Marketing
Sjećanja što ne blijede: KEMO HRNJIN, NADNARAVNIH SPOSOBNOSTI, NAJVEĆI GENIJ U RIBARENJU
Tito je imao najveću sahranu na svijetu. Naš Kemo, Kemo Hrnjin, Kemo krljo ili Kemo Nurin, imao je najveću džennazu u Kostajnici.
Kažu da je Aristotel najveći genije svih vjekova. Michelangelo Buonarroti, genij božanskog nadahnuća. Leonardo da Vinci, talijanski slikar, arhitekt, izumitelj, glazbenik, kipar, mislilac, matematičar i inženjer. Wolgang Amadeus Mozart, genij velikog skladatelja. Pablo Picasso, likovni umjetnik. Džingis kan, organizacijski i vojni genij. William Shakespeare, nadnaravnih sposobnosti. A tek Johann Wolfgan Goethe...
Gdje je tu Kemo Hrnjin? Ni jedan od ovih genija nije se moga mjeriti s njim u pecanju ribe. U penjanju, bosih nogu, uz kameni zid Starog grada. Kako da od željeznog otpada napraviti eksplozivnu naprava razorne moći. Bio je i ekspert za hvatanje zmija otrovnica golim rukama...
Za poštenu sirotinju nema mjerila. Ona je uvijek na dnu. Kemo je odrastao uz majku Nuru i sestru Hatu. Cijel su život deverali. Više gladni nego siti bili.Možda je ta ljudska muka natjerala Kemu da postane najsvestraniji i najbolji ribar ovoga dunjaluka. Jer, riba su im bila glavna prehrana i zarada. Postao je kreativni genij u tom poslu. Na Napoleonovom mostu ispod kojeg protiče modrooka ljepotica Una svi su zastajali. Ibratili se. Mnogobrojni ribari stajali su uz Kemu. Zabacivali s boljim štapovima, po desetak puta skupljim. Vadili prazne udice, a Kemo izvlačio ribetine. Nisu vjerovali ljudi. Dolazili iz Banjaluke, Siska, Zagreba...
Vraćali se praznih ruku. Izuzev kada bi im Kemo poklonio ili za poneki dinar prodao ribu. Pokušavali su zamjeniti štapove i udice. Opet isto. Imao je čudotvorna svojstva. Sav tajanstven, sahatima je svakodnevno provodio uz Unu. Njegovo svemekašno srce posebnu naklonost i blagost imalo je prema djeci. Bio je njihova opsesija. Jurili su ga i kada je pokušavao da se sakrije od njih. A on njima izvodio svoje čarolije.
Jedno jutro nije ga bilo na mostu. Radnice Pounja, Tiskare i Obućare, te zaposlenici Tvornice poljoprivrednih strojeva, koji su hitali na svoja radna mjesta, zastajali su, okretali se, pogledali u uspavanu rijeku, ne bi li vidjeli Kemu. A njega nema, pa nema. Ni kada su se vraćali kući nije ga bilo. Sljedećeg jutra neko je na ogradi mosta postavio karton s natpisom: Umro Kemo, nek´ mu je rahmet duši.
Post je objavljen 11.12.2009. u 00:41 sati.