BK - SEHARA
02.11.2011., srijeda
Stjepan-Stevo Djetelić i njegov sin Ratko-Braco kredibilitet sticali u kafani između mostova Une i Unčice: FLAJŠ – PERSONIFIKACIJA POŠTENJA
 Vrijeme je učinilo svoje. No, slike sjećanja na poznate i drage sugrađane ne blijede. Urezan u identitet ovog kraja jeste i razboriti Stjepan-Stevo Djetelić, zvani Flajš. U ovom ćemerli i kaharnom vaktu i zehra lijepih riječi toplinom odišu. Eglen s njegovim sinom Ratkom-Bracom, također s nadimkom Flajš, jednostavno u vama ožive te ljudske vrijednosti Na kraju besjede zaključih nešto važno i lijepo, a što sam i na početku znao, iskusio, da su čudotvorna svojstva imali otac i sin – talent, profesionalnost, osjećajnost, znanje i iznad svega poštenje. Možda nitko nije toliko imao prilika da pokaže pravednost, povjerenje, moralnost - kao Flajševi. Stjepan-Stevo, rođen 1911. godine, prvi je gradonačelnik Hrvatske Kostajnice, postavljen odmah po završetku II svjetskog rata. Drugi mandat nije htio zbog provođenja agrarne reforme i nepravde prema seljacima. Taj nezlobiv, prostodušni čovjek imenovan je potom za direktora Hotela Central. Ljudske vrijednosti i nemogućnost da se "kriva Drina" ispravi odveli su ga 1955. godine u Kafanu Sport, čiji postaje vlasnik i dodaje joj riječ Flajš. Njegova kućica s krčmom, opkoljena s nekoliko borova i povećom baščom, bila je idealno mjesto za odmor i razbibrigu. Tu se u najtoplijim i najsparnijim ljetnim danima osjećao prohladan povjetarac s Une. I kako da se ne navrati onda kod Flajša na hladnu kriglu piva. Uz piće i mezu mogle su se posmatrati utakmice i treninzi kostajničkih nogometnih klubova, jer je igralište bilo odmah preko ceste, uz Unu i tvrđavu Zrinski. Trknuti do najposjećenije gradske plaže. Navratiti na "čašicu" razgovora kada se krene na posao, jal´ u Hrvatsku, jal´ u Bosansku Kostajnicu, na pijacu, u kino, na korzo... A kada se već svrati mnogi i ostanu do fajronta. U Flajša i njegovo poštenje svi su vjerovali. Ostavljali novac ako prepiju, pozajmljivali ako im nedostane... U svim situacijama Flajš je znao rješenje, ali nikad nauštrb gosta. Zato su kod Flajša navraćali svi, poslovni ljudi i fukare, doktori i seljaci, sportaši i đaci... Kamiondžije i fijakeristi... Uz sve to Flajš je imao i najbolju janjetinu, koju je na specijalan način priređivao pečenjar i mesar Redžo Delismajlović. Od Zagreba do Sarajeva znalo se gdje je najbolja janjetina. Uostalom, po tome je Stevo i dobio nadimak. Čim bi čuo Redžine povike "Vruć janjac, vruć janjac", uzvikivao bi: "Meni flajš (Fleisch, na njemačkom znači meso), vama ostalo". Naravno, njegovu šaljivu doskočicu mnogi tada nisu razumjeli. A on je janjetinu volio iznad svega. Koštala ga je i života. Dobio je trombozu zbog koje su mu odsjekli nogu 1960. godine, a nakon deset godina preselio je na bolji, pravedniji svijet. Nepravedno bi bilo izostaviti i ostale Flajšove strasti: Una, gdje je provodio sate, kuglanje, nogomet... Očevim stopama nastavio je Ratko-Braco Djetelić. Osim naslijeđenih pregršt ljudskih vrijednosti, temperamentnosti, moralnosti, topline u pristupu, Braco je imao ukusa prilikom šaljenja, a sve muškarce je zvao po prezimenu supruga. I nitko se nikad nije ljutio. Čak i oni s poganim jezikom i moralno tupi – postajali su u Flajišovoj kafani krhki i trpljivi. Zato su rado svi dolazili u ugostiteljski objekt između mostova na Uni i Unčici. Jer, tamo su i obične radnje, sitni događaji i male radosti svakidašnjeg života poprimale posebnu zanimljivost i ljepotu. Sve je to izgledalo idilično do dolaska belaja na naše prostore. U ratu su Flajševi izgubili sve. Umalo im, uz dom i imanje, nisu oduzeli i domovinu. No, Braco-Flajš je svojim znanjem, mudrošću, upornošću i inatom, ne rušeći i ne ubijajući – izvojevao pobjedu života. Povratio je oduzeto, izgradio još veću i ljepšu porodičnu kuću, udobniji i ugodniji ugostiteljski objekt... Sve bi to bilo prekrasno, a život vrijedan življenja da u minulom ratu Braco nije izgubio svog dragulja, svog jedinca sina. Da li tugom liječi dušu i bunu u srcu ili vješto skriva svoje muke, otimajući se od žalosti svježe, ne pita ga nitko, jer znaju da ga to boli. A on, iako u penziji, i dalje, vješto krijući umornu dušu, živi u besmislu nadanja, budnim okom posmatrajući kako umjesto njega poslove obavlja kćerka Anita i supruga Jelka, njegova vjerna saputnica u dobru i zlu.  |
- 22:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
Srpanj 2019 (1) Rujan 2018 (2) Travanj 2015 (1) Ožujak 2015 (1) Ožujak 2014 (2) Siječanj 2014 (1) Studeni 2013 (1) Rujan 2013 (1) Kolovoz 2012 (1) Veljača 2012 (1) Siječanj 2012 (1) Studeni 2011 (2) Listopad 2011 (2) Travanj 2011 (1) Veljača 2011 (2) Prosinac 2010 (2) Listopad 2010 (1) Rujan 2010 (1) Srpanj 2010 (1) Travanj 2010 (3) Ožujak 2010 (2) Veljača 2010 (8) Siječanj 2010 (3) Prosinac 2009 (7) Studeni 2009 (2) |
|
"KOSTAJNIČKA SEHARA"
Monografiju "Kostajnička sehara", poklon voljenom zavičaju zagonetne ljepote, njenim prekrasnim ljudima, divnoj rijeci, našem Kesten-gradu ŠTA JE ŽIVOT?  Život nije film, a zna da bude teška drama. Život nije san, a često liči na noćnu moru... Nije ni vrijeme, ali je često nevrijeme... Nije život ni basna, ali razgovaramo sa zvijerima... Nije ni bajka, a princ se obavezno pojavi. Život nije ni dan, a zna da bude jako vedar. Nije ni noć, a obasjan je najsjajnijim zvjezdicama. Ali, isto tako nije ni oblak, a prosipa kišu suza. Život je rijetko htijenje, a često moranje. Život je naš, ali mi nismo njegovi!
TEBI - KRAJU MOJ
 ---------------- PROCVALA VIŠNJA Procvala višnja rana Čim maj se oglasi, Zlato svojih grana Uvojcima krasi.  ----------------- KOSTAJNICA - DALEKA I BLISKA  Za tebe samo vijenac pletem, Posipam cvijeće putom golim, Kostajnice, najljepši kraju svijeta, Tebi dolazim, tebe volim. --------------  |