 Počeo je prije desetak godina. Prvo je radio sam. Za ono čime se počeo baviti nije bilo potrebno nikakvo posebno znanje ni poseban alat, ni strojevi ni prostor. Trebalo je samo marljivost i pošteno odraditi posao. Uskoro je zaposlio još dva radnika, pa četiri, pa osam... Danas ima uhodanu firmu u kojoj je stalno zaposleno između sto i pedeset do dvije stotine ljudi. Firma sjajno posluje, a on enormno zarađuje. Da je u nekoj uređenijoj državi vjerojatno bi već imao i tisuću radnika, ali ni ovako se ne smije požaliti, niti mu itko može išta zamjeriti. Pratio sam ga od početka pa znam – sve što ima može samo sebi zahvaliti, sve je sam stekao, nitko mu nije ni na koji način pogodovao, nije se ulizivao nikakvim političarima, nitko mu nije poklonio tvornicu za kunu niti dao kredite koji se sami vraćaju, nikoga nije podmićivao, a koliko znam uredno je podmirivao sve svoje obaveze, nije varao s poreznim prijavama i svi njegovi radnici su uvijek uredno, na vrijeme plaćeni. Da ne nagađate tko je on i kakvim se poslom bavi – neću vam reći. Ne, nije makro s mrežom prostitutki. Ono što rade nedvojbeno je časno i pošteno, društveno potrebno i korisno, sve po zakonu i nema nikakvog muljanja. Ipak, sve zajedno mi se ne sviđa. Za mene je on tipičan primjer kapitalizma. S jedne strane sve zaposlene plaća stvarno minimalno. Velikom većinom su to nekvalificirani radnici koji godinama nisu dobivali mnogo više od dvije-tri tisuća kuna mjesečno, a ne vjerujem da im danas plaća ni kunu više od onoga što je nužno. Marksisti bi rekli – svi su eksploatirani. Nitko od ljudi koji za njega rade, koliko god prisiljeni na to, ne može biti zadovoljan da živi na granici skapavanja. S druge strane, ono kako on troši, koliko god mu se ništa ne može zamjeriti, nikako mi se ne sviđa. Recimo, prije nekoliko godina kupio je jahtu od osamnaest metara, a prošle godine ju je zamijenio drugom od dvadeset i dva metra. Na moru stigne biti otprilike deset dana godišnje. Kako pojma nema o upravljanju takvim plovilom, a sve mora sam, svake godine na svojim jahtama napravi štete od nekoliko desetaka tisuća eura. I sve drugo troši otprilike na isti način. Naravno da ima sva prava trošiti novce koje je zakonito i pošteno stekao kako mu god volja. Ali utrošiti ih na jahtu koja basnoslovno košta čak i kad samo stoji samo zbog dva-tri tjedna koliko na njoj može godišnje provesti naprosto mi nije pametno. Dapače, to da si nabavi što god mu padne na pamet uvelike mi je infantilno. Sve zajedno mi je potpuno iracionalno. Recimo, da ne kupuje jahte već da kad ide na odmor unajmi plovilo od trideset metara, te da sva ostala trošenja na taj način uskladi, svaki od njegovih radnika mogao bi biti plaćen i više od deset tisuća kuna mjesečno, a ne treba objašnjavati što bi to u našim prilikama značilo. No to ne dolazi u obzir. Suština kapitalizma upravo je u tome da je na jednoj strani mnoštvo koje neprestano osiromašuje, a na drugoj manjina koja iracionalno troši, što kazuje da nije posrijedi novac ni vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju već gola moć koja se grabi svim mogućim načinima i ni po koju cijenu ne ispušta. |
 Nasuprot tome, u jednom razdoblju života upoznao sam sve članove Društva književnika Hrvatske do zadnjega. U to vrijeme bilo ih je oko četiri stotine, otprilike koliko i „Poletovaca“. Među njima je bilo ne više od stotinjak njih koji su zaista zaslužili da ih se smatra književnicima i ne više od toliko onih koji su i kao ljudi iole vrijedili, a te dvije grupacije su se uvelike poklapale. Ostalih tri stotine bili su ubi-bože-sačuvaj, ljigavci, bedaci i ljudska stoka, nevjerojatna galerija promašenih likova. Kad mi je palo na pamet usporediti te dvije grupacije, u prvi mah nisam mogao sam sebi vjerovati – da nisam pristran? Kako je to uopće moguće? Zašto bi se na jednom mjestu sakupljali samo vrijedni ljudi, a na drugom uglavnom trutovi i slična gamad. Rješenje je zapravo vrlo jednostavno: pčele se sakupljaju oko meda, a muhe lete na drek. Logično je da priroda projekta djeluje kao probirač karaktera koji će se oko njega okupljati. Pojednostavljeno – ako osnivate samostan, oko toga će se izdvojiti sasvim drugačiji likovi od onih koji će se sakupiti da bi opljačkali banku. Drugim riječima, dobar, zdrav projekt okuplja druge i drugačije ljude od nečega što je bolesno i nakaradno već u zamisli. Sve se to znatno zapetljava time što projekti kroz vrijeme mijenjaju svoju prirodu, često i kao posljedica ljudi koji su se u njega uključili ili kao rezultat promjene društvenih okolnosti. Društvo književnika Hrvatske je nedvojbeno bio koristan poduhvat u vrijeme kada ga je Milivoj Dežman osnivao, kao i u još nekim kasnijim razdobljima, ali se nasljednici nisu snašli, a opteretilo ih je i previše onih koji su ionako bili izgubljeni u svemiru i vremenu. Sve u svemu, ukoliko ne razumijete značenje nekog projekta, dovoljno je znati ljude koji ga nose. Ako su to dobri ljudi i projekt mora da je dobar. I obrnuto: ako ne znate ljude, a projekt je koristan i u pravi čas, mora da su i ljudi koji ga podržavaju dobri. Pokušajte na taj način ocijeniti projekt hrvatske države: Tuđman, Sušak, Glavaš, Merčep, Korade, Vice Vukojević, Šošić, Đodan i Veselica, Bernardo Jurlina, Ante Beljo, Miroslav Kutle, Jure Radić, Nadan Vidošević, Petar Šale (saborski zastupnik koji je sam sebe DVA PUTA prostrijelio vlastitim pištoljem), Drago Krpina, Ivica Mudrinić... sav onaj muppet-show koji je činio prvi saziv Sabora. Kakvo dobro može iznjedriti ta ekipa?! Pa prateća medijska kohorta na čelu s Brankom Tuđenom, Majom Freundlich, Dunjom Ujević, Carl-Gustav Stormom, Marinkom Božićem, te nizom čuljaka i šagolja na televizijskim ekranima....! Ih, veselja! Ajoj, tuge, ajoj, jada! Još je i dobro kako je moglo ispasti. |
 Prijatelj Goran je zapisao: Zar literatura zapravo nije isto što i pranje prozora na visokoj zgradi čija se okna iznutra nikad ne otvaraju? Zar nismo čitavog života visili nad ambisom, perući zamagljena stakla kako bi oni unutra, iz svoje sigurne perspektive i udobnosti, bolje i dalje vidjeli? |
 Prema podrumu prvo vodi petnaestak metara strmih stepenica, zatim se iza zavoja prolazi ogromna teška željezna vrata kao da zatvaraju državni trezor koja su se zaključavala izvana katancem, nakon kojih je dvadesetak metara neosvijetljenog hodnika, a na kraju ulaz u veliki prostor podijeljen rešetkastim pregradama unutar kojih su stanari držali drva, ugljen, stari namještaj i razno smeće. U vrijeme dok je plin još služio uglavnom samo za kuhanje, a grijalo se na ogrjev i drva, pradjed je usred zime ostao preko noći u podrumu. Naravno, bio je lagano obučen i u papučama jer je izišao iz stana samo na kratko, po naramak drva i kantu ugljena, a netko od susjeda ga je zaključao. Stanari su se inače neprekidno svađali i međusobno optuživali tko ostavlja otključana vrata, pa se u podrum uvlače beskućnici, probisvijeti i dječurlija. Problem je bio što su se vrata zaključavala katancem izvana, te se nisu mogla otključati iznutra. Nema druge nego da je netko izišavši iz podrumu zaključao za sobom, kako je kućni red nalagao, ali tko je to bio nikada se nije otkrilo, a time ni da li nije znao da je starac ostao nakon njega ili se požurio da ga tako ostavi. Pradjed mora da je zvao i lupao, ali nije bilo izgleda da ga itko čuje. Pronašla ga je susjeda ili susjed koji su ujutro svratili po ogrjev, ali bilo je već kasno. Na sprovodu sam saznao da su i jednog susjeda tri sedmice ranije našli ujutro već mrtvoga, potpuno smrznutoga, plavoga i ukočenog. Mjesec dana ranije našli su jednu susjedu slomljenog vrata, a nikada se nije saznalo da li se skotrljala niz stepenice ili joj je netko kladom razbio lubanju. Prosječno se svake zime u podrumu pronalazilo tri do pet smrznutih stanara, u pravilu samaca. One koji su naglo nestali iz stana, pa se familija zabrinula gdje su i nakon nekoliko sati (obično kad se plamen u pećima zagasio) sjetila se gdje ih potražiti nemoguće je i izbrojati jer takvi događaji nisu ostajali u kolektivnom sjećanju. Stanari se nikako nisu mogli složiti da poprave bravu na podrumskim vratima, a u nekoliko navrata kada je to netko samoinicijativno na svoj trošak napravio, brava se nakon nekoliko dana kvarila i iznova su pribjegavali katancu. Postoji okolnost koja pobuđuje sumnju i razne primisli: u to je vrijeme još postojalo zloglasno sustanarstvo, po nekoliko obitelji smještenih u istom stanu. Po zakonu nije bilo moguće stjecati nova sustanarska prava, a postojeća su se gubila kad je netko oslobodio svoj dio stana, bilo da je odselio negdje drugdje ili umro bez nasljednika. Tada se postojeći sustanar proširio, obično onaj tko se prvi uselio u ispražnjenu prostoriju. Oprezni ljudi su se spuštali u podrum ujutro ili prijepodne jer se kasno poslijepodne i navečer nikada nije moglo znati tko vreba. Pradjed je bio oprezan i uvijek je katanac ponio sa sobom dok je bio unutra, uazp je i toliko dugo doživio, ali tom prilikom mora da je zaboravio ili je netko uklonio spremljeni katanac iz njegova džepa kad su ga pronašli. Malo-pomalo u svakom je stanu ostao samo jedan sustanar i time postao stanar, no kako su to uglavnom bili ljudi s obitelji koja bi se zabrinula ako bi iznenada nestali, nakon toga se više nitko nikada nije smrznuo među temeljima. Početkom devedesetih svi su iskoristili priliku, otkupili stanove i postali vlasnici, a onda je došlo vrijeme i tome da zajednički obnove fasadu i zgrada danas blista kao da je jučer sagrađena. |
 Nema većeg primjera tog poučka od katastrofe koja je zadesila Japan i onoga kako se nakon toga drže Japanci. Nasuprot New Orleansu kojega su nakon uragana Katrine zahvatilo divljaštvo, ubojstva i pljačke, u Japanu nije nestao ni novčić. Postoje povijesni primjeri da su na drugim mjestima svijeta nakon sličnih katastrofa vojne straže morale na licu mjesta strijeljati pljačkaše da bi zadržale kakav-takav red u sveopćem rasulu, a na YouTube se mogu naći filmići kako su za vrijeme demonstracija u Beogradu pljačkani dućani i usputni izlozi. Usprkos svemu što ih je snašlo, Japanci ne hodaju izbezumljeno po ruševinama, ne tule ni ne zavijaju, ne produciraju se narikačama. Pred dućanima se čeka u discipliniranim redovima, nitko se ne gura u prve redove za evakuaciju niti ondje gdje se dijeli pomoć. Japanci slušaju nadređene ne samo zato jer su kroz povijest bez oklijevanja skratili za glavu svakoga tko je nije sagnuo pred hijerarhijski višima, nego još više jer znaju da im oni govori najpametnije i najkorisnije moguće, da govore u općem interesu, a ne prvu budalaštinu koja im je pala na pamet ili zato da bi zamrčili neku pinku u svoj džep, jer znaju da je nadređeni zasluženo na to mjesto postavljen nakon što se dokazao, da u najgorem slučaju govori najpametnije koliko je sposoban. Po onome što sad vidimo, Japanci ne zaslužuju samo suosjećanje i sažaljenje, nego i divljenje i poštovanje. Onih pedeset radnika koji pokušavaju spasiti atomsku elektranu jednaki su junaci kao Spartanci u Termopilskom klancu. Nije slučajno da je japanska borilačka vještina judo u kojemu je osnovno naučiti padati. U padu nije ključno da se ide nadolje, nego kako pad završava. Jednima pad završava tako da se sasvim rastepu, judo-majstor iskoristi energiju pada da još više odskoči. Srednjevjekovni oklopljenji vitez, moćan na konju i u oklopu, nakon pada se ne može ni ustati. Samuraj se sam baca da bi bio još ubojitiji, a kad ga nešto sruši onda ne pravi od toga mit oko kojega će graditi sve sljedećih tisuću godina. Ne mogu se suzdržati da ne pomislim što bi se dogodilo kod nas da nas zadesi slična katastrofa. Nasuprot Japancima za koje se već zna da će narednih nekoliko godina drastično smanjiti broj turističkih putovanja van Japana, otprilike osamdeset posto naših istaknutih persona koji čine stupove režima odmah bi otputovali na neodložne službene putove širom svijeta na račun države i javnih poduzeća, i to vodeći širu familiju, a broj onih za koje bi koje bi se iznenada otkrilo da imaju pozamašne financjske zalihe na Djevičanskim otocima i Kajmanskim ostrvima, te bi bezbrižno odlepršali pokazujući da ih se ono što ostavljaju nimalo ne tiče bio bi zapanjujući. Čemu inače bilo koji takav tajni inozemni bankovni račun? On je sam po sebi ne samo oruđe i plod pljačke nego i pokazatelj ne samo pohlepe nego i potpune bezosjećajnosti prema onima koje se pljačka, može poslužiti ne samo da se bolje živi nego i da se opljačkana sredina zauvijek ostavi bijednoj sudbini. Svaki takav račun je sam po sebi nacionalna izdaja. U našem slučaju ne treba pričekati pad, da bi se otkrilo na kakvim je klimavim nogama bio uspon. Već sam uspon je bio dovoljan da pokaže da je pad, tresak i rastepanje potpuno zasluženo. Ne treba nam veća katastrofa od ove koja nas je zadesila. Na drugoj strani svijeta, ali i na drugom kraju spektra društvenosti i ljudskosti nalaze se Japanci na koje se mogu primijeniti Cesarićevi stihovi koje je napisao doduše u drugačijem kontekstu, u spomen Sergeju Jesenjinu, ali su potpuno primjereni: …Ima ih koji padajuć rastu, Padajuć rastu kao lavina. |
 Iznenada me presjekla pomisao – ne tako davno, kada se obitelj okupila, među njima nije bilo nikoga od ovih koje sada gledam (ako ne računam nećaka koji je bio beba i nikoga se ni ne može sjećati), a u mojoj današnjoj obitelji nema nikoga – osim mene – tko je ranije bio prisutan. Ne tako davno kad je obitelj tako negdje zajedno krenula, činili su je baka, djed, majka, otac, tetke, sestra i šogor. Čak je i pas bio drugi! Ja sam posljednja karika između te dvije generacije iste obitelji, i prabaka i pradjede rođenih u devetnaestom stoljeću se sjećam. Ovi danas, koliko god znaju o precima, zapravo nikoga od njih nisu upoznali, nisu poznavali, ne poznaju. Kad mene više ne bude ni te veze neće više biti. Kako bi se oni kojih više nema radovali upoznati one koji su ih naslijedili! Kako bi se te dvije grupe ljudi lijepo družili i zajedno živjeli! Kako bi lijepo bilo to nemoguće! Znam jedne i druge pa znam, a to uzaludno saznanje nestat će sa mnom. |
|
U trenu dok ovo čitate, Slađana Zdravković postaje zvijezda, a i vi sami tome doprinosite. Naime, ovaj se klipić upravo pregledava takvom učestalošću da se i brojač pregleda na YouTubeu zblesirao. Brojač pokazuje 382, iako je komentara u trenu kad sam ja pogledao bilo već više od nekoliko stotina i njihov broj raste iz sekunde u sekundu, a 750 ljudi je već lajknulo. Primjer je iz bratske Srbije, ali mogao bi biti i naš domaći… Stranačka mladež priredila je izložbu fotografija, pojavile su se i televizijske kamere da uveličaju događaj, izabrani predstavnici mladeži trebali su naučiti rečenicu do tri… Ostatak je, kako se ono kaže - povijest! Odgledao sam ovo već tri puta i u svakom navratu je sve efektnije i efektnije. Ne može to ni Spielberg režirati! Neki od komentara: Ovo i nije najgore... Koliko li je takvih ''cica mica'' koje su napucane, uvek u full-u a koje kad zinu možeš da čuješ samo ''grok''. Ali, takve su (na žalost) sada in. Poenta je da imaju sve obline, da se napućene, sa što većim i što tanjim štiklama a što su mantalno razvijene kao amebe to nema veze... Svaka čast za vrednosti koje se danas cene... Kakvi su nam političari takva i omladina. HAHAHAHAHAAHHAHAHAHAHAAHAHAHAH -... STANI STANI... MORAM JOSH MALO... HAHAHAAHAHAHAHAHAHAHAHAHAAHAH!¬ Nemojte da ste surovi, pa nije lako naučiti 5 prosto-proširenih rečenica Znate onaj osecaj kada vas je sramota zbog gluposti drugih ljudi? Ovakvi mamlazi nam uzimaju radna mesta, samo zato sto su clanovi DS-a! Srbijo majko!!!!!!! nisam dosao na ovo mesto da budem popularan, dosao sam na ovo mesto da ispadnem glup. veca joj shtikla od IQ hahahahahahahahaha NAJNOVIJE: preko noći više od 150.000 gledatelja! |
 Proveli smo dan šalabajzajući gradom. Ja da provjerim je li se što promijenilo dok me nije bilo, on da vidi što mu pokazujem i pokuša naći neka mjesta na kojima je ranije već bio. U to vrijeme još nije bilo tramvaja do Zapruđa, ja nisam imao auto, a kad smo se uputili uhvatiti posljednje noćne autobuse već smo padali s nogu. Posljednji autobusi polazili su od Glavnog kolodvora u 11 i 30, točno u pola noći, u 00 i 30, te posljednji od posljednjih u 1 sat. Otprilike malo iza 11 naletjeli smo na početku Gajeve na jednu moju jako dobru prijateljicu i jednog bliskog prijatelja. Njih dvoje su se zaputili u neki diskoklub koji je tada radio u jednom od podruma niže u Gajevoj, pa smo neko vrijeme hodali zajedno. Kad je Crnogorac čuo da će oni u diskoklub, odmah živnuo! I on bi u diskoklub! Vjerojatno je na njegovu promjenu raspoloženja utjecalo što je prijateljica sjajno izgledala, a još se bila i dotjerala za izlazak, pa da mi nije bila bivša djevojka vjerojatno bih se i ja jednako raspomamio. Ovako nisam bio oduševljen zamišlju, ali nisam htio Crnogorcu pokvariti zabavu, a i zagrebačkog prijatelja nisam davno vidio, pa su me svi troje uspjeli nagovoriti da svrnemo „na kratko“ u tu rupčagu. Kako smo ušli tako su bivša djevojka i Crnogorac krenuli plesati, a moj zagrebački prijatelj i ja sjeli u ugao i zapričali se gledajući mladež kako se trese. Crnogorac je bio visok i kršan, ali svejednako sam se čudio odakle mu još snage da nakon cijeloga dana pješaćenja toliko skače. Zagrebačkom prijatelju je bilo drago kako se stvar razvila jer ga je moja bivša djevojka teško mukom nagovorila da izađu u diskoklub. Njemu se nije išlo, a sada ga je Crnogorac spasio toga da se mora i on znojiti. Nakon pola sata odem do onih dvoje raspomamljenih i pozovem Crnogorca da bismo trebali krenuti na autobus. Njih oboje navale na mene: dobro se zabavljaju, neka ih ne prekidam, možemo uhvatiti i sljedeći autobus. Hajde, dobro, rekoh, idemo za pola sata. Nakon pola sata dođem ponovo da ih prekinem. Njih dvoje znojni da bi ih se moglo žmikati, ali ne posustaju. Oni bi još plesali! Izgledali su kao dva raspomamljena manijaka. Crnogorac iskoristi priliku da me potajice zapita da li je njegova plesna partnerica u vezi s prijateljem s kojim ja razgovaram. Rekoh mu da su samo dobri prijatelji, tj. ona je slobodna, nakon čega više nije bilo izgleda da ga odvučem. Zajedno me otjeraše neka se vratim za pola sata. Vratim se ja za pola sata vrlo odlučan. Sad moramo ići! Pobjeći će nam posljednji, posljednji, posljednji, stvarno posljednji autobus. (Taksiji nisu dolazili u obzir.) Kaže prijateljica: „Idi ti, njega ostavi!“ Kako da ga ostavim? Kako će se vratiti? „Može prespavati kod mene!“, kaže ona. „Jesi sigurna?“ Ona kaže da je. Onda dobro. Ostavljam ga u dobrim rukama. Ostavio sam Crnogorca neka pleše i zaputio se sam kući. Bio sam malo ljut što mi to nisu rekli dva sata ranije, ali sam znao da nije moglo drugačije jer prije dva sata ni oni nisu znali kako će se sve dalje razvijati, no više od toga bilo mi je drago kako sam ga ostavio. Vidjevši kako su đipali bio sam uvjeren da će se njihov susret nastaviti u krevetu, što bi bio najbolji mogući završetak mog gostoprimstva. Nisam pizdojalac da mi bilo žao ako je nekome drugome dobro, dapače, drago mi je ako mogu pripomoći. Znajući nju znao sam da će mu biti nezaboravno, a znajući njega bio sam uvjeren da ni njoj neće biti loše. Drugi dan je Crnogorac pozvonio na mojim vratima oko devet. Izgledao je kao da je parni valjak prešao preko njega. Nabrzinu je popio kavu, srušio se na krevet kao posjećen i spavao kao zaklan do kasnog popodneva. Onda sam ga probudio, otpratio do kolodvora, utrpao u vlak i on je nastavio put. ----------------------------------------------------------------------- Nekoliko dana nakon što je Crnogorac produžio put naletio sam na prijateljicu s kojom sam ga ostavio u diskoklubu. Diskretan kakav jesam ne bih ništa zapitao da ona nije odmah uskliknula: „Kakav je onaj tip kojega si mi ostavio? Je li on normalan?!“ „Naravno da je normalan!“, rekoh, iako me njezin usklik pokolebao da ona možda nije saznala nešto što ja ne znam. „Što ne bi bio normalan?! Baš je sjajan tip, zar ne?“, završim s podsticajem da mi kaže više. Ona sumnjičavo zakoluta očima. Na to sam ipak izravno zapitao: „Dobro, reci mi što je bilo?“ Hvala Bogu, živa je i zdrava, bez masnica, dakle nije bio u pitanju manijak, ali bi priča ipak mogla biti zanimljiva. – Došli smo meni doma, napravila sam mu krevet u maloj sobici, a on pitao ima li štogod prije spavanja za popiti. Dala sam mu cijelu flašu rakije i on počeo cugati. Pitao i mene hoću li se pridružiti, a ja rekla da idem spavati, otišla u kupaonicu i obukla spavačicu. Vratim se u sobu, a on sjedi u uglu i cucla onu flašu i cuclao cijelu noć. Probudila sam se dva ili tri puta, a on sjedi u mraku, svijetle mu oči i drži flašu. Ujutro se probudim,on jednako sjedi, flaša prazna. Popio cijelu flašu, a nije se napio! I otišao… Dvije-tri sekunde sam je razočarano gledao, što mi to ona govori, kako je moguće da nakon onoga divljanja u diskoklubu ništa nije bilo, a zatim mi se sve posložilo i prasnuo sam u smijeh. Rekoh: – Naravno da je normalan! Samo – Crnogorac! Dobro sam znao kako kod moje prijateljice izgleda, znao sam nju, znao Crnogorca, pa sam si sve mogao jasno predstaviti. Ona je stanovala sama u dvosobnom stanu u centru. Velika soba služila je kao dnevna, gostinjska, u njoj je bio i televizor. Manja sobica je bila kao spavaća, u njoj je bio krevet, ali je prijateljica rijetko spavala u njemu jer je radije zaspala na kauču pred televizorom. U suprotnom uglu od kauča je velika fotelja. To se scenografija, znamo likove, a sad što se dogodilo… Kad Crnogorca nakon onakvog plesa ženska koja živi sama pozove da dođe u njezin stan to je gotova stvar. To je poziv koji Crnogorac ne može odbiti, nakon toga je preostalo samo da se pokaže kao muškarčina. Međutim, moj Crnogorac je ujedno i svjetski čovjek i zna da takav poziv nije ujedno i ulaznica na jebačinu, tim više što je znao da mu je završio kod nje prvenstveno zato jer je pobjegao posljednji autobus kojim bi se mogao vratiti meni. Drugim riječima, to je prijateljska usluga, ona je prijateljica od prijatelja, ponudila mu je gostoprimstvo, a gostoprimstvo je za Crnogorce svetinja. Ako nasrne na nju mogao bi je uvrijediti, povrijediti prijateljstvo, a to bi bilo gore od svega. Da bi sve bilo gore, ako ništa ne pokuša, a ona ga je pozvala s namjerom da nastavi ples drugim sredstvima, to bi bilo jednako grozno jer bi ispao papak, šonjo, nikakav muškarac, nečovjek! Da dobije na vremenu zatražio je nešto popiti nadajući se da će mu ona dati nekakav znak po kojem će saznati što od njega očekuje. Kako su prvo ušli u primaću sobu, ondje je i sjeo. Možda je i zapitao „Đe da sjednem?“, a ona mu pokazala fotelju i rekla „Pa ovdje!“ Ona je izašla, priredila mu postelju u drugoj sobi i vratila se. Što je sad to? Rekla mu je da sjedne u sobi u kojoj je ona, a napravila mu krevet u drugoj? Morao je ispiti čašicu da se pokuša protresti i shvatiti što bi bilo najbolje poduzeti. Onda je ona rekla da se ide skinuti za spavanje i otišla u kupaonicu. Panika! Je li to poziv da se i on razodjene? Ako je tako, zašto se nije skinula pred njim? Možda zato jer se otišla usput i popiškiti… Dok se još nije mogao odlučiti što bi trebao napraviti, ona se vratila u spavačici. Znam kako izgledaju njezine spavačice. Lagane, prozirne, jedva pokrivaju stražnjicu. To je otvoren poziv, izazivanje. No ona je rekla „Umorna sam, idem spavati“, ispružila se po kauču i pokrila do brade. To je pak sasvim drugo. Kad se ženska u takvoj spavačici ispruži ispred muškarca, to je pokazatelj maksimalnog povjerenja da on neće zlorabiti priliku da nasrne. Ako navali, zlorabiti će to povjerenje i ispasti seljačina, no ako u takvoj situaciji ništa ne pokuša pokazati će se kao nula od muškarca, ne zna se što je gore koliko je oboje neoprostivo. Da se ona krijesila očima na njega ispod popluna još bi i znao što mu je učiniti, ali ona mora da je zaspala čim je spustila vjeđe. Što sada? Ako ode u sobu gdje mu je namjestila postelju prilika je zauvijek propala, no to što je zaspala bez ikakvog razgovora nije djelovalo kao poziv, dapače, više je bilo znak povjerenja koje se bi smjelo izdati… Takvo povjerenje da se u spavačici, polugola, praktički gola, opusti pred njim i zaspe na tri koraka od njega, veliko je povjerenje da je on častan čovjek koji se može suzdržati, nadvladati niske nagone, takvo povjerenje ne ukazuje svaka žena svakom muškarcu, dao bi dreku pljusku kad bi se pokazao da ga nije dostojan, veliku pljusku. I tako je sjedio u mraku, razmišljao što će i lagano pijuckao, i dok su se u njemu hrvali svjetski čovjek i Crnogorac, tenzija je bila tako velika da se nije uspio ni napiti. Povrijediti gostoprimstvo – to Crnogorac ne radi, a na svoju muškost su vrlo ponosni, pa ustuknuti pred takvim izazovom – ukoliko je to izazov, upozoravao je svjetski čovjek – za muškarca je sramota. Mora da ga je ta probdjevena noć izmučila više nego da su se do jutra nastavili znojiti istim tempom kao u diskoklubu. Pitam se što bi bilo da je išta pokušao. Moguća su samo dva ishoda. Ili bi prihvatila njegovo približavanje i lijepo bi se proveselili ili bi ga bez velikog uzbuđenja otklonila, ali on je nije znao dovoljno da bi znao da mu ne bi ništa zamjerila. U svakom slučaju – ona nije ništa pokušala, zaspati joj je bilo milije nego iskoristiti priliku koja se njoj pružila i utoliko bolje da nije bilo ničega, to je barem sigurno, koliko god da je šteta što ničega nije bilo jer – tko zna? – možda su njih dvoje bili rođeni jedno za drugo, ali to nikada nećemo saznati. |
 Vjeverice znate, iste su kao naše. Kardinali su ptice veličine grlice ili čak veće, grimizno crvenog perja koje blješti kao lakirano i dugačkog repa, lijepe ptice, ali toliko glupe da se na tako nešto čak i među pticama rijetko može naići. U jesen se događalo da je na grmu neposredno ispred prozora preko noći zarudjela neka grana. Cijeli grm zelen, samo sve lišće na jednoj grani iznenada pocrvenilo. Kardinali tome nisu mogli odoljeti. Dok smo doručkovali, na crvenu granu je sletio jedan kardinal. Okrenuo se prema nama i ukipio, mudro nas proučavajući i misleći da je nevidljiv usred crvenog lišća. Već to je bilo smiješno jer nije bilo moguće ne vidjeti ogromnu ptičurinu na metar udaljenosti kako nas netremice fiksira. Nije trebalo dugo da se pored njega smjesti i drugi kardinal, također se okrenuvši prema nama, da nas drži na oba oka. Još malo, evo i trećega. I svaki od njih je mislio da je dobro sakriven. Malo pomalo, ne zadugo, na granu su sjedili kardinal do kardinala, svi okrenuti prema nama i piljeći u svaki naš zalogaj, i dalje uvjereni da su u sigurnosti crvenila. Toliko ih se nakupilo da su se tiskali krilima, počupali sve lišće, prst debela grana se izvila nadolje da su se morali uz paničnu muku držati za nju, a sve zajedno je poprimalo izgled nakaznog grozda unutar kojeg se sve kovitlalo. Prvi od njih još su se skrivali među lišćem, ali svi kasniji su se zaklanjali samo među sebi jednakima. Kako su se meškoljili, koškali i naguravali, na mirnom grmu ta se grana jedino tresla, a onako crveni, koliko god svaki kardinal mislio da je nezamjetljiv usred ostalih, svi zajedno su toliko upadljivi i privlače pogled da ih je nemoguće previdjeti. Dok bi jedan još mogao promaknuti, ovako na gomili za to nema izgleda. No oni su tako uvjereni da im je dobro da bi mogli ostati zauvijek. Kad ih je naposljetku nešto otjeralo, kućni pas, naglo ustajanje nekoga od nas za stolom, otvaranje prozora ili vjeverice, grana je ostajala potpuno očerupana, bez lišća, gola šiba. Nezaboravan mi je taj prizor gomile ptičurina od kojih svaka misli da je nevidljiva, da je zaštićena svim ostalima, tim više što sam često kasnije nailazio na prizore koji su me na taj podsjećali. Recimo, ide gomilica neodgojene balavurdije cestom, grupa besprizornih, i svaki od njih misli da je zaštićen onima oko njega, pa osokoljeni tom međusobnom podrškom misle da je cijela ulica njihova. Na drugom kraju tih primjera je Rojs sa čuvenom uzrečicom „Tko je jamio, jamio!“ koja ima i drugo značenje osim onoga da su se neki stigli potkožiti, te da je ta prilika za one koji nisu promakla. Ta uzrečica ima i značenje da oni koji su jamili više ne mogu natrag, ne mogu se retroaktivno predomisliti, odustati od onoga što su već učinili, tvrditi da oni neće i da ne bi kad već jesu. Svejedno je koji je od kardinala otrgnuo koliko listova, jedino oni među sobom to znaju, dok je za svakoga tko ih gleda jasno da su svi zajedno počupali sve lišče. Kad lišća više nema svi zajedno i svaki od njih izloženi su kao na pladnju i preostaje im jedino čuditi se kakvi će ih sve vjetrovi rastepsti na toj vjetrometini.  |
 Prisjetio sam se te davne vesele zgode gledajući na televiziji izvještaj o nedavnim prosvjedima branitelja protiv HDZ-ovske vlade. Koliko onih koji su prosvjedovali je imalo u džepovima HDZ-ovske članske iskaznice? Nekako nisam vidio ni čuo da je itko od njih u znak protesta javno pocijepao svoju člansku iskaznicu. Možda se varam, izgleda mi da je lakše zajednički tražiti bilo što nego se pojedinačno odreći ičega što donosi ili bi moglo donijeti neku pogodnost ili privilegiju. To je relativno lako provjeriti. Trenutak je pogodan. Organizatori ovih peripatetičkih ekskurzija gradom mogli bi ih obogatiti sadržajem kada bi na nekom mjestu zastali, pa da svi koji se zažele odreći svojih stranačkih knjižica dobiju priliku da to učine javno, neka se zna, da ne bude kasnijih zabuna. Da se preko razglasa pročita tko je odbacio partijsku knjižicu i koje partije, da Josip Pavičić i drugi politički analitičari i komentatori imaju o čemu razglabati. Takva javna odricanja od članstva u lopovskim, korumpiranim i srodnim strankama mogla bi se organizirati pred njihovim središtima u svim većim gradovima. Odbačene stranačke knjižice bi se naposljetku u crnim vrećama za smeće pohranile u Muzeju raskinutih veza. Ja svoju crvenu partijsku knjižicu čuvam. Za razliku od mnogih imam dokaz da sam iz te organizacije izišao kada su oni u nju još hrlili. Žao mi je kao cucku što svojevremeno nije bilo ovakve prilike da se javno rastanemo, ali ovako – kad prekapam po svojim papirima i slučajno naiđem na nju – na trenutak se prepustim zadovoljstvu i predem kao zadovoljni mačak. |
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (9)
Srpanj 2020 (7)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (3)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (7)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (5)
Svibanj 2019 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (3)
Siječanj 2018 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)
