Pregled posta

Kostajnički Romeo i Julija: VJENČALI SE I OTIŠLI U SMRT U ISTOM DANU

Inspiracija za pisanje, shvatanje svijeta i života, misaona podloga - često su mi bile birvaktilske priče starine Rame. Prevagnuo je bio stotu, niskog rasta, poguren, uskih prsa i plavo-zelenih očiju. Nije mu bilo slična u našem Šeheru. Imao je blagi pogled i mehko srce. Što bi komšije znale kazati – dobri insan. Znao je sahatima čučati na mostiću od truhlih dasaka ispred svoje trošne kućice, bez ijednog pokreta, čak i treptaja. Tek ponekad se znao nakriviti na jednu ili drugu stranu.

Davno je to bilo, pola vijeka prošlo. U školu sam često išao, što ono kažu, okolo kere, sve zbog starine Rame. Za sva vremena upamtio sam taj 4. juni. Tog dana kiša je pljuštala k´o iz kabla. Potrčao sam od kuće, pa uz Smajlov sokak, a onda skrenuo ulijevo. Obećao sam da ću doći oko podneva. Gotovo da cijelu noć oka nisam sklopio. Strpi se – cijelo jutro govorio sam sam sebi. Obećanje nije lahko prekršiti, a posebice što sam znao da ću saznati nešto što drugi dotad nisu znali, nešto posebno.

Mnoge sam od njega zanimljive već priče čuo, a tog dana mi je rekao ispričati najtajnovitiju, najčudniju i najpotresniju. Prije nego što sam stigao do Ramine avlije pljusak je naglo prestao, kao da ga neko rukom odnio. Iz kućice-šeperuše, kroz okno pendžera, dopirala je pjesma: "Što nam nejma od Drine..." Pjevala je to Raminca, tako su je svi ovdje zvali, hanuma Ramina. Sa skemlije, uz ulazna vrata, polahko, gotovo s naporom podizao se starina Ramo.

- Merhaba, dide Ramo. Pohitio sam malo, moram u školu stići do jedan sahat. Zato bih volio da mi odmah počneš s obećanom pričom" – zbrzio sam.
- Samo malo... sačekaj... samo da... - počeo je tiho i polahko.
- Da se, jel´, sjetiš – upitao sam
- Ma, jok, bolan...
- Onda pričaj!... Ne mogu čekati! Hajde, pričaj! Molim te, ne odugovlači – preklinjah ga.
- Prvo se zakuni Allahom da ovo nećeš nikom prenijeti. Do kada, zaključit ćeš iz priče" – počeo je starina Ramo.
- Ma, kunem se svačim, Allahom, materom, očima, da mi iskapaju ako kažem..." - zabrslao sam

- Vallahi, ja ovo nikom dosad isprič´o nisam - započeo je starina Ramo besjedu o tome da je njegov djed, otac i ostala familija, prije nego su stigli u Kostajnicu, živjeli u gradu, koji je za njih bio ovozemaljski džennet, u najljepšem šeheru, s prekrasnim mahalama i uskim sokacima, s najboljim kadijom, naširoko poznatim hećimom, u gradu s osamnaest visokih, vitkih, munara na džamijama, koje su bile ukras cijeloga kraja. Grad na rijeci Đetinji, grad trgovaca i zanatlija, zbog njegove ljepote zvali su i "Malim Carigradom". Njegovi žitelji, a bilo je u tom vaktu blizu 4.000 muslimana i samo 700 Srba, toliko su voljeli svoj zavičaj da su često znali reći i to da se nebesa raskomadaju i zemlja raspukne ne bi ih niko pomjerio s kućnog praga. Čak u to bili sigurni. Sve do godine 1862. Onda im se dogodilo ono što sanjali nisu. Podmetnut je požar. U plamenu su nestale prelijepe kuće, dućani, zanatske radnje, zatrpane su i pogažene stare drvene česme na lule, nestalo je prekrasnih bašči, voćnjaka, turbeta, nišana, svetinja... Osim konaka Halila Džavića u požaru je stradalo ili porušeno i 14 džamija, "Muteselimov konak", mehkema, školska zdanja, oko 200 dućana... Nastradale je i veleljepna Šehova džamija... Nakon toga stigao je još veći šok. Upoznati su s "voljom Sultana" da se moraju iseliti u Bosnu. Fatalna odluka donesena je u dalekom Istambulu, mimo njihovog znanja i volje. Bunili su se hodže i hadžije, narod, ali od toga nije bilo fajde. "Da nas je grom udario, da nas je šejtan vrelom šakom prignječio, da se planina otvorila, ne bi nas ništa tako ojadilo ko vijest da moramo ići" – pisao je svom ahbabu Husein-efendija. Prema Raminom kazivanju od svih protjeranih muslimana najdalje su otišli današnji Kostajničani.

- Pusti ponos... ti mezarluci... jah... veliki kabur... bašluk..." – iako sam se pretvorio u uho, jedva sam čuo rastrgane riječi, ne povezujući im značenje. Potom Ramo dva-tri puta kahnu i potpuno utihnu.
- Hoćeš li vode popiti ili malo predahnuti? - pitao sam ga, a On se samo malo osmjehnu, zauze karakterističnu pozu po kojoj sam ga poznavao s mostića, pa nastavi:

- Podno naše mahale živio je jedan od naimućnijih ljudi u našem kraju, inovjerac, koji je imao jedinicu kćerku. Slavica joj ime bilo. Ma, po ljepoti nije joj bilo ravne. Ljepša i od gorske vile. Često je viđana na Kasapćića ćupriji što je u vitkom luku spajala obale naše rijeke. Tek kasnije će se saznati da je na taj most dolazila zbog Omera, najmlađeg od trojice sinova kovača Alije, koji je na Đetinji svakodnevno konje napajao. Jah, kakav je to momak bio. Upisna ljepota, oči ga se nagledati nisu mogle. Zagledali su se, što ono narod kaže, na prvi pogled. I zaljubili smrtno, a da ni riječ prozborili nisu. U našem šeheru počelo se šuškati o tome. Pitali su se mnogi da li će bogatun dati svoju jedinicu za lijepog Omera, siromaha? Sav šeher je bio za njih dvoje. Naravno, osim Slavičinog oca. Prešao bi on preko toga što je Omer siromah i što boemski živi, što za pjesmu i kafanu i posljednju paru daje, ali nije mogao preći preko toga što je druge vjere. I tako, kao što to i u pjesmama biva, Slavici je dozvoljeno da se iz velikih očevih dvora može samo kretati po prostranoj avliji i bašči punoj cvijeća. No, nešto zajedničko, nešto blisko, vezalo je Slavicu i Omera. I što im se više ljubav branila oni su se sve više voljeli. No, onda je došla ta katastrofa. Aman, Ja Rabbi te žalosti i tuge. Hrsuzi su nas tjerali iz naših kuća, dućana, radnji... a najveći teror nad nama upravo je vršio Slavičin otac. Hanume naše i naša čeljad plakali su da se do neba čulo. Ubili su nas žive, sinko dragi, mezare nam sve naše zaorali, ma svaku travku našu uništili... Bože milostivi koliko smo samo dana putovali? Ma, kakvih dana, hefti! Kada smo stigli u današnju postojbinu dugo smo još mislima ostali u svom nekadašnjem kraju. Neki od nas su ga tajno posjećivali, mlade kruške takiše donosili otud i ovdje presađivali, muku tako svoju blažili.

- Dugo, dugo godina, nas je pekao taj rastanak sa zavičajem. Srce nam se paralo, ali smo šutili. Od svih nas, tako nam se činilo, Omer je bio nekako najtužniji, najčemerniji, najkaharniji... zavezan u misli... Jednog dana, ni sabahhair nije se rascvjetao, ranosabahskom tišinom haber se po našem šeheru prosuo da je Omer nestao i da je sa sobom dva vrana konja iz očeve štale odveo. Jah, moje dijete, najteže je to pogodilo Omerovu mater, sirotica jadna u postelju pala, badava su joj doveli poznatog hećima, tuga je bila jača od svega.

-Pa, šta bi? Kako završi ta hanuma?" - prekinuh ja starinu Ramu.

- Srce joj prepuklo od tuge. Preselila na Ahiret. Proučimo "El-Fatihu" njoj i svim našim mrtvim" – tiho će Ramo, te poče naglas: Bismilla irahman irahim, El-hamdu lillahi rabbi-l-alemin. Er-rahmani-r-rahim. Maliki jevmi-d-din. Ijjake na ˙ budu ve ijjake nestei´in. Ihdine-s-sirata-l-mustekim. Siratallezine en´amte alejhim. Gajri-l-magdubi alejhim ve le-d-dallin. Amin!, a onda nastavi:

- Kao da danas gledam, nakon pet-šest hefti, pojavio se Omer na vrancu svome i s njim Slavica na drugom konju. Sjatio se narod. Gledali smo ih s čudom i nismo se mogli nagledati te ljepote, jal´ gledao u Slavicu, jal´ u Omera. I tako... kao da smo vidjeli Božja stvorenja, bistre duše poput naših planinskih izvora. Meni su, pak, u svoj svojoj ljepoti izgledali izgubljeno. Badava smo gotovo svi vikali da stanu malo, nisu to učinili. Produžili su prema našoj Čaršiji, vezali vrance za drvo i ušli u džamiju.
Sutradan, prolomi se kao grom iz vedra neba, da su na mezarlucima dva mezara svježa, a na bašlucima imena Omer i Slavica. Allaha mi, plakala je sva kasaba, i mlado, i staro. Mnogi su se pitali, zar je moralo tako da završi? Ostala je tajna da li je i zašto tadašnji šejh tekije Omer Dujković ili neko drugi, tog dana šerijatski vjenčao Omera i Slavicu, a pod velom mraka, nakon što su prerezali sebi vene, iskopao kabur i sahranio ih po njihovj želji - zajedno? Nakon toga dogodila se i ta nesreća da su svi oni, a bilo ih je četvero, koji su tada noću prolazili pored mezarluka, vidjeli djevojku u bijelom velu kako doziva Omeereeeee... Omereeeeee... pa to ispričali, naprasno umirali, reklo bi se iz čista mira. Posljednja je bila jedna žena iz Pobrđana. Prezivala se Marin. Nosila je mlijeko, sir, grah... na pijacu. Što je vidjela ispričala je drugim seljankama. U ranim poslijepodnevnim satima krenula je kući. I od tad joj se gubi svaki trag. Ko je još vidio djevojku u vjenčanici kako po nici kako po mezarlucima hoda i doziva Omera nikad se nije saznalo, jer više niko o tome nije se usuđivao ni riječ prozboriti. Eto, zašto sam i ja tajnu čuvao. Sada mi je svejedno hoću li umrijeti danas ili sutra..." kazao je na kraju priče starina Ramo.

Krenuo sam u školu sav u nekom behutu, a srce mi je kucalo tako jako i brzo, mislio sam da će prepuči. Ramo me je pogledom ispraćao i mahao glavom. Nakon nekoliko dana moj dobri Ramo preselio se na drugi svijet. Da li zbog toga što mi je povjerio tajnu ili od starosti – ni do danas dokučio nisam. Ali, sam zato, iako mi se stalno motala u glavi, tajnu čuvao godinama. Sada sam, naravno, malo zabrinut, uznemiren, upitan, na kušnji... Znam da znate zbog čega?

Post je objavljen 07.01.2014. u 18:32 sati.