 Jedna od prvih tema koju sociolozi uče je razlikovanje društva i države. Država bi trebala biti u službi društva, bilo bi dobro da je u službi društva, da mu koristi, iako se često izrodi i samo, prvenstveno ili poglavito mu šteti, a najčešće je riječ o nekoj kombinaciji štete i koristi u raznoraznim konkretnim omjerima koji se kroz vrijeme mijenjaju. I društvo i država sastoje se od pojedinaca. U društvu su to osobe, u državi izvršitelji funkcija. I društvo i država moraju imati dovoljan broj pojedinaca koji ih podržavaju i osnažuju, kao i što se uvijek nađe onih koji su protiv njih, koji ih oslabljuju. Oba sistema za svoju stabilnost moraju naći načina da pogoduju onima koji im koriste i neutraliziraju one koji im štete. Ne nađu li efikasan način za to nužno slabe i vjerojatno uskoro propadaju. U nastojanju za opstanak i nastavak, svako društvo i država teže očuvanju statusa quoa. Za peh, status quo često vodi gomilanju problema i poteškoća i sam po sebi vodi slabljenju ili prema propasti, te su promjene nužne i neizbježne, a u suvremeno doba i sve češće i imperativnije. Zbog toga i svako društvo i država moraju prepoznati tko od onih koji narušavaju ili žele promijeniti status quo narušavaju njihove temelje, a tko to nastoji ili radi da bi doprinio daljnjem poželjnom razvoju, te izbrati koga od njih favorizirati, a koga marginalizirati. Japanska poslovica kaže da trajne nisu nepromjenjive stvari, nego ono što dobro podnosi promjene. Opiranje promjenama je bio učinkovit recept kroz prošlost, neka carstva i dinastije su uz minimalne primjene potrajali stoljećima, ali danas napreduju samo oni koji iniciraju korisne promjene i brzo im se prilagođavaju, koji prepoznaju štetne pojave i brzo i lako ih uklanjaju. S obzirom na sve to, sva društva i države možemo podijeliti na otvorene i zatvorene sisteme. Otvoreni sistemi dozvoljavaju da se u njih svi uključe, a zatvoreni isključuju cijele kategorije stanovništva kao nepoželjne, stvaraju od njih žrtve i protivnike. I otvoreni i zatvoreni sistemi mogu biti jaki ili slabi. Jak otvoreni sistem prihvaća one koji ga podržavaju, a slab se ne može oduprijeti onima koji ga nastoje srušiti. Jak zatvoreni sistem u potpunosti eliminira nepoželjne, bilo da ih fizički uništi bilo protjera, a slab to nije u mogućnosti izvesti, pa se u njemu održavaju ili gomilaju oni kojima je pitanje opstanka i prosperiteta da ga uklone i zamijene sebi podnošljivijim. U svakom sistemu postoje više ili manje brojni pojedinci čiji su položaji i životne sudbine u koliziji s karakterom i osobinama sistema. Na procjenu karaktera društva utječe da li je za takve našao sistemsko rješenje ili je svaki takav slučaj posljedica individualnih okolnosti. Humanizam društva i države ogleda se i u tome koliko i kako i takvima omogućuju egzistenciju. Za vrijeme životnog vijeka većine nas promijenili smo dva društveno-politička sistema, dva društva i dvije države. Česte su rasprave koji je od njih bio bolji. Te rasprave se mogu razvlačiti u nedogled. Da se ne bi dovijeka natezali, pokušajmo ocijeniti koji od tih sistema je bio ili jeste otvoren, a koji zatvoren. Pokušajmo načelno razmisliti što je poželjnije - otvorenost ili zatvorenost? Da li otvorenost ili zatvorenost više koriste sistemima ili stanovništvu ili su njihovi interesi identični? Koji od tih sistema je bio ili jeste jak, a koji slab? Koji je bio humaniji? Koji od tih sistema je bio ili jeste primjereniji svom vremenu, da li je neki bio ili jeste anakronizam ili je neki bio ili jeste nagovještaj budućnosti? Završio bih: raziđite se u miru i razmislite. Nakon toga ćete možda biti bliže odgovoru koji je sistem bio ili jeste bolji, je li bilo bolje prije ili kasnije, možda nađete odgovor. Ja vam neću ništa više reći, na vama je da nastavite. Smislite nešto, ako dobro smislite slobodno to iznesite. Oni koji smatraju da je već samo postavljanje takvih pitanja svetogrđe - ne serite! Oni koji pokušavaju nešto braniti tvrdeći da se ne smije dovoditi u pitanje zapravo to omalovažavaju ne primjećujući da istovremeno iskazuju da to nije sposobno izdržati provjeru. Eto zašto je bolje da ja od kuće pišem postove na svom blogu, umjesto da se popnem na propovjedaonicu, ili čak ako nije bolje, zašto mi ovo drugo neće dozvoliti. |
|
Karpo Ačimović Godina prvenstveno je filmski snimatelj, ali snimio je i nekoliko filmova kojima je bio potpuni autor, iako - ne leži vraže! - u njima ima niz suradnika. Recimo, ne vjerujem da je slučajno da je na prvi na popisu suradnika u ovom filmu Slobodan Mašić, nevjerojatna pojava. Kratki dokumentarni film koji vam danas preporučujem ne traje više od pet minuta, ali tih pet minuta posvetite mu se u potpunosti. Zavrijedio je. Upozoravam: na prvo gledanje je čudan, a na svako naredno sve je bolji i bolji. Dobru zabavu! |
|
GRIJEŠI, ALI NE PIŠI Braco i Dean su se upisali na Petu gimnaziju. Naravno, kakvi su, i ondje su imali sve same petice odozgo do dolje. Razrednica im je bila jedna književnica koja im je i predavala, naravno, hrvatski jezik.  U neko doba upadne im razrednica u sobu i podigne dreku: što su se tu sakupili u mraku, kakva je to galama iz njihove sobe, što se izoliraju, zašto se cijeli razred ne okupi zajedno?! Išla je tako od sobe do sobe u kojima su se okupila manja društvanca i sve ih istjerala pred dom - Van! Na otvoreno! – neka pjevaju kozaračko kolo! Ajde, što će, izađu svi pred dom, uhvate se u kolo i stanu se derat, već pomalo pripiti. Tek što su se najbolje unijeli, odjednom - tibu! tibu! - dojuri vojni džip s vojnom policijom i ukori ih – kakva je to deračina?! Odjekuje Pohorje! To je pogranična zona i treba vladati mir. Ajde, što će, vrate se svi u sobe, zagase svjetlo, dohvate se onih boca u kojima je još nešto ostalo, upale tranzistor i pokušavaju na njemu uhvatiti Radio Luxemburg. Sve zajedno ništa posebno, kao bilo koji drugi gimnazijski školski izlet, a čak nije bio ni maturalac. Komplikacije su nastale ubrzo po povratku kad su u školi pisali školsku zadaću na temu „Naš izlet“. Braco je napisao nekoliko stranica i bio vrlo zadovoljan: neka alegorija s Kirkom i pretvaranjem u prasce... On se samo da je bio odličan đak, nego je imao i nekoliko godina dodatnog treninga pisanja u „Redakciji Andersen“, pa je znao kako se piše. Kad je došao ispravak zadaće, iako nije napravio niti jednu gramatičku grešku, svejedno je njegov rad bio ocijenjen nezadovoljavajućom ocjenom, s jedan, a ispod je bio dopisan i komentar crvenom pisalicom „Nedostojno jednog omladinca!“ Razrednici se nije svidjelo kako je opisao njezin lik i djelo. Sve bi to još prošlo samo na toj jedinici da nekoliko dana kasnije nije izišao novi broj školskog lista „Heureka“ s Deanovim člankom u kojem je s opisan isti izlet. Razrednici se taj članak svidio još manje. Obojica su bili pozvani kod direktora, pa je o njima raspravljao nastavnički zbor, pa su u školu zvani roditelji i nakon nekoliko dana su obojica dobili svoje papire – izbačeni su s gimnazije. Bilo je ljudi koji su zbog loših ocjena, lošeg vladanja ili previše izostanaka prekidali pohađanje gimnazije, ali da bi netko bio izbačen usprkos odličnim ocjenama – njih dvojica su jedini slučaj za kojega sam ikada čuo. Ali nisu se mnogo uzbuđivali. Otišli su s dokumentima na Gornji grad, u Šestu gimnaziju i zatražili da ih prime usred školske godine. Na Šestoj nisu pravili nikakvih problema jer je ona bila poznato pribježište svih zagrebačkih propalica s lošim ocjenama, ali su se začudili kad su vidjeli njihove petice odozgo do dolje. Odmah su posumnjali da posrijedi nisu čista posla, pa su se zamalo predomislili, ali su ih na kraju ipak primili. Ipak, za svaki slučaj, nisu ih stavili u isti razred, nego svakoga od njih u drugi turnus. Taj dan kad su bili izbačen iz Pete, a još se nisu upisali u Šestu, Braco je upamtio kao rijetko lijep, nezaboravan dan. Svi ostali njihovi vršnjaci u cijelom gradu morali su na nastavu, a njih dvojica se odšetali na Šalatu i ondje su satima spokojno gledali klizačice. Ta je epizoda svima nama koji smo je pratili i proživljavali kao da se nama događala ostavila nekoliko pouka. Nije važno što se događa, važno je što se o tome piše. I zbog pisanja u školskom listu se može nastradati. I – najvažnije od svega – čuvaj se hrvatskih književnika, naročito ako predaju hrvatski. |
 Beta i VHS vrpce na kojima je bilo moguće pohranjivati nekoliko sati televizijskog programa ili filmove dali su tehničku osnovu u svijetu komercijalizirane erotike u službi reklamiranja da upečatljiva pornografija postane dostupnija nego ikada ranije. Internet je otišao još korak dalje. Pornografija ne samo da je postala dostupna bez ikakvih poteškoća i ograničenja, nego joj je teško i izbjeći.Pornografija je kao farmakološki proizvodi. U pravim količinama je kao lijek, u premalima ne djeluje, a suviše je nije dobro. U pravi čas je dobrodošla, u krivi čas je nepotrebna, a ako se razvije ovisnost nije je se lako riješiti. Istraživanja i svakodnevna iskustva kazuju da su muškarci masovno prijemljivi vizualnoj pornografiji, ali ima i žena koje za nju pokazuju zanimanje. Pornografija je posebno značajna muškarcima mlađe dobi nakon što im se probudio spolni nagon, ali još nisu imali osobnih iskustava. U tom razdoblju ona je jedini izvor saznanja koji može ostaviti izvitoperenu sliku onoga što prikazuje koje se kasnije teško riješiti, a pri prvim stvarnim iskustvima može dovesti do razočaranja ili neodgovarajućeg ponašanja. Sine moj, koji potajice povremeno poviriš na moj blog, da ti tata nešto kaže… 1. Pornografija se razlikuje od pravog seksa onako kako se razlikuje voženje bilo kojeg vozila u kompjuterskim igricama od prave vožnje biciklom: - kad voziš bicikl osjećaš cijelo svoje tijelo, a ne samo prst kojim klikaš po mišu; - voženje bicikla iziskuje napor i zahtijeva dobru fizičku spremnost; - kod vožnje biciklom vozač se dobro oznoji. 2. Većina žena nije posvuda izbrijana kao da su od porculana, većina nema plastične umetke u prsima i sve žene imaju svoj miris. 3. Žene u pravilu ne skaču na nepoznate muškarce bez najave u bilo kojim prilikama, češće je upravo obrnuto, da s njima treba biti u dobrim odnosima, iskoristiti dobru atmosferu (ili se potruditi da se stvori), aranžirati dobru priliku, a zatim ih nagovoriti da se upuste s tobom u intimnije dodire. U svakodnevnom životu dobar, strastveni seks nije pravilo nego izuzetak. 4. Ako ti seksualni susret iz bilo kojeg razloga u nekom trenu dosadi, dojadi, splasne zanimanje, ne možeš ga prekinuti klikom miša nego ostaješ u toj situaciji. 5. Namještaj škripi, oštri rubovi žuljaju, grubi materijali grebu, iz susjednih prostorija prisluškuju. U prirodi nasrću komarci i mravi. 6. Ne, žene u pravilu ne uživaju u analnom seksu, iako se i to kadikad, rijetko, u posebnim prilikama može dogoditi, a samo oni koji su se svikli kako se to radi mogu u tome redovnije uživati. Špricanje spermom po licu je ono što najviše voli pornoindustrija jer ne može na drugi način upečatljivije pokazati da je muškarac svršio, nasuprot čemu živi ljudi u privatnom životu u trenucima orgazma želje biti što više isprepleteni, što čvršće spojeni. Grupni seks zaboravi do daljnjega - i to je tek izuzetak, a ne pravilo. 7. Pametni ljudi koriste kontracepciju i brinu o higijeni i zaštiti od spolnih bolesti. 8. Žene povremeno imaju menstruaciju. Trebaš naučiti kako se tada ponašati. Sve zajedno, nije teško, premda za mnoge ljude zauvijek ostaje enigma. Zapamti, sve u svemu pravi seks je bolji od pornografije. |
 Nedjelja je, božji dan odmora, no više je nego jedan razlog da ne pišem, a kako bi se ipak oglasio, postoji način kako da se vuk zasiti a ovca ostane cijela. Dapače, taj se način nameće jer sam jučer pročitao priču koja me se posebno dojmila, iskreno sam zažalio što je ja nisam napisao. Jedino što me tješi pri tome jest da bih je napisao prije ili kasnije, da me Vjeran Grković nije preduhitrio. Od sveg srca vam preporučujem da odvojite nekoliko minuta i pročitate tu sjajnu i upečatljivu kratku priču ovdje. |
 U jednom sam razdoblju života godinama bio bez posla i uvelike smanjenih mogućnosti da ikako zarađujem jer sam bio na zubu povelikom broju vrlo utjecajnih ljudi, pa mi nije bilo nimalo lako. U jednom trenutku dočuo sam da je raspisan konkurs za radno mjesto u jednoj uglednoj ustanovi koji je bio kao stvoren za mene - ne samo bi mi taj posao riješio egzistencijalna pitanja, nego kao da sam ja bio stvoren za to mjesto, a bilo bi to savršeno mjesto za mene. Kako je to bilo mjesto za koje se zahtijevalo zadovoljavanje prilično jasnih kriterija, a znajući da od ljudi koji ih osim mene mogu zadovoljiti nema nikoga zainteresiranog, poslao sam svoju ponudu. Uz mene se javila samo jedna teška budaletina ljigava karaktera, osoba s medicinskom svjedodžbom o mentalnoj poremećenosti (ne pretjerujem, bukvalno tako), kojemu se kvalifikacije nisu mogle mojima ni prispodobiti, grda neznalica. Istini za volju, zapravo se jedino još netko takav i mogao javiti. Mala smo mi sredina, u nekima područjima se kvalitetni ljudi mogu na prste izbrojati. Ne spominjem ni kako se taj zove jer nije jedini, a ima od njega daleko gorih, pa je umjesto njega mogao biti u igri bilo koji drugi od njih. Ne spominjem koja je to bila ustanova jer bi se ono što se dogodilo vrlo vjerojatno dogodilo i kod niza drugih jednako uglednih, uglednijih ili manje uglednih ustanova. Većinom glasova onih koji su odlučivali radno mjesto dodijeljeno je toj budaletini i ljigavcu. Odnos između nas dvojice bio je otprilike kao između hrasta i trulog žira, a ipak je on dobio posao. Kako je to bilo moguće? Da odmah uklonimo ono što će nekima ispranih mozgova prvo pasti na pamet. Obojica smo Hrvati, premda je on već u ono vrijeme deklarativno bio glasniji od mene u krugovima gdje je osjećao da je to sigurno, dok se ja ni prije ni kasnije nisam razmahivao time ni busao u prsa. Obojica smo bili članovi Saveza komunista, premda se u vrijeme tog natječaja on isticao gorljivošću na partijskim sastancima, a ja sam već nekoliko godina prestao plaćati članarinu. Navedene okolnosti su možda donekle utjecale na konačni izbor, nešto sitno, ali ne vjerujem da su imale bitnu prevagu, pa ih ni ne uzimam u obzir. Po mojoj procjeni tri su okolnosti bitno odlučile o ishodu. Prvo, postojeća stručna hijerarhija, uspostavljena ravnoteža moći, utjecaja i interesa unutar ustanove. Sve se ondje već bilo ustalilo, mojim dolaskom sve bi se poremetilo. Nezadovoljnima se ne bi ništa poboljšalo, a moglo bi postati još gore, zadovoljni bi sigurno bili ugroženi i mogli bi samo izgubiti. Primivši za hijerarhiju benignog ljigavca, koliko god štetio poslu koji je preuzeo obavljati, svi su bili zadovoljni jer su ga bez muke smjestili na mjesto koje mu pripada, dno dna, a naspram njega su svi izgledali samo još bolji. Drugo, moglo bi se reći da sam u to vrijeme bio politički omrznut. To ne znači ni da su me svi ljudi koji su se bavili politikom mrzili niti da je narod imao nešto posebno protiv mene. Ne, to znači naprosto je da je dovoljan broj dovoljno moćnih ljudi smatrao da me treba zatrti, ne više od petnaestak njih. Zatim je bilo stopedesetak njih koji su smatrali da je zavrijedilo da urade što god mogu da bi mi onemogućili da dišem zato da bi onih prvih petnaestak bilo zadovoljno. Političko tijelo je činilo još oko tisuću i petsto ljudi koji zapravo pojma nisu imali zašto sam se ikome zamjerio, ali su shvatili da se politička pravovjernost iskazuje između ostaloga i tako da me se nagazi ako se igdje ukaže prilika. Ako ništa drugo, mogu reći da sam bio poznat u političkim krugovima. Znajući da sam u nemilosti političkih krugova, nitko od ljudi od kojih je zavisio moj izbor i imenovanje nije bio spreman izložiti se možebitnom riziku da mu netko od tada moćnih ljudi to zamjeri, a treba i te ljude razumjeti, iako ih to nimalo ne opravdava. Treće je zapravo izvrnuto drugo. Kao što su se skanjivali napraviti ono što bi bilo u redu zbog bojazni da bi se to moglo protumačiti kao da me podržavaju i potpomažu, isto tako nitko nije bio spreman ni da mi pomogne koliko god privatno mislili da bi to bilo korisno za ustanovu u kojoj su radili. I tako je ta priča završila, ali ova priča još nije završila. Nekoliko mjeseci nakon imenovanja onaj mamlaz je objavio neki tekst u kojem se nepojmljivo prosro svojim neznanjem. Pročitao sam ga i nisam mogao vjerovati svojim očima: dubina njegova nepoznavanja osnovnih činjenica bila je fascinantna. Ono što je napisao bilo je otprilike kao da profesor matematike ustvrdi da se mogu zbrajati samo parni brojevi, a oduzimati samo neparni. Ono, znao sam da je čovjek veliki tutlek, ali nisam mogao pretpostaviti ni da igdje postoji toliki. I to je još netko objavio! Netko je to pročitao, ocijenio da je vrijedno objavljivanja, poslao u tisak! I nitko nije ni pisnuo! Jedino objašnjenje bilo je da to nitko zapravo nije ni pročitao, ni prije ni nakon objavljivanja. Ne budi lijen, kako sam ionako bio nezaposlen, te je jedino čega sam imao na pretek bilo slobodnoga vremena, sjeo sam i napisao komentar. Sve što je taj jadničak iznio bilo je trivijalno pobiti, pri čemu nisam trebao koristiti ništa više od najobičnijeg rječnika (malo hrvatskog, malo rječnika stranih riječi) i opće enciklopedije, ali sam usput malo koristio osnovni udžbenik na nivou uvoda, tek da pokažem da ni o tome nema pojma, te sam ga rasturio na uvredljivo elementarnoj razini. Ista redakcija koja je objavila tekst na koji sam reagirao bila je dovoljno fer da objavi i moj komentar, ali ga je prethodno skratila tako da mu je oštrica bila uvelike otupljena. Vidjelo se da sam pisao o laprdanjima ordinarne budaletine, ali se nije vidjelo koliko je strašan doseg njegove budalaštine. Rasprostro sam svoj objavljeni okljaštreni članak i zamislio se - zašto su to napravili? Palo mi je na pamet nekoliko mogućnosti od kojih mi je činilo najvjerojatnije da su „uglednika“ o kojem sam pisao sveli na razinu obične, svakodnevne budale kakvih ima tušta i tma, a njegovu glupost i nestručnost na razinu uobičajenih inkompetencija koje su bile dopustive i benigne. Da su pustili sve što sam napisao, da se pokazalo koja je strašna količina budalaštine iskazana u tom jednom primjeru bilo bi alarmantno, povuklo bi pitanje kako su tako nešto mogli uopće objaviti, pa su morali ublažiti kritiku da bi zaštitili sebe. Naposljetku sam se zapitao - što je to meni uopće trebalo? Da pokažem i dokažem o kakvoj je budaletini bilo riječi? Pa to su svi ionako znali. Da im to kažem da mi nakon toga ne mogu reći da nisu znali? Pa ja ionako s velikom većinom njih ni ne razgovaram. Zaista, zašto? Prijatelj me je dobronamjerno zafrkavao: „Što ti je uopće trebalo da se javiš na natječaj? Zar si zaista mislio da bi mogao dobiti posao? Znao si da te moraju odbiti, da će te odbiti. Samo provociraš! Sad imaju još više razloga da te ne vole, kad ih provociraš!“ Kroz život su svakovrsni tipovi na me nasrtali ili sam ih trebao razgrtati da bih mogao nastaviti svojim putem: alkoholičari, kriminalci, ljubomornici, pa unitaristi i nacionalisti, komunisti i antikomunisti, karijeriste i birokrate, zlobnici i zavidnici, ali sam sa svima njima lako. Oni koji su mi najviše krvi popili su glupani i ljigavci koji zbog jednoga ili drugoga mogu postati bilo što od prethodno nabrojanoga. Jedini recept koji se do sad pokazao djelatan protiv takvih je biti što dalje od njih, radikalno ih izbjegavati u privatnom životu i šutnuti svakom prilikom u javnoj sferi. Pazite: biti neinteligentan nije sramota, to je nesreća, pa oni koji su bez svoje zasluge obdareni prirodnom inteligencijom imaju razloga biti sretni, ali se nemaju čime dičiti. Biti neobrazovan je ograničenje, ali - kako je to često tek posljedica prilika na koje se nije moglo utjecati - oni koji su propustili priliku mogu žaliti, a oni koji su je iskoristili mogu prvenstveno zahvaljivati okolnostima. Biti beskarakteran je loše, iako je mnogima koristilo. Na kraju svega toga, biti glup je zlo, prvenstveno za samog glupana, a zatim za sve oko njega. Na društvenom nivou glupost je sila ravna elementarnim nepogodama. Zato je glupost štetno tolerirati. |
 Na taj post dobio sam jedno simtomatično pitanje - zašto je srpska nacionalnost stavljena na prvo mjesto, ako je riječ o Zagrebu i Hrvatskoj? Pitanje je zanimljivo jer je odgovor očigledan. Iako je riječ o jednoj mjesnoj zajednici u Zagrebu, u Hrvatskoj, riječ je o organizaciji koja već u naslovu ima riječ „Jugoslavija“ - Socijalistički savez radnog naroda Jugoslavije. Po prirodi stvari, takvi popisi su u cijeloj Jugoslaviji morali biti jednoobrazni prije nego da ih svaka mjesna zajednica tiska za sebe u jednom primjerku sa sebi najprimjerenijem rasporedom. Uostalom, čemu tiskati nešto u jednom primjerku, jeftinije i jednostavnije bilo bi sve iscrtati rukom, i koji zajednički podatak bi se mogao izvući da je svatko određivao kategorije koje se traže po svome? Bila bi to totalna besmislica i uzaludan posao. Ne znamo, ali možemo pretpostaviti da je ista takva knjiga tiskana i na ćirilici, te na slovenskom i makedonskom, pa možda čak i na madžarskom i albanskom, ali su u svima najvjerojatnije Srbi bili na prvom mjestu, na vrhu popisa nacionalnosti. Zašto su Srbi bili na prvom mjestu? Nacionalnosti su mogle biti posložene po abecedi, pa bi Albanci i Česi bili na početku ako su se tada već Albanci priznavali kao entitet, što bi dovelo do apsurdnih rezultata da ponegdje popis počinje s rezultatom „nula“, iako bi upravo princip nacionalne ravnopravnosti zahtijevao da u tom slučaju postoje i verzije knjige u kojoj su nacionalnosti poredane po azbuci, što bi samo omogućilo nepotrebne zabune i zbrku. Utoliko je princip redoslijeda primijenjen po drugom kriteriju. Kojem? Zamislite da u nekom testu inteligencije imate pitanje „Poredajte po logičnom rasporedu plodove sljedećih biljaka: lubenica, jabuka, trešnja, ribizl, dinja, papar.“ Većini ljudi bi prvi, najočigledniji i točan kriterij bila veličina, iako bi se našlo strašno pametnih koji bi ih poredali po tome koji je plod zeleniji, onih prepametnih koji bi ih poredali po broju koštica u plodu, onih koji bi ih posložili po tome koliko koju od tih biljaka vole i onih koji bi našli da slatki plodovi trebaju biti na početku, a kiseli na kraju (pri čemu bi ih papar doveo u nevolju). Moglo bi se poredati plodove i u zavisnosti o tome kojim redom sazrijevaju ili koja im je cijena na tržnici, svašta bi se moglo, recimo - poredati voće po abecedi, iako je u navedenom primjeru slijeđena naprosto elementarna pristojnost kada su nacionalnosti u pitanju. Jednostavna je i općepoznata činjenica da su u bivšoj Jugoslaviji Srbi naprosto bili najbrojniji, zatim su slijedili Hrvati, a da je primijenjen upravo kriterij brojnosti pokazuje što su u popisu Slovenci iznad Crnogoraca. Pitanje je, dakle, naprosto neinteligentno. Onaj tko ne bi znao odgovor morao bi imati kvocijent vjerojatno manji od 60, bio bi nepismen. No kako je pitanje napisano, onaj tko ga je postavio jest pismen, što znači da bi odgovor mogao i morao znati. Kad postavlja pitanje, pitanje je da li odgovor zaista ne zna ili se samo pravi da ne zna. Uzmimo u obzir prvu pretpostavku - pitalac ne zna odgovor. Kako je to moguće? Samo ako je napisao pitanje ne razmišljajući, da je slijedio prvu misao koja mu je pala na pamet, da je bio ponesen dojmom koji nije želio preispitati. Nazovimo to „impresionističkim“ pristupom i nastupom. Kakav je to dojam koji ga je zaveo pokazuje završetak pitanja. „…riječ o Zagrebu i Hrvatskoj.“ Srbi, pa na prvom mjestu u Zagrebu i Hrvatskoj! Skandal! Očigledan dokaz nacionalnog ugnjetavanja! (Što je babi milo, to joj se i snilo.) Iako dokaz upućuje na upravo suprotno (da nijedna nacionalnost nije povlaštena), „impresionisti“ u njemu vide samo dokaz svojih teza ne vidjevši da time dokazuju samo svoju manjkavu inteligenciju. Uzmimo u obzir drugu pretpostavku - pitalac točno zna pravi odgovor, ali se namjerno pravi glup da bi iskoristio priliku plasirati insinuaciju. To bi bilo naprosto zločesto i zlonamjerno, ali i instruktivno. Instruktivno utoliko što bi iole inteligentan pitalac znao da takvim insinuacijama može impresionirati samo neinteligentne, neobrazovane, zatupljene, zaglupljene i već zavedene osobe. Već samo pitanje je poučno jer pokazuje na kakve ljude takav potez računa. Ako je pitalac dovoljno inteligentan, postavljanje neinteligentnog pitanja može biti inteligentan potez samo ukoliko se pouzdaje u uspjeh svoje namjere. (Ah, sve me to podsjeća na maestralni završetak „Smisla života Monthya Pythona“ kad Smrt dolazi nenajavljena na večeru, pa joj gospođe s hladnim trajnama postavljaju neprimjerena i glupa pitanja nakon kojih se slavodobitno šepure kako su je zaskočile.) Neopterećen i objektivan pogled na popis nacionalnosti u KNJIZI ČLANOVA pruža daleko zanimljivija pitanja i uvide od onoga što je jedino zanimalo onoga tko je postavio pitanje o kojem sam do sada pisao. Recimo, 1959. godine još nije bilo Muslimana ili Bošnjaka, kako god ih nazivali. Recimo, Jugoslaveni nisu podrazumijevani kao nacionalnost ili nadnacionalnost, nego kao neopredijeljeni. I - više od svega - iako je Tuškanac poznat kao predio s brojnim „židovskim vilama“, vilama koje su sagradili Židovi, u popisu nema niti jednoga. Kako to? Instruktivno je i ono što je Zrin, šaleći se, ali točno zamijetila - svima je nacionalnost navedena u muškom rodu. (Slavica je „Hrvat“, a ne „Hrvatica“.) Zar to nisu daleko zanimljivija pitanja od onog koje je postavljeno s namjerom ili bez namjere, ali s učinkom da se pozornost usmjeri prema nepotrebnom pitanju koje sugerira pogrešan odgovor?  Neinteligentno sagledavanje nužno vodi do toga da se pravo bogatstvo života neizbježno previđa. Neinteligentna rješenja nužno nanose više štete nego koristi.Nakon svega izranja novo pitanje - zašto bi itko želio, zašto bi mu bilo u interesu plasirati tezu koja ne stoji, zašto bi netko volio da je bilo ono čega bilo nije? Ne mogu tvrditi, mogu samo pretpostavljati - zato da opravda svoje današnje stavove ili današnja ili nedavna ponašanja koja bez retroaktivnog redefiniranja, tj. falsificiranja stvarnosti nemaju opravdanja. Iako takva nastojanja mogu biti i često zaista i jesu uspješna, to ne znači da su manje neinteligentna. Da su inteligentnija, inteligentnije bi potkrepljivali svoje teze. Recimo, da ja pokušavam argumentirati raširenu priču kako su u bivšoj Jugoslaviji Srbi bili povlaštena nacija, suočen s popisom članova SSRNJ-a, dometnuo bih da je pored Socijalističkog saveza postojala utjecajnija organizacija - Savez komunista, a tko zna kakav je bio sastav te organizacije - možda sve sami srbočetnici? No od neinteligentnog pristupa je iluzorno očekivati inteligentne dosege. Što je nekoć bilo danas je manje važno pitanje. Važno je samo utoliko što pokazuje koliko pameti danas ima. Razmišljanje o prošlosti je značajno prvenstveno po tome što pokazuje koliko inteligentno netko danas razmišlja. A najvažniji kriterij svega je kakvoj nas budućnosti vodi. Samo čekam da me netko zaskoči kao Smrt primjedbom „Nije INTELEKT nego INTELIGENCIJA!“ Neću ni odgovoriti. |
 PRIČE PROTIV PAPIRA U posljednjih dvadesetak godina svako malo čujem kako u bivšem sistemu nitko nije smio reći da je Hrvat, a ako bi se to nekako saznalo - nešto strašno bi mu se dogodilo. Također se priča da su u ondašnjem društvu svugdje na vlasti bili Srbi. Kad god to čujem strašno mi dođe kako smo mi Hrvati patili pod tim jarmom. Doduše, pomalo me zbunjuje što sam i ja tada živio, nikada i nigdje nisam nijekao ni tajio da sam i ja Hrvat, i zbog toga mi se nikada ništa loše nije dogodilo. Još više me zbunilo kad sam nedavno pronašao na nekoj hrpi glomaznog otpada jednu staru svesku ispunjenu rukom. Na naslovnoj stranici piše KNJIGA ČLANOVA SSRNJ, a iz sadržaja se vidi da su u njoj popisani svi članovi Socijalističkog saveza radnog naroda Jugoslavije 1959. godine u područnoj organizaciji mjesne zajednice Tuškanac. Kako je Tuškanac već cijelo posljednje stoljeće rezidencijalna četvrt u kojoj stanuju bogatiji, ugledniji i moćniji stanovnici nego drugdje, a u svesci su popisani svaki pojedinačno, neki podaci u njoj su me začudili.  Prvo, tiskane rubrike pokazuju da se u popisu članova tražila i nacionalnost, i svi su se izjasnili, velika većina kao Hrvati. Prema tome, izjasniti se kao Hrvat ne da nije bilo zabranjeno i nepoželjno 1959. godine, nego se izričito zahtijevalo da se svatko izjasni. Drugo, sumarna lista članova SSRNJ na Tuškancu, gdje su živjeli ministri i direktori i slični, pokazuje da je od 655 članova SSRNJ bilo 545 Hrvata, 65 Srba, 21 Slovenac, a ostali pripadaju raznim drugim nacionalnostima, uključujući i 5 Jugoslavena, tj. neopredjeljenih. Drugim riječima, među „vrhuškom“ stanovništva Srba ima čak dvostruko manje nego ih je bilo u sveukupnom stanovništvu Hrvatske. Čemu sad vjerovati - onome što se priča ili onome što dokumenti kazuju? I jedno i drugo zahtijeva tumačenje, a tumačenje zahtijeva pamet, i možda je upravo to objašnjenje zašto imamo tako različita tumačenja. Koliko još drugih priča koje se šire i kojima se vjeruje ne bi izdržale provjeru?  |
|
NIJE ZA MLAĐE OD 16. UKOLIKO STE MLAĐI, NAPUSTITE OVAJ BLOG. STARIJI SLOBODNO NASTAVITE DALJE. (Kako se s ovim filmićem stalno nešto događa, tu je, pa nestaje, možda je najbolje dati poveznicu da ga pogledate ovdje.) Iako filmu koji ste vidjeli nije potrebno nikakvo objašnjenje, ne mogu odoljeti da mu ponešto ne nadodam. Snimljen je u nedalekoj Češkoj – jeste li zamijetili zastavu pri prvom gledanju? Nisu uzalud Čehinje na dobru glasu! Djevojka je lijepa, tome nisu potrebne nikakve riječi. Dovoljan je duboki uzdah. No ono što mi je najzanimljivije u ovom dokumentarističkom prikazu je publika, prolaznici. Što upada u oči kod svih likova u okolini i drugom planu? Djevojka se neometano kreće, nitko se ne zgraža ni skandalizira, nitko je ne pokušava spriječiti, nitko ne pada u nesvijest niti joj dobacuje išta uvredljivo, a kamoli da bi je gađali rajčicama ili trulim jajima. Velik dio prolaznika uopće se ne obazire, idu svojim putem, što ne znači da je ne vide. Oni koji joj se javljaju srdačno joj domahuju, pozdravljaju, ali ni od tih nitko ne nasrće na nju. Raspoloženi turisti je fotografiraju, neki se u slikaju s njom, ali je nitko ne hvata za stražnjicu. Mislite možda da je sve režirano, da su sve to glumci pod budnom paskom režisera? Ne zavaravajte se. Mogao sam isto tako postaviti i stotinjak drugih isto takvih filmova, pa bi vidjeli da je nemoguće nabaviti toliko statista u tako jeftinoj produkciji. Za prolaznike se očito može reći da se ne uzbuđuju, da su civilizirani, tolerantni. Da je djevojka pala i slomila nogu, sigurno bi ih desetak odmah priskočilo i pozvali bi hitnu pomoć, ali nije, pa nije bilo razloga da se na bilo koji način umiješaju u njenu šetnju. Način na koji prolaznici idu svojim putem pokazuje da rade ono što je jedino ispravno – brinu svoja posla. Po načinu na koji prolaze možete zaključiti da jednako ne bi reagirali da pored njih prođu dva muškarca koji se grle, dvije djevojke koje se ljube, (ima i takvih dokumentarističkih filmova, vidio sam,) tri Crnca, četiri Kineza, pet Roma ili sedam navijača bilo kojeg nogometnog kluba. Biskupima te pastve sigurno ne bi palo ni na pamet da proklinju ono na što njihovi sljedbenici ostaju mrtvi-hladni ili što eventualno pozdravljaju. A zamislite da je ista djevojka ista takva prošetala kroz Škabrnju! To ne želim ni zamisliti jer kanim govoriti o nečemu drugome. Ovo što ste odgledali na neki je način i slika naše moguće budućnosti, gotovo bukvalna. Zamislite da djevojka šeće po Jelačićevom trgu, u pozadini se vide tornjevi Katedrale... Nezamislivo? Mogu to sasvim lako zamisliti, dapače, to je izglednije nego bi se pomislilo u prvi mah. Čak i da ne uđe u Europu, hrvatski je živalj iz godine u godinu civiliziraniji i tolerantniji, pa ako ne bude nekih ozbiljnih retrogradnih socijalnih poremećaja, sami od sebe ćemo kad-tad postati kao prolaznici na filmu. Ulazak u Europu i eventualno smirivanje socijalnih tenzija samo će to ubrzati. Za godinu i pol, petnaest godina ili sto i pedeset godina bilo koja gola djevojka moći se neometano prošetati Ilicom, a Stradunom – obzirom na ljetne vrućine i Češke, Mađarske, Poljske i druge turiste – već i ranije. Kad nam je nešto u najgorem slučaju neizbježno za sto i pedeset godina, zašto se to ne bi pojavilo i skorije? Onog trena kad pozadina postane tolerantnija, ne trebamo se pitati hoće li se pojaviti dovoljno onih spremnih da iskoče u prvi plan. U svakoj generaciji ima dovoljno skladno izraslih koji bi se rado pokazali, koji bi htjeli makar i egzibicionistički iskazati svoje buntovništvo ili iz bilo kojeg drugog razloga bi se na to mogli odvažiti. Sjećam se jedne zažarene prepirke u redakciji magazina „Erotika“ krajem osamdesetih godina. Iz inozemstva su nam stigle fotografije koje su prikazivale ljude koji su se ukrašavali tako da su bušili vlastitu kožu i kroz nju vješali metalne karike. Bio sam sam naspram svih koji su tvrdili da je to divljaštvo, ludost, marginalna pojava koja se neće nikada raširiti u Zapadnoj civilizaciji jer je odavno otpisana, a oni koje smo vidjeli na fotografijama su beznačajni psihijatrijski slučajevi. Na isti način se osjećam gledajući ovaj film i vrlo sličnim argumentima bih mogao potkrijepiti svoje proročanstvo kao što sam potkrjepljivao tezu da će „pearcing“ postati trajna i raširena pojava prije nego smo još znali ime za to. Dapače, jednoga dana kada će prvi prolaznici neometano hodati goli javnim prostorima, ništa ih neće moći zaustaviti da se pri tome drže za ruke, da se hodajući zagrle, da se kadikad poljube, a nakon toga je od prakse javnog općenja po krčmama, uglovima ulica i predvorjima hramova samo pola koraka, kao što je to uostalom već bilo u razdoblju Rimskog carstva. Zato se ne moramo čuditi kad neki potpiruju najbrutalnije napade na parade neistomišljenika, a drugi to spremno prihvaćaju, samo što prvi znaju što rade, a drugi – oni bedasti – toga nisu svjesni. Kad homofobi bacaju kamenje na one koji zahtijevaju javnu toleranciju i uvažavanje, protiv čega se zapravo bore, što zaista sprečavaju? Oni zapravo sprečavaju upravo to što vidimo u filmu kojeg sam stavio na početak ovog posta. Jednoga dana kad se prolaznici neće obazirati na dva muškarca ili dvije ženske koji se drže za ruke, neće se obazirati ni na djevojku bilo koje seksualne orijentacije koja će prolaziti gola. Oni koji raspiruju homofobno raspoloženje su itekako u pravu kad upozoravaju na razoran utjecaj slobodoumnih pogleda na njihov svjetonazor. Zaista, kad bi ulicama hodale razgoličene lijepe djevojke i bez prevelikog zazora se upuštale u bliske kontakte, tko bi išao na mise osim starih, bolesnih i jadnih, kao što bi bilo razumljivo? Utoliko alternativa današnjoj uštogljenoj civilizaciji nije dekadentno priznavanje seksualnih nastranosti, skretanja, manjinskih orijentacija (kako god to nazvali) nego oslobođeno društvo seksualno zadovoljenih ljudi. Onaj tko baci kamen ili flašu na „gay paradu“ dvostruko je glup: prvo, jer radi nešto glupo, drugo, jer se u krajnjoj liniji nabacuje na sebe samoga. Da samo na trenutak razmisli prije nego se ičim nabacuje bi li radije živio u gradu kojim prolaze procesije ili onom po kojem šeću gole lijepe žene, te da shvati da upravo njegovo divljaštvo ili civiliziranost vode prema jednome ili drugome (pri čemu valja naglasiti da se procesije i lijepe golišavke ne isključuju), vjerojatno bi prije - ili još bolje umjesto - da išta baci tim istim sam sebe tresnuo po glavi. Utoliko sve socijalne, ekonomske i političke nevolje, idu na ruku onima koji podržavaju status quo, a uklanjanje tih nevolja im zapravo nije u dugoročnom interesu. Kome bi profesionalni tješitelji pružali lažnu utjehu i lažne nade kada bi svi bili zadovoljni i sretni? Što bi sređivali profesionalni spasitelji kada nitko ne bi imao problema? Iz pozicije seksualno nezadovoljnih i socijalnih jadnika djevojku na slici može se vidjeti kao drsku provokaciju. Sa gledišta seksualno nekonfliktnih osoba i socijalno sređenih, ona je samo dobrodošla najava novog doba. |
|
Jako mi je žao, postavio sam jučer post s kojim sam bio prilično zadovoljan. Počinjao je s vrlo atarktivnim filmićem od minutu. Nažalost, nakon što je to radilo nekoliko sati, server na kojem je filmić prestao je privremeno funkcionirati zbog redovnog održavanja, a moj post je bez uvodnog filma prilično okljaštren i uvelike besmislen. Zato sam ga privremeno uklonio, pa ću ga vratiti kad server ponovo proradi.
|
 U njoj je gotovo nemoguće pronaći mjesta. Ucviljeni preživjeli dođu do vrata, povire unutra, (obično vide da su sve popunili oni koji su prisustvovali prethodnim sprovodima tako da se ne može preći ni preko praga,) pa kažu „Eto! Pokušali smo!“ i raziđu se svaki na svoju stranu, pojedinačno ili u manjim grupama. |
|
ZLATKO i VATRA U posljednjih desetak dana umrlo mi je pet što rođaka, što prijatelja, što bliskih poznatih, a jedan je stradao od moždanog udara, ali će srećom preživjeti. Posljedica je to tri okolnosti. Prvo, što poznam i blizak sam s mnogo ljudi; drugo, što sam došao u takvu životnu dob da je i glavnina ljudi s kojima sam u bliskim odnosima u poznijoj životnoj dobi i, treće, što je klima postala takva da pola garderobe iz ormara, ono nabavljeno za prijelazna razdoblja, više uopće ne koristim jer iz najgore zime u jednom danu uskačemo u ljetne vrućine i obratno.  Tog se dana, naravski, razgovaralo uglavnom o vatri, požarima i srodnim temama. Priču zbog koje se i danas smijuckam ispričao je Zlatko iz Gline. Jednoga su poslijepodneva sjedili Zlatko i njegov otac na terasi ispred njihove kuće. Bilo je mirno ljetno poslijepodne, ni vjetrić nije remetio sveukupni spokoj, iz velike daljine čule su se tek neke ptičice. Zadovoljno su promatrali svoj vrt koji su upravo uredili. Donijeli su pivu i uživali u zasluženom odmoru i pogledu na svoje djelo. Otac je čak izuo cipele… Odjednom - BUUUM! - eksplodirao je plin u susjednoj kući. Zlatko se ukočio, a otac je iskočio iz svoje stolice kao da je katapultiran, ni ne oblačeći cipele nastavio trčati preko vrta prema susjednoj kući kojoj se kroz prozore već naslućivao plamen, preskočio ogradu i u trenu se našao pred ulazom. Zlatkov otac je pedeset godina bio vatrogasac, član lokalnog dobrovoljnog vatrogasnog društva, i Zlatko je stigao pomisliti „Auuu! Ala je stari još brz!“ i zadiviti se kako je odlučan, no tada je otac, umjesto da uđe, zaobišao susjednu kuću i nestao negdje iza nje. Zlatko je pomislio „Što je sad to? Da stari ipak nije prolupao?!“, no dok je još premišljao što bi on mogao učiniti, stari se trčeći vratio. Nosio je aparat za gašenje i Zlatko je shvatio da je otac otrčao na benzinsku pumpu koja se nalazi iza susjedne kuće, na svakoj benzinskoj pumpi postoji aparat za gašenje, otac ga je zgrabio, vratio se s njim, uletio u stradalu kuću i - PŠŠŠŠŠŠ! PŠŠŠŠŠ! PŠŠŠŠT! - zagasio ono što je počelo gorjeti.  Zlatko je bio impresioniran ocem. Ne da je zahrđao i prolupao, nego je bez premišljanja znao što je najbolje i bez oklijevanja tako postupio. Da nije tako reagirao, od susjedne kuće ne bi ništa ostalo, a ovako je šteta bila minimalna. Vrag je vatra. Dobar sluga, ali loš gospodar. Ako joj se dozvoli da se razgori, ništa je ne može obuzdati. Narednih dana cijelo je susjedstvo prepričavalo i hvalilo njegova oca i njegovo junačko djelo.Kratko vrijeme nakon toga vozio je Zlatko svog starog „spačeka“ kad odjednom - BLAM! FLJAM! - upali mu se motor. Samo odjednom suklja plamen ispod prednjeg poklopca na motoru, ližu plameni jezici kroz svaki procijep, prodire dim u unutrašnjost kabine, jedva se vidi kroz prednje staklo kuda se vozi... No Zlatko je ostao „cool“. Prisjetio se da je nedaleko pumpa za gorivo, a na svakoj benzinskoj stanici postoji aparat za gašenje požara pa nije zaustavio da pobjegne iz vozila, ne zaustavljajući se nastavio je punom brzinom. On ulijeće na jednoj strani u prostor benzinske pumpe sa „spačekom“ u plamenu, a s druge strane svi namještenici pumpe i ljudi koji su se zatekli da natoče gorivo bježe glavom bez obzira, preskaču zidove i bacaju se u jarke. Zlatko je još stigao pomisliti „Što je njima?!“, ali nije imao vremena više o tome razmišljati. Zaustavio je gorući „spaček“ pored stupa na kojem je visio aparat za gašenje, iskočio iz vozila, zgrabio aparat, podigao poklopac, aktivirao aparat, te zalio gorući motor i zagasio plamen. Tek kad je sve bilo gotovo i dobro svršilo, a ljudi koji su pobjegli se počeli polako i oprezno vraćati bijelih i izduženih lica, Zlatko je shvatio da možda nije najbolje učinio… Vrag je i iskustvo. Skloni smo pozvati se na vlastito iskustvo s velikim uvjerenjem, ali ako ne uvidimo da je situaciji koja naliči nekoj staroj iskrsnula i neka nova okolnost (kao što se razlikuje ako se aparat s benzinske pumpe odnese plamenu od toga da se plamen doveze do aparata na benzinskoj pumpi), ništa nas ne može toliko zavarati upravo kao vlastito iskustvo. |
 Pod post na blogu dobio sam komentar koji ne mogu odoljeti ne kopirati i ovdje jer odražava i moje mišljenje iako bih ga ja nešto drugačije argumentirao i iznio drugim riječima: Govoriš o poznatom novinaru koji je objavio antologijski izmišljeni intervju sa Sanaderom! Čitao sam članak. Pisan je po metodologiji „Bilo je ovoga, ali je bilo i onoga - ima ovoga, ali ima i onoga, pa se ne mogu odlučiti ni što je bilo ni kako je danas“. Kad ne može razbistriti ono o čemu bi htio pričati, onda baljezga. Konstatira da je bilo onih koji bi se pejorativno mogli svrstati u pripadnike životnog stila „seks, drugs & rock and roll“, ali previđa da ih je bilo oko dva milijuna. Konstatira da je bilo zatvorenika na Golom otoku, ali previđa da ih je bilo možda dvjesto. Dozvolimo da se ta brojka napuše i deset puta, pa nećemo preći dvije tisuće, a zatim od tog broja odbijmo klasične kriminalce kojima i nije mjesto nigdje drugdje nego u zatvoru pa ćemo doći do broja zanemarivog prema prvih dva milijuna. No novinaru-komentatoru se puka činjenica postojanja jednih i drugih dovoljno da se ne može odlučiti koji su dominantniji. Pri tome previđa i da je onih dvije stotine bilo na Golom otoku upravo zato jer su radili na tome da onemoguće životni stil onih dva milijuna, te da se zaštite od njih preostalih dva milijuna. U krajnjoj liniji, tih četiri milijuna su bili znatno sretniji kad je Tuđman bio u zatvoru nego kad je postao predsjednik države, što govori da bi bilo bolje da je dulje ostao u zatvoru. Dobroslav Paraga završio je u zatvoru jer je sakupio pedesetak potpisa pod nekakvu političku peticiju, to je činjenica. Nitko od pedesetak ljudi koji su potpisali tu peticiju nije završio u zatvoru, to je također činjenica. O tome kako i zašto se ovoj pedesetorici nije dogodilo ništa nemamo u članku ni riječi. No bez razumijevanja zašto se toj pedesetorici nije dogodilo ništa nema ni razumijevanja zašto je zapravo Paraga završio u zatvoru, a bez razumijevanja zašto je Paraga završio u zavoru ni sama ta činjenica ništa ne govori. Činjenica, koliko god istinita, još nije istina. Činjenica je osnov istine, ali može biti i osnov manipulacije. Činjenica je osnov saznanja, ali i građa mistifikacija i zabludama. Zato su pretenciozni informirani glupani najgora vrsta glupana. Za mene je prvo pitanje članka o kojem je riječ zašto je autor uopće odabrao spomenuta dva vremenska perioda za usporedbu. Razumljivo zašto je uzeo današnjicu - danas živimo, ali zašto osamdesete? Zašto ne šezdesete ili sedamdesete? Kakva je veza između današnjice i upravo osamdesetih? U tome što su osamdeset bile posljednja dekada prošloga sistema, a mi živimo u razdoblju nakon kojega će sve otići do vraga? U tome što su bile najliberalnije u vremenu kojeg pamtimo iz osobnog iskustva, (ali onda im za usporedbu nije današnjica nego devedesete koje su bile najtradicionalnije). Da je zucnuo makar riječ zašto je izabrao upravo ta dva razdoblja mnogo toga bi bilo jasnije. Možda se dohvatio osamdesetih jer se njih sjeća iz osobnog iskustva, pa su one za njega najživlji reprezentant „onoga ranije“, nasuprot današnjici koja je „sada“? Ako je ovo posljednje, ne čudi da se autor trudi osvjetlati obraz sadašnjici u kojoj mu je tako dobro da mu i na četiri strane objavljuju tekst koji je ništa drugo nego niska mentalnih bisera, sve jedan do drugoga, ali zašto bi u tom cilju trebao falsificirati sliku prošlosti? Ako je zaista uvjeren da je bilo onako kako je iznio, trebamo se ozbiljno zabrinuti nad njegovom mogućnošću uvida u društvenu problematiku. Da se ne zamaramo biserima, obratimo pozornost samo na krunski dragulj u tekstu. Pokušavajući poetski sintetizirati svoju sliku/ocjenu osamdesetih, autor piše ovako: Zamislimo veliki, crno-sivi krug (polje represije), što ga probija vrlo uska, ali koncentrirana i kričava zraka svjetlosti, koja svjedoči o polju slobode. Polje slobode, međutim, sasvim je ograničeno, bez mogućnosti da se probije u polje represije. Zamislimo samo nešto takvo! Kao prvo, to je nemoguće zamisliti. Polje slobode - kaže on - nema mogućnosti da se probije u polje represije, ali ono što svjedoči o polju slobode u prethodnoj rečenici probija polje represije. Kako ono što svjedoči o nečemu može ono što ono o čemu svjedoči ne može? Izgleda mi to naprosto kao besmislica, poetska budalaština. Da je mene pitao, pomogao bih mu konstruirati poetsku sliku koja bi odgovarala onome što je sam iznio: elementi represije bili bi uzak stup oko kojega se vrti široko polje sloboda, pa sve to zajedno izgleda kao šareni zvrk. Ta bi slika u potpunosti odgovarala onome što je iznio, pa je sljedeće pitanje zašto je u pokušaju simboličnog sintetiziranja falsificirao sam sebe, slučajno ili s nekim ciljem? Mora se priznati autoru da mu je članak vrlo poticajan. Potiče brojna pitanja. Prvo, što mu bilo? Zatim, kad se već upustio u poetske slike, zašto je propustio iznijeti i takvu ilustraciju današnjice? Kakva bi tek ta bila! Zatim, kako je moguće da netko tko pretendira biti analitičar stvarnosti može imati takav kaos u glavi? …kričava zraka svjetlosti koja probija ono što ne može probiti… Daleko bilo! |
 Nasuprot tome, iznenađujuće je koliko je tekst površan i diletantski, zapanjujuće kako je netko tko piše i objavljuje već gotovo četvrt stoljeća malo naučio. Odhrvavam se napasti da krenem točku po točku u seciranje teksta, već ću navesti dva mjesta koja su me zainteresirala nezavisno o cjelini u kojoj se nalaze. Citat prvi: O prištinskim demonstracijama s početka osamdesete u hrvatskim se „liberalnim“ medijima nije moglo pročitati ni slovo. Što ne treba zamjeriti novinarima: ta je tema, naprosto, bila fizički zabranjena. Tvrdnja da je tema prištinskih demonstracija u hrvatskim novinama, više ili manje liberalnim, „naprosto bila fizički zabranjena“ netočna je, i to na više nivoa. Prvo, faktografski je netočna. Još uvijek postoje kompleti novina iz tog vremena, može ih se prelistati i naići na brojne članke čak na naslovnim stranicama u kojima se o tome piše. Drugo je pitanje kako se pisalo i koliko su vijesti koje su stizale iz toga kraja bile prosijane, modificirane ili zakašnjele, banalizirane i klišeizirane, silovateljski svođene na „kontrarevolucija“. Drugo, u Zagrebu su se prodavale, kupovale i masovno čitale mnoge tiskovine iz Beograda: „Nin“, „Duga“, „Politika“, „Intervju“... Kad se nešto događalo na području neke republike, smatralo se da je najpozvanija pisati o tome štampa te republike. Tako je u vrijeme Univerzijade hrvatska štampa bila zatrpana tekstovima o Univerzijadi, a beogradski tisak ju je popratio manje-više kurtoazno. Na isti način se moglo smatrati da je hrvatska publika dovoljno informirana o Kosovu, naročito ako se nije kritički primalo ono što se o toj temi pisalo. Treće – pozivam se na osobno iskustvo. Početkom osamdesetih bio sam dvije godine glavni urednik jednog časopisa. Kako sam neposredno ranije došao iz JNA, gdje sam bio u četi zajedno s 75% Albanaca, ono što sam mogao pročitati nije mi bilo uvjerljivo ili je barem bilo nedovoljno. Zbog toga sam dvije godine pokušavao dobiti članak koji bi pobliže objasnio situaciju ondje i što se zaista događa. Jedan broj ljudi kojima sam to predložio naprosto nije bio zainteresiran da se upusti u pisanje takvog teksta. Drugi su se izvlačili da premalo znaju, a nemaju vremena da se tome više posvete. Vjerojatno je bilo i nekih koji su se skanjivali uhvatiti u koštac s temom koju su procijenili kao sklisku i opasnu, ali se nitko nije pozivao na strah ili zabranu zašto se toga neće prihvatiti. Moja urednička slabost je bila što nisam znao nikoga iz Prištine u koga bih mogao naručiti tekst i imati povjerenja da će ga napraviti kako treba. Općenito raspoloženje u Zagrebu bilo je takvo da je malo koga uopće zanimalo što se događalo „tamo daleko“, malo tko je vidio da ga se to uopće ikako tiče, te što se tiče pisanja o zbivanjima u Prištini nije bila problem nikakva „naprosto zabrana“ nego to da nije bilo čovjeka koji bi išta napisao. Jedno od objašnjenja zašto su Zagrepčani i šire – stanovnici Hrvatske pokazivali nikakav interes prema zbivanjima u Prištini može se nazrijeti iz drugog citata iz istog članka: Hrvatska je u osamdesetim do te mjere bila puna Zapada (ovdje govorimo o Zapadu kao imaginiranom lifestyleu, a ne kao političkom sustavu), da je jedan od mojih nastavnika novinarstva, u gimnaziji u Križanićevoj ulici, s laganim zgražanjem konstatirao kako sam previše indoktriniran Amerikom, pa mi je s klupe maknuo The New York Times, zamijenivši ga moskovskom Pravdom. Zaista, u hrvatskoj štampi se moglo pročitati preobilje članaka o premijerama filmova u Londonu, otvaranju izložbi u Parizu, modnima revijama u Milanu, otvaranju dikoklubova u Berlinu, ali o nečemu što se dogodilo u Gnjilanjima nije bilo ni spomena. Nedvojbena prednost Jugoslavije bila je da se na kiosku na Trgu Republike u centru Zagreba i na još nekoliko mjesta moglo kupiti i New York Times i Pravdu, pa onda još i neki list iz Senegala objavljen na engleskom jeziku, čime se ni Moskava i Washington nisu mogli pohvaliti. Smještena na razmeđu svjetova Jugoslavija je bila otvorena prema svima, ali nije htjela preuzeti recept od nikoga. Današnji ugledni novinar-komentator očigledno je bio loš đak jer profesora, iako je zapamtio što je rekao, nije uspio i razumjeti. Profesor mu je predbacio da je „previše indoktriniran Amerikom“ i reklo bi se da je znao što govori. Đak je pogrešno shvatio da profesor pokušava jednu indoktrinaciju zamijeniti drugom. No prije će biti da je profesor novinarstva pokušavao objasniti jedan od osnovnih postulata zanata, da treba „saslušati obje strane“, sagledati problematiku što kompleksnije, ne biti zavisan samo od jednog izvora informacija, da svaku činjenicu, pa i sam izvor treba provjeriti, ali nema načina da ga je učenik onda mogao razmjeti kada to ni do danas nije uspio savladati. |
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (9)
Srpanj 2020 (7)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (3)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (7)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (5)
Svibanj 2019 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (3)
Siječanj 2018 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)
