa. Menadžeri bi platili za učešće na turniru i ponekad odveli igrače na piće i mezu, ali to više nisu bile one ekipe... ZBOGOM YUGO I KOSTAJNICO MOJA - Osamdesetih sam otkrio talent za matematiku, sto mi je na kraju spasilo život. Dao sam se na učenje engleskog jezika i u augustu '90 otišao na Michigan State University da studiram ka doktoratu. To mi je spasilo život, jer su me '91 u Beogradu tražili da idem u Vukovar. Nesrbi nisu se čitavi vraćali iz Vukovara. 94-97 sam bio glavni prevodilac našem Efendiji Ramizu Aljoviću, koje se je neumorno borio za Bosnu. ´92 sam sa Iztokom Hozom započeo BOSNET, Bosnien Electronic Network, čiji sam bio prvi moderator. - Devedesetih, rad na doktoratu i rat su me prilično iscrpili, tako da sam uz dosta tuge shvatio da Kostajnice kao ni te Jugoslavije više nema. Da je dosta toga bilo laž i da sam se morao okrenuti stvaranju života na američkom tlu. Oženio sam Amerikanku s kojom imam trogodišnju djevojčicu – zjenicu oka svog. Sada predajem matematiku na koledžu, na sjeveru Detroita u Americi. |
- 22:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
Srpanj 2019 (1) Rujan 2018 (2) Travanj 2015 (1) Ožujak 2015 (1) Ožujak 2014 (2) Siječanj 2014 (1) Studeni 2013 (1) Rujan 2013 (1) Kolovoz 2012 (1) Veljača 2012 (1) Siječanj 2012 (1) Studeni 2011 (2) Listopad 2011 (2) Travanj 2011 (1) Veljača 2011 (2) Prosinac 2010 (2) Listopad 2010 (1) Rujan 2010 (1) Srpanj 2010 (1) Travanj 2010 (3) Ožujak 2010 (2) Veljača 2010 (8) Siječanj 2010 (3) Prosinac 2009 (7) Studeni 2009 (2) |
|
"KOSTAJNIČKA SEHARA"
Monografiju "Kostajnička sehara", poklon voljenom zavičaju zagonetne ljepote, njenim prekrasnim ljudima, divnoj rijeci, našem Kesten-gradu ŠTA JE ŽIVOT?  Život nije film, a zna da bude teška drama. Život nije san, a često liči na noćnu moru... Nije ni vrijeme, ali je često nevrijeme... Nije život ni basna, ali razgovaramo sa zvijerima... Nije ni bajka, a princ se obavezno pojavi. Život nije ni dan, a zna da bude jako vedar. Nije ni noć, a obasjan je najsjajnijim zvjezdicama. Ali, isto tako nije ni oblak, a prosipa kišu suza. Život je rijetko htijenje, a često moranje. Život je naš, ali mi nismo njegovi!
TEBI - KRAJU MOJ
 ---------------- PROCVALA VIŠNJA Procvala višnja rana Čim maj se oglasi, Zlato svojih grana Uvojcima krasi.  ----------------- KOSTAJNICA - DALEKA I BLISKA  Za tebe samo vijenac pletem, Posipam cvijeće putom golim, Kostajnice, najljepši kraju svijeta, Tebi dolazim, tebe volim. --------------  |