Marketing
Istinita priča iz mog djetinjstva: AVDINA BUTIKA - CENTAR DUNJALUKA
Nagli ljetni pljusak. Kiša gusta. Uleti u kućicu. Soba, tri sa tri. Dvoja vrata. Jedna s glavne ulice, druga su vodila u avliju. I kod dva pendžera raspored isti... Sećija, nekoliko štokrla i stalaža. Na njoj bezbroj različite staklenine, kutije cigareta, posuđe, šećer u kocki, stare džezve. Najviše flaša i čokana. U ćošku poveći đugum. Bočni duvari puni čivija. Pogled mi se zaledi na sećiji. Na njoj insan, k´o proštac leži. Uz njega dvije drvene štake. Omeđen prostor, tjeskoba i slikovit nered.
Prestraših se. Pojuri nazad. Na gvozdene riječi, ukopah se na mjestu: "Ostani tu mali, kiša još pada". Okrenuh se naglo. Tek tad primijetih radio koji je svirao. U to vrijeme bilo je to čudo tehnike. Ovih dana doznadoh od Mesuda da mu ga je nabavio njegov rahmetli otac, Pašega, 1949. godine.
Od tada – narojile se godine. Insan, s početka priče, zvao se Avdo Golić. Limarski zanat završio je u nadaleko znanoj kostajničkoj Fabrici braće Ferhatović. Potom je radio kao kalfa, dvije-tri godine, a onda ga teška bolest prikovala za krevet. Da bi bio bliže sestri, koja se brinula o njemu, napraviše mu baraku, (tako su zvali njegovu zidanu kućicu) na glavnoj ulici. Čim je malo prizdravio pokazao je svu svoju sposobnost. Glad i bijeda natjerali su ga da nešto preduzme. Od tad njegova baraka sve više postaje centar svijeta: primaća i spavaća soba, dućan, birtija, berbernica, kahvana, vrtić... A, Avdo – mudžiz, nadnaravni čovjek. U njoj se okupljalo i mlado i staro. Džematile pratile utakmica sa svjetskih i drugih prvenstava. Slušale se vijesti iz Amerike sa Grgom Zlatoperom u glavnoj ulozi. Saživljavalo se s ulogama u raznim dramama. Emisijama: Selo veselo, Mikrofon je vaš, Momo i Huzeir... Po stotinu i više posjetilaca okupljalo se u, i oko, Avdine butike. U baraci se sijelilo i sevdisalo. Panjkale komšije i rođaci. Munafici besplatno ispijali iz čokana sumnjivu rakiju. Iz sahana jeli bosanski specijaliteti. Evladi, s prvim dolaskom u baraku, dobivali besplatno šekeriće. S prvim sabahskim zracima haberi su se širili našom (baš)čaršijom ispričani u Avdinom sobičku. Kroz taj zeman Avdina se sehara sve više i više punila parama i zlatom. S nije bilo mjerljivi. Živio je hadžijski. Svom sestriću Sejfi kupio je fijaker da ga voza na utakmice i vašare. Šuškalo se da su mu u okrilju noći dolazile neke hanume sa strane. Jedino tada Avdo je bio hizmećar.
S Avdinim preseljenjem na Ahiret, 25. augusta 1962. godine, ugasio se i posljednji kostajnički merdžan tog vakta.
(rahmetli Avdo Golić, stoji u dovratku)
Post je objavljen 06.12.2009. u 20:35 sati.