Marketing
smrtonosni katanac
Prema podrumu prvo vodi petnaestak metara strmih stepenica, zatim se iza zavoja prolazi ogromna teška željezna vrata kao da zatvaraju državni trezor koja su se zaključavala izvana katancem, nakon kojih je dvadesetak metara neosvijetljenog hodnika, a na kraju ulaz u veliki prostor podijeljen rešetkastim pregradama unutar kojih su stanari držali drva, ugljen, stari namještaj i razno smeće. U vrijeme dok je plin još služio uglavnom samo za kuhanje, a grijalo se na ogrjev i drva, pradjed je usred zime ostao preko noći u podrumu. Naravno, bio je lagano obučen i u papučama jer je izišao iz stana samo na kratko, po naramak drva i kantu ugljena, a netko od susjeda ga je zaključao. Stanari su se inače neprekidno svađali i međusobno optuživali tko ostavlja otključana vrata, pa se u podrum uvlače beskućnici, probisvijeti i dječurlija. Problem je bio što su se vrata zaključavala katancem izvana, te se nisu mogla otključati iznutra. Nema druge nego da je netko izišavši iz podrumu zaključao za sobom, kako je kućni red nalagao, ali tko je to bio nikada se nije otkrilo, a time ni da li nije znao da je starac ostao nakon njega ili se požurio da ga tako ostavi. Pradjed mora da je zvao i lupao, ali nije bilo izgleda da ga itko čuje.
Pronašla ga je susjeda ili susjed koji su ujutro svratili po ogrjev, ali bilo je već kasno. Na sprovodu sam saznao da su i jednog susjeda tri sedmice ranije našli ujutro već mrtvoga, potpuno smrznutoga, plavoga i ukočenog. Mjesec dana ranije našli su jednu susjedu slomljenog vrata, a nikada se nije saznalo da li se skotrljala niz stepenice ili joj je netko kladom razbio lubanju.
Prosječno se svake zime u podrumu pronalazilo tri do pet smrznutih stanara, u pravilu samaca. One koji su naglo nestali iz stana, pa se familija zabrinula gdje su i nakon nekoliko sati (obično kad se plamen u pećima zagasio) sjetila se gdje ih potražiti nemoguće je i izbrojati jer takvi događaji nisu ostajali u kolektivnom sjećanju. Stanari se nikako nisu mogli složiti da poprave bravu na podrumskim vratima, a u nekoliko navrata kada je to netko samoinicijativno na svoj trošak napravio, brava se nakon nekoliko dana kvarila i iznova su pribjegavali katancu.
Postoji okolnost koja pobuđuje sumnju i razne primisli: u to je vrijeme još postojalo zloglasno sustanarstvo, po nekoliko obitelji smještenih u istom stanu. Po zakonu nije bilo moguće stjecati nova sustanarska prava, a postojeća su se gubila kad je netko oslobodio svoj dio stana, bilo da je odselio negdje drugdje ili umro bez nasljednika. Tada se postojeći sustanar proširio, obično onaj tko se prvi uselio u ispražnjenu prostoriju. Oprezni ljudi su se spuštali u podrum ujutro ili prijepodne jer se kasno poslijepodne i navečer nikada nije moglo znati tko vreba. Pradjed je bio oprezan i uvijek je katanac ponio sa sobom dok je bio unutra, uazp je i toliko dugo doživio, ali tom prilikom mora da je zaboravio ili je netko uklonio spremljeni katanac iz njegova džepa kad su ga pronašli.
Malo-pomalo u svakom je stanu ostao samo jedan sustanar i time postao stanar, no kako su to uglavnom bili ljudi s obitelji koja bi se zabrinula ako bi iznenada nestali, nakon toga se više nitko nikada nije smrznuo među temeljima. Početkom devedesetih svi su iskoristili priliku, otkupili stanove i postali vlasnici, a onda je došlo vrijeme i tome da zajednički obnove fasadu i zgrada danas blista kao da je jučer sagrađena.
Post je objavljen 22.03.2011. u 09:55 sati.