Marketing
Rašidova pogibija, sjećanje što ne blijedi: HARMONIKA ŽALOSTIVOG ZVUKA
Hladno je. Žestinu studeni osjetim i na minderu svoje tople sobe. Pahulje snijega promiču ispred stakala pendžera. Promatram tu šutljivu bjelini, a vidim sunčan, topal dan. Vraćam se u prošlost. Bilo je to davno. Četvrtog jula, godine 1983. Cvijeće je mirisalo na jutarnju rosu. Sve drugo očekivao sam osim vjesnika smrti što dolazi iz dubine. Haber se pronio prije sutona: Poginuo Rašid. Traktor, kojim je upravljao, prevrnuo se. Zaplakalo je i staro i mlado. Sve ulice i sokake obavila je tuga što razdire grudi. Čak je utihnula i dječja dreka. I ptice su prestale da poje. Svi su se u čudu snebivali: Kako baš on? Što baš njega Bog uze sebi? Kako je moguće? I Allah dragi neće svašta...!? Žalosno, pretužno izgledala je Kostajnica.
Imao je tek 23 godine. Tako malo ljeta, a sazdan od toliko dobrote, ljepote, slatkih i toplih riječi, vrednote, nesebičnosti, srdačnosti... Insan, koji je svuda dobro došao. Insan, umilnog glasa. Pjesmom je naše duše krijepio. Svirao je harmoniku, a u sastavu Kondori: Alija – harmonika, Tarzo - gitara, Reno – bas-gita, bubnjar i solo pjevač bio. Postao idol mladih i svoje generacije. Nakon njegove smrti dugo su se samo žalosni zvuci slušali Kondora, koji su imali svoju stalnu publiku, ma gdje da su gostovali. Rahmetli Rašid bio je izuzetno vrijedan, majstor metalne struke, mada mu se ništa nije moglo „oteti“ iz ruku. Sve je stizao. S posla, radio u Tvornici poljoprivrednih strojeva, hitao na njivu, navečer svirao s Kondorima. Iz njegove lijepe i široke avlije, s uvijek otvorenom kapijom, u koju se direktno ulazilo sa Smajlovog puta, često se, uz rad, pjesma čula. Slučajni prolaznici su zastajali kako bi odslušali svaki njegov akord što srce razgaljuje. Uživao je Rašid upregnuti u fijaker (vozio njegov otac rahmetli Sadik), dva konja vrana, pa do naše (baš)čaršije komšijsku djecu provozati. I u sportu, posebno nogometu, velik talenat je bio. Inače, u kući, gdje su bila uglavnom ženska čeljad, bio je mezimac. Oženio se ljepoticom Fatom Pilaušić, a s rođenjem kćerke Sabine, sve se kod njega prelomilo. Kada bi kazivao njeno ime treptao je od nekakvog milja. U vrijeme tragedije kćerka mu je imala tek tri mjeseca. Iako, čistim dječijim suzicama nije mogla okvasiti babin mezar, kada su Rašida spuštali u kabur, cijelo vrijeme nije prestajala plakati. Sada je uposlenica u bihaćkom Dječijem vrtiću, a njena sedmogodišnja kćerkica Erna čuva uspomene na svog didu.
Post je objavljen 06.02.2011. u 22:40 sati.