Crnogorci i sex

petak, 11.03.2011.

Po povratku iz armije iznajmio sam stan u Zapruđu, a vrlo brzo nakon toga javio mi se Crnogorac kojeg sam upoznao i s kojim sam se zbližio kao vojnik da ga put vodi kroz Zagreb, pa bi mi navratio prespavati jednu noć. Dok sam služio vojni rok on mi je pomogao kao malo tko u životu ranije i kasnije, pa mi je bilo drago da mu barem malo mogu uzvratiti, a veselilo me je i vidjeti ga. On je diplomirao slikarstvo u Beogradu, zatim bio na dvogodišnjoj postdiplomskoj stipendiji u Parizu, nekoliko puta bio u Londonu, prošao pola Europe, i pored toga što je bio Crnogorac bio je i svjetski čovjek. Bio je odličan slikar, pametan i dobar čovjek, zanimljiv i duhovit u društvu, pa i da nije bilo svega čime me je zadužio bilo bi mi drago prijateljevati s njim.

Proveli smo dan šalabajzajući gradom. Ja da provjerim je li se što promijenilo dok me nije bilo, on da vidi što mu pokazujem i pokuša naći neka mjesta na kojima je ranije već bio. U to vrijeme još nije bilo tramvaja do Zapruđa, ja nisam imao auto, a kad smo se uputili uhvatiti posljednje noćne autobuse već smo padali s nogu. Posljednji autobusi polazili su od Glavnog kolodvora u 11 i 30, točno u pola noći, u 00 i 30, te posljednji od posljednjih u 1 sat. Otprilike malo iza 11 naletjeli smo na početku Gajeve na jednu moju jako dobru prijateljicu i jednog bliskog prijatelja. Njih dvoje su se zaputili u neki diskoklub koji je tada radio u jednom od podruma niže u Gajevoj, pa smo neko vrijeme hodali zajedno.

Kad je Crnogorac čuo da će oni u diskoklub, odmah živnuo! I on bi u diskoklub! Vjerojatno je na njegovu promjenu raspoloženja utjecalo što je prijateljica sjajno izgledala, a još se bila i dotjerala za izlazak, pa da mi nije bila bivša djevojka vjerojatno bih se i ja jednako raspomamio. Ovako nisam bio oduševljen zamišlju, ali nisam htio Crnogorcu pokvariti zabavu, a i zagrebačkog prijatelja nisam davno vidio, pa su me svi troje uspjeli nagovoriti da svrnemo „na kratko“ u tu rupčagu.

Kako smo ušli tako su bivša djevojka i Crnogorac krenuli plesati, a moj zagrebački prijatelj i ja sjeli u ugao i zapričali se gledajući mladež kako se trese. Crnogorac je bio visok i kršan, ali svejednako sam se čudio odakle mu još snage da nakon cijeloga dana pješaćenja toliko skače. Zagrebačkom prijatelju je bilo drago kako se stvar razvila jer ga je moja bivša djevojka teško mukom nagovorila da izađu u diskoklub. Njemu se nije išlo, a sada ga je Crnogorac spasio toga da se mora i on znojiti.

Nakon pola sata odem do onih dvoje raspomamljenih i pozovem Crnogorca da bismo trebali krenuti na autobus. Njih oboje navale na mene: dobro se zabavljaju, neka ih ne prekidam, možemo uhvatiti i sljedeći autobus. Hajde, dobro, rekoh, idemo za pola sata.

Nakon pola sata dođem ponovo da ih prekinem. Njih dvoje znojni da bi ih se moglo žmikati, ali ne posustaju. Oni bi još plesali! Izgledali su kao dva raspomamljena manijaka. Crnogorac iskoristi priliku da me potajice zapita da li je njegova plesna partnerica u vezi s prijateljem s kojim ja razgovaram. Rekoh mu da su samo dobri prijatelji, tj. ona je slobodna, nakon čega više nije bilo izgleda da ga odvučem. Zajedno me otjeraše neka se vratim za pola sata.

Vratim se ja za pola sata vrlo odlučan. Sad moramo ići! Pobjeći će nam posljednji, posljednji, posljednji, stvarno posljednji autobus. (Taksiji nisu dolazili u obzir.) Kaže prijateljica: „Idi ti, njega ostavi!“ Kako da ga ostavim? Kako će se vratiti? „Može prespavati kod mene!“, kaže ona. „Jesi sigurna?“ Ona kaže da je. Onda dobro. Ostavljam ga u dobrim rukama.

Ostavio sam Crnogorca neka pleše i zaputio se sam kući. Bio sam malo ljut što mi to nisu rekli dva sata ranije, ali sam znao da nije moglo drugačije jer prije dva sata ni oni nisu znali kako će se sve dalje razvijati, no više od toga bilo mi je drago kako sam ga ostavio. Vidjevši kako su đipali bio sam uvjeren da će se njihov susret nastaviti u krevetu, što bi bio najbolji mogući završetak mog gostoprimstva. Nisam pizdojalac da mi bilo žao ako je nekome drugome dobro, dapače, drago mi je ako mogu pripomoći. Znajući nju znao sam da će mu biti nezaboravno, a znajući njega bio sam uvjeren da ni njoj neće biti loše.

Drugi dan je Crnogorac pozvonio na mojim vratima oko devet. Izgledao je kao da je parni valjak prešao preko njega. Nabrzinu je popio kavu, srušio se na krevet kao posjećen i spavao kao zaklan do kasnog popodneva. Onda sam ga probudio, otpratio do kolodvora, utrpao u vlak i on je nastavio put.

-----------------------------------------------------------------------

Nekoliko dana nakon što je Crnogorac produžio put naletio sam na prijateljicu s kojom sam ga ostavio u diskoklubu. Diskretan kakav jesam ne bih ništa zapitao da ona nije odmah uskliknula: „Kakav je onaj tip kojega si mi ostavio? Je li on normalan?!“

„Naravno da je normalan!“, rekoh, iako me njezin usklik pokolebao da ona možda nije saznala nešto što ja ne znam. „Što ne bi bio normalan?! Baš je sjajan tip, zar ne?“, završim s podsticajem da mi kaže više.

Ona sumnjičavo zakoluta očima. Na to sam ipak izravno zapitao: „Dobro, reci mi što je bilo?“ Hvala Bogu, živa je i zdrava, bez masnica, dakle nije bio u pitanju manijak, ali bi priča ipak mogla biti zanimljiva.

– Došli smo meni doma, napravila sam mu krevet u maloj sobici, a on pitao ima li štogod prije spavanja za popiti. Dala sam mu cijelu flašu rakije i on počeo cugati. Pitao i mene hoću li se pridružiti, a ja rekla da idem spavati, otišla u kupaonicu i obukla spavačicu. Vratim se u sobu, a on sjedi u uglu i cucla onu flašu i cuclao cijelu noć. Probudila sam se dva ili tri puta, a on sjedi u mraku, svijetle mu oči i drži flašu. Ujutro se probudim,on jednako sjedi, flaša prazna. Popio cijelu flašu, a nije se napio! I otišao…

Dvije-tri sekunde sam je razočarano gledao, što mi to ona govori, kako je moguće da nakon onoga divljanja u diskoklubu ništa nije bilo, a zatim mi se sve posložilo i prasnuo sam u smijeh. Rekoh:

– Naravno da je normalan! Samo – Crnogorac!

Dobro sam znao kako kod moje prijateljice izgleda, znao sam nju, znao Crnogorca, pa sam si sve mogao jasno predstaviti. Ona je stanovala sama u dvosobnom stanu u centru. Velika soba služila je kao dnevna, gostinjska, u njoj je bio i televizor. Manja sobica je bila kao spavaća, u njoj je bio krevet, ali je prijateljica rijetko spavala u njemu jer je radije zaspala na kauču pred televizorom. U suprotnom uglu od kauča je velika fotelja. To se scenografija, znamo likove, a sad što se dogodilo…

Kad Crnogorca nakon onakvog plesa ženska koja živi sama pozove da dođe u njezin stan to je gotova stvar. To je poziv koji Crnogorac ne može odbiti, nakon toga je preostalo samo da se pokaže kao muškarčina. Međutim, moj Crnogorac je ujedno i svjetski čovjek i zna da takav poziv nije ujedno i ulaznica na jebačinu, tim više što je znao da mu je završio kod nje prvenstveno zato jer je pobjegao posljednji autobus kojim bi se mogao vratiti meni. Drugim riječima, to je prijateljska usluga, ona je prijateljica od prijatelja, ponudila mu je gostoprimstvo, a gostoprimstvo je za Crnogorce svetinja. Ako nasrne na nju mogao bi je uvrijediti, povrijediti prijateljstvo, a to bi bilo gore od svega. Da bi sve bilo gore, ako ništa ne pokuša, a ona ga je pozvala s namjerom da nastavi ples drugim sredstvima, to bi bilo jednako grozno jer bi ispao papak, šonjo, nikakav muškarac, nečovjek! Da dobije na vremenu zatražio je nešto popiti nadajući se da će mu ona dati nekakav znak po kojem će saznati što od njega očekuje. Kako su prvo ušli u primaću sobu, ondje je i sjeo. Možda je i zapitao „Đe da sjednem?“, a ona mu pokazala fotelju i rekla „Pa ovdje!“

Ona je izašla, priredila mu postelju u drugoj sobi i vratila se. Što je sad to? Rekla mu je da sjedne u sobi u kojoj je ona, a napravila mu krevet u drugoj? Morao je ispiti čašicu da se pokuša protresti i shvatiti što bi bilo najbolje poduzeti. Onda je ona rekla da se ide skinuti za spavanje i otišla u kupaonicu. Panika! Je li to poziv da se i on razodjene? Ako je tako, zašto se nije skinula pred njim? Možda zato jer se otišla usput i popiškiti…

Dok se još nije mogao odlučiti što bi trebao napraviti, ona se vratila u spavačici. Znam kako izgledaju njezine spavačice. Lagane, prozirne, jedva pokrivaju stražnjicu. To je otvoren poziv, izazivanje. No ona je rekla „Umorna sam, idem spavati“, ispružila se po kauču i pokrila do brade. To je pak sasvim drugo. Kad se ženska u takvoj spavačici ispruži ispred muškarca, to je pokazatelj maksimalnog povjerenja da on neće zlorabiti priliku da nasrne. Ako navali, zlorabiti će to povjerenje i ispasti seljačina, no ako u takvoj situaciji ništa ne pokuša pokazati će se kao nula od muškarca, ne zna se što je gore koliko je oboje neoprostivo.

Da se ona krijesila očima na njega ispod popluna još bi i znao što mu je učiniti, ali ona mora da je zaspala čim je spustila vjeđe. Što sada? Ako ode u sobu gdje mu je namjestila postelju prilika je zauvijek propala, no to što je zaspala bez ikakvog razgovora nije djelovalo kao poziv, dapače, više je bilo znak povjerenja koje se bi smjelo izdati… Takvo povjerenje da se u spavačici, polugola, praktički gola, opusti pred njim i zaspe na tri koraka od njega, veliko je povjerenje da je on častan čovjek koji se može suzdržati, nadvladati niske nagone, takvo povjerenje ne ukazuje svaka žena svakom muškarcu, dao bi dreku pljusku kad bi se pokazao da ga nije dostojan, veliku pljusku.

I tako je sjedio u mraku, razmišljao što će i lagano pijuckao, i dok su se u njemu hrvali svjetski čovjek i Crnogorac, tenzija je bila tako velika da se nije uspio ni napiti. Povrijediti gostoprimstvo – to Crnogorac ne radi, a na svoju muškost su vrlo ponosni, pa ustuknuti pred takvim izazovom – ukoliko je to izazov, upozoravao je svjetski čovjek – za muškarca je sramota. Mora da ga je ta probdjevena noć izmučila više nego da su se do jutra nastavili znojiti istim tempom kao u diskoklubu.

Pitam se što bi bilo da je išta pokušao. Moguća su samo dva ishoda. Ili bi prihvatila njegovo približavanje i lijepo bi se proveselili ili bi ga bez velikog uzbuđenja otklonila, ali on je nije znao dovoljno da bi znao da mu ne bi ništa zamjerila. U svakom slučaju – ona nije ništa pokušala, zaspati joj je bilo milije nego iskoristiti priliku koja se njoj pružila i utoliko bolje da nije bilo ničega, to je barem sigurno, koliko god da je šteta što ničega nije bilo jer – tko zna? – možda su njih dvoje bili rođeni jedno za drugo, ali to nikada nećemo saznati.

- 09:57 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (8) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>