Marketing
Kostajničke neuobičajene opklade: PREPLIVAO ZALEĐENU UNU
Najzanimljivije četiri kratke, istinite, priče u vezi kostajničkih neuobičajenih opklada smještene su u vakat kada nije bilo kladionica niti zvaničnog klađenja. Ipak, kao i sada, sve vrste klađenja su svaka na svoj način uzbudljive, zanimljive i nezaboravne. Bilo je različitih vrsta opklada. Od trke konja, borbe pasa, pijetlova, sportskih i političkih, do klađenja u vlastiti život. Prava poslastica su kostajnička klađenja. Evo, nekih:
Ostavio je dubok trag u meni. Zvao se Suljan. Mada je bio mršav, izgledao je gromada od čovjeka. Nosio je trifrtaljni, crni, zimski kaput, gotovo preko cijele godine. Riječ mu je bila dukat. Ozbiljan i odmjeren u držanju. Govorio je rijetko i kratko, ali uvijek u šaljivom tonu. Ljudi su ga izbjegavali, ali i on ljude. Kažu, zbog tuberkuloze, koju je bolovao. Svakodnevno odlazio je u našu (baš)čaršiju. Prohoda, popije kahvu. Pokupi pokoji haber i kući. Tog puta zadržao se nešto duže. Kočijaši što su vozili kamen iz „Crnog potoka“ parkirali su zaprežna natovarena kola kod gostionice Balj. Priča po priča i pala je opklada. Ko podigne zaprežna kola natovarena kamenom dobit će dnevnicu od svih njih. Suljan ih je lagahno odgurnuo, prišao kolima otpozadi, uzeo za rudu i podigao u zrak. Još je usput upitao: „Koliko da držim“? Svi su bili zapanjeni i bez teksta.
Drugi put, našao se u „Paležu“ (gostionica) zajedno s nekolicinom „partizanskih“ moćnika i gospodara naše varoši. Inače, bili su male pameti, posebno kada bi uzeli čašicu više. Počeli su s jeftinom ironijom do bezočnog bezobrazluka provocirati Suljana. Jedan od njih, poznati kabadahija i silnik, posebno nad tadašnjim muslimanima, okrenuo mu se i rekao: „Izvadi crvenku dat ću ti sve koliko imam u džepovima i šajtovu“. A, imao je zaista mnogo. Suljan je tiho odgovori: „Stavi sve na stol, ja ću svoje, pa neka nosi ko ima više“. Cerekajući se u lice stavio je na stol gotovo malo bogatstvo. Tada je ustao Suljan. Otkopčao svoj trifrtaljni kaput, oporio malo postave i počeo vaditi. Nakulao je malo brdo novčanica. Zatim, pokupio sve sa stola, i u svojoj jedinstvenoj trapavosti, napustio gostionicu. Otišao je na Ahiret u najboljim godinama.
Cigani-čergaši, osim što su žene i djecu slali u prošnju i gatanje, kada bi se zaustavljali u Crnom potoku ili na Meraji, obavezno su vodili jednog, dva, pa nekad i više medvjeda. Oni su se uglavnom penjali uz banderu. Igrali uz ritmove ciganskih udaraljki. Plesali, samo njima znane plesove. U jednoj od tih grupa bio je poznat, ogroman medvjed, koji je služio samo za hrvanje s ljudima. Upravo on im je bio najsigurnija i najveća zarada. Mladići su se htjeli dokazivati pred djevojkama, jaranima... kako su hrabri i jaki. No, svaki je napuštao borilačko polje pognute glave. Jednom se na Meraji našao i Suljo Pilaušić. Ljudeskara od preko stotinu kilograma, sav koščat i gotovo dva metra visok. Promatrao je borbu medvjeda s nekoliko mladića. A zatim i sam ušao u obilježeni prostor. Počelo je kao i s drugima. Malo ispitivanje. Obilazak u naokrug. A onda zgrabili su se u koštac. I, gle čuda! Suljo je podigao medvjeda od zemlje, a potom ga srušio na travu. Svi su aplaudirali, osim Cige, vlasnika medvjeda. Više se nikada nije pojavio u našoj Kostajnici.
Bilo je to davno. Godine 1903. Ciča zima. I Una se zaledila. Rijetko je ko izlazio iz kuće. Jedino su se tadašnji bogatuni (trgovci, zanatlije) okupljali po kafanama. Uz mezetluke i kuhano vino, u svom dokoličarenju i spravljanju varoških spletki skupiše pare da bogato nagrade onog ko prepliva Unu. Mislili su da takvi na ovom dunjaluku nije. Prevarili su se. Čuo za to Mujo Goražda i pravo u (baš)čaršiju. Poveo sa sobom jarana. „Pare njemu i svi na most“, rekao je.. Krenula kolona za Mujom. Kako se išlo prema Starom gradu, tako se kolona povećavala. Dođe Mujo do Une, skine se, zatrče i baci potrbuške na led. Dodranih 20-tak metara je klizio, dok nije led popucao i on se našao u ledenoj vodi. Nije plivao, nego ronio. Na drugoj obali, gdje se premjestila publika, porazbijali su led kako bi mogao izaći. Kada ga neko od prisutnih upitao: „Pa, bolan, što roni“. On mu kratko odgovori: „Budalo, pa ispod vode je toplije, nego vani“.
Ovog ljeta htjedoh njegovu sliku. Njegov sin rahmetli Alija (nedavno preselio na Ahiret), usput mi ispriča: „Bio je on posebna sila. U drvima zatekne ga lugar. Nakon prepirke otac mu moj oduzme pušku i zajedno s drvima donese do kuće. Nakon izvjesnog vremena odvedu ga zbog toga u zatvor. Tamo se isto za okladu, pohrve sa šefom zatvora, i umjesto da dobije nagradu, produže mu pritvor. Ima toga još mnogo, ali drugi put“. Nažalost, drugi put neće biti. Alija ili kako smo mu mi tepali, Alijca, zbog ogromne visine i krupnoće, od moždanog udara nedavno se preselio na drugi, pravedniji svijet. Inače, Mujo je živio pune 103 godine (1867-1970.).
Butika mu je uvijek bila puna. Ne zbog šišanja i brijanja, nego zbog njegove zajebancije. Nikog nije štedio, a uzrečica mu je bila – Ko te šiša? Saleš, odgovarali bi horski. Jednog vrelog julskog dana brijačnica puna. Ulazi rahmetli Ćejn: "Ko li je danas na redu"? "Saleš" – povikaše svi. „Šta je“ – Ćejn će potom. "E, vidiš, svaki dan on nekog tu „navlači“, a danas mu Ale nudi stotku da po ovakvom lijepom, toplom i sunčanom danu skoči s mosta u Unu. Još uvijek se nećka". Proračunati i pronicljivi Ale znao je da Saleš rijetko odlazi na Unu. Nije mogao od zauzetosti. To mu je bio dodatni motiv insistira na opkladi. Graja, galama, vika, nadvikivanje... Od jednom će Saleš: „Daj pare i idemo“. Ale se nećka, te na povike ostalih prisutnih lati se za novčanik i izvadi stotku. Saleš uzme ključ, istjera sve iz radnje, zaključa i uputi se prema čaršiji. Za njim krenuše svi prema Napoleonovom mostu. Stvar se uozbiljila. "Teško da će skočiti, izvest će nešto, da li uopće zna plivati, znao on kako će se opravdati...", govorili su usput. Ne obazire se Saleš na priče. Ide, maršira na čelu kolone. Do srednine mosta. Tu stane, skine se u gaćice i pravo na ogradu. Viče mu Ale da ne mora s ograde skakati. Vraća se, podiže hlače, uzima pare i u s njima u usta. Bez zastoja penje se na ogradu i hop... Ode Saleš! Bučnu u vodu. Čekaju da izroni, ali ga nema. Minut, dva, pet... „Gotov je, utušio se“, kaže Ćejn. Na to će Ale: "Ma, dobro, ode Saleš, ali šta ću ja, odoše i moje pare“! Kada su krenuli kući Saleš iza ledobrana, gdje se skrio, viknu: „Zajebucnuli ste se. Evo mene, a evo i mojih para“
Takav veseljak i teška dobričina, začudo naroda, kada je ostao bez svoje supruge Subhe, presudio je sam sebi - objesio se, na veliku žalost i tugu svih Kostajničana.
Post je objavljen 19.02.2010. u 23:06 sati.