Marketing
Muharem Dugonjić - Vevac: LJUDSKA GROMADA S DJEČIJIM SRCEM
Već 15 ravnih prohujaše ljeta otkako je na Ahiret preselio Muharem Dugonjić, poznatiji po nadimku Vevac. Golem je bio ovo zadatak za mene da ispišem nekoliko redaka o ovom našem dragom Kostajničanu. Jer, u njemu se satkalo toliko ljudskosti da nisam znao kako to pretvoriti u kratku priču. Ali sam znao da je s njegovom smrću iščezla još jedna kostajnička ličnost. Preselio je u vječnost nenadno. U 54. godini. Gledajući televiziju. Smrt Vevca nije samo ožalostila njegovu obitelj, rodbinu i prijatelje, nego i sve one koji su ga poznavali. Jer, nema te duše koja bi se mogla požaliti da joj je Vevac i najmanje zlo pomislio, a kamo li učinio. Gromada od insana. Pun blagosti. Ljubazne naravi. Lijepog odgoja. Dobrog, dječijeg srca i plemenite duše.
Skromnost također spada u glavne značajke njegovog karaktera. Kao otac kćerke Nedžade i sina Nedžada, te suprug Asimin, bio je blag i nježan. U Tiskari, tako smo mi, Kostajničani, zvali Grafičko preduzeće „Nina Maraković“ , proveo je punih 29 godina, na raznim poslovima, a ponajviše kao poslovođa i šef smjene. Radne kolege imale su samo riječi hvale. Posebice su isticali njegovu susretljivost. Davao je svima upute i savjete.
Eh, kako je Vevac znao lijepo zapjevati. Sevdalinke posebno. I to je činio na sebi svojstven način – tiho i umiljato. S glasom slavuja. Sudbina je htjela da i njegova Rara izvanredno pjeva. Bili bi sigurno poznat duet u bivšoj državi da su se odali tom pozivu. „Ja pjevam iz duše, meraklijski, to ne prolazi daleko“, znao je reći svojim prijateljima kada su ga nagovarali da krene u estradne vode. Strastveni je bio lovac. U lov je išao ne da ubija, nego da uzgaja, kazivao bi onima što ga nisu „vidjeli“ u tom hobiju s obzirom na njegov plemenitu ćud.
Vevac je bio poseban i na terenu. Dugo godina bio je standardni prvotimac kostajničkog fubalskog kluba Partizan. Kada se igralo u ligama gdje su ekipe bile iz Siska, Zagreba, Karlovca, Gline, Kutine, Gospića... Zapažali su ga odmah po stasitosti i ljepoti, a pamtili po strahovitom šutu. Uglavnom bi se sklanjali iz „živog zida“ kada je izvodio slobodne udarce. U Sunji je, teren bio blatnjav i klizav, postigao zgoditak sa 65 metara udaljenosti. Stariji su ga poštovali, a on s mlađima postupao očinski.
No, prije nego sam vam ovo ispričao, trebao sam početi ovako:
Bijahu četiri brata Dugonjića: Rašid, pravo ime Alija, Salih, Smail i Mehmed. Kada vakat dođe da se odvoje, bratski podijeliše, na četiri jednaka dijela, povelik komad zemlje, na kojem izgradiše sebi kuće i prateće objekte. Dvije kuće, Rašidova i Salihova, izlaz su imali na glavnu ulicu. Smailov i Mehmedov dom licem je bio okrenut prema nekadašnjoj Omladinskoj, koja je paralelno išla s glavnom. Živjela braća u slozi, težački, ali zadovoljni i srećni. Izrodilo se tu i butum djece. Jedino Rašid i njegova Rabija ne imadoše evlada. Usvojili su tetkinog sina, pazeći ga više nego rođeno dijete. Iako su Rašid i Salih bili prve komšije mojima, nekako sam odrastao i stasao uz Smailovu familiju. A u Smaila i Fate djeca k´o jabuke: Tahira, Muharem, Alija, Derviš, Minka i Zinka. Svi nekako lijepi na svoj način. Onu profinjenu dobrotu i finoću povukli su od majke Fate koju su svi voljeli i poštovali. Ja sam se prvo družio s Alijom. Iste smo godine rođeni, isto su nam tekli školski dani. Kada sam se zamomčio, a Alija otišao trbuhom za kruhom, u Banjaluku, „prišunjao“ sam se starijem od mene nekoliko godina – Muharemu, poznatijem po nadimku Vevac. Drugovali smo dugo. Uvijek je bio iskren i obazriv. Naše drugovanje prestalo je kada se on oženio Asimom, zvanom Rara, Delismajlović. No, tu se ne prekida veza sa Smailovom familijom. Partizan, kostajnički nogometni klub, uzrok je drugarstva s Vevcovim i Alijinim bratom – Dervišom. Voljeli su sva trojica sport, posebno nogomet. Derviš je još uvijek u tim vodama.
Post je objavljen 05.12.2010. u 22:00 sati.