bez navođenja imena i naziva

petak, 18.05.2012.

U jednom sam razdoblju života godinama bio bez posla i uvelike smanjenih mogućnosti da ikako zarađujem jer sam bio na zubu povelikom broju vrlo utjecajnih ljudi, pa mi nije bilo nimalo lako. U jednom trenutku dočuo sam da je raspisan konkurs za radno mjesto u jednoj uglednoj ustanovi koji je bio kao stvoren za mene - ne samo bi mi taj posao riješio egzistencijalna pitanja, nego kao da sam ja bio stvoren za to mjesto, a bilo bi to savršeno mjesto za mene. Kako je to bilo mjesto za koje se zahtijevalo zadovoljavanje prilično jasnih kriterija, a znajući da od ljudi koji ih osim mene mogu zadovoljiti nema nikoga zainteresiranog, poslao sam svoju ponudu. Uz mene se javila samo jedna teška budaletina ljigava karaktera, osoba s medicinskom svjedodžbom o mentalnoj poremećenosti (ne pretjerujem, bukvalno tako), kojemu se kvalifikacije nisu mogle mojima ni prispodobiti, grda neznalica. Istini za volju, zapravo se jedino još netko takav i mogao javiti. Mala smo mi sredina, u nekima područjima se kvalitetni ljudi mogu na prste izbrojati. Ne spominjem ni kako se taj zove jer nije jedini, a ima od njega daleko gorih, pa je umjesto njega mogao biti u igri bilo koji drugi od njih.

Ne spominjem koja je to bila ustanova jer bi se ono što se dogodilo vrlo vjerojatno dogodilo i kod niza drugih jednako uglednih, uglednijih ili manje uglednih ustanova. Većinom glasova onih koji su odlučivali radno mjesto dodijeljeno je toj budaletini i ljigavcu. Odnos između nas dvojice bio je otprilike kao između hrasta i trulog žira, a ipak je on dobio posao. Kako je to bilo moguće?

Da odmah uklonimo ono što će nekima ispranih mozgova prvo pasti na pamet. Obojica smo Hrvati, premda je on već u ono vrijeme deklarativno bio glasniji od mene u krugovima gdje je osjećao da je to sigurno, dok se ja ni prije ni kasnije nisam razmahivao time ni busao u prsa. Obojica smo bili članovi Saveza komunista, premda se u vrijeme tog natječaja on isticao gorljivošću na partijskim sastancima, a ja sam već nekoliko godina prestao plaćati članarinu. Navedene okolnosti su možda donekle utjecale na konačni izbor, nešto sitno, ali ne vjerujem da su imale bitnu prevagu, pa ih ni ne uzimam u obzir.

Po mojoj procjeni tri su okolnosti bitno odlučile o ishodu.

Prvo, postojeća stručna hijerarhija, uspostavljena ravnoteža moći, utjecaja i interesa unutar ustanove. Sve se ondje već bilo ustalilo, mojim dolaskom sve bi se poremetilo. Nezadovoljnima se ne bi ništa poboljšalo, a moglo bi postati još gore, zadovoljni bi sigurno bili ugroženi i mogli bi samo izgubiti. Primivši za hijerarhiju benignog ljigavca, koliko god štetio poslu koji je preuzeo obavljati, svi su bili zadovoljni jer su ga bez muke smjestili na mjesto koje mu pripada, dno dna, a naspram njega su svi izgledali samo još bolji.

Drugo, moglo bi se reći da sam u to vrijeme bio politički omrznut. To ne znači ni da su me svi ljudi koji su se bavili politikom mrzili niti da je narod imao nešto posebno protiv mene. Ne, to znači naprosto je da je dovoljan broj dovoljno moćnih ljudi smatrao da me treba zatrti, ne više od petnaestak njih. Zatim je bilo stopedesetak njih koji su smatrali da je zavrijedilo da urade što god mogu da bi mi onemogućili da dišem zato da bi onih prvih petnaestak bilo zadovoljno. Političko tijelo je činilo još oko tisuću i petsto ljudi koji zapravo pojma nisu imali zašto sam se ikome zamjerio, ali su shvatili da se politička pravovjernost iskazuje između ostaloga i tako da me se nagazi ako se igdje ukaže prilika. Ako ništa drugo, mogu reći da sam bio poznat u političkim krugovima.

Znajući da sam u nemilosti političkih krugova, nitko od ljudi od kojih je zavisio moj izbor i imenovanje nije bio spreman izložiti se možebitnom riziku da mu netko od tada moćnih ljudi to zamjeri, a treba i te ljude razumjeti, iako ih to nimalo ne opravdava.

Treće je zapravo izvrnuto drugo. Kao što su se skanjivali napraviti ono što bi bilo u redu zbog bojazni da bi se to moglo protumačiti kao da me podržavaju i potpomažu, isto tako nitko nije bio spreman ni da mi pomogne koliko god privatno mislili da bi to bilo korisno za ustanovu u kojoj su radili.

I tako je ta priča završila, ali ova priča još nije završila.

Nekoliko mjeseci nakon imenovanja onaj mamlaz je objavio neki tekst u kojem se nepojmljivo prosro svojim neznanjem. Pročitao sam ga i nisam mogao vjerovati svojim očima: dubina njegova nepoznavanja osnovnih činjenica bila je fascinantna. Ono što je napisao bilo je otprilike kao da profesor matematike ustvrdi da se mogu zbrajati samo parni brojevi, a oduzimati samo neparni. Ono, znao sam da je čovjek veliki tutlek, ali nisam mogao pretpostaviti ni da igdje postoji toliki. I to je još netko objavio! Netko je to pročitao, ocijenio da je vrijedno objavljivanja, poslao u tisak! I nitko nije ni pisnuo! Jedino objašnjenje bilo je da to nitko zapravo nije ni pročitao, ni prije ni nakon objavljivanja.

Ne budi lijen, kako sam ionako bio nezaposlen, te je jedino čega sam imao na pretek bilo slobodnoga vremena, sjeo sam i napisao komentar. Sve što je taj jadničak iznio bilo je trivijalno pobiti, pri čemu nisam trebao koristiti ništa više od najobičnijeg rječnika (malo hrvatskog, malo rječnika stranih riječi) i opće enciklopedije, ali sam usput malo koristio osnovni udžbenik na nivou uvoda, tek da pokažem da ni o tome nema pojma, te sam ga rasturio na uvredljivo elementarnoj razini.

Ista redakcija koja je objavila tekst na koji sam reagirao bila je dovoljno fer da objavi i moj komentar, ali ga je prethodno skratila tako da mu je oštrica bila uvelike otupljena. Vidjelo se da sam pisao o laprdanjima ordinarne budaletine, ali se nije vidjelo koliko je strašan doseg njegove budalaštine.

Rasprostro sam svoj objavljeni okljaštreni članak i zamislio se - zašto su to napravili? Palo mi je na pamet nekoliko mogućnosti od kojih mi je činilo najvjerojatnije da su „uglednika“ o kojem sam pisao sveli na razinu obične, svakodnevne budale kakvih ima tušta i tma, a njegovu glupost i nestručnost na razinu uobičajenih inkompetencija koje su bile dopustive i benigne. Da su pustili sve što sam napisao, da se pokazalo koja je strašna količina budalaštine iskazana u tom jednom primjeru bilo bi alarmantno, povuklo bi pitanje kako su tako nešto mogli uopće objaviti, pa su morali ublažiti kritiku da bi zaštitili sebe.

Naposljetku sam se zapitao - što je to meni uopće trebalo? Da pokažem i dokažem o kakvoj je budaletini bilo riječi? Pa to su svi ionako znali. Da im to kažem da mi nakon toga ne mogu reći da nisu znali? Pa ja ionako s velikom većinom njih ni ne razgovaram. Zaista, zašto? Prijatelj me je dobronamjerno zafrkavao: „Što ti je uopće trebalo da se javiš na natječaj? Zar si zaista mislio da bi mogao dobiti posao? Znao si da te moraju odbiti, da će te odbiti. Samo provociraš! Sad imaju još više razloga da te ne vole, kad ih provociraš!“

Kroz život su svakovrsni tipovi na me nasrtali ili sam ih trebao razgrtati da bih mogao nastaviti svojim putem: alkoholičari, kriminalci, ljubomornici, pa unitaristi i nacionalisti, komunisti i antikomunisti, karijeriste i birokrate, zlobnici i zavidnici, ali sam sa svima njima lako. Oni koji su mi najviše krvi popili su glupani i ljigavci koji zbog jednoga ili drugoga mogu postati bilo što od prethodno nabrojanoga. Jedini recept koji se do sad pokazao djelatan protiv takvih je biti što dalje od njih, radikalno ih izbjegavati u privatnom životu i šutnuti svakom prilikom u javnoj sferi.

Pazite: biti neinteligentan nije sramota, to je nesreća, pa oni koji su bez svoje zasluge obdareni prirodnom inteligencijom imaju razloga biti sretni, ali se nemaju čime dičiti. Biti neobrazovan je ograničenje, ali - kako je to često tek posljedica prilika na koje se nije moglo utjecati - oni koji su propustili priliku mogu žaliti, a oni koji su je iskoristili mogu prvenstveno zahvaljivati okolnostima. Biti beskarakteran je loše, iako je mnogima koristilo. Na kraju svega toga, biti glup je zlo, prvenstveno za samog glupana, a zatim za sve oko njega. Na društvenom nivou glupost je sila ravna elementarnim nepogodama. Zato je glupost štetno tolerirati.

- 11:18 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (6) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>