Marketing
Nekad bilo sad se spominjalo: DVA GRADA - JEDNO SRCE
Moj smisao – besmisla života – jeste pisanje o Kostajnici i Kostajničanima. Nekad sam se oduševljavao i ponosio, a često na papir prenosio o zajedništvu i povezanosti dviju Kostajnica: Hrvatske i Bosanske. Izražavao sam obične radnje, sitne događaje, male radosti i tuge, brige i žalosti kroz ljepotu kostajničkog svakidašnjeg života. Nisam prihvaćao primjedbe grubih i neosjetljivih ljudi da mi takvi pogledi prema rodnom kraju zaklanjaju ostatak svijeta.
Sada kada sam prošao kroz nedogledne brige i napore, a otklonio postavljenu zavjesu za ostatak svijeta, Kostajnica mi je i dalje zanosna i lijepa. No, često mi naum padne negdašnje zajedništvo dviju Kostajnica, za koje prije tridesetak godina napisah da su to dva grada s jednim srcem.
Mnogo toga bilo je zajedničkog: Stari grad ili Zrinjski, ljepotica Una, Napoleonov most, Željeznička stanica, Fijakeristi...
Ženska radna snaga iz Bosanske odlazila je u Hrvatsku Kostajnicu, u „Pounje“, a muška, na radna mjesta u Tvornicu poljoprivrednih strojeva. I druge firme: Tiskara, Obućarska, Banijapromet, Sana, Trgovačka preduzeća, gotovo podjednako su imali zaposlenih s obje strane Une.
Nakon završetka osnovne škole Bosanci su morali „prijeko“ u srednju školu, jer je s desne strane Une nije bilo. Po sveske, gumice, pernice, olovke moralo se u Hrvatsku, jer u Bosanskoj Kostajnici jedno vrijeme nije bilo ni knjižare. U kino se prvo išlo u Hrvatsku, a poslije izvjesnog vremena u Bosansku Kostajnicu, pošto se „tamo“ zatvorila, a „ovamo“ otvorila nova bioskopska sala.
Koliko je duboka bila povezanost ova dva gradića kazuje i činjenica da su isti ljudi, s istim dirigentom, maestrom Aleksandrom-Šandorom Pavišićem, zavisno gdje nastupaju, u Bosanskoj Kostajnici djelovali kao Hor KUD-a „Potkozarje, a u Hrvatskoj pod imenom „nina Maraković“. Iz kulturnog djelovanja priređivane su zajedničke razne izložbe, koncerti, književne večeri...
Sinonim za zaljubljene obje Kostajnice, a dolazili su i drugi iz svih krajeva bivše Jugoslavije, bilo je brdo Djed, što se sa svom svojom ljepotom izdiže u centru Kostajnice, tik uz unski most. U skrovitim gnijezdima crnogorične šume Djeda, na idiličnoj terasi istoimenog restorana..., gdje puca prelijepa panorama obiju Kostajnica, rađane su velike ljubavi. Sklapani brakovi...Također, za cijelo područje, ne samo za Kostajničane oba gradića, šumovito brdo Balj je bilo stjecište učenika, srednjoškolaca, radnika, intelektualaca, poljoprivrednika, gdje su se sakupljali plodovi pitomog kestena, najslađeg na području Bosanske krajine i Banije.
Ni sport nije mimoiđen kostajničkog zajedništva. Sve do 1953. godine nogomet se igrao s obje obale Une, a onda Bosanska Kostajnica osniva svoj klub „Partizan“, Jedno vrijeme se takmičio u Bosni, a nakon desetak godina, zbog boljih uvjeta, prelazi u Hrvatsku, što je u tom vaktu bila prava senzacija.
Post je objavljen 17.02.2010. u 20:54 sati.