Marketing
zamišljaj bez umišljaja
Pod post na blogu dobio sam komentar koji ne mogu odoljeti ne kopirati i ovdje jer odražava i moje mišljenje iako bih ga ja nešto drugačije argumentirao i iznio drugim riječima:
Govoriš o poznatom novinaru koji je objavio antologijski izmišljeni intervju sa Sanaderom! Čitao sam članak. Pisan je po metodologiji „Bilo je ovoga, ali je bilo i onoga - ima ovoga, ali ima i onoga, pa se ne mogu odlučiti ni što je bilo ni kako je danas“. Kad ne može razbistriti ono o čemu bi htio pričati, onda baljezga. Konstatira da je bilo onih koji bi se pejorativno mogli svrstati u pripadnike životnog stila „seks, drugs & rock and roll“, ali previđa da ih je bilo oko dva milijuna. Konstatira da je bilo zatvorenika na Golom otoku, ali previđa da ih je bilo možda dvjesto. Dozvolimo da se ta brojka napuše i deset puta, pa nećemo preći dvije tisuće, a zatim od tog broja odbijmo klasične kriminalce kojima i nije mjesto nigdje drugdje nego u zatvoru pa ćemo doći do broja zanemarivog prema prvih dva milijuna. No novinaru-komentatoru se puka činjenica postojanja jednih i drugih dovoljno da se ne može odlučiti koji su dominantniji. Pri tome previđa i da je onih dvije stotine bilo na Golom otoku upravo zato jer su radili na tome da onemoguće životni stil onih dva milijuna, te da se zaštite od njih preostalih dva milijuna. U krajnjoj liniji, tih četiri milijuna su bili znatno sretniji kad je Tuđman bio u zatvoru nego kad je postao predsjednik države, što govori da bi bilo bolje da je dulje ostao u zatvoru.
Dobroslav Paraga završio je u zatvoru jer je sakupio pedesetak potpisa pod nekakvu političku peticiju, to je činjenica. Nitko od pedesetak ljudi koji su potpisali tu peticiju nije završio u zatvoru, to je također činjenica. O tome kako i zašto se ovoj pedesetorici nije dogodilo ništa nemamo u članku ni riječi. No bez razumijevanja zašto se toj pedesetorici nije dogodilo ništa nema ni razumijevanja zašto je zapravo Paraga završio u zatvoru, a bez razumijevanja zašto je Paraga završio u zavoru ni sama ta činjenica ništa ne govori.
Činjenica, koliko god istinita, još nije istina. Činjenica je osnov istine, ali može biti i osnov manipulacije. Činjenica je osnov saznanja, ali i građa mistifikacija i zabludama. Zato su pretenciozni informirani glupani najgora vrsta glupana.
Za mene je prvo pitanje članka o kojem je riječ zašto je autor uopće odabrao spomenuta dva vremenska perioda za usporedbu. Razumljivo zašto je uzeo današnjicu - danas živimo, ali zašto osamdesete? Zašto ne šezdesete ili sedamdesete? Kakva je veza između današnjice i upravo osamdesetih? U tome što su osamdeset bile posljednja dekada prošloga sistema, a mi živimo u razdoblju nakon kojega će sve otići do vraga? U tome što su bile najliberalnije u vremenu kojeg pamtimo iz osobnog iskustva, (ali onda im za usporedbu nije današnjica nego devedesete koje su bile najtradicionalnije). Da je zucnuo makar riječ zašto je izabrao upravo ta dva razdoblja mnogo toga bi bilo jasnije. Možda se dohvatio osamdesetih jer se njih sjeća iz osobnog iskustva, pa su one za njega najživlji reprezentant „onoga ranije“, nasuprot današnjici koja je „sada“?
Ako je ovo posljednje, ne čudi da se autor trudi osvjetlati obraz sadašnjici u kojoj mu je tako dobro da mu i na četiri strane objavljuju tekst koji je ništa drugo nego niska mentalnih bisera, sve jedan do drugoga, ali zašto bi u tom cilju trebao falsificirati sliku prošlosti? Ako je zaista uvjeren da je bilo onako kako je iznio, trebamo se ozbiljno zabrinuti nad njegovom mogućnošću uvida u društvenu problematiku. Da se ne zamaramo biserima, obratimo pozornost samo na krunski dragulj u tekstu. Pokušavajući poetski sintetizirati svoju sliku/ocjenu osamdesetih, autor piše ovako: Zamislimo veliki, crno-sivi krug (polje represije), što ga probija vrlo uska, ali koncentrirana i kričava zraka svjetlosti, koja svjedoči o polju slobode. Polje slobode, međutim, sasvim je ograničeno, bez mogućnosti da se probije u polje represije. Zamislimo samo nešto takvo! Kao prvo, to je nemoguće zamisliti. Polje slobode - kaže on - nema mogućnosti da se probije u polje represije, ali ono što svjedoči o polju slobode u prethodnoj rečenici probija polje represije. Kako ono što svjedoči o nečemu može ono što ono o čemu svjedoči ne može? Izgleda mi to naprosto kao besmislica, poetska budalaština. Da je mene pitao, pomogao bih mu konstruirati poetsku sliku koja bi odgovarala onome što je sam iznio: elementi represije bili bi uzak stup oko kojega se vrti široko polje sloboda, pa sve to zajedno izgleda kao šareni zvrk. Ta bi slika u potpunosti odgovarala onome što je iznio, pa je sljedeće pitanje zašto je u pokušaju simboličnog sintetiziranja falsificirao sam sebe, slučajno ili s nekim ciljem?
Mora se priznati autoru da mu je članak vrlo poticajan. Potiče brojna pitanja. Prvo, što mu bilo? Zatim, kad se već upustio u poetske slike, zašto je propustio iznijeti i takvu ilustraciju današnjice? Kakva bi tek ta bila! Zatim, kako je moguće da netko tko pretendira biti analitičar stvarnosti može imati takav kaos u glavi? …kričava zraka svjetlosti koja probija ono što ne može probiti… Daleko bilo!
Post je objavljen 04.05.2012. u 10:00 sati.