BK - SEHARA

17.12.2009., četvrtak

Kako je Stevanov brod na Uni otišao u legendu: LIJEPA MAĐARICA ZALUDILA GAZDU

Poslije prolaska Napoleonove vojske i gradnje velikog drvenog mosta preko rijeke Une, još davne l809-te godine,kojeg mještani nazvaše 'Napoleonov most',živnule su obje Kostajnice.Krenula je trgovina,počeli su se razvijati privatni obrti, počeli su prodirati kulturni utjecaji iz tadašnje Evrope.Gradići su počeli poprimat novi izgled. Una je postajala sve više rijeka za uživanje.Otvorene su neke javne plaže, a u ljetno vrijeme bilo je sve više kupača na Uni. Enes KAHVIĆ - Neobjavljena priča Možda prije stotinu i više godina,da je neko prolazio ovim prostorima vidio bi brod,pravi, pravcati brod na rijeci Uni.On nije bio velik kao oni brodovi na moru,ali imao je sve što i oni imaju . Tri jarbola za jedra.Dva manja sa strana i jedan veći u sredini.Palubu sa kormilom za upravljanje i povećim sidrom.Okrugle prozorčiće u prostorijama potpalublja i po dva duža vesla sa obje strane brodića,kako bi se mogao pokretati bez jedara.Za to vrijeme,bila je to prava senzacija i čudo na Uni.Brod je bio usidren na mirnom dijelu Une zvanom 'Kavrlja'.Taj dio Une,između dvije ade,zbog mirne i duboke vode, doimao se više kao jezero,nego rijeka koja protiče.Razapeto jedro na najvećem jarbolu moglo je poslužiti i kao odličan zaštitnik od prejakog ljetnog sunca,jer su na palubi bile drvene klupe i stolići za posluživanje gostiju broda. Sve je to bila ideja i projekt poduzetnog mladog gostioničara Stevana.Pomogla mu je i bila oduševljena tom idejom njegova žena Danica. Brod je bio vezan sa dva debela užeta za dvije topole na obali.Na njega se ulazilo preko malog pokretnog drvenog mostića.Veliko jedro uvijek razapeto, činilo je hladovinu na palubi. U vrijeme pljuskova i grmljavine, gosti su se spuštali u prostorije ispod palube i kroz male okrugle prozore gledali sijevanje praćeno strašnom grmljavinom.Bio bi to pravi ugođaj na rijeci. Po Stevanu i brod nazvaše 'Stevanov brod'.Ugledna gospoda,tada privatni obrtnici,pa i neki zemljoposjednici,voljeli su da dođu na piće kod Stevana.Ovdje nije dolazio svako.U nekim prilikama, posjetioca,Stevanovi pomoćnici pokrenuli bi brod i izveslali na sredinu Une.Tu bi se usidrili,a opušteni gosti bi se sunčali i kupali uz prijatna osvježavajuća pića. Na brod su počele dolaziti i neke dame,a rjeđe i izletnici iz Siska i Zagreba. Stevanu je posao počeo da cvijeta.Doveo on i neke konobarice iz vana.Marušku i Hanu.Jedna je bila iz Pešte,a druga iz Bukurešta.Vesele konobarice još više su zainteresirale učmale bogatune dva mala gradića za provod na brodu.I noću su fenjeri svijetlili.Čula se muzika i pjesma sa broda.Zabavljali se ljudi kao nikad ranije. Dok je Stevan razvijao posao na svom brodu,njegova lijepa supruga Danica,radila je u gostionici u gradu.Ispočetka, Danica je bila oduševljena,ali njenog Stevana sve je manje viđala kod kuće.On se predao brodu.Tamo je radio,tamo se hranio,a od kada je zaposlio mlade konobarice,usput i zabavljačice,počeo je i da spava na brodu. Sve je više slobodnog vremena provodio sa mladim konobaricama.Kada je bilo manje gostiju,Stevan se sam sa svojim konobaricama gostio,kupao i uživao.Kada dođu poslije podnevni gosti,konobarice su plesale,pjevale i goste usluživale.Ništa im nije bilo mrsko ni teško, pa čak ni gostu u krilo sjesti,a zato kad su naplaćivale,bakšiš nije izostajao.. Nije pravo Stevanu što lijepa Maruška ide od krila do krila,i što joj neko od gostiju,držeći novčanicu u ruci,ispod haljine protura.Ruži gazda Marušku nasamo,a i samom samo što ruke prema njoj ne polete.Vidi Maruška da je gazda ljubomoran na goste koji joj udvaraju,a zna da je došla tu da zaradi i s parama se u Mađarsku vrati.Sada,kada se uvjerila da je gazdi stalo do nje,pa zašto i to da ne iskoristi?Popušta gazdi najviše.On joj oprezno i u sobičak pod palubom navrne.Svjestan je Stevan da je Maruška mlada i prelijepa djevojka i da joj niko odoliti ne može. Lijepa Maruška,poput umiljate mačke, svakom se mušteriji nasmiješi i po koju 'iskrivljenim mađarskim jezikom' ,rečenicu uputi.Gost se smije i pruža novčanicu da bez kusura plati. Gazda Stevan sve više zanemaruje svoju suprugu Danicu,a u glavi mu se vrti lik vesele i umiljate konobarice Maruške.Od nje više ne štedi ni dobru mezu,niti puno kontrolira kada mu pazar predaje. Do Stevanove Danice dopiru vijesti o Stevanu i njegovom stalnom druženju s mladom konobaricom.Jednog dana iznenadila ih je na brodu.Zatekla je svog muža u veslom stanju u društvu dvije mlade konobarice.One mu ugađaju,donose jelo i piće,a on poput najsretnijeg uživa i brigu razbija.Pozvala ga Danica nasamo i gotovo mu naredila da konobarice otpusti,a on preuzme posao u svoje ruke,ili će načisto propasti. Stevan je znao da mu je njegova supruga u pravu,ali kako da otpusti Marušku.Tako je mazna,mila i simpatična,da se i on pravo u nju zaljubio.Prolazili su dani,a Stevan je sve više bio zaokupljen Maruškom.Sad joj je i u sobu noću navraćao.Nije mario on više šta mu žena govori i poruke šalje.Sad se preselio na brod i gotovo da kući i ne navraća.Postao je smušen i zaboravan. Svi to primjećuju da mu je samo Maruška pred očima.A i on zna,da od Maruške nikad prave žene biti neće. Stevanova žena Danica nije ni ružna ni glupa,da ne bi prepoznala,šta se to s njenim mužem događa.Želila je da ga spasi i vrati kući .Učinilo joj se da je najbolje rješenje uništiti taj famozni brod.Brzo je skrojila plan i pozvala njihovog odanog slugu Janka.Objasnila mu je šta treba i kako da uradi. Znala je da će ćopavi Janko sve za svoju gazdaricu učiniti,pa ako treba i u vatru skočiti.Samo mu je trebalo neke stvari i po dva tri puta pojasniti. ''Uzet ćeš,Janko,veliku kanticu petroleja.Kada svi na brodu zaspu,a to ti je iza ponoći,prikrast ćeš se brodu,dopuzati do palube,proliti petrolej i brod zapaliti.Je li ti jasno,moj Jankane?'' ''Gazdarice,hoće li oni izgorjeti?'' ''Neće,Janko.Njih će vatra probuditi,a onda će poskakati u Unu.Ti ne treba da brineš o tome.Je li ti jasno,Jankane?'' ''Jasno,gazdarice.Biće kako vi kažete.'' Što bi rekla gazdarica,to je za Janka bilo zakon i svetinja.Iste noći Janko je koristeći naoblaku i mrak ,prišunjao se brodu s punom kanticom petroleja.Poznavao je i brod i okolinu,jer je gazdi Stevanu pomagao sve dok ne dovede nove konobarice.Uspuzao se preko mostića do palube,prolio petrolej po suhim daskama,a onda oprezno zapalio žigicu i bacio na daske palube.Polahko se vratio na obalu i iza velike topole i čekao je da ugleda plamen.Kad se plamen promolio iznad ograde,požurio je kući da obavijesti gazdaricu. Te noći na Uni se vidjela velika buktinja.Gorio je 'Stevanov brod'.Stevan i konobarice kasno su osjetili vatru .U posljednjim trenucima sa najnužnijim stvarčicama poskakali su u ledenu Unu.Isplivali su na obalu i tužno gledali kako brod nestaje u plamenu. Sutra se pronijela vijest,da je neko od Bosanaca ,noću doplivao do broda i zapalio ga.Laknulo je i Danici,i popovima,i fratrima, i hodži u Bosanskoj Kostajnici,jer se već naveliko počelo pričati kako je brod postao simbol slobodnog ponašanja i otuđivanja od vjere. I danas ovaj dio Une nazivaju Stevanov brod ili kraće 'Stevanac' po brodu koji bi - i nestade.

- 15:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #

12.12.2009., subota

Svaki grad uz našu Unu ima svoga Lera: AVDO-ZENICA - NAJVEĆI MUHADŽIR NAŠEG ŠEHERA

Doš´o neki čudan i kaharli vakat. Išćeznuo negdašnji način života.Naša Brižitka i Halkan-Rođo – posljednje kostajničke Lere, preselile na Ahiret. Ostao samo još jedan. On je najveći musafir našeg Šehera. Zahateri na svakoga ko ga ne priznaje za Kostajničanina. Doduše, mati mu jeste. Iz familije Delismajlovića. Ferida joj bješe ime. Bahnuo je odjednom u naš „Gradić Pejton“. On ispričao stotinu, a mi pridodali još hiljadu, verzija njegovog dolaska iz Zenice. Tamo imao siguran posao. Zarađivao i na druge načine. Imao život dostojan čovjeka. Suprugu i dvoje djece. Sjećam ga se: naočit, lijepog izgleda i oblačenja. Crn, a nosio uglavnom bijela odjela. Glumačkog držanja. Fijakerom obavezno dolazio sa željezničke stanice. Pravi i veliki gospodin. Danas. Danas su očaj i beznađe njegov zajednički imenitelj. Bez stalnog mjesta stanovanja. Bez ikakvih primanja. Podobro bolestan... No, to on ne pokazuje. Naprotiv, vrsni je sufler. Njegove riječi nisu stvarne niti utemeljene. Ipak, u nedogled ga možeš slušati. On je farbao nebo s Picassom. Posudio čakijcu Ivi Andriću dok je kiselio noge u Drini, kako bi zašiljio olovku i nastavio pisati roman koji je dobio Nobelovu nagradu. Ivo mu, neka mu Bog prosti, nikad ne vrati taj nožić. On je taj što je upotrebio 16 tona nitni pri renoviranju Eifelovog tornja. S Nikolom Teslom hvatao u lavor gromove i munje. Bez krila letio s Franjom Kluzom... On je čovjek s najšećernijim pričama. Vrsni je električar, najbrži matematičar, najprecizniji tehničar, nepogrešivi dijagnostičar... Svi to znaju da nije tako, a ipak ga slušaju. Prepričavaju. Mezimac je kostajnički nani. Idol najmlađima. Kada je jedan Kostajničanin svog četverogodišnjeg unuka upitao: „Šta da ti donese dido iz Bosne“, odgovorio je kao iz puške: „Donesi mi Avdu“. Avdu-Zenicu, kako ga svi ovdje zovu. Iako je nadmašio Gebelsa, ipak njegova duševna mehkota osvojila je Kostajničane. Njegova prikrivena dobrota prema slabijima i nejakima isplivala je na vidjelo. Često bahne u avliju da bi pomogao starijima. Donio sladoled djetetu. Zatreba li, po sto puta trknuo bi do (baš)čaršije da kupi što vam zafali. Živi tako Avdo-Zenica. Od danas do sutra. Basamci sve teži. Nimeta sve manje. Nisu Kostajničani takvi da dozvole da prije nego treba izgube posljednjeg svog Lera!?

- 20:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #

11.12.2009., petak

Sjećanja što ne blijede: KEMO HRNJIN, NADNARAVNIH SPOSOBNOSTI, NAJVEĆI GENIJ U RIBARENJU

Tito je imao najveću sahranu na svijetu. Naš Kemo, Kemo Hrnjin, Kemo krljo ili Kemo Nurin, imao je najveću džennazu u Kostajnici. Kažu da je Aristotel najveći genije svih vjekova. Michelangelo Buonarroti, genij božanskog nadahnuća. Leonardo da Vinci, talijanski slikar, arhitekt, izumitelj, glazbenik, kipar, mislilac, matematičar i inženjer. Wolgang Amadeus Mozart, genij velikog skladatelja. Pablo Picasso, likovni umjetnik. Džingis kan, organizacijski i vojni genij. William Shakespeare, nadnaravnih sposobnosti. A tek Johann Wolfgan Goethe... Gdje je tu Kemo Hrnjin? Ni jedan od ovih genija nije se moga mjeriti s njim u pecanju ribe. U penjanju, bosih nogu, uz kameni zid Starog grada. Kako da od željeznog otpada napraviti eksplozivnu naprava razorne moći. Bio je i ekspert za hvatanje zmija otrovnica golim rukama... Za poštenu sirotinju nema mjerila. Ona je uvijek na dnu. Kemo je odrastao uz majku Nuru i sestru Hatu. Cijel su život deverali. Više gladni nego siti bili.Možda je ta ljudska muka natjerala Kemu da postane najsvestraniji i najbolji ribar ovoga dunjaluka. Jer, riba su im bila glavna prehrana i zarada. Postao je kreativni genij u tom poslu. Na Napoleonovom mostu ispod kojeg protiče modrooka ljepotica Una svi su zastajali. Ibratili se. Mnogobrojni ribari stajali su uz Kemu. Zabacivali s boljim štapovima, po desetak puta skupljim. Vadili prazne udice, a Kemo izvlačio ribetine. Nisu vjerovali ljudi. Dolazili iz Banjaluke, Siska, Zagreba... Vraćali se praznih ruku. Izuzev kada bi im Kemo poklonio ili za poneki dinar prodao ribu. Pokušavali su zamjeniti štapove i udice. Opet isto. Imao je čudotvorna svojstva. Sav tajanstven, sahatima je svakodnevno provodio uz Unu. Njegovo svemekašno srce posebnu naklonost i blagost imalo je prema djeci. Bio je njihova opsesija. Jurili su ga i kada je pokušavao da se sakrije od njih. A on njima izvodio svoje čarolije. Jedno jutro nije ga bilo na mostu. Radnice Pounja, Tiskare i Obućare, te zaposlenici Tvornice poljoprivrednih strojeva, koji su hitali na svoja radna mjesta, zastajali su, okretali se, pogledali u uspavanu rijeku, ne bi li vidjeli Kemu. A njega nema, pa nema. Ni kada su se vraćali kući nije ga bilo. Sljedećeg jutra neko je na ogradi mosta postavio karton s natpisom: Umro Kemo, nek´ mu je rahmet duši.

- 00:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #

10.12.2009., četvrtak

Kostajnički negdašnji rekorderi: IBRO GABAC, ČUDO OD INSANA, ŽENIO SE 19 PUTA

Progone me misli - kako mu je bilo prezime? Svi smo ga znali i zvali - Ibro Gabac... Da,sjetih se, Muzaferović se prezivao. Bože moj, kako mi je taj čovjek, sitan, veoma niskog rasta i s grbom na grudima, bio drag. Beskrajno zanimljiv. Bilo da priča, grohotom se smije, pravi nekom "smicalicu". Uvijek sam se čudio njegovom brzom reagiranju. Inteligentnim odgovorima. Spremnosti na šalu. Ljudskih osobina imao je na pretek. Za vrijeme tradicionalnog susreta debelih i mršavih, najveće kostajničke atrakcije tog vakta, uz prvomajske praznike, glavni arbitar upravo je bio Gabac. Ceremonijal se izvodio na početku. Cirkus. Atrakcija. Po pola sahata Gabac se penjao na magarca. Umjesto pištaljke oko vrata stavljao je veliko kravlje zvono.Rezultat na kraju tog jedinstvenog susreta u bivšoj nam državi - uvijek je bio neriješen.Hamid Sofilić se sjeća kada je Magi, poznato desno krilo „Partizana“, u torbu, među sportsku opremu, umjesto šorca, Gabac stavio ženske gaćice. - Iako u to vrijeme nije bilo veš-mašine, rahmetli Ibro Gabac je stizao svu našu opremu pripremiti kako za utakmicu tako i za trening. Uvijek je sve bilo čisto, uredno i na broju. Poslije svakog treninga ili utakmice čekao nas je obavezno čaj, a ponekad i čašica žestokog pića. Dozvoljavao nam je da ostanemo u prostorijama poigrati karte, šaha... Bio je uvijek raspoložen, spreman na šalu. Zezao je on nas, zezali smo mi njega. Bilo je to nezaboravno vrijeme i neka mu je rahmet duši – kaže Sakib-Sakan Pilaušić, dugogodišnji igrač bosanskokostajničkog Partizana, gdje je Ibro Gabac bio oružar. Maestralno je „krivotvorio“ sportske legitimacije kako bi netko tko nije imao pravo igranja ipak zaigrao. Bilo da su godine u pitanju, vremenska zabrana, ljekarska potvrda, ispričnica… Muhure, kako je on tada zvao pečate, pravio bi od krompira. Ipak, kostajnički rekorder je u ženidbbama. Čak 19 puta. Dovodio je svakojake mlade: lijepe, mlade, crne, plave, debele, mršave… I sve su ga voljele ili zavoljele u braku. Glavni provodadžija rahmetli Mehmed Bobija, naočit i lijep, s izrazitim šarmom za priču, ponekad je mladu, kobijagi, poveo za sebe. No, usput su se ipak dogovorili da je Gabac mladoženja. I pored svih „nestašluka“ Ibru Gabca su u obje Kostajnice, Hrvatskoj i Bosanskoj, ali i na Baniji i Bosanskoj krajini, svi cijenili i poštovali. Znao je jednostavno postići ugled. Otet je od života. Udarilo ga je auto kada je s igrališta prelazio cestu da bi stigao u prostorije Kluba. Od posljedica te nesreće ubrzo je preselio na Ahiret. Autom ga je udario Kostajničanin s kojim je bio veoma blizak. To je ironija sudbine…

- 08:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #

08.12.2009., utorak

Iz sportske biografije: HAMID SOFILIĆ, FUDBALER S NAJDUŽIM IGRAČKIM STAŽOM U „PARTIZANU“?

Vrijeme je zagađeno politikom i mržnjom. Ponekad mi izgleda da smo posvađani sami sa sobom. Krijepi me misao što ću kod nekog što je „operiran“ od takvih stvari. On ne žonglira riječima, ali je žongler lopte. Već smo, prilikom prvog susreta, pričali o onome što je duboko zakopano u njegovoj duši – fudbalu. Tu je na svom terenu. Iz njegove svake riječi bije iskrenost. Toplina. Moji nekoliko „iskakanja“ magijskom sposobnošću vratio je u kolotečinu. Lijepo smo besjedili nekoliko sahata. Fino i istančano govorio je o mnogim, po njemu, značajnim utakmicama, velikim igračima, ljudima. Sposobnim članovima uprave... Promijenio je čak četiri fudbalske generacije, igrao u raznim rangovima, takmičio se u ligama bosanskog i hrvatskog Saveza, a nikad, mada su ga mnogi zvali, nije htio napustiti Kostajnicu. Svoj raskošni talent zauvijek je betonirao za Partizan. - Sjećam se godine 1959. Seniorska ekipa imala je zakazanu utakmicu s Borcem u Bosanskoj Dubici. Putovalo se tada kamionom. Trener, prvi put, poveo je i mene. Nisam bio predviđen među prvih jedanaest. Međutim, Mihajlo Garača, standardni prvotimac, u znak protesta što upravitelj Zadruge nije dozvolio publici da putuje s nama, demonstrativno skače s karoserije i odlazi kući. Tada sam ušao i punih 26 godina igrao po terenima bivše nam države; prvenstvene, prijateljske i kup utakmice – priča Hamid SOFILIĆ, fudbaler s najdužim igračkim stažom u Partizanu. Kako neki trenuci ostanu trajno u sjećanju. Boru Mikelića, nogometnu zvijezdu petrinjske Mladosti, nisu mogli čuvati ni igrači viših rangova. Gotovo dvostruko sitniji Hamid bio mu je pravi metilj. U tri susreta između Mladosti i Partizana Mikelić je ludio bezuspješno tražeći u igri rješenja da se odlijepi od Hamida. Četvrti put, u svoj-svojoj nemoći, demonstrativno je napustio teren već pri kraju prvog poluvremena. „Hamid bi bez teškoće mogao čuvati Pelea“, tvrdio je još dugo-dugo iza toga „alfa i omega“ kluba i grada Petrinje. Njegovu nogometnu virtuoznost primjećivali bi svi oni koji se iole razumiju u glavnu sporednu stvar na svijetu. I kao trener Partizana Hamid je bio uspješan. Iz svoje bogate fudbalske riznice pokazivao mi je sportske fotografije. Činilo mi se da je svoju pozitivnu sportsku energiju prenio i na suprugu Arifu, te dvojicu svojih sinova Ibru i Emira. Odlazeći iz lijepe i s ukusom namještene Hamidove kuće, kontrola razuma, bez obzira na snažnost u meni, jedva da me vratila u svagdašnjicu života. Dugo sam, predugo, bio u mislima s Hamidom i zelenim nogometnim terenima. KO JOŠ KONKURIŠE ZA IGRAČA S NAJDUŽIM IGRAČKIM STAŽOM: 1. Feho Džakulić – Partizanov centarhalf, a bio je jedno vrijeme i golman 2. Asim Omerović – krilo smrti, golgeter 3. Sakib Pilaušić – igrač svih mjesta, od golmana do lijevog krila, jedinstven u tome Na potezu ste vi da bismo donijeli konačnu odluku

- 22:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #

06.12.2009., nedjelja

Istinita priča iz mog djetinjstva: AVDINA BUTIKA - CENTAR DUNJALUKA

Nagli ljetni pljusak. Kiša gusta. Uleti u kućicu. Soba, tri sa tri. Dvoja vrata. Jedna s glavne ulice, druga su vodila u avliju. I kod dva pendžera raspored isti... Sećija, nekoliko štokrla i stalaža. Na njoj bezbroj različite staklenine, kutije cigareta, posuđe, šećer u kocki, stare džezve. Najviše flaša i čokana. U ćošku poveći đugum. Bočni duvari puni čivija. Pogled mi se zaledi na sećiji. Na njoj insan, k´o proštac leži. Uz njega dvije drvene štake. Omeđen prostor, tjeskoba i slikovit nered. Prestraših se. Pojuri nazad. Na gvozdene riječi, ukopah se na mjestu: "Ostani tu mali, kiša još pada". Okrenuh se naglo. Tek tad primijetih radio koji je svirao. U to vrijeme bilo je to čudo tehnike. Ovih dana doznadoh od Mesuda da mu ga je nabavio njegov rahmetli otac, Pašega, 1949. godine. Od tada – narojile se godine. Insan, s početka priče, zvao se Avdo Golić. Limarski zanat završio je u nadaleko znanoj kostajničkoj Fabrici braće Ferhatović. Potom je radio kao kalfa, dvije-tri godine, a onda ga teška bolest prikovala za krevet. Da bi bio bliže sestri, koja se brinula o njemu, napraviše mu baraku, (tako su zvali njegovu zidanu kućicu) na glavnoj ulici. Čim je malo prizdravio pokazao je svu svoju sposobnost. Glad i bijeda natjerali su ga da nešto preduzme. Od tad njegova baraka sve više postaje centar svijeta: primaća i spavaća soba, dućan, birtija, berbernica, kahvana, vrtić... A, Avdo – mudžiz, nadnaravni čovjek. U njoj se okupljalo i mlado i staro. Džematile pratile utakmica sa svjetskih i drugih prvenstava. Slušale se vijesti iz Amerike sa Grgom Zlatoperom u glavnoj ulozi. Saživljavalo se s ulogama u raznim dramama. Emisijama: Selo veselo, Mikrofon je vaš, Momo i Huzeir... Po stotinu i više posjetilaca okupljalo se u, i oko, Avdine butike. U baraci se sijelilo i sevdisalo. Panjkale komšije i rođaci. Munafici besplatno ispijali iz čokana sumnjivu rakiju. Iz sahana jeli bosanski specijaliteti. Evladi, s prvim dolaskom u baraku, dobivali besplatno šekeriće. S prvim sabahskim zracima haberi su se širili našom (baš)čaršijom ispričani u Avdinom sobičku. Kroz taj zeman Avdina se sehara sve više i više punila parama i zlatom. S nije bilo mjerljivi. Živio je hadžijski. Svom sestriću Sejfi kupio je fijaker da ga voza na utakmice i vašare. Šuškalo se da su mu u okrilju noći dolazile neke hanume sa strane. Jedino tada Avdo je bio hizmećar. S Avdinim preseljenjem na Ahiret, 25. augusta 1962. godine, ugasio se i posljednji kostajnički merdžan tog vakta. (rahmetli Avdo Golić, stoji u dovratku)

- 20:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #

05.12.2009., subota

Kostajnica - fenomen mješovitog braka: LJUBAV POBJEĐUJE PODIJELE

Što vide slijepi – ne vide zaljubljeni. Kostajničani su poznati zavodnici i ljubavnici. Njihova ljubav uglavnom je pisana srcem. Evo potvrde. U Republici Titoslaviji moderno je bilo sklopiti muslimansko-kršćanski brak. Zato, vratimo se u vakat između dva svjetska rata. Tada je mješoviti brak bio zabranjen, a sredine nemilosrdne i beskompromisne prema tim bračnim parovima. Ipak, zavodljivi Kostajničani otvarali su svoja srca lijepim kršćankama, a one svoju dušu i ljubav povjeravali njima. Tako je rađana velika ljubav, veoma često krunisana bračnom zajednicom. Puni duhovni sklad, savršenstvo odnosa i punu ljepotu življenja imali su Zlata i Mehmed Ferhatović, Maruška, zvana Gospoja i Ibrahim Ikanović, čak trojica od četvorice braće Korajac: Katica i Ahmet, Ankica i Agan, te Eufemija-Fema i Islam, Jagoda i Tahir Novljaković… Ali, i mnogi drugi. Uostalom, znano je da su se zbog ljubavi vodili ratovi. Kraljevi se odricali krune. No, o fenomenu

- 02:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.