Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/babl

Marketing

obogatiti sadržaj prosvjeda

Vjerojatno posljednja partijska opomena u partijskoj organizaciji NIŠPRO „Vjesnika“ dodijeljena je godine 1990, u vrijeme kad je partijski sekretar bio Josip Pavičić (koji se u međuvremenu nacionalno preporodio i danas piše u „Večernjem listu“) - upravo meni. Drugovi iz Osnovne organizacije SK su me pozvali da prisustvujem partijskom sastanku, što sam sa zanimanjem prihvatio jer se ti sastanci nisu održavali više od jednom godišnje i ja na njih inače nisam dolazio. Na sastanku su drugarski kritizirali neke moje javne istupe i stavove koje sam zastupao u njima, te me dobronamjerno savjetovali da se pokajem, odreknem se problematičnih stavova i primirim. Saslušavši ih rekao sam da mi tako nešto ne pada na pamet. Kolegama to nije bilo milo jer im je preostalo jedino da glasaju da mi dodijele partijsku opomenu. Kako su za opomenu glasali svi osim mene, nije bilo potrebe da pitaju tko je protiv. Nakon što su izglasali partijsku opomenu, drugarski sam ih upozorio na jednu okolnost – da ja već od 1985, već pet godina, nisam član Saveza komunista. To ih je zgranulo. Kako nisi? Lijepo, tada sam prestao plaćati članarinu, a po statutu SK automatski se briše iz članstva onaj tko nije platio članarinu tri mjeseca, te od tada niti sam povezujan s nekom osnovnom organizacijom niti idem na sastanke. Pa kako? Bili su što zbunjeni, što ljuti – zašto ih onda viša partijska instanca (čitaj: Josip Pavičić) tjera da raspravljaju moj slučaj i privedu me u red? Rekoh: „Greška u koracima!“

Prisjetio sam se te davne vesele zgode gledajući na televiziji izvještaj o nedavnim prosvjedima branitelja protiv HDZ-ovske vlade. Koliko onih koji su prosvjedovali je imalo u džepovima HDZ-ovske članske iskaznice? Nekako nisam vidio ni čuo da je itko od njih u znak protesta javno pocijepao svoju člansku iskaznicu. Možda se varam, izgleda mi da je lakše zajednički tražiti bilo što nego se pojedinačno odreći ičega što donosi ili bi moglo donijeti neku pogodnost ili privilegiju.

To je relativno lako provjeriti. Trenutak je pogodan. Organizatori ovih peripatetičkih ekskurzija gradom mogli bi ih obogatiti sadržajem kada bi na nekom mjestu zastali, pa da svi koji se zažele odreći svojih stranačkih knjižica dobiju priliku da to učine javno, neka se zna, da ne bude kasnijih zabuna. Da se preko razglasa pročita tko je odbacio partijsku knjižicu i koje partije, da Josip Pavičić i drugi politički analitičari i komentatori imaju o čemu razglabati. Takva javna odricanja od članstva u lopovskim, korumpiranim i srodnim strankama mogla bi se organizirati pred njihovim središtima u svim većim gradovima. Odbačene stranačke knjižice bi se naposljetku u crnim vrećama za smeće pohranile u Muzeju raskinutih veza.

Ja svoju crvenu partijsku knjižicu čuvam. Za razliku od mnogih imam dokaz da sam iz te organizacije izišao kada su oni u nju još hrlili. Žao mi je kao cucku što svojevremeno nije bilo ovakve prilike da se javno rastanemo, ali ovako – kad prekapam po svojim papirima i slučajno naiđem na nju – na trenutak se prepustim zadovoljstvu i predem kao zadovoljni mačak.






Post je objavljen 03.03.2011. u 03:44 sati.