GRIJEŠI,
ALI NE PIŠI
Braco i Dean su se upisali na Petu gimnaziju. Naravno, kakvi su, i ondje su imali sve same petice odozgo do dolje. Razrednica im je bila jedna književnica koja im je i predavala, naravno, hrvatski jezik.
U drugom razredu išli su sa školom na izlet, dva dana na Pohorje. Prvo vlakom do Maribora, a zatim pješke do „Pajkova doma“. Navečer, naravno, okupilo se društvo u hotelskoj sobi, nabavili su i neko piće, te pokušavali na tranzistoru uloviti Radio Luxemburg koji je u to vrijeme jedini u Europi neprestano puštao „električarsku muziku“, rock.
U neko doba upadne im razrednica u sobu i podigne dreku: što su se tu sakupili u mraku, kakva je to galama iz njihove sobe, što se izoliraju, zašto se cijeli razred ne okupi zajedno?! Išla je tako od sobe do sobe u kojima su se okupila manja društvanca i sve ih istjerala pred dom - Van! Na otvoreno! – neka pjevaju kozaračko kolo!
Ajde, što će, izađu svi pred dom, uhvate se u kolo i stanu se derat, već pomalo pripiti. Tek što su se najbolje unijeli, odjednom - tibu! tibu! - dojuri vojni džip s vojnom policijom i ukori ih – kakva je to deračina?! Odjekuje Pohorje! To je pogranična zona i treba vladati mir.
Ajde, što će, vrate se svi u sobe, zagase svjetlo, dohvate se onih boca u kojima je još nešto ostalo, upale tranzistor i pokušavaju na njemu uhvatiti Radio Luxemburg.
Sve zajedno ništa posebno, kao bilo koji drugi gimnazijski školski izlet, a čak nije bio ni maturalac. Komplikacije su nastale ubrzo po povratku kad su u školi pisali školsku zadaću na temu „Naš izlet“. Braco je napisao nekoliko stranica i bio vrlo zadovoljan: neka alegorija s Kirkom i pretvaranjem u prasce... On se samo da je bio odličan đak, nego je imao i nekoliko godina dodatnog treninga pisanja u „Redakciji Andersen“, pa je znao kako se piše. Kad je došao ispravak zadaće, iako nije napravio niti jednu gramatičku grešku, svejedno je njegov rad bio ocijenjen nezadovoljavajućom ocjenom, s jedan, a ispod je bio dopisan i komentar crvenom pisalicom „Nedostojno jednog omladinca!“ Razrednici se nije svidjelo kako je opisao njezin lik i djelo.
Sve bi to još prošlo samo na toj jedinici da nekoliko dana kasnije nije izišao novi broj školskog lista „Heureka“ s Deanovim člankom u kojem je s opisan isti izlet. Razrednici se taj članak svidio još manje. Obojica su bili pozvani kod direktora, pa je o njima raspravljao nastavnički zbor, pa su u školu zvani roditelji i nakon nekoliko dana su obojica dobili svoje papire – izbačeni su s gimnazije.
Bilo je ljudi koji su zbog loših ocjena, lošeg vladanja ili previše izostanaka prekidali pohađanje gimnazije, ali da bi netko bio izbačen usprkos odličnim ocjenama – njih dvojica su jedini slučaj za kojega sam ikada čuo. Ali nisu se mnogo uzbuđivali. Otišli su s dokumentima na Gornji grad, u Šestu gimnaziju i zatražili da ih prime usred školske godine.
Na Šestoj nisu pravili nikakvih problema jer je ona bila poznato pribježište svih zagrebačkih propalica s lošim ocjenama, ali su se začudili kad su vidjeli njihove petice odozgo do dolje. Odmah su posumnjali da posrijedi nisu čista posla, pa su se zamalo predomislili, ali su ih na kraju ipak primili. Ipak, za svaki slučaj, nisu ih stavili u isti razred, nego svakoga od njih u drugi turnus.
Taj dan kad su bili izbačen iz Pete, a još se nisu upisali u Šestu, Braco je upamtio kao rijetko lijep, nezaboravan dan. Svi ostali njihovi vršnjaci u cijelom gradu morali su na nastavu, a njih dvojica se odšetali na Šalatu i ondje su satima spokojno gledali klizačice.
Ta je epizoda svima nama koji smo je pratili i proživljavali kao da se nama događala ostavila nekoliko pouka. Nije važno što se događa, važno je što se o tome piše. I zbog pisanja u školskom listu se može nastradati. I – najvažnije od svega – čuvaj se hrvatskih književnika, naročito ako predaju hrvatski.
|