Marketing
Kostajnička raskršća: MERAJA - NESTALA SLIJEPOČOM I NEČOVJEČNOŠĆU ZLIH LJUDI
(Meraja danas - sa zapadne strane - put vodi za Bubnjaricu, gdje je izvorište i rezervoari Rimskog vodovoda)
U glavi mi bezuman nered. Plete se niz prizora. Kroz čitav jedan vakat. Sudaraju se i miješaju sa sadašnjom realnošću. Modre razgaline kao nepokretni svjetovi. U najdubljem vidiku Meraja – gusto zelena trava i romor najslađe vode na svijetu... Nikako da je pokopam u zaborav. Krupne rane u duši.
Moja mašta tka jasno. Na Meraji nikle kuće. Izbjegličko naselje Srba iz Hrvatske. A prostora bilo na drugim mjestima - na pretek. Nije trebalo tu graditi. Bez obzira na njihovu ljepotu. I sklad. Nije u pitanju mrtvilo duha. Niti suhoća mašte. Zloća je to nečija. Samo da se naudi drugima. I drugačijima. Da se zatre sve što nije njihovo.
Zašto toliki žal za Merajom? Bila je više od kultnog mjesta Kostajničana: okupljalište mladih, mjesto gdje se sjelilo ljeti duboko u noć, učilo svirati gitaru i harmoniku, konačili u prolazu cigani-čergaši, na kladama ili banderama, koje su čekale na upotrebu, vodili ozbiljni i šaljivi razgovori, održavali ljubavni sastanci... Na Meraji je bila i česma s koritom. Iz rimskog vakta. Imale je nezamjenjivu ulogu u svakodnevnom životu Kostajničana. Bistra i hladna voda koristila se za piće, pranje rublja, napajanje stoke iz korita česme… Za rashlađivanje i okrepljenje putnika-namjernika, utaljivanje žeđi. Uzimanje abdesta… Stari bi često kazivali: - Tko se jednom napije vode iz Bubnjarice taj vječito ostaje vezan za Bosansku Kostajnicu.
Meraja je za svu djecu i mlađariju iz Gornjeg grada predstavljala mjesto stalnog okupljanja i druženja. Najčešće se na Meraji igrao nogomet, tu su se učili prvi nogometni koraci, driblinzi, proigravanja, startovi i odbrane golmana. Po cijeli bogovjetni dan su se igrale utakmice, kada bi završili jednu utakmicu - odmah bi započinjali drugu. Odmah poslije rata, naravno, nije bilo nogometne lopte, pa su se djeca, a i obrasliji, snalazili na razne načine. Pravili smo najčešće lopte od krpe, nazvane "krpenjače", zatim od kravlje dlake ili od mjehura nekog govečeta. Išli smo najčešće kod mesara Pere Prpića i molili da nam da goveđi mjehur, koji smo onda žuljali između dva kamena da se raširi, osušili i napuhali. Nekom čarapom smo takvu "loptu" na kraju opšili i otpočinjali igru, ali takva se lopta ubrzo probušila na bodljikavu haremsku žicu. Odnekud je znao netko donijeti malu lopticu za tenis, pa smo i s njom igrali nogomet. Kasnije su se prodavale gumene lopte raznih veličina za koje, naravno nismo imali novaca, pa smo morali prikupljati korpe i korpe puževa da bi "otkupili" takvu jednu loptu. Ali, i ona se znala ubrzo probušiti na nekakav trn ili žicu.
Post je objavljen 02.04.2010. u 23:11 sati.