U ovoj malehnoj sehari moje rahmetli majke nanizao sam tespih od riječi i fotografija negdašnjeg vakta. Seharu (sada moju), često otvaram, a sazdane riječi i slike postavljam na ovu stranicu. Svako otvaranje sehare vraća me našim adetima. Našoj Bosni. Mome zavičaju. Bosanskoj Kostajnici. Mojoj (baš)čaršiji, Uni, Djedu, Balju, Aziziji-džamiji, Meraji, koje više nema, Bubnjarici, Skakavcu.. Zato će tekstovi i slike "govoriti" o mom Gradiću Pejtonu". Mojoj (baš)čaršiji. Događajima. Običajima. Ljudima. Tradiciji...
Oni su mi vječno u riznici srca.
<><><><><><><> MOJ ZMAJ OD BOSNE
On je moj svijet;
savršeno jednostavan i
prosto komplikovan,
On je moja tanahna duša,
Lice koje zrači svjetlošću,
Zašekereni napitak,
Sva ljepota bosanska,
Moj amanet i svetinja,
Moj đulistan,
Hamajlija i mehlem,
Život koji grije i sniva,
Jednostavno - on je moj
ZMAJ OD BOSNE
<><><><><><><>
KRAJU DRAGI MOJ
Sluša vrbak sjetan
Vjetra zvižduk svoj...
Kraju preko svijeta,
Kraju dragi moj!...
MUSAFIRANA
-.-.-.-.-
-.-.-.-.-
-.-.-.-.-.-
Ne gledaj na sahat - ovdje Ti vijeme nije ograničeno!
................................
MAGLA POKRAJ UNE
Što se ono gusta magla
Pokraj Une spustila?
Kostajnicu, milo mjesto
I nas dvoje prekrila.
A na Djedu, u Boriku
Dvoje mladih tuguju
I tužeći, jedno drugom
B'jele ruke pružaju.
Mislio sam da će prije
Ovaj svijet nestati
Neg' ćemo se, mila dušo,
I nas dvoje rastati.
-.-.-.-.-.-.-
BK - SEHARA
05.12.2010., nedjelja
Kako pomoći kostajničkoj Hitnoj pomoći: AMBULANTNA VOZILA NA GRANICI IZDRŽLJIVOSTI
Kod stava, odluke, želje, volje i htjenja ne moramo razmišljati o stranama: istočnim ili zapadnim. Lijevim ili desnim. Mladim ili starim. Ženskim ili muškim. Crnim ili bijelim. S imenom ili bezimenim. Nacionalnim... Svrstajmo se u jednu stranu. Svi. Ama baš svi. U onu stranu što se humanost zove. Stranu dobročinstva. Ljudskosti. Čovječnosti... Pomozimo da bi nam pomogli. Danas njemu. Meni. Sutra Tebi. Prekosutra, ne daj bože, djetetu. Prolazniku. Turisti... Bolest ne bira. Ne raspoznaje. Ne najavljuje. Nesreća dolazi nenadno... Kako je spriječiti? A bolest liječiti? Brzo intervenirati? Jednostavno. Svaka hitna intervencija ide uz znak jednakosti - vozilo hitne pomoći. Da, to specijalizirano auto u svakoj od ovih priča je neophodno. I to ne svakakvo. Treba pravo. Što novije. Suvremenije. Opremljenije. Time je intervencija brža. Lakša. Efikasnija. Nekada i sekunde su od životne važnosti.
S istim žarom i ljudskom osjetljivošću, u prvom redu Kostajničani, ali i svi drugi ljudi dobre volje, velika srca - trebali bi se uključiti u Humanu akciju nabavke vozila za hitne intervencije. Za naš, kostajnički, Dom zdravlja.
Inače, kostajnička medicinska ustanova ima zadovoljavajući stambeni prostor u gradu, veličine preko 750 kvadratnih metara i dislociranu ambulantu u Pobrđanima. I medicinska oprema, donacija japanske Vlade, ispunjava sadašnje kriterije za tu vrstu zdravstvene organizacije: rendgen i ultrazvučni aparat, laboratorijsku opremu za primarni i sekundarni nivo usluga, EKG-aparat, set za reanimaciju, defibrilator, stomatološku opremu... Pet stručnih timova porodične medicine (pet doktora, stomatolog, četiri više medicinske sestre, 14 medicinskih sestara i 8 nemedicinskih osoba), veoma uspješno pružaju medicinske usluge za gotovo 10 hiljada stanovnika, od čega je oko 6 hiljada zdravstveno osigurano.
Zadovoljni su medicinari, a posebno pacijenti, sa stanjem kostajničkog Doma zdravlja. I gotovo da bi slika bila bajkovita da nije dobrano starog voznog parka – tri automobila, bez adekvatne opreme, sa po 20 godina starosti.
Kako nabaviti vozilo hitne pomoći? Na ovo pitanje odgovor bi mogli dati Kostajničani, prevashodno oni u dijaspori, ali i svi oni koji mogu pomoći. Kako doći do takvog zahtjevnog vozila, s ne malom cijenom? Kaže narodna: zrno po zrno pogača, kamen po kamen palača! Što se veći broj uključi u ovo humanitarnu akciju – lakše svima. Ovo je poziv za svakog, ali i za osobe koje mogu pomoći kroz druge vidove: doći do donacija, kupiti rashodovano vozilo iz velikih svjetskih klinika, iskoristiti poslovne veze...
Ne treba čekati. U akciju, koju je pokrenulo Udruženje građana „Una“, krenuti odmah. Jer, s njom pomažemo našem Domu zdravlja, a Oni opet - nama. Svima, bez razloga o kome se radi. Jer, ne treba navoditi, da je zdravstvo jedan od najpotrebniji prioriteta našeg društva.
U dobroti je čudna snaga! Potvrdimo još jednom to!
Muharem Dugonjić - Vevac: LJUDSKA GROMADA S DJEČIJIM SRCEM
Već 15 ravnih prohujaše ljeta otkako je na Ahiret preselio Muharem Dugonjić, poznatiji po nadimku Vevac. Golem je bio ovo zadatak za mene da ispišem nekoliko redaka o ovom našem dragom Kostajničanu. Jer, u njemu se satkalo toliko ljudskosti da nisam znao kako to pretvoriti u kratku priču. Ali sam znao da je s njegovom smrću iščezla još jedna kostajnička ličnost. Preselio je u vječnost nenadno. U 54. godini. Gledajući televiziju. Smrt Vevca nije samo ožalostila njegovu obitelj, rodbinu i prijatelje, nego i sve one koji su ga poznavali. Jer, nema te duše koja bi se mogla požaliti da joj je Vevac i najmanje zlo pomislio, a kamo li učinio. Gromada od insana. Pun blagosti. Ljubazne naravi. Lijepog odgoja. Dobrog, dječijeg srca i plemenite duše.
Skromnost također spada u glavne značajke njegovog karaktera. Kao otac kćerke Nedžade i sina Nedžada, te suprug Asimin, bio je blag i nježan. U Tiskari, tako smo mi, Kostajničani, zvali Grafičko preduzeće „Nina Maraković“ , proveo je punih 29 godina, na raznim poslovima, a ponajviše kao poslovođa i šef smjene. Radne kolege imale su samo riječi hvale. Posebice su isticali njegovu susretljivost. Davao je svima upute i savjete.
Eh, kako je Vevac znao lijepo zapjevati. Sevdalinke posebno. I to je činio na sebi svojstven način – tiho i umiljato. S glasom slavuja. Sudbina je htjela da i njegova Rara izvanredno pjeva. Bili bi sigurno poznat duet u bivšoj državi da su se odali tom pozivu. „Ja pjevam iz duše, meraklijski, to ne prolazi daleko“, znao je reći svojim prijateljima kada su ga nagovarali da krene u estradne vode. Strastveni je bio lovac. U lov je išao ne da ubija, nego da uzgaja, kazivao bi onima što ga nisu „vidjeli“ u tom hobiju s obzirom na njegov plemenitu ćud.
Vevac je bio poseban i na terenu. Dugo godina bio je standardni prvotimac kostajničkog fubalskog kluba Partizan. Kada se igralo u ligama gdje su ekipe bile iz Siska, Zagreba, Karlovca, Gline, Kutine, Gospića... Zapažali su ga odmah po stasitosti i ljepoti, a pamtili po strahovitom šutu. Uglavnom bi se sklanjali iz „živog zida“ kada je izvodio slobodne udarce. U Sunji je, teren bio blatnjav i klizav, postigao zgoditak sa 65 metara udaljenosti. Stariji su ga poštovali, a on s mlađima postupao očinski.
No, prije nego sam vam ovo ispričao, trebao sam početi ovako:
Bijahu četiri brata Dugonjića: Rašid, pravo ime Alija, Salih, Smail i Mehmed. Kada vakat dođe da se odvoje, bratski podijeliše, na četiri jednaka dijela, povelik komad zemlje, na kojem izgradiše sebi kuće i prateće objekte. Dvije kuće, Rašidova i Salihova, izlaz su imali na glavnu ulicu. Smailov i Mehmedov dom licem je bio okrenut prema nekadašnjoj Omladinskoj, koja je paralelno išla s glavnom. Živjela braća u slozi, težački, ali zadovoljni i srećni. Izrodilo se tu i butum djece. Jedino Rašid i njegova Rabija ne imadoše evlada. Usvojili su tetkinog sina, pazeći ga više nego rođeno dijete. Iako su Rašid i Salih bili prve komšije mojima, nekako sam odrastao i stasao uz Smailovu familiju. A u Smaila i Fate djeca k´o jabuke: Tahira, Muharem, Alija, Derviš, Minka i Zinka. Svi nekako lijepi na svoj način. Onu profinjenu dobrotu i finoću povukli su od majke Fate koju su svi voljeli i poštovali. Ja sam se prvo družio s Alijom. Iste smo godine rođeni, isto su nam tekli školski dani. Kada sam se zamomčio, a Alija otišao trbuhom za kruhom, u Banjaluku, „prišunjao“ sam se starijem od mene nekoliko godina – Muharemu, poznatijem po nadimku Vevac. Drugovali smo dugo. Uvijek je bio iskren i obazriv. Naše drugovanje prestalo je kada se on oženio Asimom, zvanom Rara, Delismajlović. No, tu se ne prekida veza sa Smailovom familijom. Partizan, kostajnički nogometni klub, uzrok je drugarstva s Vevcovim i Alijinim bratom – Dervišom. Voljeli su sva trojica sport, posebno nogomet. Derviš je još uvijek u tim vodama.
Nije život ni basna,
ali razgovaramo sa zvijerima...
Nije ni bajka,
a princ se obavezno pojavi.
Život nije ni dan,
a zna da bude jako vedar.
Nije ni noć,
a obasjan je najsjajnijim zvjezdicama.
Ali, isto tako nije ni oblak,
a prosipa kišu suza.
Život je rijetko htijenje,
a često moranje.
Život je naš,
ali mi nismo njegovi!
TEBI - KRAJU MOJ
---------------- PROCVALA VIŠNJA
Procvala višnja rana
Čim maj se oglasi,
Zlato svojih grana
Uvojcima krasi.
----------------- KOSTAJNICA -
DALEKA I BLISKA
Za tebe samo vijenac
pletem,
Posipam cvijeće putom
golim,
Kostajnice, najljepši kraju
svijeta,
Tebi dolazim,
tebe volim.
--------------
Kod stava, odluke, želje, volje i htjenja ne moramo razmišljati o stranama: istočnim ili zapadnim. Lijevim ili desnim. Mladim ili starim. Ženskim ili muškim. Crnim ili bijelim. S imenom ili bezimenim. Nacionalnim... Svrstajmo se u jednu stranu. Svi. Ama baš svi. U onu stranu što se humanost zove. Stranu dobročinstva. Ljudskosti. Čovječnosti... Pomozimo da bi nam pomogli. Danas njemu. Meni. Sutra Tebi. Prekosutra, ne daj bože, djetetu. Prolazniku. Turisti... Bolest ne bira. Ne raspoznaje. Ne najavljuje. Nesreća dolazi nenadno... Kako je spriječiti? A bolest liječiti? Brzo intervenirati? Jednostavno. Svaka hitna intervencija ide uz znak jednakosti - vozilo hitne pomoći. Da, to specijalizirano auto u svakoj od ovih priča je neophodno. I to ne svakakvo. Treba pravo. Što novije. Suvremenije. Opremljenije. Time je intervencija brža. Lakša. Efikasnija. Nekada i sekunde su od životne važnosti. 
