Marketing
Stjepan-Stevo Djetelić i njegov sin Ratko-Braco kredibilitet sticali u kafani između mostova Une i Unčice: FLAJŠ – PERSONIFIKACIJA POŠTENJA
Vrijeme je učinilo svoje. No, slike sjećanja na poznate i drage sugrađane ne blijede. Urezan u identitet ovog kraja jeste i razboriti Stjepan-Stevo Djetelić, zvani Flajš. U ovom ćemerli i kaharnom vaktu i zehra lijepih riječi toplinom odišu. Eglen s njegovim sinom Ratkom-Bracom, također s nadimkom Flajš, jednostavno u vama ožive te ljudske vrijednosti Na kraju besjede zaključih nešto važno i lijepo, a što sam i na početku znao, iskusio, da su čudotvorna svojstva imali otac i sin – talent, profesionalnost, osjećajnost, znanje i iznad svega poštenje.
Možda nitko nije toliko imao prilika da pokaže pravednost, povjerenje, moralnost - kao Flajševi. Stjepan-Stevo, rođen 1911. godine, prvi je gradonačelnik Hrvatske Kostajnice, postavljen odmah po završetku II svjetskog rata. Drugi mandat nije htio zbog provođenja agrarne reforme i nepravde prema seljacima. Taj nezlobiv, prostodušni čovjek imenovan je potom za direktora Hotela Central. Ljudske vrijednosti i nemogućnost da se "kriva Drina" ispravi odveli su ga 1955. godine u Kafanu Sport, čiji postaje vlasnik i dodaje joj riječ Flajš. Njegova kućica s krčmom, opkoljena s nekoliko borova i povećom baščom, bila je idealno mjesto za odmor i razbibrigu. Tu se u najtoplijim i najsparnijim ljetnim danima osjećao prohladan povjetarac s Une. I kako da se ne navrati onda kod Flajša na hladnu kriglu piva. Uz piće i mezu mogle su se posmatrati utakmice i treninzi kostajničkih nogometnih klubova, jer je igralište bilo odmah preko ceste, uz Unu i tvrđavu Zrinski. Trknuti do najposjećenije gradske plaže. Navratiti na "čašicu" razgovora kada se krene na posao, jal´ u Hrvatsku, jal´ u Bosansku Kostajnicu, na pijacu, u kino, na korzo... A kada se već svrati mnogi i ostanu do fajronta. U Flajša i njegovo poštenje svi su vjerovali. Ostavljali novac ako prepiju, pozajmljivali ako im nedostane... U svim situacijama Flajš je znao rješenje, ali nikad nauštrb gosta. Zato su kod Flajša navraćali svi, poslovni ljudi i fukare, doktori i seljaci, sportaši i đaci... Kamiondžije i fijakeristi... Uz sve to Flajš je imao i najbolju janjetinu, koju je na specijalan način priređivao pečenjar i mesar Redžo Delismajlović. Od Zagreba do Sarajeva znalo se gdje je najbolja janjetina. Uostalom, po tome je Stevo i dobio nadimak. Čim bi čuo Redžine povike "Vruć janjac, vruć janjac", uzvikivao bi: "Meni flajš (Fleisch, na njemačkom znači meso), vama ostalo". Naravno, njegovu šaljivu doskočicu mnogi tada nisu razumjeli. A on je janjetinu volio iznad svega. Koštala ga je i života. Dobio je trombozu zbog koje su mu odsjekli nogu 1960. godine, a nakon deset godina preselio je na bolji, pravedniji svijet. Nepravedno bi bilo izostaviti i ostale Flajšove strasti: Una, gdje je provodio sate, kuglanje, nogomet...
Očevim stopama nastavio je Ratko-Braco Djetelić. Osim naslijeđenih pregršt ljudskih vrijednosti, temperamentnosti, moralnosti, topline u pristupu, Braco je imao ukusa prilikom šaljenja, a sve muškarce je zvao po prezimenu supruga. I nitko se nikad nije ljutio. Čak i oni s poganim jezikom i moralno tupi – postajali su u Flajišovoj kafani krhki i trpljivi. Zato su rado svi dolazili u ugostiteljski objekt između mostova na Uni i Unčici. Jer, tamo su i obične radnje, sitni događaji i male radosti svakidašnjeg života poprimale posebnu zanimljivost i ljepotu. Sve je to izgledalo idilično do dolaska belaja na naše prostore. U ratu su Flajševi izgubili sve. Umalo im, uz dom i imanje, nisu oduzeli i domovinu. No, Braco-Flajš je svojim znanjem, mudrošću, upornošću i inatom, ne rušeći i ne ubijajući – izvojevao pobjedu života. Povratio je oduzeto, izgradio još veću i ljepšu porodičnu kuću, udobniji i ugodniji ugostiteljski objekt... Sve bi to bilo prekrasno, a život vrijedan življenja da u minulom ratu Braco nije izgubio svog dragulja, svog jedinca sina. Da li tugom liječi dušu i bunu u srcu ili vješto skriva svoje muke, otimajući se od žalosti svježe, ne pita ga nitko, jer znaju da ga to boli. A on, iako u penziji, i dalje, vješto krijući umornu dušu, živi u besmislu nadanja, budnim okom posmatrajući kako umjesto njega poslove obavlja kćerka Anita i supruga Jelka, njegova vjerna saputnica u dobru i zlu.
Post je objavljen 02.11.2011. u 22:09 sati.